P-491/2023-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AŠ, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić d.o.o. iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trga bana Josipa Jelačića 10,OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko ,Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon rasprave zaključene dana 16.listopada 2025..godine u nazočnosti OŠ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. i BŠ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., dana 19.studenog 2025.godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214047170/08 sklopljenog 06. kolovoza 2008.g. između tužitelja NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora sadržana u čl. 6. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja „.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214047170/08 sklopljenog 06. kolovoza 2008.g. između tužitelja NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora u dijelu koji glasi: “ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade …….u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora „ te se utvrđuje da je od strane tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 dužan priznati.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove promjene tečaja CHF u iznosu od 4.022,54 EUR (četiritisućedvadesedvaeurapedesetčetiricenta) s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 0,77 EUR od 15. rujna 2008.g.

- na iznos od 6,52 EUR od 15. listopada 2008.g.

- na iznos od 10,03 EUR od 15. studenog 2008.g.

- na iznos od 5,05 EUR od 15. prosinca 2008g.

- na iznos od 18,48 EUR od 15. siječnja 2009.g.

- na iznos od 18,62 EUR od 15. veljače 2009.g.

- na iznos od 14,11 EUR od 15. ožujka 2009.g.

- na iznos od 15,15 EUR od 16. travnja 2009.g.

- na iznos od 15,35 EUR od 15. svibnja 2009.g.

- na iznos od 13,57 EUR od 15. lipnja 2009.g.

- na iznos od 13,88 EUR od 15. srpnja 2009.g.

- na iznos od 12,76 EUR od 15. kolovoza 2009.g.

- na iznos od 14,70 EUR od 15. rujna 2009.g.

- na iznos od 12,54 EUR od 15. listopada 2009.g.

- na iznos od 13,94 EUR od 15. studenog 2009.g.

- na iznos od 13,72 EUR od 15. prosinca 2009.g.

- na iznos od 17,48 EUR od 15. siječnja 2010.g.

- na iznos od 19,90 EUR od 15. veljače 2010.g.

- na iznos od 19,38 EUR od 15. ožujka 2010.g.

- na iznos od 21,78 EUR od 15. travnja 2010.g.

- na iznos od 26,19 EUR od 15. svibnja 2010.g.

- na iznos od 27,13 EUR od 15. lipnja 2010.g.

- na iznos od 32,31 EUR od 14. srpnja 2010.g.

- na iznos od 32,14 EUR od 15. kolovoza 2010.g.

- na iznos od 42,87 EUR od 15. rujna 2010.g.

- na iznos od 36,62 EUR od 15. listopada 2010.g.

- na iznos od 38,06 EUR od 15. studenog 2010.g.

- na iznos od 44,85 EUR od 15. prosinca 2010.g.

- na iznos od 45,46 EUR od 15. siječnja 2011.g.

- na iznos od 43,04 EUR od 15. veljače 2011.g.

- na iznos od 44,51 EUR od 15. ožujka 2011.g.

- na iznos od 44,58 EUR od 14. travnja 2011.g.

- na iznos od 49,05 EUR od 15. svibnja 2011.g.

- na iznos od 58,53 EUR od 15. lipnja 2011.g.

- na iznos od 69,33 EUR od 15. srpnja 2011.g.

- na iznos od 81,11 EUR od 15. kolovoza 2011.g.

- na iznos od 62,50 EUR od 15. rujna 2011.g.

- na iznos od 56,25 EUR od 15. listopada 2011.g.

- na iznos od 56,66 EUR od 15. studenog 2011.g.

- na iznos od 57,53 EUR od 15. prosinca 2011.g.

- na iznos od 62,93 EUR od 15. siječnja 2012.g.

- na iznos od 64,55 EUR od 15. veljače 2012.g.

- na iznos od 62,78 EUR od 15. ožujka 2012.g.

- na iznos od 62,52 EUR od 15. travnja 2012.g.

- na iznos od 63,41 EUR od 15. svibnja 2012.g.

- na iznos od 64,97 EUR od 15. lipnja 2012.g.

- na iznos od 63,03 EUR od 15. srpnja 2012.g.

- na iznos od 62,49 EUR od 15. kolovoza 2012.g.

- na iznos od 57,72 EUR od 15. rujna 2012.g.

- na iznos od 61,83 EUR od 15. listopada 2012.g.

- na iznos od 63,75 EUR od 15. studenog 2012.g.

- na iznos od 62,47 EUR od 15. prosinca 2012.g.

- na iznos od 60,95 EUR od 15. siječnja 2013.g.

- na iznos od 60,42 EUR od 15. veljače 2013.g.

- na iznos od 59,88 EUR od 15. ožujka 2013.g.

- na iznos od 63,68 EUR od 15. travnja 2013.g.

- na iznos od 58,09 EUR od 15. svibnja 2013.g.

- na iznos od 57,18 EUR od 15. lipnja 2013.g.

- na iznos od 57,72 EUR od 15. srpnja 2013.g.

- na iznos od 57,15 EUR od 15. kolovoza 2013.g.

- na iznos od 59,19 EUR od 15. rujna 2013.g.

- na iznos od 60,52 EUR od 15. listopada 2013.g.

- na iznos od 61,16 EUR od 15. studenog 2013.g.

- na iznos od 63,46 EUR od 15. prosinca 2013.g.

- na iznos od 61,14 EUR od 15. siječnja 2014.g.

- na iznos od 63,99 EUR od 15 veljače 2014.g.

- na iznos od 65,43 EUR od 15. ožujka 2014.g.

- na iznos od 64,18 EUR od 15. travnja 2014.g.

- na iznos od 62,38 EUR od 15. svibnja 2014.g.

- na iznos od 62,77 EUR od 15. lipnja 2014.g.

- na iznos od 64,05 EUR od 15. srpnja 2014.g.

- na iznos od 65,07 EUR od 15. kolovoza 2014.g.

- na iznos od 65,33 EUR od 15. rujna 2014.g.

- na iznos od 66,43 EUR od 15. listopada 2014.g.

- na iznos od 68,00 EUR od 15. studenog 2014.g.

- na iznos od 68,30 EUR od 15. prosinca 2014.g.

- na iznos od 68,53 EUR od 15. siječnja 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15 veljače 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. ožujka 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. travnja 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. svibnja 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. lipnja 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. srpnja 2015.g.

