REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1561/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damira Rudeša, Marija Rođaka i Hrvoja Kalauza, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženog Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-700/2025-8 od 22. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-700/2025-8 od 22. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102346170 sklopljen dana 18. travnja 2005.g. između tužitelja FO (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3a, kao Kreditora, u dijelu u kojem se navodi:"NAKNADA

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn,obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3a, isplatiti tužitelju FO (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], na osnovi ništetne odredbe iz točke I ove presude iznos od 561,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 19. travnja 2005. godine pa do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320) Rijeka, Jadranski trg 3a, isplatiti tužitelju FO (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 553,08 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava te apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe da ne prigovora utvrđenom činjeničnom stanju, međutim smatra da je na isto materijalno pravo pogrešno primijenjeno, tj. smisao i doseg relevantnih odredbi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) koje je sud primijenio na činjenično stanje. Ističe da je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Smatra da je za postojanja znatne neravnoteže sud dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj tužitelja te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret tužitelja nerazmjeran u odnosu na iznos kredita, pa tuženik smatra da tužitelj kao razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao je shvatiti te mu nije moglo ostati nepoznato da tuženik kao banka ima nesporno troškove obrade svakog kreditnog zahtjeva. Ukazuje da činjenica što je obračunao naknadu u točno određenom postotku od iznosa kredita nije nešto neuobičajeno u gospodarskom poslovanju. U pravcu svojih tvrdnji poziva se na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (IO protiv CIB Bank Zrt.). Ostaje kod istaknutog prigovora zastare i prigovora na tijek zatezne kamate koja je tužitelju priznata za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti a što je u cijelosti nezakonito i nepravilno. Osporava i odluku o troškovima postupka.

Obzirom na navedeno, predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102346170 sklopljenog dana 18. travnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita (02,500), kao i restitucijski zahtjev za isplatom iznosa od 561,62 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 19. travnja 2005. pa do isplate.

6. Pritom, među parničnim stankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 18. travnja 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627- 5102346170, da je tim ugovorom tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 35.853,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 144 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti za CHF, da je člankom 10. predmetnog Ugovora određeno plaćanje naknade od 2,50% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn, koja se naplaćuje prilikom plasmana odnosno isplate kredita, kao i da je tuženik tužitelju za tu „uslugu“ umanjio iznos isplaćenog kredita za 561,62 eur na dan isplate kredita tj. 18. travnja 2005.

7. Sporno je, je li ova ugovorna odredba iz članka 10. Ugovora o kreditu ništava odnosno nišetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove prema odredbama članak 210. i članak 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996., 112/1999. - dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita, sada članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO/05), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO/05.

8. Cijeneći materijalnu dokumentaciju koja prileži predmete te iskaz tužitelja kao parnične stranke (članak 8. ZPP), sud prvoga stupnja predmetnom presudom u cijelosti je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, jer smatra utvrđenim da se u predmetnom slučaju radi o ništetnoj odnosno pravilno ništavoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zbog toga što predstavlja dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije mogao pregovarati niti je u toj odredbi bilo obrazloženo o kojim se uslugama radi i koliko iznose troškovi što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je sud obvezao tuženika da tužiteljici isplati iznos od 561,62 eur s zateznom kamatom tekućom od 19. travnja 2005., obzirom je zaključio da je tuženik nepošten stjecatelj i kao takva je dužan platiti zakonske zatezne kamate koje teku od prvog slijedećeg dana od dana izvršenog plaćanja, pa do isplate. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu stjecanja bez osnove u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

9. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13., i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavka 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u bitnom dijelu zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

9.1. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koje tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na utvrđenom činjeničnom stanju koje tuženik žalbom niti ne osporava, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Iz stanja spisa i iskaza tužiteljice kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako njen sada pok. suprug po njenim saznanjima s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

12. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. Žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (2,50% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

13.1. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

13.2. Prema pravnom shvaćanju ovog suda drugoga stupnja, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

13.3. Neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 120/2017.) od 12. listopada 2017. – što sud prvoga stupnja pravilno ocjenjuje, propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, te iako je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredita („Narodne novine“ broj 15/2014.) izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, i po ocjeni ovog suda odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena sporna naknada je nepoštena i ništetna, jer iako je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade te je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužitelju bio dužan dati tuženik, a takve su informacije izostale (tuženik suprotno nije dokazao) te njihov izostanak nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

14. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

14.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tuženik suprotno nije dokazao), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

15. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

15.1. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

15.2. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i ovdje tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Na isti je način promjenjiva kamatna stopa ugovorena i u predmetnom ugovoru o kreditu.

15.3. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (među njima i ovdje tuženika), protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03 o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi. I u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sklopljen je u vrijeme na koje se odnosi citirana presuda.

16. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o potrošačkom kreditu namijenjenom za zatvaranje obveza (iz minusa u plus, članak 3. Ugovora o kreditu) te ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi sadržanoj u članku 10. Ugovora ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Glede pozivanja tuženika na odluku Suda EU u predmetu C-621/17 navesti je kako se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu članka 4. st. 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 2,50% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužitelju zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 2,50% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je navedena ugovorna odredba nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja.

18. Ovdje valja kazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 23. lipnja 2005., to je i u duhu prava Europske unije, prvostupanjski sud pravilno zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu ocijenio osnovanim.

19. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud na temelju članka 210. ZOO/91 (članak 1111. ZOO/05) ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 561,62 eur, čija visina među strankama nije sporna.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je stoga žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05 odnosno 214. ZOO/91. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 2,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od prvog slijedećeg dana od dana plaćanja sporne naknade, pa je i u tom dijelu žalbu tuženika valjalo ocijeniti kao neosnovanu.

21.1. Pritom valja reći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate pozivajući se na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20.), a to iz razloga što su članka 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS- CoV-2. Budući da se odredba članka 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

22. Iz svega gore navedenog proizlazi kako nije utvrđeno postojanje žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih određenih u tuženikovoj žalbi pa je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima parničnog postupka koju tuženik nije ni pobijao zbog pogrešne primjene materijalnog prava već samo iz razloga što je smatrao da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa time i uspjehu stranaka u sporu, a slijedom čega je odlučeno kao u izreci, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

23. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP.

U Puli-Pola 19. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić