Broj: Pp-324/2025-12.

Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Prekršajni odjel

Zrinsko-frankopanska 9

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, Prekršajni odjel, po sutkinji Renati Višošević, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Šimunić, u prekršajnom postupku protiv 1. okrivljenika „Autobusni prijevoz" d.o.o. Varaždin, kao pravne osobe i 2. okrivljenika ŽE, državljana RH, kao odgovorne osobe, zbog prekršaja iz čl. 169. Zakona o vodama (NN 66/19, 84/21, 47/23), povodom prigovora okrivljenih na prekršajni nalog Državnog inspektorata Varaždin, Službe za nadzor zaštite okoliša i vodopravne inspekcije, pod brojem Klasa: 325-01/24-01/667; Ur. broj: 443-01-16-24-2 od 17. lipnja 2024., na temelju čl. 179. st. 1., 2. i 3. i čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), dana 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

temeljem čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona, okrivljenici:

1. "AUTOBUSNI PRIJEVOZ" d.o.o., sa sjedištem u [adresa]., OIB: 15263066301, zastupani po ĆE, kao pravna osoba,

2. ŽE, rođen **.**.1979. u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], državljanin RH, sa prebivalištem u [adresa]., kao odgovorna osoba,

oslobađaju se od optužbe

I. što bi dana 07. lipnja 2024. na lokaciji Praonice teretnih vozila i autobusa u Gospodarskoj ulici u Varaždinu, na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zahvaćali podzemne vode i koristili ih u tehnološkom procesu pranja motornih vozila bez vodopravne dozvole za korištenje voda,

II. pa da bi time počinili prekršaj iz čl. 169. st. 1. Zakona o vodama (NN 66/19, 84/21), kažnjiv po čl. 224. st. 1. t. 30. i st. 2. istog Zakona,

III. jer djelo za koje se okrivljenici optužuju po propisu nije prekršaj.

IV. Temeljem čl. 140. st. 2. Prekršajnog zakona troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava ovoga suda.

Obrazloženje

1. DRŽAVNI INSPEKTORAT, Područni ured Varaždin, Služba za nadzor zaštite okoliša i vodopravne inspekcije, pod brojem Klasa: 325-01/24-01/667; Ur. broj: 443-01-16-24-2 od 17. lipnja 2024., izdao je prekršajni nalog protiv okrivljenika „Autobusni prijevoz" d.o.o. [adresa], kao pravne osobe i ŽE, kao odgovorne osobe, zbog prekršaja navedenog u izreci presude.

Predsjednik Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je rješenjem broj: Su-251/2025-2 od 18. veljače 2025., odredio Općinski sud u Čakovcu, Prekršajni odjel, kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u predmetima prekršaja Općinskog suda u Varaždinu, Prekršajnog odjela.

2. Protiv navedenog prekršajnog naloga okrivljenici su pravovremeno podnijeli prigovor, zbog čega je ovaj Prekršajni sud temeljem čl. 238. st. 9. Prekršajnog zakona prekršajni nalog stavio izvan snage, te proveo prekršajni postupak.

3. Okrivljenici su sudu dostavili pisanu obranu u kojoj navode da poriču počinjenje prekršaja jer djelo n načni kako je činjenično opisano u optužnom aktu, prema propisu nije prekršaj te je sud u skladu s čl. 161. st. 6. PZ-a obvezan donijeti presudu kojom se okrivljenici oslobađaju optužbe.

Naime, okrivljenici su na način opisan u optužnom aktu povrijedili materijalnu odredbu čl. 169. st. 1. Zakona o vodama koja određuje da se vodopravna dozvola za korištenje voda izdaje za svako korištenje voda iz čl. 86. ovog Zakona koje prelazi opseg iz čl. 88. i 89. ovog Zakona, osim za korištenje voda za koje se prema ovom Zakonu izdaje koncesija iz čl. 177. st. 1. ovog Zakona ili korištenje iz čl. 170. ovog Zakona, dok je odredbom čl. 19. st. 1. t. 2. Pravilnika o izdavanju vodopravnih akata (NN 9/20, 39/22) propisano da se vodopravna dozvola izdaje između ostalog i za korištenje voda za tehnološke i slične potrebe u količini jednakoj ili manjoj od 10.000 m kubičnih godišnje.

Opis prekršaja naveden u izreci optužnog akta koji se stavlja na teret okrivljenima prema navedenom nije dostatan, jer u njemu uopće nije navedeno bitno obilježje prekršaja, a to je izvor iz kojeg da je voda navodno korištena, količina zahvaćene i korištene vode kao niti propis – navedeni Pravilnik o izdavanju vodopravnih akata koji dopunjuje citirane zakonske odredbe u načinu ostvarenja obilježja terećenog prekršaja. Bez navedenih odlučnih činjenica se u konkretnom slučaju ne može raditi o inkriminiranom prekršaju.

Nadalje, iz stanja spisa, nedvojbeno proizlazi da je u odnosu na okrivljenike donijeto rješenje višeg vodopravnog inspektorat, Klasa: UP/I-325-01/24-01/126; Ur. broj: 443-01-16-24-2 od 12.06.2024., kojim se okrivljenicima određuje mjera zabrane zahvaćanja podzemne vode iz zdenca na kat. čestici br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] i korištenje za tehnološke potrebe na lokaciji Praonice teretnih vozila i autobusa u [adresa] bez vodopravne dozvole za korištenje voda, koje je postalo izvršno 19.06.2024. Prekršajni nalog je okrivljenima dostavljen 21.06.2024.

Navedeno upravno rješenje odnosi se na optuženi prekršaj, koje je u navedenom postupku izvršeno kako je utvrđeno Zapisnikom, Klasa: UP/I-325-01/24-01/126; Ur. broj: 443-01-16-24-4 od 25.09.2024., te se sukladno tome okrivljeni pozivaju na povredu načela ne bis in idem, jer je inkriminirani prekršaj obuhvaćen rješenjem upravno tijela.

Naime, u konkretnom slučaju okrivljenima je za isti propust odnosno isti činjenični supstrat već izrečena "kazna" rješenjem od strane vodopravnog inspektora pa bi vođenjem prekršajnog postupka u konkretnom slučaju došlo do povrede načela ne bis in idem koje je zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava RH kao i čl. 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovor broj 18/97, 6/99-pročiščćeni tekst, 8/99-Ispravak, 14/02 i 1/06).

Izrečena upravna mjera u konkretnom slučaju sadrži zabranu daljnjeg zahvaćanja i korištenja (prema čemu ima kazneni karakter) do kontrolnog nadzora postupanja po naprijed citiranom rješenju koje je obavljeno 08.07.2024. i 25.09.2024. kojima je utvrđeno da se naprijed citirano rješenje poštuje, da su Hrvatske vode okrivljenima izdale vodopravnu dozvolu za korištenje voda Klasa: UP/I-325-05/24/0000146; Ur. broj: 374-26-2-24-4 od 16.09.2024. te da je citirano rješenje vodopravnog inspektora od 12.06.2024. izvršeno.

Narečena upravna mjera po svojoj suštini, pravnom određenju, prirodi djela i posljedicama zabrane ima za okrivljene obilježja kazne, posebno u smislu kada se promatra u skladu s tzv. Mjerilima "Engel" koje je u svojoj praksi postavio Europski sud (predmet Engel i drugi protiv Nizozemske od 08.06.1976.), pa vođenje prekršajnog postupka povodom konkretnog optužnog prijedloga Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor zaštite okoliša i vodopravne inspekcije (istog tijela koje je izreklo upravnu mjeru) za isti činjenični supstrat, u konkretnom slučaju predstavlja povredu načela ne bis in idem u smislu čl. 4. Protokola 7 Konvencije.

U odnosu na gornje navode iz kojih je vidljivo da su okrivljenici zatražili izdavanje vodopravne dozvole odmah nakon obavljenog nadzora kao i da je okrivljenicima naknadno izdana valjana vodopravna dozvola, čime su ispunili propisanu obvezu radi koje je pokrenut prekršajni postupak, ukoliko sud utvrdi prekršaju odgovornost, okrivljeni mole da ih se što blaže kazni, a vodeći računa da isti nisu kažnjeni za ovakve ili slične prekršaje vezane uz Zakon o vodama, kao i uz djelatnost praonice vozila.

Okrivljeni također smatraju da su se u konkretnom predmetu stekli uvjeti iz čl. 73. Zakona o državnom inspektoratu temeljem kojih ovlašteni tužitelj može i odustati od prekršajnog progona, s obzirom da su okrivljeni prema navedenom otklonili nepravilnost odnosno postupili po rješenju inspektora, temeljem čega bi sud sukladno čl. 161. st. 5. t. 3. PZ-a mogao donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Okrivljeni također ističu da je u ovom postupku 2. okrivljenik u optužnom aktu pogrešno identificiran. U vezi toga, skreću pažnju da 2. okrivljenik prije svega nema saznanja o spornoj situaciji, nije bio prisutan nadzoru koji je prethodio izdavanju upravne mjere i ovog optužnog akta i da već samim time nema stvarne odgovornosti ni uloge u konkretnoj situaciji, niti prema čl. 61. PZ-a može biti odgovorna osoba.

Naime, 2. okrivljenik zastupa okrivljenu pravnu osobu kao direktor, kako je i utvrđeno optužnim aktom, međutim istu funkciju obavlja i u drugim trgovačkim društvima, i to u Presečki grupa d.o.o., Presečki d.o.o. i Varaždin tours putnička agencija d.o.o., što je provjerljivo uvidom u dostupne registre nadležnih trgovačkih sudova. Kad bi se čak i radilo o odgovornoj osobi prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima nejasno je temeljem čega je od četiri osobe ovlaštene za zastupanje, inspektor baš njega odredio kao odgovornu osobu, iako on to nije imajući u vidu prije svega odredbe čl. 61. PZ-a. Prema navedenoj odredbi odgovorna osoba je osoba kojoj je povjereno obavljanje poslova koji bi bili u uzročno posljedičnoj vezi s počinjenjem prekršaja – što je u okrivljenoj pravnoj osobi radno mjesto voditelja sektora tehničkog i prometnog održavanja na kojeg su ugovorom o radu prenesena navedena ovlaštenja.

Okrivljeni napominju da uz sve naprijed navedeno ostaju i kod svih dosadašnjih navoda iznesenih u prigovoru protiv predmetnog prekršajnog naloga koji su izjavili 28.06.2024.

3.1. Predstavnica pravne osobe na glavnoj raspravi dopunjuje pisanu obranu, te dodaje da iz činjeničnog opisa proizlazi da nisu navedene odlučne činjenice koje bi razgraničile da li je za konkretnu radnju bila potrebna vodopravna dozvola ili koncesija, a ta razlika ovisi upravo o količini zahvaćene vode. Budući da taj element nedostaje, odnosno djelo nije prekršaj. Naime, količina zahvaćene vode je činjenica koja razgraničava različite pravne režime i time različite prekršaje, a što jasno proizlazi iz čl. 169. Zakona o vodama.

Na pitanje suca tko je izdao zahtjev za izdavanje vodopravne dozvole za korištenje voda, izjavljujem da je to bio direktor, te se obvezujem isti dostaviti na slijedeću raspravu.

3.2. Okrivljenici su pisanim putem dopunili svoju obranu, te u podnesku od 22.10.2025. navode da slijedom već iznesenih navoda u obrani i dalje inzistiraju da djelo za koje je protiv njih pokrenut ovaj prekršajni postupak, a na načni kako je činjenično pisano u izreci optužnog prijedloga, po propisu nije prekršaj.

Naime, odredbom čl. 224. st. 1. t. 30. u svezi st. 2. Zakona o vodama, propisano je kažnjavanje pravne i odgovorne osobe koja koristi vode bez akta iz čl. 169. st. 1. istog Zakona (vodopravne dozvole za korištenje voda). Odredbom čl. 169. st. 1. Zakona o vodama propisano je da se vodopravna dozvola za korištenje voda izdaje za svako korištenje voda iz čl. 86. Zakona koje prelazi opseg iz čl. 88. i 89. ovoga Zakona, osim za korištenje voda za koje se prema ovom Zakonu izdaje koncesija iz čl. 177. st. 1. ovoga Zakona ili korištenje iz č. 170. ovoga Zakona. Odredbom čl. 169. st. 2. Zakona upućuje se na čl. 157. istog Zakona, odnosno na Pravilnik o izdavanju vodopravnih akata. U Čl. 19. st. 1. t. 1. alineja 2. Pravilnika propisano je da se vodopravna dozvola za korištenje voda izdaje za zahvaćanje površinskih ili podzemnih voda za tehnološke i slične potrebe u količini jednakoj ili manjoj od 10.000 metara kubičnih godišnje.

Iz prethodno navedenih zakonskim odredaba proizlazi kako je vodopravna dozvola potrebna sza samo određene, Zakonom i Pravilnikom propisane, namjene i količine korištenja voda.

Međutim, u činjeničnom opisu djela sadržanom u izreci pobijanog optužnog akta, nije navedena količina zahvaćene vode u smislu Zakona i Pravilnika odnosno nije navedeno jesu li okrivljeni koristili vodu u količini za one Zakonom odnosno Pravilnikom propisane količine za koje je obvezno imati vodopravnu dozvolu, pa da bi takvim ponašanjem ostvarili zakonska obilježja inkriminiranog prekršaja. količina zahvaćene vode predstavlja bitan element za utvrđivanje prekoračenja opsega koji je propisan zakonom i godišnje količine propisane pravilnikom odnosno određuje je li korištenje vode bez vodopravnog akta dopušteno ili ne ili je za isto potrebna koncesija.

Stoga iz inkriminiranog činjeničnog opisa u kojoj to nije navedeno niti su navedene odredbe Pravilnika o izdavanju vodopravnih akata koje to propisuju e proizlaze sva njegova zakonom propisana obilježja te je takav činjenični opis nepotpunu te opisano djelo nije prekršaj.

Slijedom navedenog okrivljenici predlažu da ih se oslobodi od optužbe za djelo opisano u izreci, primjenjujući čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona.

4. Sud je u postupku ispitao višeg vodopravnog inspektora SE, koji je iskazao da u cijelosti ostaje kod činjeničnog opisa prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret, da nisu u trenutku nadzora imali ishođenu vodopravnu dozvolu za korištenje voda. Okrivio je odgovornu osobu, direktora ŽE, temeljem uvida u sudski registar, on je prvi naveden kao direktor i smatra da je on odgovoran da dozvolu ishodi. U svezi eventualnog prigovora da je postupak već riješen izdavanjem upravnog rješenja, izjavljuje da je upravno rješenje kao posljedica zapisnika zabrane korištenja do ishođenja.

Na pitanje predstavnice pravne osobe zašto nije naveo u činjeničnom opisu prekršaja Pravilnik o izdavanju vodopravnih akata, budući se u tom Pravilniku navode uvjeti izdavanja i daju za izdavanje vodopravne dozvole utvrđena količina zahvaćene vode koja određuje je i korištenje vode bez vodopravnog akta dopušteno ili je za istu potrebna koncesija, svjedok izjavljuje da smatra da je dovoljno činjenični opis prekršaja naveden u Zakonu o vodama i da nije potrebno navesti podzakonski akt jer Zakon to definira dovoljno. Međutim, na pitanje predstavnice pravne osobe izjavljuje kako je utvrdio količinu zahvaćene vode koja određuje da li će se trebati izdati vodopravna dozvola ili ne, izjavljuje da je to utvrdio u nadzoru temeljem iznesenih podataka osoba koje su sudjelovale u nadzoru, pa je tako u zapisniku od 07.06.2024. naveo na stranici 3, da je potrošanja vode u 2023. iznosila 3.500 kubičnih metara godišnje. Na pitanje sutkinje što bi bilo da je utvrdio da je potrošanja godišnje iznad 10.000 kubičnih metara, izjavljuje da bi onda trebala koncesija i da bi se onda eventualno isto prekršajno procesuiralo ali po drugoj odredbi.

Predstavnica pravne osobe izjavljuje da smatra da upravo ta količina zahvaćene vode pobliže označuje prekršaj, jer da nije bilo te količine već da je utvrđena veća količina, onda bi se primjenjivao drugi propis odredbe o koncesiji. Isto tako navoda je tužitelj kasnije podnio optužne prijedloge, gdje je naveo i taj Pravilnik, a što je vidljivo iz presude Općinskog suda u Čakovcu, Prekršaji odjel broj Pp-24/2025.

Svjedok ostaje kod svojeg iskaza.

Predstavnica pravne osobe u spis predaje zahtjev za ishođenje vodopravne dozvole za korištenje voda od 08.07.2204. sa ovlaštenom osobom direktorom ŽE, a predaje i dopunu zahtjeva za izdavanje vodopravne dozvole koju potpisuje direktorica Ž.

Smatra da odgovornost direktora ne proizlazi iz sudskog registra za izdavanje vodopravne dozvole niti da činjenica potpisa na takvom dokumentu za njezino izdavanje ne opravdava da se on prijavi kao odgovorna osoba i da je automatski odgovoran u pravnom smislu. Ujedno izjavljuje da je zapisnik o inspekcijskom nadzoru potpisala treća osoba koja je tada bila prisutna, a direktor ŽE nije bio niti prisutan tom nadzoru.

Svjedok izjavljuje da je u trenutku nazora bio nazočan upravitelj prijevoza i on je potpisao zapisnik i on je njemu davao informacije.

Predstavnica pravne osobe i dalje tvrdi da opseg korištenja vode utječe na vrstu akata koju korisnici trebaju imati jer propisana namjena korištena vode vrijedi i za koncesiju, a koja se odvojeno sankcionira s obzirom na količine zahvaćene vode.

Svjedok izjavljuje da je u čl. 177. st. 1. t. 2. Zakona o vodama propisano da je koncesija za korištenje voda potrebna za zahvaćanje vode u količini većoj od 10.000 metara kubičnih godišnje, što znači da je za sve ispod te količine potrebna vodopravna dozvola. Ta barijera u količini korištene vode se može ičšitati iz čl. 169. i čl. 177. Zakona o vodama.

Predstavnica pravne osobe i dalje ostaje kod svoje obrane i navoda da je odgovorna osoba u tom slučaju bio BE, voditelj prometnog i tehničkog održavanja na kojeg je preneseno od strane direktora ovlaštenje za poslove iz djelatnosti održavanja objekata i postrojenja.

5. Sud je izvršio uvid u zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 07.06.2024. i 02.07.2024., odluka o imenovanju predstavnika pravne osobe, preslika ugovora o radu sklopljenog između Autobusni prijevoz d.o.o. [adresa] i BE od 28.04.2016., rješenje Državnog inspektorata od 12.06.2024. kojim se zabranjuje pravnoj osobi zahvaćanje podzemne vode iz zdenca, preslika vodopravne dozvole za korištenje voda od 16.09.2024., zapisnici o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 08.07.2024. i od 25.09.2024., izvadak iz sudskog registra za pravnu osobu, zahtjev za ishođenje vodopravne dozvole za korištenje vode od 08.07.2024. i dopuna zahtjeva od 16.08.2024. i u izvadak iz prekršajne evidencije za okrivljenike.

6. Odredbom čl. 169. Zakona o vodama (NN 66/19, 84/21) propisano je da se vodopravna dozvola za korištenje voda izdaje za svako korištenje voda iz članka 86. ovoga Zakona koje prelazi opseg iz članaka 88. i 89. ovoga Zakona, osim za korištenje voda za koje se prema ovom Zakonu izdaje koncesija iz članka 177. stavka 1. ovoga Zakona ili korištenje iz članka 170. ovoga Zakona.

7. Odredbom čl. 177. st. 1. Zakona o vodama (NN 66/19) propisano je da je koncesija za korištenje voda potrebna za: korištenje vodne snage radi proizvodnje električne energije; zahvaćanje voda radi korištenja za tehnološke i slične potrebe u količini većoj od 10.000,00 m3 godišnje; zahvaćanje mineralnih i geotermalnih voda, osim u slučaju iz točke 4. ovoga stavka; zahvaćanje voda za ljudsku potrošnju, uključujući mineralne i geotermalne vode, osim voda isporučenih putem isporučitelja vodne usluge javne vodoopskrbe, radi stavljanja na tržište u izvornom obliku, osim u slučaju iz članka 102. stavka 1. ovoga Zakona, ili u prerađenom obliku, u bocama ili drugoj ambalaži i eksploatacija pijeska i šljunka iz obnovljivih ležišta u području značajnom za vodni režim.

8. Na temelju provedenog postupka, razmotrivši optužni prijedlog, sud je utvrdio da je isti nepotpun jer iz njega ne proizlaze sva njegova zakonom propisana obilježja, zbog čega su okrivljenici oslobođeni od optužbe temeljem čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona. Naime, u izreci optužnog prijedloga nije navedena količina potrošnje vode u 2023. godini, koju je tužitelj naveo u zapisniku i Pravilnik o izdavanju vodopravnih akata (NN 9/20), u kojem su u članku 19. navedeni parametri za potrebe izdavanja vodopravne dozvole, čime se u dovoljnoj mjeri ne precizira prekršaj koji se okrivljenicima stavlja na teret.

Činjenica koju navodi tužitelj, da odlučne činjenice o prijavljenom prekršaju proizlaze iz samog Zakona o vodama (čl. 177. st. 1.), gdje je utvrđena veća količina od 10.000 metara kubičnih kao granica kada je potrebna koncesija, a ne vodopravna dozvola, pa se kažnjava po drugoj odredbi Zakona, samo neizravno definira kada je vodopravna dozvola dopuštena.

Članak 19. Pravilnika o izdavanju vodopravnih akata (NN 9/20) točno precizira kada se ona treba pribaviti (kada su tehnološke potrebe u količini jednakoj ili manjoj od 10.000 metara kubičnih), pa je izostanak Pravilnika o ishođenju vodopravne dozvole u izreci presude bitan element prekršaja koji ga pobliže označuje, zbog čega sud donosi odluku da djelo koje se okrivljenicima stavlja na teret po propisu nije prekršaj.

Stoga sud nije analizirao ostale prigovore okrivljenika, jer se to u ovom slučaju ne smatra potrebnim.

9. Izreka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 140. st. 2. Prekršajnog zakona i troškovi padaju na teret Općinskog suda u Čakovcu.

U Čakovcu, 19. studenog 2025.

Zapisničarka

Sutkinja

Danijela Šimunić, v. r.

Renata Višošević, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude okrivljenik i tužitelj imaju pravo žalbe u roku od 8 dana, nakon primitka presude. Žalba se podnosi nadležnom sudu, a predaje se preko Općinskog suda u Čakovcu, Prekršajni odjel, Zrinsko-frankopanska 9, osobno ili preporučenom pošiljkom u 2 (dva) istovjetna primjerka.

DOSTAVNA NAREDBA:

1. Okrivljenicima,

2. Tužitelju,

3. Za spis.