- na iznos od 68,36 EUR od 15. kolovoza 2015.g.,

po godišnjoj kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023.g., a od 30.prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 201,02 EUR (dvjestojedaneurdvacenta), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08. kolovoza 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023.g., a od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.958,58 EUR, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 19. studenog 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214047170/08 sklopljenog 06. kolovoza 2008.g. između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „ i troškove“, te u točki IV petita tužbe u dijelu za isplatu iznosa od 300,59 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8.kolovoza 2008. do isplate – odbija se.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

II. Smatra se da je tužba tužitelja za isplatu po osnovi promjene tečaja CHF u iznosu od 77,46 EUR (sedamdesetsedameuračetrdesetšestcenti) – povučena

Obrazloženje

1.Tužitlelj je dana 26.svibnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 06. kolovoza 2008. g. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214047170/08 ( dalje: Ugovor ) s tuženikom kao kreditorom, a u podružnici tuženika u Osijeku, koji Ugovor je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 07. kolovoza 2008.g. pod brojem: OV-21264/08. Predmetnim Ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 17.100,06 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 04.08.2008.g., dok se tužitelj obvezao naznačeni iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 254,67 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski ( adhezijski ) potrošački ugovor. Spornim Ugovorom br.: 3214047170/08 ugovorena je i valutna klauzula vezana uz švicarski franak na način: Člankom 1. Ugovora je utvrđeno da tuženik stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.100,06 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 04.08.2008.g. te da se korisnik kredita odnosno tužitelj obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Odredbom članka 2. Ugovora je utvrđeno da je tužitelj dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 17.100,06 CHF i redovnu kamatu …. sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke na dan plaćanja. Odredbom članka 6. Ugovora je utvrđeno da se tužitelj obvezuje otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u spornom Ugovoru o kreditu je kao takva nepoštena i ništetna. Sporno je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda RH od dana 14. lipnja 2018. posl. br. Pž- 6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013, a kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirane presude sudova donesene su po kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv banaka i kao takve su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, pa stoga i u ovom konkretnom slučaju. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 ( dalje: ZZP/14 ) propisano je: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“. Sukladno odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku svaka fizička osoba pa i tužitelj se može u posebnoj parnici pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. istog Zakona koji određuje pravo na podnošenje tužbe protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Činjenica da je tuženik sudjelovao u naznačenom postupku kao kolektivnom sporu te da je naznačenom presudom odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za ugovore o kreditu koje je upravo i tuženik zaključivao sa svojim klijentima, pa i s tužiteljem, daje tužitelju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz navedene presude u pogledu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu temeljem predmetnih utvrđenja, dok je istovremeno sud vezan za ista ta pravna utvrđenja u ovoj konkretnoj parnici. Upravo je smisao tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u budućnosti imati određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom, kao što je to i u ovom slučaju. Nadalje, predmetnim Ugovor br.: 3214047170/08 je u čl. 2. st. 3. pod naslovom: „ KAMATE I NAKNADE „ ugovoreno sljedeće: „ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora „.Prilikom isplate kredita, točnije dana 08. kolovoza 2008.g. tuženik je tužitelju naplatio iznos od 1.514,60 kn na ime naznačene naknade. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 ) ( dalje: ZOO- 2005). Odredbom čl. 1021. ZOO- 2005 je utvrđeno da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Kako je temeljem citirane odredbe ZOO- 2005 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužitelja mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 2,00 % od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 2,00 % od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO- 2005. Kako se radilo o tipskom ( adhezijskom ) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 ( dalje ZZP- 2007 ), kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO- 2005. Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužitelju obvezu s kojom se on nije usuglasio. Sve opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZOO- 2005. Ugovaranje opisane naknade suprotno je, konačno, i načelu iz čl. 6. ZOO- 2005 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz čl. 10. st. 3. ZOO- 2005, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a o čemu se upravo u ovom slučaju i radi, jer je tuženik bezuvjetno ugovorio plaćanje naknade čija se visina i uvjeti kod ugovaranja nisu mogli ni pretpostaviti. Zaključno svemu navedenom, evidentno je da je uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3214047170/08 sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima odnosno činjenice da je u međuvremenu od podizanja kredita došlo do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK i činjenice da je tužiteljev mjesečni anuitet uslijed toga od ugovorenog iznosa od 1.126,39 kn porastao iznad iznosa od 1.600,00 00 kn, tuženik od tužitelja, a sve temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, za tijeka ovog ugovornog odnosa kroz povećanje anuiteta uslijed rasta tečaja CHF bez ikakve pravne osnove stekao iznos od najmanje 30.891,45 kn, odnosno 4.100,00 EUR, ovo sve u odnosu na početni mjesečni iznos anuiteta, koji je određen prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Osim navedenog, uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3214047170/08 sklopljenog između tužitelja i tuženik, a kojom je ugovorena naplata naknade od 2,00 % na iznos kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetne naknade tužitelju naplatio iznos od 1.514,60 kn, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao i naznačena novčana sredstva, odnosno iznos od 201,02 EUR. Sukladno svemu navedenom, tužitelj predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214047170/08 sklopljenog 06. kolovoza 2008.g. između tužitelja NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora sadržana u čl. 6. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja „.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214047170/08 sklopljenog 06. kolovoza 2008.g. između tužitelja NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora u dijelu koji glasi: “ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora „te se utvrđuje da je od strane tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 dužan priznati.

Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.100,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine uplate anuiteta tužitelja po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena za razdoblje od 15. rujna 2008.g. do 31. srpnja 2015.g., za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023..g. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 201,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena razdoblje od 08. kolovoza 2008.g. do 31. srpnja 2015.g., za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023..g. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 6. kolovoza 2008. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214047170/08 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 17.000,06.Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 17.000,06, i to u dijelu koji se odnose na;

-valutnu klauzulu;

-odredbu Ugovora koja glasi: “ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora’’

Tužitelj u tužbi također postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđuje da je od strane tuženika nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa da stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik dužan priznati. te s osnove navodne ništetnosti odredbi o;

-valutnoj klauzuli postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 4.100,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom

-ulaznoj naknadi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 201,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom

Tuženik navodi da prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a

Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Tužitelj u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva (točka III.) zahtjeva isplatu iznosa od 4.100,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine uplate anuiteta tužitelja. Međutim, ne navodi kad je uplaćen svaki pojedini anuitet, te samim time ne navodi od kada počinju teći i kamate na pojedine uplaćene iznose. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 26.svibnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 26. svibnja 2018 godine nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka).Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu koja glasi: “ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora „ odnosno odredba o naknadi za obradu kredita.

Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 201,02 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 08. kolovoza 2008. godine pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj iznosi 2 % od iznosa traženog kredita (toč. B3.1.10.1. Odluke).Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada iz 2008. godine propisivala je visinu te naknade u iznosu od 2% od iznosa traženog kredita. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (CŠ protiv CIB Bank Zrt.).Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:“ Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem:„8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje GŠ prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:“ Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

-odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

- nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

- sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu,

jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

Tuženi navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje;

-ništetnim odredbe čl.2.st.3. predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: “ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora’’, dakle i naknadu za prijevremenu otplatu kredita

-da je od strane tuženika nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa da stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik dužan priznati. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a pogotovo ukoliko se uzme u obzir činjenica da naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelju nikada nije bila ni naplaćena;

Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelja je tuženik upoznao i stavio mu na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za prijevremenu otplatu iznosi 2% od iznosa uplate, odnosno najmanje kn 50,00 (toč. B.3.7.5.Odluke).Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za prijevremeno vraćeni iznos kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor iz 2008. godine propisivala je visinu naknade za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 2%.Slijedom navedenog, ukazuje se da je u ugovoru o kreditu je jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu te mu je bio poznat i iznos odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (CŠ protiv CIB Bank Zrt.).Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.

Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”. Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. U kontekstu navedenog, ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo:

- da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva;

- da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita;

- da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju;

-da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i

-da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke.

Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. godine kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska odluka u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, sud je stajališta da je korisnik kredita jasno ugovorio s kreditorom, tuženikom, mogućnost prijevremene otplate kredita te da je tu mogućnost i iskoristio uz uvjete koji su se mogli odrediti (postotak naknade jasno je određen aktom/odlukom banke kao tuženika).Isto tako, drugostupanjski sud ne nalazi da bi se odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi ugovora iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača već da se radi o odustatnini u smislu odredbe čl. 306. ZOO-a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je u obvezi platiti ugovorenu odustatninu. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik također ističe kako su neosnovani navodi tužitelja kako je Zakonom o obveznim odnosima jasno definirano što je banka ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita iz razloga što se predmetnom odredbom Zakona o obveznim odnosima isključivo daje definicija ugovora o kreditu, odnosno, istim se definiraju bitni sastojci takvog ugovora, a dok stranke temeljem takve odredbe, a upravo zbog njezine dispozitivnosti, nisu prekludirane u ugovaranju drugih okolnosti, kao što je to odredba o izlaznoj naknadi. Isto tako, odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, na koju se poziva tužitelj, određeno je da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, što nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Uzimajući dakle u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva.

Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:“ Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

- odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita,

-nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

- sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita,

jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 08. kolovoza 2008.g. tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:

(za razliku u tečaju u CHF)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U pisanom podnesku od 22.studenog 2024. (stranica 120 spisa) tužitelj navodi da uređuje svoj tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka i to na način da zaključno ovim podneskom potražuje nastalu preplatu na ime promjene tečaja u ukupnom iznosu od 4.022,54 EUR, kao i iznos nezakonito naplaćene ulazne naknade u iznosu od 501,61 EUR, te predlaže da sud donese sljedeću presudu: presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214047170/08 sklopljenog 06. kolovoza 2008.g. između tužitelja NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora sadržana u čl. 6. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja „.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214047170/08 sklopljenog 06. kolovoza 2008.g. između tužitelja NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora u dijelu koji glasi: “ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora „ te se utvrđuje da je od strane tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 dužan priznati.

Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove promjene tečaja CHF u iznosu od 4.022,54 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 0,77 EUR od 15. rujna 2008.g.

- na iznos od 6,52 EUR od 15. listopada 2008.g.

- na iznos od 10,03 EUR od 15. studenog 2008.g.

- na iznos od 5,05 EUR od 15. prosinca 2008g.

- na iznos od 18,48 EUR od 15. siječnja 2009.g.

- na iznos od 18,62 EUR od 15. veljače 2009.g.

- na iznos od 14,11 EUR od 15. ožujka 2009.g.

- na iznos od 15,15 EUR od 16. travnja 2009.g.

- na iznos od 15,35 EUR od 15. svibnja 2009.g.

- na iznos od 13,57 EUR od 15. lipnja 2009.g.

- na iznos od 13,88 EUR od 15. srpnja 2009.g.

- na iznos od 12,76 EUR od 15. kolovoza 2009.g.

- na iznos od 14,70 EUR od 15. rujna 2009.g.

- na iznos od 12,54 EUR od 15. listopada 2009.g.

- na iznos od 13,94 EUR od 15. studenog 2009.g.

- na iznos od 13,72 EUR od 15. prosinca 2009.g.

- na iznos od 17,48 EUR od 15. siječnja 2010.g.

- na iznos od 19,90 EUR od 15. veljače 2010.g.

- na iznos od 19,38 EUR od 15. ožujka 2010.g.

- na iznos od 21,78 EUR od 15. travnja 2010.g.

- na iznos od 26,19 EUR od 15. svibnja 2010.g.

- na iznos od 27,13 EUR od 15. lipnja 2010.g.

- na iznos od 32,31 EUR od 14. srpnja 2010.g.

- na iznos od 32,14 EUR od 15. kolovoza 2010.g.

- na iznos od 42,87 EUR od 15. rujna 2010.g.

- na iznos od 36,62 EUR od 15. listopada 2010.g.

- na iznos od 38,06 EUR od 15. studenog 2010.g.

- na iznos od 44,85 EUR od 15. prosinca 2010.g.

- na iznos od 45,46 EUR od 15. siječnja 2011.g.

- na iznos od 43,04 EUR od 15. veljače 2011.g.

- na iznos od 44,51 EUR od 15. ožujka 2011.g.

- na iznos od 44,58 EUR od 14. travnja 2011.g.

- na iznos od 49,05 EUR od 15. svibnja 2011.g.

- na iznos od 58,53 EUR od 15. lipnja 2011.g.

- na iznos od 69,33 EUR od 15. srpnja 2011.g.

- na iznos od 81,11 EUR od 15. kolovoza 2011.g.

- na iznos od 62,50 EUR od 15. rujna 2011.g.

- na iznos od 56,25 EUR od 15. listopada 2011.g.

- na iznos od 56,66 EUR od 15. studenog 2011.g.

- na iznos od 57,53 EUR od 15. prosinca 2011.g.

- na iznos od 62,93 EUR od 15. siječnja 2012.g.

- na iznos od 64,55 EUR od 15. veljače 2012.g.

- na iznos od 62,78 EUR od 15. ožujka 2012.g.

- na iznos od 62,52 EUR od 15. travnja 2012.g.

- na iznos od 63,41 EUR od 15. svibnja 2012.g.

- na iznos od 64,97 EUR od 15. lipnja 2012.g.

- na iznos od 63,03 EUR od 15. srpnja 2012.g.

- na iznos od 62,49 EUR od 15. kolovoza 2012.g.

- na iznos od 57,72 EUR od 15. rujna 2012.g.

- na iznos od 61,83 EUR od 15. listopada 2012.g.

- na iznos od 63,75 EUR od 15. studenog 2012.g.

- na iznos od 62,47 EUR od 15. prosinca 2012.g.

- na iznos od 60,95 EUR od 15. siječnja 2013.g.

- na iznos od 60,42 EUR od 15. veljače 2013.g.

- na iznos od 59,88 EUR od 15. ožujka 2013.g.

- na iznos od 63,68 EUR od 15. travnja 2013.g.

- na iznos od 58,09 EUR od 15. svibnja 2013.g.

- na iznos od 57,18 EUR od 15. lipnja 2013.g.

- na iznos od 57,72 EUR od 15. srpnja 2013.g.

- na iznos od 57,15 EUR od 15. kolovoza 2013.g.

- na iznos od 59,19 EUR od 15. rujna 2013.g.

- na iznos od 60,52 EUR od 15. listopada 2013.g.

- na iznos od 61,16 EUR od 15. studenog 2013.g.

- na iznos od 63,46 EUR od 15. prosinca 2013.g.

- na iznos od 61,14 EUR od 15. siječnja 2014.g.

- na iznos od 63,99 EUR od 15 veljače 2014.g.

- na iznos od 65,43 EUR od 15. ožujka 2014.g.

- na iznos od 64,18 EUR od 15. travnja 2014.g.

- na iznos od 62,38 EUR od 15. svibnja 2014.g.

- na iznos od 62,77 EUR od 15. lipnja 2014.g.

- na iznos od 64,05 EUR od 15. srpnja 2014.g.

- na iznos od 65,07 EUR od 15. kolovoza 2014.g.

- na iznos od 65,33 EUR od 15. rujna 2014.g.

- na iznos od 66,43 EUR od 15. listopada 2014.g.

- na iznos od 68,00 EUR od 15. studenog 2014.g.

- na iznos od 68,30 EUR od 15. prosinca 2014.g.

- na iznos od 68,53 EUR od 15. siječnja 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15 veljače 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. ožujka 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. travnja 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. svibnja 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. lipnja 2015.g.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. srpnja 2015.g.

- na iznos od 68,36 EUR od 15. kolovoza 2015.g.

za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po godišnjoj kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 501,61 EUR kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 08. kolovoza 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

4. U pisanom podnesku od 07. listopada 2025 (stranica 159 spisa) tužitelj navodi da ispravlja dio svog uređenog zahtjeva u podnesku od 21. studenog 2024.g. u kojem je omaškom naznačio da predlaže utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, umjesto o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF pa slijedom navedenog, toč. I. uređenog tužbenog zahtjeva treba glasiti na sljedeći način: „Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214047170/08 sklopljenog 06. kolovoza 2008.g. između tužitelja NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora sadržana u čl. 6. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja „.

5.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, Efektivnu kamatnu stopu/godišnju kamatnu stopu, Prometi po kreditu /specifikacija uplata, Proizvodi za domaće i strane fizičke osobe, Financiranje/krediti, Obvezne radnje pri odobravanju kredita, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o, saslušao vještaka financijsko- knjigovodstvene struke ,izvršio uvid u pisano očitovanje vještaka i dopunski saslušao vještaka, te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

6.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i naknadi, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenim osnovama.

7.Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214047170/08 proizlazi da je sklopljen dana 06. kolovoza 2008.između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditorom, koji Ugovor je solemniziran javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka dana 07. kolovoza 2008.g. pod brojem: OV-21264/08. Fiducijarni dužnik po navedenom ugovoru o kreditu je SŠ iz [adresa].

Predmetnim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 17.100,06 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

U čl.2.st.3. ugovora ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

Člankom 6. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, u iznosu anuiteta o kojem će kreditor obavijesti korisnika kredita, što se smatra sastavnim dijelom ovog ugovora. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora.

8.Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka dana 7. kolovoza 2008.godine, broj OV- 21264/2008 (stranica 10 spisa).

9.Tužitelj NŠ, izjavio je saslušan u svojstvu stranke da 2008. godine odlučio se na kupovinu novog automobila, te su mu za navedeno trebala sredstva. Išao je u auto kuću Herbst gdje je odabrao automobil. Rekli su mu u auto kući da imaj otvorenu liniju u Zagrebačkoj banci za kredite u valuti CHF, te da je to jako povoljan kredit. Pitao je za kredit u valuti EUR ali su mu u auto kući rekli da ne, nego da je povoljniji kreditu u valuti CHF. Napominje da je tada imao tekući račun u Zagrebačkoj banci. U auto kući su bili pripremljeni dokumenti u za kredit. On je svoj stari automobil dao u cijenu novog automobila. Njegov stari automobil je procijenjen u toj kući i u visini te procjene su odbijeni troškovi kredita i uračunate rate. Ne može se detalja sjetiti zbog proteka vremena jer je prošlo 17 godina. U auto kući je potpisao sve što je trebalo, a kredit je bio povoljan, jer je rata bila 1.100,00 kuna što mu je odgovaralo. U vrijeme podizanja kredita radio je u KBC Osijek, kao inženjer na nuklearnoj medicini. Nije imao niti privatnu firmu, niti obrt u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a niti je kupnju automobila koristio za poreznu olakšicu. Supruga mu je radila također u KBC kao liječnica i smatrali su da mogu otplaćivati taj kredit. Na pitanje tužitelju da li je čitao ugovor o kreditu, izjavio je da se ne može sjetiti zbog proteka vremena te je sada u dobi od 74 godine. U auto kući nije upozoren na rizik tečaja CHF. Ugovor je sklopio u auto kući, te uopće nije išao u banku. Sjeća se da je šef prodaje auto kuće sa papirima za kredit išao u Zagrebačku banku gdje je imao tekući račun. Nije upozoren na rizik tečaja CHF, već je rečeno da je to stabilna valuta. Imao je povjerenja u auto kuću prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Ne može se sjetiti svih detalja sklapanja ugovora, te se sjeća da su tada svi sklapali ugovore o kreditu u valuti CHF. Prije toga nikada nije podizao kredit u valuti CHF. U auto kući su mu rekli da je CHF stabilna valuta i povoljnija nego EUR. Kada je rata kredita narasla sa 1.100,00 na nekih 1.500,00 kuna, otišao je u Zagrebačku banku kod svoje osobne bankarice i pitao da li može kredit prebaciti u valutu EUR, ali je ona rekla da je to komplicirana procedura i da mu se to ne isplati, te da neće skoro ništa dobiti sa tim. Rata nakon toga je stalno rasla i on je plaćao te rate. Kredit je sam otplatio tako što su mu sa tekućeg računa skidani iznosi rate, te se sjeća da je u jednom trenutku rata kredita iznosila oko 2.000,00 kuna. Sjeća se da kod samog sklapanja ugovora o kreditu se od procijenjenog iznosa njegovog starog automobila skinuo neki novčani iznos, te mu je rečeno da se radi o troškovima realizacije kredita. Nije mu uopće detaljno pojašnjena odredba o plaćanju naknade. Njemu je samo bilo bitno da što prije kupi automobil, jer su trebali ići na more. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja da li ga je tuženik upozorio na bilo kakve rizike pravnog posla koji sklapa, tužitelj je izjavio da nije bio u banci uopće već u auto kući, te nije upozoren u auto kući ni na kakav rizik sklapanja takvog ugovora. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja što je znao o valutnoj klauzuli, tužitelj je izjavio da nije ništa o tome posebno znao, jer nikada nije dizao kredit. Ugovor koji je potpisao je bio unaprijed pripremljen, te u tom ugovoru nije mogao ništa mijenjati. Za kredit mu je rečeno da je povoljan, te da je valuta stabilna, te mu ništa posebno nije pojašnjavano. Tijekom tog postupka sklapanja ugovora o kreditu s njim je bila njegova supruga SŠ. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja da li mu je bila predočena simulacija što bi se moglo dogoditi vezano za visinu rata kredita, izjavio je da mu nije bilo predočeno takvo što, te kada je rata narasla se iznenadio i išao u banku tražiti objašnjenja i da li može prebaciti kredit u drugu valutu. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja da li je bio upozoren od strane auto kuće ili od tuženika da postoji nekakva naknada za obradu kredita, tužitelj je izjavio da mu je rečeno da postoji naknada, te mu je iznos skinut sa iznosa prodanog automobila, a u kojem iznosu je naplaćena ne zna. U auto kući su izračunali kolika je mjesečna rata i on je to potpisao, te nije mislio da će se išta promijeniti. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja, da li mu je u auto kući ili u banci objašnjeno na što se odnosi ta naknada, tužitelj je izjavio da su rekli da su to troškovi kredita koji su uobičajeni, te koji se moraju po zakonu platiti i da se bez plaćanja tih troškova ne može dobiti kredit odnosno automobil. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja da li je u svezi predmetne naknade mu bio predočen bilo kakav drugi dokument, tužitelj je izjavio da nije, da je bio samo ugovor. On se u to ne razumije, završio je tehnički fakultet te nije studirao niti pravo, niti ekonomiju. Kredit je bio na 70 rata. Nije mogao pregovarati bilo je uzmi ili ostavi, a on je htio kupiti automobil što prije. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja kada je prvi puta dobio ugovor na potpis, tužitelj je izjavio da je to bilo u auto kući. Ne sjeća se da je bio kod bilježnika. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je prilikom potpisivanja ugovora pročitao ugovor o kreditu, tužitelj je izjavio da se ne može sjetiti te se sjeća da su mu u auto kući u kratkim crtama pojašnjavali uvjete kredita i napravili troškovnik. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je pokušao mijenjati odredbe ugovora o kreditu, tužitelj je izjavio da mu to nije ponuđeno, te nije niti tražio, To je bio prvi kredit koji je podigao. Vjerovao je auto kući (stranica 136 spisa).

10.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 94-106 spisa) naveo:

Visina preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214047170/08 sklopljenog 06. kolovoza 2008. godine po osnovu povećanja tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni iznosi 4.022,54 EUR. Datumi uplata tužitelja AŠ koji su izvršeni po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214047170/08 pobrojani su u tabelarnom pregledu na stranicama 7. do 9. i u tabelarnom pregledu na stranicama 9. do 12. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Prilikom otplate predmetnog kredita nije bilo kašnjenja u plaćanju rata anuiteta. Tužitelj Zagrebačka banka d.d. tužitelju AŠ obračunala je naknade i isplatila kredit po zaključenom Ugovoru kako slijedi:

Prema dostupnim podatcima ulazna naknada po predmetnom kreditu obračunata je u iznosu od 3.779,42 kune/501,61 EUR.

U vremenskom razdoblju od dana zaključenja Ugovora do dana otplate kredita u cijelosti tečaj nije bio niži od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita 4,423000. Svakomjesečni pregled tečajne razlike pobrojao je na stranicama 9. do 12. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

10.1. U pisanom očitovanju od 7.studenog 2024. (stranica 116 spisa) vještak financijsko knjigovodstvene struke je naveo da na njegov pisani nalaz i mišljenje očitovao se punomoćnik tuženika svojim Podneskom od 25. listopada 2024. godine navodeći da ne prigovara samom matematičkom izračunu u dijelu izračuna preplate po osnovi valutne klauzule, međutim osporava u odnosu na izračun naplaćene ulazne naknade.

Podneskom punomoćnik tuženika ističe kako je nejasno na koji način je u vještačenju izračunat iznos ulazne naknade u visini od 501,61 EUR, obzirom da iz Pregleda prometa po kreditu jasno proizlazi da je ista naplaćena u iznosu od 1.514,00 HRK. Ponovnim uvidom u podatke koji se nalaze u spisu utvrdio je kako je u članku 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljenog između ovdje parničnih strana ugovoreno da se korisnik kredita (ovdje tužitelj) obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora (ovdje tuženika) po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2% koja se odobrava na iznos kredita iz članka 1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%. Člankom 1. Ugovora utvrđena je isplata kredita u iznosu od 75.729,80 kuna. S obzirom na navedeno proizlazi da jednokratna premija osiguranja tražbine prema podatcima iz Ugovora iznosi:

75.729,80 x 2% = 1.514,60

x 20% 15.145,96

90.875,76 x 2% = 1.817,52

Kako je iz naprijed navedenog vidljivo obračunata naknada prema podatcima iz Ugovora treba iznositi 1.817,52 kune/241,23 EUR što čini 2% od iznosa odobrenog kredita uvećanog za 20%, a ne kako to punomoćnik tuženika navodi 1.514,00 HRK (ispravno 1.514,60 kuna) budući da navedeno predstavlja obračunatu naknadu na odobren iznos bez ugovorenog povećanja od 20%.

No, ponovnim uvidom u Pregled prometa na koji se u svom Podnesku poziva punomoćnik tuženika utvrdio je sljedeće naplate naknada izvršene od strane tuženika, a koje naknade su naplaćene prije isplate kredita tužitelju kako slijedi:

08.08.2008. 08.08.2008. 518 odobrenje-povećanje odobrenog kredita/limita 97,30 08.08.2008. 08.08.2008. 011 isplata kredita-u korist naknada

018 terećenje-smanjenje odobrenog kredita/limita  1.514,60

08.08.2008. 08.08.2008. 011 isplata kredita

08.08.2008. 08.08.2008. 018 terećenje-smanjenje odobrenog kredita/limita 1.817,52

08.08.2008. 08.08.2008. 011 isplata kredita

08.08.2008. 08.08.2008. 018 terećenje-smanjenje odobrenog kredita/limita 350,00

Ukupno u kunama 3.779,42

Ukupno u EUR  501,61

a sve kako je opisano i na stranici 6. pismenog Nalaza i mišljenja od 11. listopada 2024. godine.

Prema podatcima iz navedenog Pregleda prometa proizlazi da je s danom 08. kolovoz 2008. godine nakon naplate navedenih naknada evidentirana isplata kredita- prijenos na račun HERBST d.o.o. u iznosu od 72.047,70 kuna (ugovoreni iznos umanjen za naplaćene naknade).

Slijedom naprijed navedenog proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio naknadu u ugovorenom iznosu od 2% i na glavnicu ugovorenog kredita i na glavnicu ugovorenog kredita uvećanu za 20% (ugovorena je jedino naknada od 2% na glavnicu uvećanu za 20%). Osim navedenih naknada tuženik je pri isplati kredita naplatio i naknade za odobrenje-povećanje odobrenog kredita/limita, te terećenje- smanjenje odobrenog kredita/limita.

S obzirom na navedeno u cijelosti ostaje kod pismenog Nalaza i mišljenja od 11. listopada 2024. godine kao i Zaključka iznesenog na stranici 13. istog.

10.2.U pisanom očitovanju od 7. studenog 2024 (stranica 116 spisa) vještak financijsko-knjigovodstvene struke je naveo da u ovoj pravnoj stvari dana 11. listopada 2024. godine izradio je pismeni Nalaz i mišljenje koji je istoga dana dostavljen putem e-komunikacije sudu. Na navedeni pismeni Nalaz i mišljenje očitovao se punomoćnik tuženika svojim Podneskom od 25. listopada 2024. godine navodeći da ne prigovara samom matematičkom izračunu u dijelu izračuna preplate po osnovi valutne klauzule, međutim osporava u odnosu na izračun naplaćene ulazne naknade. Podneskom punomoćnik tuženika ističe kako je nejasno na koji način je u vještačenju izračunat iznos ulazne naknade u visini od 501,61 EUR, obzirom da iz Pregleda prometa po kreditu jasno proizlazi da je ista naplaćena u iznosu od 1.514,00 HRK. Ponovnim uvidom u podatke koji se nalaze u spisu utvrdio je kako je u članku 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljenog između ovdje parničnih strana ugovoreno da se korisnik kredita (ovdje tužitelj) obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora (ovdje tuženika) po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2% koja se odobrava na iznos kredita iz članka 1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%. Člankom 1. Ugovora utvrđena je isplata kredita u iznosu od 75.729,80 kuna. S obzirom na navedeno proizlazi da jednokratna premija osiguranja tražbine prema podatcima iz Ugovora iznosi:

75.729,80 x 2% = 1.514,60

x 20% 15.145,96

90.875,76 x 2% = 1.817,52

Kako je iz naprijed navedenog vidljivo obračunata naknada prema podatcima iz Ugovora treba iznositi 1.817,52 kune/241,23 EUR što čini 2% od iznosa odobrenog kredita uvećanog za 20%, a ne kako to punomoćnik tuženika navodi 1.514,00 HRK (ispravno 1.514,60 kuna) budući da navedeno predstavlja obračunatu naknadu na odobren iznos bez ugovorenog povećanja od 20%.

No, ponovnim uvidom u Pregled prometa na koji se u svom Podnesku poziva punomoćnik tuženika utvrdio je sljedeće naplate naknada izvršene od strane tuženika, a koje naknade su naplaćene prije isplate kredita tužitelju kako slijedi:

08.08.2008. 08.08.2008. 518 odobrenje-povećanje odobrenog kredita/limita 97,30 08.08.2008. 08.08.2008. 011 isplata kredita-u korist naknada

018 terećenje-smanjenje odobrenog kredita/limita  1.514,60

08.08.2008. 08.08.2008. 011 isplata kredita

08.08.2008. 08.08.2008. 018 terećenje-smanjenje odobrenog kredita/limita 1.817,52

08.08.2008. 08.08.2008. 011 isplata kredita

08.08.2008. 08.08.2008. 018 terećenje-smanjenje odobrenog kredita/limita 350,00

Ukupno u kunama 3.779,42

Ukupno u EUR  501,61

a sve kako je opisano i na stranici 6. pismenog Nalaza i mišljenja od 11. listopada 2024. godine.

Prema podatcima iz navedenog Pregleda prometa proizlazi da je s danom 08. kolovoz 2008. godine nakon naplate navedenih naknada evidentirana isplata kredita- prijenos na račun HERBST d.o.o. u iznosu od 72.047,70 kuna (ugovoreni iznos umanjen za naplaćene naknade).

Slijedom naprijed navedenog proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio naknadu u ugovorenom iznosu od 2% i na glavnicu ugovorenog kredita i na glavnicu ugovorenog kredita uvećanu za 20% (ugovorena je jedino naknada od 2% na glavnicu uvećanu za 20%). Osim navedenih naknada tuženik je pri isplati kredita naplatio i naknade za odobrenje-povećanje odobrenog kredita/limita, te terećenje- smanjenje odobrenog kredita/limita.

S obzirom na navedeno u cijelosti ostaje kod pismenog Nalaza i mišljenja od 11. listopada 2024. godine kao i Zaključka iznesenog na stranici 13. istog.

10.3.Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., saslušan na ročištu kod suda (stranica 134 spisa) izjavio je da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja i pisanog očitovanja. Izvršio je uvid u podnesak tuženika od 19. studenog 2024. putem e komunikacije, te u odnosu na primjedbe tuženika izjavljuje sljedeće:

Punomoćnik tuženika u svom podnesku od 19. studenog 2024. navodi kako je primijenio krive članke ugovora. Međutim zadatak vještačenja bilo je potrebno utvrditi visinu ulazne naknade, te je istu utvrdio u stvarnom naplaćenom iznosu, a kako je to naveo i u svom pisanom nalazu i mišljenju od 11. listopada 2024. kao i u svom očitovanju od 07. studenog 2024. godine. Stoga, na podnesak tuženika iskazanom na njegovo očitovanje, nema više posebno što dodati, te u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenje i pisanog očitovanja. Isto tako sud mu je dostavio podnesak tužitelja od 21. studenog 2024. godine, u kojem isti ne iskazuje primjedbe na pisani nalaz i mišljenje kao niti na očitovanje, te se u svezi istog također nema što posebno očitovati.

Punomoćnik tužitelja je u svom podnesku od 21. studenog 2024. tužbeni zahtjev postavio sa kamatama kako je to naveo u svom pisanom nalazu i mišljenju na stranicama 9-12 odnosno od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Na pitanje vještaku glede izračuna u nalazu i mišljenju ulazne naknade vještak je izjavio da tuženik čini nespornim da je naplatio iznos od 1.514,60 kuna dana 08. kolovoza 2008. godine što čini ukupno isplaćen kredit uvećan za 2%. Nadalje vještak navodi da je tuženik dana 08. kolovoza 2008. godine osim iznosa od 1.514,60 kuna naplatio i ostale stavke koje je specificirao u pisanom očitovanju od 07. studenog 2024. godine, te je isto naveo u nalazu i mišljenju tj. naplatio u kunama iznos od 3.779,42 kune. S obzirom da ostale naplaćene stavke sadrže isti opis, a tuženik nije pojasnio što je točno naplatio, smatra da se radi o ulaznoj naknadi. Isto tako i za iznos od 97,30 kuna smatra da se radi o ulaznoj naknadi odnosno naknadi za isplatu kredita, s obzirom da je naplata i ovog iznosa kao i svih drugih iznosa izvršena sa 08. kolovoza 2008. godine, te da pri isplati kredita nema druge naknade koju bi trebalo isplatiti. Naime, tuženik u svom podnesku se poziva da je primijenio krivi članak iz ugovora dok istovremeno nije pojasnio što je naplaćeno u pobrojanim stavkama. Naime u ugovoru nije pronašao da bi tuženik temeljem istog trebao naplatiti i neku drugu naknadu ili trošak.

Na istom ročištu punomoćnik tuženika je izjavio da je banka isplatila naknadu u iznosu od 2% od iznosa kredita, što iznosi 1.514,60 kuna, a što je vidljivo iz pregleda prometa, dok se zadnji stavak u čl. 2 odnosi na plaćanje jednokratne premije osiguranja koja nema nikakve veze sa naknadom za obradu kredita. Navodi da je naknada za obradu kredita naplaćena sukladno Odluci o tarifi naknade za usluge kredita koja je tada bila na snazi. Protivi se iskazu vještaka da bi naknada obuhvaćala sve uplate izvršene 08. kolovoza 2008. godine bez ikakve dodatne argumentacije. Izjavljuje da nije teret dokaza na tuženiku što je naplaćivano već na tužitelju.

Na ove navode punomoćnika tuženika vještak je izjavio da tuženik u spis niti tijekom vještačenja a niti u svom podnesku nije dostavio Odluku o tarifi naknada za usluge kreditora koja je bila važeća u vrijeme sklapanja ugovora. Tijekom vještačenja isto mu nije niti mogao dostaviti tužitelj jer prilikom vještačenja podatke o naplati mu treba dostaviti stranka koja je naplatu i izvršila. Tijekom vještačenja pokušao je doći do odluka banke putem javnih portala, no isto nisu javno objavljene. Ukoliko ih tuženik ima, a sud smatra potrebnim vezano za navedeno mogu dopuniti pismeni nalaz i mišljenje. Budući da iz opisa knjiženja koji na raspravi spominje punomoćnik tuženika nije vidljivo što je tuženik u stvarnosti naplatio s danom isplate kredita.

10.4.U pisanom očitovanju od 25.lipnja 2025. (stranica 157 spisa) vještak financijsko - knjigovodstvene struke je naveo da je dana 12. veljače 2025. godine uputio Dopis punomoćniku tuženika u kojem je zatražio dostavu Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora koje su bile važeće u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila s tužiteljem (na dan 06. kolovoza 2008. godine). Do dana izrade ovog pismenog Očitovanja punomoćnik tuženika mu nije dostavio zatraženo. S obzirom na sve naprijed navedeno u nastavku se očituje temeljem dostupnih podataka iz spisa. Kako je na stranici 6. pismenog Nalaza i mišljenja naveo tuženik je tužitelju na ime isplate kredita-u korist naknade naplatio 342,44 CHF (1.514,60 kuna/201,02 EUR) što tuženik ne čini spornim. Navedeni iznos čini 2% ugovorenog iznosa kredita (75.729,80 x 2%).

No, osim navedenog tuženik je tužitelju naplatio i sljedeće iznose:

- odobrenje-povećanje odobrenog kredita/limita 22,00 CHF

97,30 kn

- isplata kredita

410,93 CHF  1.817,52 kn

- isplata kredita

79,13 CHF  350,00 kn

Ukupno

512,06 CHF  2.264,82 kn

Kako za naprijed naplaćene iznose tuženik niti nakon poziva nije dostavio Odluke o tarifi temeljem kojih bi utvrdio osnovu izvršenih naplata o istom se ne može dodatno očitovati.

10.5.Na ročištu održanom kod ovog suda dana 16. listopada 2025. (stranica 162 spisa) stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o izjavio je da ostaje kod nalaza i mišljenja, iskaza na ročištu kod suda, kao i pisanog očitovanja od 25. lipnja 2025. godine. U konkretnom slučaju utvrdio je da po predmetnom ugovoru o kreditu je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 1.514,60 kuna što iznosi 201,02 eura a što je 2% isplaćenog kredita, sukladno ugovoru kojim je ugovoreno da će ulazna naknada iznositi 2% od isplaćenog iznosa kredita. U obavljanju vještačenja utvrdio je da je osim navedenog tuženik tužitelju naplatio i iznose koje sam pobrojao u pisanom očitovanju u ukupnom iznosu od 2264,82 kune što sa naplaćenom naknadom od 1.514,60 kuna iznosi 3779,42 kune. Kao što je rekao tražio je od tuženika da mu dostavi Odluke o tarifi naknada kako bi mogao utvrditi prirodu tih naplata, međutim do danas mu taj dokument nije dostavljen, zbog čega se ne može očitovati koja je naknada navedenim iznosom naplaćena da li ulazna ili neka druga vrsta troška.

11.Dakle, odredbom čl. 322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

13.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

14.Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka, te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8.ZPP ne proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne.

15.Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

16.S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli ništetne čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl.96, 97, 98, 99,100, 101, 102 Zakona o zaštiti potrošača - NN 79/2007).

17.Dakle,odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

18.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora u dijelu o valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

19.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

20.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku ukupno iznos od 4.022,54 EUR. Stoga je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju više plaćeno zbog povećanja tečaja u zahtijevanom iznosu od 4.022,54 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dana plaćanja do isplate (čl. 1115. ZOO/05; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

21. Za navesti je u ovoj pravnoj stvari da sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za provođenje vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na način da vještak izračuna novčani iznos izražen u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita (stranica 43 spisa) – jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu.

22.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022.godine zauzeo je pravno shvaćanje broj Su-IV -33/2022- 2, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

22.2.U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012. godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (245. st. 1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 ( u dijelu za promjenjivu kamatu), dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 26.svibnja 2023. godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017) te stoga u konkretnom slučaju nije osnovan prigovor zastare glede zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa tečaja (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021. godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

23.U odnosu na navode tuženika kojima osporava tužitelju status potrošača za navesti je da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita – kupnja vozila (čl.6. ugovora), te da je korisnik kredita (tužitelj) naznačen kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora, s napomenom da je tužitelj saslušan u svojstvu stranke, te upozoren na dužnost kazivanja istine i posljedice davanja lažnog iskaza, izjavio da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio zaposlen u Kliničkoj bolnici Osijek, kao inženjer na Nuklearnoj medicini, da nije imao niti privatni firmu, niti obrt ,niti je kupnju automobila koristio za poreznu olakšicu, te je automobil kupovao za osobne potrebe. Stoga, s obzirom na izloženo nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao status potrošača. (čl.3.ZZP/03; presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-344/2021-6 od 20.srpnja 2021.godine, presuda Županijskog suda u Puli broj Gž1098/2021-3 od 21.travnja 2022.).

24.Kako je naprijed navedeno, tužitelj tužbom traži i utvrđenje ništetnom odredbe čl.2.st.3. o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva (toč. II. petita tužbe) i isplatu plaćenog po navedenom osnovu (točka IV petita tužbe.

25.Člankom 2.st.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

26.Sporno je među parničnim strankama da li je ništetna navedena odredba čl.2.st.3. predmetnog ugovora o kreditu.

27.Nije sporno da je kod isplate kredita u konkretnom slučaju tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.514,60 kn (201,02 EUR),što čini 2% od isplaćenog iznosa kredita, dok je sporan osnov preostalog naplaćenog iznosa.

28.Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN -79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

29.S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove za obradu kredita odnosno prilikom korištenja kredita, niti je to razvidno iz dokumentacije koju je dostavio tuženik, te je za navesti da tuženik nije naveo a niti dostavio specifikaciju troškova koje je eventualno imao za predmetni kredit, niti na koji način je u konkretnom slučaju obračunao naknadu za usluge kreditora (ulaznu naknadu). Također ne proizlazi dokazanim da je tužitelj pri sklapanju ugovora o kreditu uopće upoznat sa Odlukom o Tarifi naknada tuženika, niti da su mu je taj dokument uručen, te je tužitelj saslušan u svojstvu stranke izjavio da nije bio u banci već u auto kući, da je potpisao unaprijed pripremljen ugovor u kojem nije ništa mogao mijenjati ,da glede naknade mu je rečeno da su to troškovi kredita koji su uobičajeni, te koji se moraju po zakonu platiti i da bez plaćanja tih troškova ne može dobiti kredit odnosno automobil, te da mu uz ugovor nije predočen drugi dokument.

30.Dakle, s obzirom da kod sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade prilikom prvog korištenja kredita postojanje, stvarni obim i visina troškova za konkretni kredit nisu niti bili utvrđeni, to u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta odnosno plaćeni iznos nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u konkretnom slučaju. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 201,02 EUR (1.514,60 kn) koji je tužitelj platio na ime naknade pri korištenju kredita za obradu kreditnog zahtjeva, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

31.Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva u točki II petita tužbe a glede utvrđenja ništetnim čl. 2.st.3. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „ i troškove“, za navesti je da tužitelj nije naveo postojanje pravnog interesa, razloge i dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu, već samo glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te isplate plaćenog iznosa po navedenoj osnovi, te je stoga sud u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. ZPP),kao i u dijelu za isplatu preostalog utuženog iznosa od 300,59 EUR-a s obzirom da iz iskaza vještaka financijsko-knjigovodstvene struke saslušanog na ročištu kod suda dana 16.listopada 2025. (stranica 162 spisa) proizlazi da je tuženik prilikom isplate kredita naplatio tužitelju iznos od 1.514,60 kuna što iznosi 201,02 eura a što je 2% isplaćenog kredita, sukladno ugovoru, te da je u obavljanju vještačenja utvrdio je da je osim navedenog tuženik tužitelju naplatio i iznose koje je pobrojao u pisanom očitovanju u ukupnom iznosu od 2.264,82 kune što sa naplaćenom naknadom od 1.514,60 kuna iznosi 3.779,42 kune, ali da se ne može očitovati koja je naknada navedenim iznosom naplaćena da li ulazna ili neka druga vrsta troška, jer mu nije predočena Odluka o tarifi naknada. S obzirom na navedeno, te da iz opisa knjiženja naplaćenih iznosa na dan isplate kredita za preostale sporne iznose nije naznačeno da se radi o ulaznoj naknadi (stranica117,158 spisa), te s obzirom da tužitelj nije predložio vještačenje po drugom vještaku financijsko knjigovodstvene struke, niti predložio da sud službenim putem pribavi dokumentaciju o navedenom, to je stoga sud s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelja odbio (toč. VI izreke presude).

32.Za napomenuti je da je tužitelj u točki II tužbenog zahtjeva od 26.svibnja 2025. naveo da je „nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita“, što je evidentno očigledna omaška u pisanju a što je razvidno iz ostalog dijela sadržaja točke II tužbenog zahtjeva, činjeničnih navoda tužbe, navoda tužitelja na ročištu od 11.rujna 2024 (stranica 85 spisa),tijekom postupka te konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

33.U odnosu na prigovor zastare zahtjeva za isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

33.1.Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

33.2..Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.

34.Tužitelj po punomoćniku u pisanom podnesku od 22.studenog 2024. (stranica 120 spisa) snizio je tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tečaja kako je naprijed navedeno, što ima karakter povlačenja tužbe čemu se tuženik nije protivio te je stoga sud temeljem odredbe čl.193 ZPP donio rješenje kao u izreci (4.100,00 -4.022,54 =77,46 EUR).

35.Za navesti je da je tužitelj po provedenom vještačenju po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka financijsko – knjigovodstvene struke, pri čemu je povisio tužbeni zahtjev za isplatu naknade, čemu se tuženik protivio (stranica 140 spisa), u svezi navedenog za navesti je da s obzirom da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP (čl. 39., čl. 117. st. 2. ZID ZPP), kao i temeljem odredbe čl. 190. st. 3. ZPP jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine

– točka 4.).

36.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.2. ZPP (čl.28.,čl.117.st.3.ZID ZPP/2019).

36.1. Tužitelj je uspio u postupku po osnovi 100 %,a po visini 93,36%,što iznosi 193,36 %, navedeno podijeljeno sa dva (osnova i visina), čini uspjeh tužitelja u postupku od 96,68 %,te uspjeh tuženika u postupku od 3,32%. Primjenom metode iz čl. 154. st. 2. ZPP oduzimanjem manjeg postotka od većeg, utvrđen je uspjeh tužitelja u postupku od 93,36%

36.2.Tužitelj je imao trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za : sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1.) u visini od 100 bodova,

sastav pisanih podnesaka od 02.10.2023.,22.11.2024. i 07.10.2025. po Tbr.8.t.1. u visini od po 100 bodova,

te za zastupanja na ročištima kod suda dana 11.09.2024.,02.12.2024. i 16.10.2025., koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV 25%, te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EU ,što iznosi ukupno 1.776,54 EUR te je stoga sud naložio tuženiku platiti tužitelju 93,36% navedenog iznosa tj. iznos od 1.658,58 EUR plus trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, koji je tužitelju priznat u cijelosti jer je bio neophodan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari – ukupno iznos od 1.958,58 EUR.

Za navesti je u odnosu na zahtijevani trošak sudske pristojbe na tužbi i presudu u iznosu od po 44,73 EUR, da je odredbom čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama“, pa stoga s obzirom na izloženo, te da je tužba u ovom predmetu podnijeta dana 26.svibnja 2023. tužitelj nije dužan platiti sudsku pristojbu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a pripada mu naknada troška za sudsku pristojbu na tužbu i presudu u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovu ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu kako je to naprijed navedeno.

37.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

38. Za napomenuti je da s obzirom da tuženik nakon što mu je dostavljen podnesak tužitelja od 22.studenog 2024. kojim je snižen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tečaja, što ima karakter povlačenja tužbe kako je naprijed navedeno, nije u roku od 15 dana iz čl.164.st.8. ZPP, koji rok je prekluzivan, zahtijevao naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva, te mu stoga taj trošak nije dosuđen.

39. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 19.studeni 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

Protiv rješenja kojim se dopušta preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba (čl.190. ZPP).

DOSTAVITI:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika