Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-61/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Mandić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave 14. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj:318-50-3053575 sklopljenog dana 20.09.2005. između SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

" 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, na ime plaćene naknade za obradu troškova kredita, isplati iznos od 883,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 17. listopada 2005. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 871,35 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 19. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 563,30 EUR s pripadajućim zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana **.**.2005. SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu, broj: 318-50-3053575 te da je tražbina po tom Ugovoru prenesena na tužitelja temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija). Ugovorom o kreditu, u čl. 3., ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade i to 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratno, a koja je i naplaćena od korisnika kredita u iznosu od 6.656,63 kn / 883,49 EUR i to zaključno sa danom 17.10.2005. Navodi da se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nisu pojašnjene, niti su jasne i razumljive. Korisniku kredita nije pojašnjeno koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; eventualnoj svrsi naknade; relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Predmetna naknada ustegnuta je od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je tako i postupio. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a. Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 883,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome istaknuo prigovor nepostojanja aktivne legitimacije jer su potrošačka prava strogo osobne naravi te nisu prenosiva na druge osobe. Ne spori da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu i da je korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora naplaćena jednokratno naknada u utuženom iznosu. Smatra da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva, određena i lako uočljiva te da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, korisnik kredita ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Poziva se na sudsku praksu Suda EU u predmetu C-621/17 odnosno da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušao svjedoka SG na okolnost statusa potrošača, informiranosti i pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu.

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 318-50-3053575 od 20.09.2005. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (administrativnu naknadu) i isplatu iznosa od 883,49 EUR koje je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe ugovora.

6. Među strankama je sporna aktivna legitimacija odnosno da li je eventualna tražbina povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, jesu li navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, osnovanost potraživanja i da li je nastupila zastara predmetnog potraživanja.

7. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti da su tuženik i SG sklopili Ugovor o kreditu broj: 318-50-3053575 od 20.09.2005.

8. Nesporno je i da je SG sa tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu o kojem je tuženik obaviješten 13. lipnja 2023. (list 9 spisa).

9. Čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 318-50-3053575 od 20.09.2005. (list 10-14 spisa) tuženik kao kreditor odobrio je korisniku kredita BG kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednost iznosa od 29.681,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se naknada 1,00 % od iznosa kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10. Sadržajno proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit za kupnju nekretnine. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

11. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) od 30. svibnja 2023. (list 21-25 spisa) SG ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojeg je sklopio sa tuženikom i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Tražbina iz ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik odnosno korisnik kredita. Tužitelj je aktivno legitimiran za ostvarenje svoga tužbenog zahtjeva.

16. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

17. Iz iskaza svjedoka SG na ročištu dana 14. studenog 2025. (list 113-115 spisa) proizlazi da je sklopio predmetni ugovor o kreditu sa tuženikom 2005. radi kupnje stana, radi rješavanja svog stambenog pitanja, da se radilo o tipskom ugovoru te nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama o kreditu pa tako niti o naknadama niti mu je pojašnjeno koje protuusluge sadrži administrativna naknada već je ona bila dio ponude tuženika.

18. Dakle, iz iskaza svjedoka proizlazi da nije pregovarao niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu pa niti o odredbi koja se odnosila na naknadu već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen kao takav, bez mogućnosti pregovaranja. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je logičan i uvjerljiv te u skladu dokumentacijom koja prileži spisu a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

19. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik a korisnik kredita je iz ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora mogao zaključiti koji je iznos troškova jednokratne naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

20. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

21. Zbog toga sud utvrđuje da je ništetna odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost tih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 883,49 EUR.

23. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti tih odredbi (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

24. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu kredita te isplatu iznosa od 883,49 EUR. Stoga odlučeno kao pod točkom I. i II. Izreke.

25. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od prvog slijedećeg dana od izvršenog plaćanja, koji su bili nesporno 17.10.2005. što proizlazi iz dopisa tuženika od 20.11.2024. (list 27 spisa).

26. Što se tiče stope zatezne kamate na iznos glavnice tužitelj potražuje po stopi propisanoj za ostale odnose, kako je odlučeno u točki II. izreke.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa) obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u glavnoj stvari, kao i utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 883,49 EUR na ročištu dana 14. studeni 2025. Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 5. ožujka 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 18. listopada 2025. u iznosu od 37,50 EUR (Tbr. 8/4 Tarife), za zastupanja na ročištima dana 17. listopada 2025. i 14. studenog 2025. u iznosu od po 150,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 796,88 EUR. Tužitelju je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,65 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 871,35 EUR, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

28. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 28. rujna 2025. jer se ne radi nikakvim novim činjenicama i navodima niti je bio potreban obzirom da se tužitelj već očitovao na odgovor na tužbu, niti trošak pristupa na ročište za objavu presude jer nije bio potreban radi vođenja ove parnice, kao niti trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno utvrđenoj VPS-u, Tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu, 19. studenoga 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 39,82 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana