Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj Gž-675/2023-2
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola Poslovni broj Gž-675/2023-2
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz V., OIB:… i Z. K. iz V., OIB: …. koje zastupa punomoćnik R. A., odvjetnik u C., protiv tuženog M. B. iz C., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica K. T., odvjetnica u C., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-792/2021-7 od 22. veljače 2023., u sjednici održanoj 9. listopada 2023.
presudio je
- Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-792/2021-7 od 22. veljače 2023.
- Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
- Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1st Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da im tuženik isplati iznos od 26.174,72 eura / 197.213,43 kuna sa zateznim kamatama od 6. rujna 2018. do isplate i da im naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Tužiteljima je naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.224,28 eura / 9.375,00 kuna, u roku od 15 dana (točka II. izreke).
2nd Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobijaju tužitelji putem svojeg punomoćnika, zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP) odnosno zbog bitnih povreda postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističu i da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a razlozi o odlučnim činjenicama da su nejasni i proturječni te u suprotnosti s provedenim dokazima, što predstavlja bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Ustraju kod navoda isticanih tijekom postupka da je tuženik prodao trećoj osobi suvlasnički dio koji je stvarno vlasništvo tužitelja budući da su za taj dio isplatili prodavateljici, R. H., kupoprodajnu cijenu od 197.213,43 kuna, što je prema fiksnom tečaju 26.174,72 eura, a da se tuženik u dogovoru s tužiteljima čitavo vrijeme samo fiktivno vodio kao kupac. Tužitelji da su taj dio držali u posjedu te se ponašali kao stvarni kupci i vlasnici. Smatraju da se radi o relativnoj simulaciji iz članka 285. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO) kojom se prikriva stvarni ugovor (disimulirani pravni posao) između tužitelja i R. H. kojim su tužitelji kupili čitav predmetni dio nekretnine, a taj da je ugovor valjan i realiziran te kao takav između tužitelja i tuženika nije bio sporan. Navedenu situaciju da su stranke namjeravale razriješiti preetažiranjem i diobom, pri čemu ne bi došlo niti do novog poreza na promet nekretnina, ali da nisu uspijevali ishoditi odobrenja za etažiranje. Kada su se odnosi među strankama zahladili, početkom rujna 2018. da je sastavljen i darovni ugovor kako bi se taj suvlasnički dio s tuženika prepisao na tužitelje, na što je tuženik izjavio da je to u redu te da će se posavjetovati sa svojom punomoćnicom. U takvoj situaciji tužitelji da nisu imali razloga od tuženika potraživati predmetni novčani iznos, jer to ne bi bilo u skladu sa stvarnim dogovorom stranaka i prikrivenim valjanim pravnim poslom, kao i činjenicom da je tuženik tužiteljima priznavao pravo vlasništva, sve dok tuženik nije trećoj osobi prodao taj suvlasnički dio nekretnine. Stoga da prije tog dana nije niti mogla nastupiti dospjelost predmetne tražbine, a tužba je podnijeta unutar općeg zastarnog roka od pet godina slijedom čega da je sud pogrešno odlučio o prigovoru zastare. Opreza radi, tužitelji ističu da su u svakom slučaju imali barem valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (disimulirani pravni posao s Republikom Hrvatskom), čija je realizacija u zemljišnim knjigama postala objektivno nemoguća nakon što je tuženik nekretninu prodao trećoj osobi. Tuženik da je stoga svojom prodajom od 6. rujna 2018. ostvario stjecanje bez osnove. Opreza radi, žalitelji ističu i da je navedenom prodajom od 6. rujna 2018. trećoj osobi tuženik onemogućio - raskinuo - sporazum između stranaka prema kojem su tužitelji bili stvarni kupci 2009. te nesporno stvarni vlasnici i posjednici tog dijela nekretnine pa je 6. rujna 2018. (kao učinci tog raskida) mogla dospjeti predmetna tražbina u smislu članka 368. stavka 2. ZOO-a. Smatraju da vezano za sve navedeno prvostupanjski sud nije dovoljno analizirao i cijenio izvedene dokaze. Pobijaju u cijelosti i odluku o parničnim troškovima, po osnovi i visini. Predlažu preinačiti presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev i obveže tuženika da im naknadi troškove postupka, uključujući troškove žalbenog postupka.
3rd Sa žalbom tužitelja sud prvog stupnja postupio je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.
4th U odgovoru na žalbu tuženik, u bitnome, navodi da tužitelji ničim nisu dokazali činjenice na temelju kojih bi se predmnjevalo njihovo vlasništvo na predmetnom suvlasničkom dijelu nekretnine u smislu članka 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP). Ističe da iz navoda žalbe nije moguće razabrati čime tužitelji dokazuju da se radilo o prividnom ugovoru i da među strankama vrijedi prikriveni ugovor odnosno da je između ugovornih stranaka, dakle i R. H., postojala suglasna volja da se zaključi neki drugi (i koji) ugovor. Tvrdi da među stranaka nikada nije bilo sporno koji suvlasnički dio pripada svakoj od stranaka, što da proizlazi iz Ugovora o zakupu od 26. ožujka 2018. i vlasničkog lista koji je prilog istog Ugovora. Tuženik ističe da mu tužitelji nikada nisu osporavali upisani suvlasnički dio na nekretnini pa niti nakon što je tužitelj D. K. primio dopis njegove punomoćnice od 9. ožujka 2016. kojim je bio upoznat s postupkom razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnine i u kome je bilo navedeno da je tuženik suvlasnik nekretnine u 60/108 dijela, a niti su tužitelji tuženiku postavljali bilo kakve stvarnopravne ili obveznopravne zahtjeve. Ukazuje na iskaz tužiteljice Z. K. iz kojega proizlazi da su tužitelji bili nezadovoljni te razočarani činjenicom da je tuženik svoj suvlasnički dio prodao trećoj osobi, a bez da je prethodno to ponudio tužiteljima. Predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi presudu prvostupanjskog suda.
5th Žalba tužitelja nije osnovana.
6th Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 26.174,72 eura / 197.213,43 kuna sa zateznim kamatama od 6. rujna 2018. do isplate, koji predstavlja novčanu svotu koju su tužitelji isplatili prodavateljici R. H. na temelju Kupoprodajnog ugovora od 16. svibnja 2009. za 6/108 dijela (odnosno 1/3 od ukupno kupljenih 18/108 dijela) poslovnog prostora u prizemlju, etaža 5, kuće sagrađene na k.č.br. 284/1, zk.ul. 1687 k.o. C., ukupne površine 90 m2, sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i zemljišta ispod zgrade, na kojemu tužitelji tvrde da su bili stvarni vlasnici jer su osim kupoprodajne cijene platili i porez na promet nekretnina, dok je tuženik bio samo fiktivni vlasnik budući da je R. H. uvjetovala da i on, kao jedan od suvlasnika, zajedno s tužiteljima sudjeluje u sklapanju kupoprodajnog ugovora za predmetni suvlasnički dio nekretnine, a kojega je u konačnici tuženik Ugovorom o prodaji od 6. rujna 2018. prodao trećoj osobi te je, po stajalištu tužitelja, prethodnu navedenu novčanu svotu stekao bez osnove.
7th Sud prvog stupnja je, unatoč činjenici što je utvrdio da su tužitelji platili kupoprodajnu cijenu i porez na promet za predmetni suvlasnički dio nekretnine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev iz razloga što tužitelji nisu dokazali pretpostavke odgovornosti za štetu niti je tuženik stekao bilo kakvu imovinu bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a prodavši suvlasnički dio od 6/108 dijela predmetnog poslovnog prostora trećoj osobi jer je on bio vlasnik toga suvlasničkog dijela na temelju članka 120. ZVDSP-a budući da ga je stekao uknjižbom na temelju ugovora s R. H., a tužitelji da su od tuženika, jer drugačije nisu regulirali svoje odnose, mogli potraživati iznos kojeg su platili umjesto njega, ali unutar zastarnog roka koji teče od kada je plaćena kupoprodajna cijena, 11. ožujka 2010., pa je do utuženja protekao opći petogodišnji zastarni rok.
8th Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP-a), ovaj drugostupanjski sud ocijenio je da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.
9th U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.
10th Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima, te se može ispitati.
11th Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
12th Tužitelji su tužbu i tužbeni zahtjev utemeljili na činjeničnoj tvrdnji da su oni bili stvarni, a tuženik tek fiktivni vlasnik 6/108 dijela poslovnog prostora na temelju Kupoprodajnog ugovora stečenog 2009. s R. H. pa da je prodajom toga suvlasničkog dijela trećoj osobi tuženik stekao bez osnove utuženu novčanu svotu, a koja predstavlja onu novčanu svotu koju su oni isplatili za kupnju predmetnog suvlasničkog dijela nekretnine.
13th Kako su tužitelji pravilno isticali tijekom prvostupanjskog postupka, sud nije vezan pravnom osnovom tužbe, ali je ipak vezan činjeničnom osnovom (arg. iz članka 7. stavka 1. i 2. ZPP-a) te je o tužbenom zahtjevu ovlašten odlučivati jedino na temelju one činjenične osnove na kojoj je tužitelj utemeljio tužbu i tužbeni zahtjev odnosno, u konkretnom slučaju, na tvrdnji da je tuženik neovlašteno prodao stvar u vlasništvu tužitelja i time stekao bez osnove utuženu novčanu svotu.
14th Tužitelji, međutim, nisu vlasnici predmetnoga suvlasničkog dijela poslovnog prostora, jer je vlasništvo na tome suvlasničkom dijelu na temelju pravnog posla sklopljenog s R. H. stekao tuženik uknjižbom u zemljišnu knjigu prema članku 120. ZVDSP-a, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.
15th Činjenicu da su predmetni suvlasnički dio držali u posjedu kao svoj tužitelji su prvi put istaknuli u žalbi, protivno članku 352. stavku 1. ZPP-a, pa na temelju te činjenice ne mogu pretendirati uspjehu u sporu.
16th Neosnovano tužitelji u žalbi tvrde da su oni (barem) predmnjevani vlasnici predmetnoga suvlasničkog dijela odnosno da imaju valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva, a koji da predstavlja u konkretnom slučaju disimulirani pravni posao u kome su tužitelji bili (stvarni) kupci predmetnoga suvlasničkog dijela, a R. H. prodavatelj.
16th1st Naime, prividan (simulirani ili fiktivan) ugovor je onaj ugovor koji je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid (fikcija) o sklapanju ugovora. Pritom, kod simuliranog ugovora stranke sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i takvog ističu prema vani (simulirani ugovor) sa svrhom prikrivanja nekog drugog ugovora koji stvarno žele odnosno koji odgovara pravoj volji stranaka (disimulirani ugovor). Valja istaknuti da nije prividan onaj ugovor kojega stranke sklapaju radi postizanja određenog imovinskog ili drugog dopuštenog probitka, iako ga u protivnom možda ne bi sklopile.
16th2nd Odredbom članka 285. ZOO-a propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (stavak 1.), ali ako prividan ugovor prikriva drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (stavak 2.).
16th3rd Ugovorne stranke Kupoprodajnog ugovora od 6. svibnja 2009. htjele su sklopiti ugovor o kupoprodaji predmetnoga suvlasničkog dijela upravo tuženiku, kao jednome od troje suvlasnika (preostalih 12/108 dijela prodano je tužiteljima) jer – kako proizlazi iz izvedenih dokaza – u protivnom R. H. ne bi ni pristala na takvo uređenje imovinskopravnih odnosa u pogledu suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Ne postoje bilo kakvi indiciji da bi R. H. imala saznanja da tuženik nastupa samo kao fiktivni kupac te da je htjela i/ili pristala na sklapanje takvog ugovora. Stoga nema osnove za zaključak da bi taj ugovor prikrivao ugovor o kupoprodaji između tužitelja kao kupaca i R. H. kao prodavateljice. Tužitelji se, dakle, ne mogu smatrati predmnjevanim vlasnicima predmetnog suvlasničkog dijela u smislu članka 166. ZVDSP-a, jer nesumnjivo nemaju valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva.
17th Budući da tužitelji nisu dokazali da su bili vlasnici, pa čak ni predmnjevani, predmetnoga suvlasničkog dijela nekretnine, nema uporišta za zaključak da je tuženik prodao njihov suvlasnički dio nekretnine i time bilo što stekao bez osnove.
18th Tužitelji tužbu u ovom predmetu nisu temeljili na obveznopravnom (ugovornom) odnosu s tuženikom (postojanje kojega je tuženik paušalno osporio) pa nisu obrazložili ni koji bi bio sadržaj toga obveznopravnog odnosa odnosno koje su obveze u tome odnosu preuzele ugovorne stranke, slijedom čega ni prvostupanjski sud nije raspravio tužbeni zahtjev po toj osnovi. Bespredmetni su stoga žalbeni navodi, istaknuti opreza radi vezano za prigovor zastare, da je tuženik prodajom suvlasničkog dijela trećoj osobi onemogućio – raskinuo sporazum između tužitelja i tuženika pa da je tek tada mogla dospjeti predmetna tražbina u smislu članka 368. stavku 2. ZOO-a.
19th Odluka o parničnim troškovima pravilna je i zakonita, jer je donesena pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a u pogledu visine je tužitelji nisu određeno osporili.
20th Valjalo je stoga odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.
21st Budući da je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, odbijen je i njihov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.
22nd Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen je iz razloga što nije bio potreban (članak 155. stavak 1. ZPP-a).
U Puli 9. listopada 2023.
Predsjednica vijeća
Alenka Paus,v.r.
