REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1559/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NNO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništenosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1395/2019 od 22. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se kao osnovana žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1395/2019 od 22. rujna 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1395/2019 od 22. rujna 2025.

III. O troškovima žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom presuđeno je:

„Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 168-50-3889799 od 23.1.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 21.737,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se dio glavnice 15.678,25 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, a preostali dio u iznosu 6.058,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 168-50-3889799 od 23.1.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.954,35 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

-na iznos od 0,83 EUR 30.11.2007.

- na iznos 35,78 EUR 22.4.2010.

-na iznos 0,67 EUR 28.12.2007.

- na iznos 35,19 EUR 26.5.2010.

- na iznos 4,47 EUR 4.2.2008.

- 45,42 na iznos EUR 2.7.2010.

- na iznos 6,06 EUR 5.3.2008

- 39, na iznos EUR 9.7.2010.

- na iznos 8,57 EUR 4.4.2008.

- 46,27 na iznos EUR 26.8.2010.

- na iznos 4,72 EUR 6.5.2008.

- 54,02 na iznos EUR 22.9.2010.

- na iznos 6,91 EUR 9.6.2008.

- 51,21 na iznos EUR 20.10.2010.

- na iznos 8,66 EUR 4.7.2008.

- 47,05 na iznos EUR 25.11.2010.

- na iznos 5,92 EUR 9.8.2008.

- 56,17 na iznos EUR 21.12.2010.

- na iznos - 6,14 EUR 1.9.2008.

- 67,46 na iznos EUR 20.1.2011.

- na iznos od 7 7,65 EUR 7.10.2008.

- 59,33 na iznos EUR 25.2.2011.

- na iznos 20,68 EUR 6.11.2008.

- 62,30 na iznos EUR 18.3.2011.

- na iznos 12,03 EUR 8.12.2008.

- 58,58 na iznos EUR 29.4.2011.

- na iznos 23,15 EUR 5.1.2009.

- 59,28 na iznos EUR 27.5.2011.

- na iznos 24,64 EUR 6.2.2009.

- 74,66 na iznos EUR 27.6.2011.

-na iznos 25,51 EUR 6.3.2009.

- 76,18 na iznos EUR 29.7.2011.

- na iznos 30,31 EUR 6.4.2009.

- 87,23 na iznos EUR 31.8.2011.

- na iznos 30,72 EUR 6.5.2009.

- 64,15 na iznos EUR 18.10.2011.

- na iznos 27,39 EUR 10.6.2009.

- 225,64 na iznos EUR 17.12.2011.

- na iznos 24,90 EUR 11.7.2009.

- 70,69 na iznos EUR 30.1.2012.

- na iznos 28,32 EUR 20.8.2009.

- 209,95 na iznos EUR 25.5.2012.

- na iznos 24,10 EUR 18.9.2009.

- 367,55 na iznos EUR 4.10.2012.

- na iznos 26,76 EUR 20.10.2009.

- 50,46 na iznos EUR 16.1.2013.

- na iznos 25,41 EUR 19.11.2009.

- 63,59 na iznos EUR 15.4.2013.

- na iznos 27,91 EUR 22.12.2009.

-106,19 na iznos EUR 21.5.2013.

- na iznos 29,95 EUR 21.1.2010.

-16,06 na iznos EUR 15.7.2013.

- na iznos 32,63 EUR 17.2.2010.

- 47,87 na iznos EUR 26.7.2013.

- na iznos 32,13 EUR 19.3.2010.

- 7 14,31 na iznos EUR 16.9.2013.

- 47,87 na iznos EUR 24.9.2013.

- 252,19 na iznos EUR 21.3.2014.

-130,27 na iznos EUR 26.10.2013.

- 1.728,78 na iznos EUR 24.4.2014.

- 95,58 na iznos EUR 15.1.2014.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka 3.061,40 € sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“,

a riješio je da se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, kao neosnovan.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu i rješenje pobija tuženik zbog bitne povrede odredbi Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene odredbe materijalnog prava. Ističe da je sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3., obzirom je prilikom donošenja pobijane presude pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno odbio je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Također, ističe da pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati na koji način je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, a ta bitna povreda postupka počinjena je u odnosu na dosuđeni iznos od 4.954,35 eur, jer zbroj pojedinačnih iznosa na koje teku zakonske zatezne kamate iznosi 5.723,42 eur. Navodi da je nejasno i iz kojih je razloga sud utvrdio ništetnost dijela odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je utvrđen isključivo iznos kredita koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti CHF, jer da je ta odredba jasna i razumljiva, a i na zakonu osnovana. Također, da je nejasno kao je sud došao do utvrđenja da je odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost nepoštena. Ističe da iz obrazloženja presude nije vidljivo koja je osnova tužbenog zahtjeva, da li je to stjecanje bez osnove ili naknada štete, pa da je presuda nerazumljiva u dijelu koji se odnosi na zastaru potraživanja tužiteljice. Tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer nije utvrđeno da li je pravni prednik tužiteljice potrošač te da li se u konkretnom slučaju pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. Ostaje kod istaknutog prigovora zastare potraživanja tužiteljice, te tvrdnje da nije nepošten stjecatelj. Osporava i odluku o troškovima postupka i to posebno u dijelu koji se odnosi na priznati trošak sastava podneska od 26. lipnja 2023. te trošak sudske pristojbe na presudu. Obzirom na navedene predlaže da sud drugog stupnja njegovu žalbu uvaži, te u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da ukine presudu i rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.- pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku odnosno rješenje kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvoga stupnja, dok je osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari a posljedično i o troškovima postupka.

5. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredi o promjenjivom kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 168-50-3889799, koji je između pravnog prednika tužiteljice NN (koji je tijekom trajanja ovoga postupka preminuo a predmet je preuzela tužiteljica kao njegova zakonska nasljednica) i tuženika sklopljen dana 23. siječnja 2007., te posljedično, njen zahtjev da se tuženiku naloži isplata iznosa stečenog bez osnove na temelju dijela ništetnih ugovornih odredbi, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, tvrdeći kako je člankom 12. spornog ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika, stvarno nadležnog suda u Zagrebu, ujedno nadležnog i prema odredbi članka 46. i 48. ZPP.

5.2. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti uz zaključak da je navedeni sporazum stranaka iz članka 12. ugovora, odnosno odredba o nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštena ugovorna odredba i u suprotnosti s ZZP i Direktivom Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ujedno ocjenjuje kako je prvostupanjski sud mjesno nadležan i prema odredbi članka 59. ZPP.

6. Takva odluka suda prvoga stupnja kojom je odlučeno o istaknutom prigovoru njegove nenadležnosti, pravilna je i zakonita, jer nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje tuženik.

6.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. U njemu su navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, navedeni su i kriteriji koje je sud primijenio prilikom donošenja odluke, a obrazloženi su i razlozi zbog kojih sud smatra da odredba o ugovornoj nadležnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Predmetno rješenje se može ispitati i glede primjene odredbe članka 46., 48. i članka 59. ZPP.

6.2. Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz članka 365. stavak 2. ZPP.

7. Predmetni ugovor je potrošački ugovor, to jasno proizlazi iz sadržaja njegovih odredbi – podignut je za kupnju vozila, a upravo na tuženiku je teret dokaza tvrdnje suprotnog, odnosno da pravni prednik tužiteljice nije bio potrošač te da se ne radi o potrošačkom ugovoru, kao i tvrdnje da se s pravnim prednikom tužiteljice pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, pa posljedično da ista nije nepoštena, na koje okolnosti tuženik nije istakao nikakve dokazne prijedloge. Stoga tuženik sada s uspjehom ne može tvrditi da nije jasno temeljem čega je sud zaključio da se u predmetnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, te da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti (članak 12) nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8. Dakle, kako je sporni ugovor o kreditu sklopljen među strankama potrošački ugovor, odlučujući o tuženikovom prigovoru mjesne nadležnosti, prvostupanjski sud je valjano primijenio ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a identične odredbe sadrži i sada važeći zakon („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, između ostalog i s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama). Iako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

8.1. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.2. Odredbom članka 81. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a odredba članak 87. stavak 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8.3. Stoga, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

8.4. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između pravnog prednika tužiteljice i tuženika sklopljen je u Poslovnici tuženika u [adresa], gdje je pravni prednik tužiteljIce i živio (proizlazi iz adrese istoga), a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu formulirao je unaprijed tuženik kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena što bi za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

8.5. Ovdje valja istaknuti, u odnosu na žalbene navode tuženika, da je tužiteljica dokazala podacima o svojoj adresi odnosno adresi njena pravnog prednika, svoj prebivalište u [adresa], pa njeni dolasci u Zagreb radi održavanja rasprava, iziskuju doista velike troškove, to neovisno i o činjenici da je mogla angažirati punomoćnika odvjetnika s područja nadležnosti suda u Zagrebu, jer bez obzira na zastupanje po odvjetniku, u zaštiti svojih interesa može i ima interes prisustvovati raspravama. Osim toga, u provođenju dokaznog prijedloga saslušanjem tužiteljice, stranci je u interesu da dade iskaz neposredno pred sudom odnosno sucem koji vodi spor i kojem su poznate sve činjenice vezane za predmet.

8.6. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu članka 87. stavak 1. ZZP ništetna.

8.7. Pritom, sud prvog stupnja pravilno je zaključio (budući da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u [adresa]) da je nadležan i prema mjestu tuženikove poslovnice, odnosno da njegova nadležnost postoji i na temelju odredbe članka 59. ZPP kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice zaključivanjem ugovora o kreditu). Tuženik u odgovoru na tužbu nije isticao da u [adresa] ne postoji registrirana poslovna jedinica tuženika.

9. Nadležnost prvostupanjskog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u člana 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016.) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika u dijelu u kojem ukazuje da je njegov prigovor mjesne nadležnosti osnovan uz pravilnu primjenu odredbi članka 46. i 48. ZPP (tako i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019.).

10. U odnosu na navode tuženika o drugačijoj sudskoj praksi nekih županijskih sudova od sada iznesene, valja navesti da ovaj sud nije vezan pravnim stajalištem iznesenim u odlukama drugih županijskih sudova, ali je vezan pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama ovog suda (članak 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/2013., 33/2015., 82/2015., 82/2016., 67/2018., 126/2019. i 130/2020.)), kao npr. odlukama Gž-1328/2020 od 13. prosinca 2020. i Gž-580/2021 od 18. svibnja 2021.

11. Osim toga, takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nije u suprotnosti ni s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj Su IV- 308/2020 od 5. studenoga 2020.) jer je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda cijenio sve relevantne okolnosti koje predstavljaju činjenična pitanja za donošenje pravilne odluku u ovom postupku pa je posljedično tome žalbu tuženika kojim je osporava rješenje suda ocijeniti neosnovanom (članak 380. stavak 2. ZPP).

12. Međutim, osnovano tuženik ističe da predmetna presuda nije pravilna niti zakonita, jer je opterećena bitnom povredom postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

13. Naime, prilikom donošenja pobijane presude sud prvoga stupnja je odlučujući o visini novčanog iznosa koji je tuženik osnovom restitucije dužan isplatiti tužiteljici, počinio prethodno navedenu bitnu povredu postupka, jer zbroj pojedinačnih iznosa na koje teku zakonske zatezne kamate pobliže označene u točki III. izreke prvostupanjske presude ne odgovara ukupno suđenom iznosu.

13.1. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od ukupno 4.954,35 eur u cijelosti osnovan, a sve to stoga što se radi o zahtjevu koji je po svojoj visini konačno usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke i njegovom dopunom, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan.

13.2. Međutim osnovan je žalbeni navodi tuženika da ukupno dosuđeni iznos pretplate od 4.954,35 eur ne odgovaraju zbroju pojedinačnih iznosa pretplate. Pojedinačni iznosi pretplate u zbroju čine iznos od 5.723,42 eur a ne iznos od 4.954,35 eur za kojeg prvostupanjski obrazlaže da ga dosuđuje tužiteljici u okviru zahtjeva koji je usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka.

14. Obzirom na navedeno, kako postoji proturječnost u samoj izreci presude kao i proturječnost između izreke i obrazloženja zbog koje nije moguće ispitati pravilnost pobijane presude, čime je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, žalbu tuženika u tom dijelu valjalo je prihvatiti kao osnovanu, te temeljem odredbe članka 369. stavak 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

15. U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja otklonit će nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom – iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužiteljici za mjesec listopad 2008. pripada isplata u iznosu od 7,65 eur a sud joj je priznao iznos od 77,65 eur, za mjesec rujan 2013. pripada joj isplata u iznosu od 14,31 eur a sud joj je priznao iznos od 714,31 eur, a konačno za mjesec srpnja 2010. pripada joj iznos od 39,91 eur a sud joj je priznao iznos od 39,00 eur, te će novom, pravilno obrazloženom presudom (članak 338. stavak 4. ZPP) odlučiti o istaknutom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

15.1. Prilikom donošenja nove odluke sud će voditi računa o žalbenim navodima tuženika, posebno onima koji se odnose na tvrdnju da iz stanja predmeta ne proizlazi opravdanost postupanja suda u pravcu utvrđenja ništetnost dijela ugovorene odredbe članka 1. predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi iznos kredita koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti, a također i onih koji se odnose na troškove postupka.

16. O troškovima žalbe odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Puli-Pola 19. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić