REPUBLIKA HRVATSKA
P-3950/2024
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Stalna služba u Starom Gradu
21 460 Stari Grad
Novo Riva 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Ivanu Striniću, u pravnoj stvari tužiteljice RU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mirko Butorović, odvjetnik u Hvaru, protiv tuženice Addiko banka d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, 19. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 216-457/2005, od 2. studenog 2005., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita RU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženice, kao kreditora HYPO ALPE- ADRIA BANK d.d. (sada Addiko banka d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877) i to odredba članka 5., koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno.''.
II. Nalaže se tuženici Addiko banka d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, tužiteljici RU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenog iznosa temeljem odredbe članka 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 216- 457/2005, od 2. studenog 2005. isplatiti iznos od 733,99 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od 18. studenog 2005. do isplate i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženici Addiko banka d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, tužiteljici RU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.178,08 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Predmetni parnični postupak pokrenut je 18. listopada 2024. zaprimanjem tužbe tužiteljice protiv tuženice, radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredi ugovora o kreditu koji je sklopljen između parničnih stranaka 2005., te povrata više isplaćenih novčanih sredstava na ime tzv. "ulazne naknade" obrade kredita. Naime, tvrdi se da je 2. studenog 2005. tužiteljica kao Korisnik kredita sa HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 216-457/2005. Tuženica je pravni sljednik kreditora. Odredbom članka 2. predmetnog Ugovora, kreditor je korisniku odobrio isplatu iznosa od 93.000,00 CHF (švicarski franak), u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate 15 godina. Otplata kredita ugovorena je u kunskoj protuvrijednosti, odnosno po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (članak 3.II.), dakle primjenom valutne klauzule. Nadalje, odredbom članka 5. Ugovora određeno je: ' 'Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno.'' Radi se o ugovaranju tzv. ulazne naknade, o kojoj se odredbi nije pregovaralo, odnosno tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj iste, već se radilo o tzv. tipskoj odredbi. Tuženik je koristeći monopolski položaj doveo tužiteljicu do zaključenja opisanog Ugovora, odnosno odredbe, kojom prilikom nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Okolnost nepostojanja pregovora dovela je tužiteljicu u neravnopravan položaj jer se radi o tzv. tipskom ugovoru, a takav neravnopravan položaj doveo je do neravnoteže u pravima i obvezama te povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Slijedom prethodno obrazloženog, ističe se da u tom dijelu radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu su već zauzeti jasni pravni stavovi u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poput Rev-673/2023, od 13. veljače 2024. godine, Rev- 715/2024, od 22. svibnja 2024. i Rev-1051/2023, od 3. travnja 2024. godine. Kako je prethodno navedeno, tužiteljici je odobren kredit u iznosu od 93.000,00 CHF, uz odbijanje iznosa na ime ulazne naknade u postotku od 1,25%. Time proizlazi da je tužiteljici, odmah po plasiranju kredita, 15. studenog 2005., sa opisane osnove zadužen iznos od 1.162,50 CHF, odnosno za taj iznos umanjena isplata kredita (93.000,00 x 1,25 % = 1.162,50), što također proizlazi iz Otplatnog plana za predmetni kredit, koji se u prilogu tužbe dostavlja. Tog dana, srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio je 4,774318 KN/ 1,00 CHF, pa proizlazi da je tužiteljici neosnovano naplaćen iznos od 5.550,14 KN, odnosno 736,63 EUR, po fiksnom tečaju konverzije. Stoga tužiteljica ovim postupkom traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe o ulaznoj naknadi i povrat neosnovano stečenog iznosa u korist tuženika kao nepoštenog stjecatelja, sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu, tuženica se usprotivila u cijelosti tužbi i predložila odbiti tužbeni zahtjev. Prvenstveno, tuženica ističe prigovor zastare. Budući da je člankom 9. Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja ugovorena zadužnica Ugostiteljskog obrta „ [obrt]“, vl. RU, MBO: [matični broj osiguranika], broj obrtnice: [broj obrtnice], tuženik osporava tužiteljici status potrošača jer smatra da Ugovor o kreditu nije potrošački ugovor. Nadalje, Ugovor o kreditu je otplaćen 2018. Imajući na umu da je tužiteljica njime dobila na raspolaganje 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 736,63 EUR, tuženica ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženica osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje u tekstu: ZOO). Slijedom toga, tuženica predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. U članku 5. Ugovora o kreditu prema kazivanju tužiteljice navedeno je kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Stoga je činidba na koju se tužiteljica obvezala u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Nadalje, člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženica posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženica je navedenu obvezu ispunila. Slijedom navedenog, članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljičine tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženica ističe da je članak 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženica posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C- 84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., R i CU, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 34.). Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženica je jasno i transparentno prikazala trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljičinom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženica prije sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici detaljno prikazala strukturu svih troškova, primjerice da je tužiteljica dobila tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljičine informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopila? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška. Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženica naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženica je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženica ističe sljedeće. Tuženica ističe kako tužiteljica nije iznijela nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Zaključno, tuženik ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje dosadašnje navode. Trgovački sud u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022. u točki 46. obrazloženja presude odbio je tuženi zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. godine potvrdio je spomenutu presudu Trgovačkog suda u Osijeku: "Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika." Nadalje, Županijski sud u Splitu je u presudi Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu sa sljedećim obrazloženjem: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.
3. Vrijednost predmeta spora iznosi 733,99 eura.
4. Parnične stranke su popisale parnični trošak.
5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom predmetnog Ugovora o kreditu, zemljišno-knjižnih izvadak, te je saslušana tužiteljica.
6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.
7. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču tzv. "ulazne naknade" pri obradi kredita, te zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti takve odredbe.
8. U postupku nije prijeporno da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je odobrena isplata novčanog iznosa od 93.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 15 godina.
9. Među parničnim strankama je prijeporno da li je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, što bi je činilo ništetnom.
10. Tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je kredit ponuđen po principu tipskog ugovora, odnosno, nitko iz banke da joj nije objasnio odredbu o ulaznoj naknadi, ni visini takve naknade, niti kada će biti naplaćena, već da je to tek primjetila kada je došlo na naplatu. Tužiteljica tvrdi da joj je bio potreban kredit, jer da je bio za uređenje kuće u kojoj su ona i njena obitelj živjeli. U banci da nije bilo mogućnosti pregovaranja o bilo kakvim uvjetima kredita ili o nekoj drugoj valuti, niti o kakvim drugim odredbama, pa tako i o ulaznoj naknadi. Rekla je da joj nitko nije objašnjavao bilo kakve detalje.
11. Sud nije prihvatio navode tuženice da se u pogledu sporne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu radilo o jasnoj, lako uočljivoj, razumljivoj i potpuno određenoj odredbi koja je, stoga, pravno valjana i kojom su ugovorne stranke suglasno i izrijekom ugovorile plaćanje naknade u visini 1,25% od iznosa odobrenog kredita koja da je uobičajena u kreditnom poslovanju ne samo tuženika nego svih kreditnih institucija.
12. U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
13. Sud je zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu od 27. listopada 2006., a kojom ugovornom odredbom je propisano da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 1,25% od iznosa odobrenog kredita.
14. Nadalje, po mišljenju ovog suda, sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.
15. Naime, tuženica u tijeku postupka nije priložila dokaze na okolnost na što se ta naknada odnosi ili, drugim riječima da li je imala bilo kakve, primjerice, administrativne troškove obrade dokumentacije, izvanredne troškove zaposlenih koje nadilaze njihove opise poslova za koje primaju plaću i slično, niti je objašnjeno koja je korelacija između te naknade i visine odobrenih kreditnih sredstava odnosno zašto se za veći odobreni iznos plaća veća naknada koja nema nikakvu gornju granicu visine.
16. Ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.
17. Konkretno, a s obzirom da se, po ocjeni ovog suda, o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, što jasno proizlazi iz iskaza tužiteljice koji je sud u cijelosti prihvatio jer su suprotni navodi tuženice bili paušalni i općeniti, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije u uopće objašnjeno o čemu se radi, a posebno zašto njena visina ovisi o odobrenom iznosu kredita, stoga nerazumljivoj, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III- 2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora prednik sada tuženice, kao trgovac, i tužiteljica, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
18. Tuženica je u postupku ponavljala da se radi o tome da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, da tuženik ima pravo na navedenu naknadu iz razloga što je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Ujedno da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi uobičajenoj za Ugovor o kreditu koju su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta Ugovora.
19. Prema ocjeni ovog suda tuženica nije ukazala koji su to objektivni troškovi vezani za obradu nastali niti je dostavio transparentan i razumljiv obračun naknade koji je bio dostupan tužitelju kao ugovornoj strani prije i tijekom sklapanja Ugovora. U spornoj odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora samo je naveden iznos naknade, bez da se priložio bilo kakav obračun iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina eventualnih troškova kojima je bio izložen tuženik.
20. Međutim, i neovisno o činjenici da li je davatelj kredita bio izložen troškovima koje nije obrazložio, sporna ugovorna odredba (čl. 5. Ugovora) je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.
21. Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara isplata naknade radi troškova obrade kredita u odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.'' trebalo utvrditi ništetnim te i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
22. Tužiteljica je zatražila i vraćanje iznosa naknade koji je tuženica primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 5. st. 2. utvrđena ništetnom, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru. Drugim riječima, tuženica je dužna vratiti tužiteljici primljenu naknadu, jer je ta naknada naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Radi se o iznosu od preračunatih 736,63 eura, koji iznos predstavlja 1,25% od odobrenog kredita, koji je iznos tužiteljica morala platiti prije isplate kredita.
23. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev- 2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da je tuženičin prigovor zastare potraživanja tužiteljice u odnosu na vraćanje naknade koju je tužiteljica isplatila temeljem odredbe Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.
24. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika.
25. S obzirom da je već navedeno da iz popisa uplata za namirenje obveza po kreditu, proizlazi da je tužiteljica podmirila iznos troškova u visini od preračunatih 733,99 eura, sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate koje teče kako glasi u izreci, pa do isplate, odnosno od slijedećeg dana od dana kad je tuženica primila nepripadnu isplatu.
26. Kamatu je sud odredio pozivom na odredbu čl. 29. st. 2. ZOO-a i u izreci naveo sve stope kamata.
27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženicu trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imala tužiteljica vodeći ovaj spor.
28. Tužiteljici je tako trebalo priznati trošak sastava tužbe, te podnesaka od 6. prosinca 2024. i 27. lipnja 2025., kao i trošak pristupa na ročišta od 9. travnja 2025., 26. lipnja 2025. i 1. listopada 2025. po 75 bodova (ukupno 450 bodova). Ovom je valjalo dodati troškove pristojbi tužbe i presude.
29. Ukupan broj od 450 bodova trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda od 2,00 eura, pa se dobije 900,00 eura. Kada se ovom pridoda PDV 25% i troškovi pristojbi, dobije se dosuđeni iznos.
30. Tužiteljica je zatražila i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.
U Starom Gradu, 19. studenog 2025.
S U D A C
Ivan Strinić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe, u roku od petnaest dana, računajući od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu, za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.
DOSTAVTI:
- tužiteljici, po punomoćniku Mirku Butoroviću, kao u uvodu presude;
- tuženici po punomoćniku Zlatku Knezoviću, kao u uvodu presude;
- u spis.
