REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1569/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Dominik Brekalo, odvjetniku u Požegi, protiv tuženog Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-84/2024-27 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - točka I., II., IV., V. i VI. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P- 84/2024-27 od 4. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5114132689, sklopljen između tužitelja i tuženika, a prema kojoj odredbi se tužitelj obvezao kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu iznos u visini od 506,14 eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01. siječnja 2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana i to na iznos od 0,88 eur počam od dana 2. veljače 2009. godine pa do isplate, na iznos od 0,36 eur počam od dana 2. ožujka 2009. godine pa do isplate, na iznos od 0,37 eur počam od dana 2. travnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 0,38 eur počam od dana 2. svibnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 0,08 eur počam od dana 2. kolovoza 2009. godine pa do isplate, na iznos od 0,08 eur počam od dana 2. rujna 2009. godine pa do isplate, na iznos od 0,07 eur počam od dana 2. studenog 2009. godine pa do isplate, na iznos od 0,84 eur počam od dana 2. veljače 2010. godine pa do isplate, na iznos od 1,28 eur počam od dana 2. ožujka 2010. godine pa do isplate, na iznos od 1,23 eur počam od dana 2. travnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 1,91 eur počam od dana 2. svibnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 2,86 eur počam od dana 2. lipnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 3,13 eur počam od dana 2. srpnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 4,14 eur počam od dana 2. kolovoza 2010. godine pa do isplate, na iznos od 6,71 eur počam od dana 2. rujna 2010. godine pa do isplate, na iznos od 5,25 eur počam od dana 2. listopada 2010. godine pa do isplate, na iznos od 5,55 eur počam od dana 2. studenog 2010. godine pa do isplate, na iznos od 6,66 eur počam od dana 2. prosinca 2010. godine pa do isplate, na iznos od 8,57 eur počam od dana 2. siječnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 7,57 eur počam od dana 2. veljače 2011. godine pa do isplate, na iznos od 6,69 eur počam od dana 2. ožujka 2011. godine pa do isplate, na iznos od 6,69 eur počam od dana 2. travnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 9,01 eur počam od dana 2. svibnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 10,68 eur počam od dana 2. lipnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 10,74 eur počam od dana 2. srpnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 16,89 eur počam od dana 2. kolovoza 2011. godine pa do isplate, na iznos od 11,28 eur počam od dana 2. rujna 2011. godine pa do isplate, na iznos od 10,18 eur počam od dana 2. listopada 2011. godine pa do isplate, na iznos od 10,04 eur počam od dana 2. studenog 2011. godine pa do isplate, na iznos od 10,05 eur počam od dana 2. prosinca 2011. godine pa do isplate, na iznos od 10,95 eur počam od dana 2. siječnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 11,78 eur počam od dana 2. veljače 2012. godine pa do isplate, na iznos od 11,72 eur počam od dana 2. ožujka 2012. godine pa do isplate, na iznos od 11,72 eur počam od dana 2. travnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 11,53 eur počam od dana 2. svibnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 11,84 eur počam od dana 2. lipnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 11,41 eur počam od dana 2. srpnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 11,54 eur počam od dana 2. kolovoza 2012. godine pa do isplate, na iznos od 10,60 eur počam od dana 2. rujna 2012. godine pa do isplate, na iznos od 10,87 eur počam od dana 2. listopada 2012. godine pa do isplate, na iznos od 11,49 eur počam od dana 2. studenog 2012. godine pa do isplate, na iznos od 11,29 eur počam od dana 2. prosinca 2012. godine pa do isplate, na iznos od 11,56 eur počam od dana 2. siječnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 10,84 eur počam od dana 2. veljače 2013. godine pa do isplate, na iznos od 10,75 eur počam od dana 2. ožujka 2013. godine pa do isplate, na iznos od 11,49 eur počam od dana 2. travnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 10,64 eur počam od dana 2. svibnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 10,29 eur počam od dana 2. lipnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 9,95 eur počam od dana 2. srpnja 2013. godine pa do isplate, na iznos od 10,22 eur počam od dana 2. kolovoza 2013. godine pa do isplate, na iznos od 10,64 eur počam od dana 2. rujna 2013. godine pa do isplate, na iznos od 10,64 eur počam od dana 2. listopada 2013. godine pa do isplate, na iznos od 10,93 eur počam od dana 2. studenog 2013. godine pa do isplate, na iznos od 11,56 eur počam od dana 2. prosinca 2013. godine pa do isplate, na iznos od 10,78 eur počam od dana 2. siječnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 10,95 eur počam od dana 2. veljače 2014. godine pa do isplate, na iznos od 11,05 eur počam od dana 2. ožujka 2014. godine pa do isplate, na iznos od 10,99 eur počam od dana 2. travnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 10,69 eur počam od dana 2. svibnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 10,76 eur počam od dana 2. lipnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 10,82 eur počam od dana 2. srpnja 2014. godine pa do isplate, na iznos od 11,30 eur počam od dana 2. kolovoza 2014. godine pa do isplate, na iznos od 11,39 eur počam od dana 2. rujna 2014. godine pa do isplate, na iznos od 11,45 eur počam od dana 2. listopada 2014. godine pa do isplate, na iznos od 11,80 eur počam od dana 2. studenog 2014. godine pa do isplate, na iznos od 11,88 eur počam od dana 2. prosinca 2014. godine pa do isplate, na iznos od 11,96 eur počam od dana 2. siječnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 11,98 eur počam od dana 2. veljače 2015. godine pa do isplate, na iznos od 11,98 eur počam od dana 2. ožujka 2015. godine pa do isplate, na iznos od 11,98 eur počam od dana 2. travnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 11,98 eur počam od dana 2. svibnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 11,98 eur počam od dana 2. lipnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 11,98 eur počam od dana 2. srpnja 2015. godine pa do isplate, na iznos od 11,98 eur počam od dana 2. kolovoza 2015. godine pa do isplate i na iznos od 11,98 eur počam od dana 2. rujna 2015. godine pa do isplate.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate u iznosu od 67,49 eur kao s neosnovanim.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 88,80 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 0,63 eur od 2. svibnja 2005. pa do isplate, 0,63 eur o d 2. lipnja 2005. pa do isplate, 1,33 eura od 2. srpnja 2005. pa do isplate, 0,86 eura od 2. kolovoza 2005. pa do isplate, 0,58 eura od 2. rujna 2005. pa do isplate, 0,58 eura od 2. listopada 2005. pa do isplate, 0,62 eur od 2. studenog 2005. pa do isplate, 0,62 eura od 2. prosinca 2005. pa do isplate, 1,03 eura od 2. siječnja 2006. eura, 1,03 eura od 2. veljače 2006. pa do isplate, 1,39 eura od 2. ožujka 2006. pa do isplate, 1,54 eura od 2. travnja 2006. pa do isplate, 1,55 eura od 2. svibnja 2006. pa do isplate, 1,55 eura od 2. lipnja 2006. pa do isplate, 1,63 eura od 2. srpnja 2006. pa do isplate, 1,49 eura od 2. kolovoza 2006. pa do isplate, 1,49 eura od 2. rujna 2006. pa do isplate, 1,46 eura od 2. listopada 2006. pa do isplate, 1,46 eura od 2. studenog 2006. pa do isplate, 1,58 eura od 2. prosinca 2006. pa do isplate, 1,74 eura od 2. siječnja 2007. pa do isplate, 2,28 eura od 2. veljače 2007. pa do isplate, 2,47 eura od 2. ožujka 2007. pa do isplate, 2,2 eura od 2. travnja 2007. pa do isplate, 2,41 eur od 2. svibnja 2007. pa do isplate, 3,08 eura od 2. lipnja 2007. pa do isplate, 3,17 eura od 2. srpnja 2007. pa do isplate, 3,47 eura od 2. kolovoza 2007. pa do isplate, 2,93 eura od 2. rujna 2007. pa do isplate, 3,06 eura od 2. listopada 2007. pa do isplate, 3,82 eura od 2. studenog 2007. pa do isplate, 2,87 eura od 2. prosinca 2007. pa do isplate, 2,49 eura od 2. siječnja 2008. pa do isplate, 2,55 eura od 2. veljače 2008. pa do isplate, 2,10 eura od 2. ožujka 2008. pa do isplate, 1,90 eura od 2. travnja 2008. pa do isplate, 1,90 eura od 2. svibnja 2008. pa do isplate, 3,01 eura od 2. lipnja 2008. pa do isplate, 2,80 eura od 2. srpnja 2008. pa do isplate, 2,90 eura od 2. kolovoza 2008. pa do isplate, 2,93 eura od 2. rujna 2008. pa do isplate, 3,16 eura od 2. listopada 2008. pa do isplate, 1,56 eura od 2. studenog 2008. pa do isplate, 0,85 eura od 2. prosinca 2008. pa do isplate, 2,30 eura od 2. siječnja 2009. pa do isplate, 0,13 eura od 2. lipnja 2009. pa do isplate, 0,13 eura od 2. srpnja 2009. pa do isplate, 0,42 eura od 2. listopada 2009. pa do isplate, 0,42 eura od 2. prosinca 2009. pa do isplate i 0,16 eura od 2. siječnja 2010. pa do isplate i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

VI Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320 da tužitelju KB, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.206,81 eur sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u odnosu na točku I., II., IV., V. i VI. izreke pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U svojoj žalbi tuženik ukazuje na potrebu izjašnjenja suda drugoga stupnja u pogledu eventualnih razloga za izuzećem u smislu odredbe članka 73. u vezi s člankom 71. stavak 7. ZPP. Tvrdi da je sud u predmetnom slučaju propustio utvrditi odlučnu činjenicu - ima li tužitelj status potrošača, pa da je pored neutvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na tužitelja primijenio odredbe o zaštiti potrošača te ujedno počinio i apsolutno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Navodi da su tužitelj i tuženik dana 5. veljače 2016. zaključili Aneks ugovora kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju o koju okolnost je sud prvoga stupnja zanemario prilikom donošenja predmetne odluke, na koji način je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Također, ističe da je obrazloženje prvostupanjskog suda u cijelosti manjkavo, nedostatno i promašeno te da nije jasno temeljem čega sud zauzima stav i zaključak da bi se odredba o valutnoj klauzuli imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. U tom pravcu navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a sve iz razloga što je navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a kako to proizlazi iz odluke Suda EU u predmetu C-81/19 i C-243/20 koja se u duhu prava EU ima primijeniti i na ovaj postupak. Pritom, ukazuje da se sud u obrazloženju svoje odluke samo pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te uz primjenu odredbe članak 502.c ZPP utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, pri čemu je uzeo u obzir samo iskaz tužitelja, a zanemario je brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženik dostavio, a kojima bi se dokazala razina informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Takvim postupanjem sud je povrijedio brojna načela parničnog postupka, pa između ostalog i načela ocjene dokaza, načelo materijalne istine i apsolutne povrede ZPP, a osobito povredu odredbe članak 338. ZPP koja propisuje da sud u obrazloženju mora izložiti sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima te članka 8. istog Zakona koja obvezuje sud da odlučuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Osporava zaključak suda prvoga stupnja kojim je otklonio njegov istaknuti prigovor zastare kao neosnovan te i nadalje ostaje kod prigovora zastare potraživanja tužitelja. Također, tvrdi da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je zatezne kamate dosudio od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate. Osporava i zaključak suda prvoga stupnja koji se odnosi odbijanje prigovora radi prijeboja, a također osporava i odluku o troškovima postupka, a posebno u dijelu koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištu za objavu presudu u iznosu od 50,00 eura, obzirom da sukladno odredbi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Ovdje se ističe da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-84/2024- 35 od 12. rujna 2025. određen je prekid postupka zbog smrti ranijeg tužitelja KB, dok je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-84/2024-37 od 13. listopada 2025. nastavljen parnični postupak te je zakonski nasljednik, ovdje tužitelj, preuzeo postupak iza smrti KB.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5102248501 zaključenog dana 21. veljače 2005. između pravnog prednika tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak, te posljedično tome isplatu novčanog iznosa od 506,14 eur s zateznom kamatom na pojedinačne dijelove toga iznosa, sve po pravilima o stjecanju bez osnove zbog preplate po tužitelju do koje je došlo primjenom ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli.

6.1. Prvostupanjski sud je nakon ocijene provedenih dokaza (članka 8. ZPP) prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja (onaj usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke kojeg prihvaća objektivnim i stručnim i poklanja mu vjeru) uz zaključak u osnovnom kako su odredbe ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ništetne, jer su rezultat nedopuštenog postupanja tuženika pri zaključivanju tog ugovora, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane. Zato sud ocjenjuje da tužitelj ima pravo na traženu isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike u iznosu od ukupno 506,14 eur koji je isplaćen na temelju ništetnih odredbi Ugovora, pri čemu je kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom, sud je utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja, obzirom da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije ništa primio, niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečega što nije primio.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u bitnom dijelu pravilna i zakonita, neovisno od toga što je sud utvrdio da predmetna ugovorna odredba ništetna, dok bi ispravno bilo utvrditi da je ništava, sve to obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora (veljača 2005.).

7.1. Prije svega, u ovom postupku obzirom na navode tuženika u dijelu u kojem je istako potrebu da se u ovom predmetu razmotri postoje li okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda odnosno uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskoga suda i to da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke (članka 71. točka 7. ZPP), valja reći da kod predsjednice ovog drugostupanjskog vijeća, kao niti ostalih članica vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

7.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje predmetne presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.3. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je sud prilikom donošenja predmetne odluke počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer nije cijenio okolnost da je među parničnim strankama dana 5. veljače 2016. zaključen Aneks ugovora kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZIDZPK/15), valja reći da je taj žalbeni navod neosnovan, jer iz predmetne presude jasno proizlazi da je tu okolnost sud uzeo u obzir, te je pravilno zaključio da iako je izvršena konverzija kredite, tužitelj ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem aneksa osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

7.4. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stava 1. u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP, jer pobijana presuda ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom.

7.5. Osim toga, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i za što je dao ovom sudu u svemu pravilne jasne i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih niti žalitelj nije uspio dovesti u dvojbu.

7.6. Konačno, nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP pa je žalbu tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

8. U ovom postupku nije sporno da je između pravnog prednika tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu broj 5102248501 dana 21. veljače 2005. temeljem koga je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 6.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita i da je između njih ugovorena promjenjiva valutna klauzula.

8.1. Sporno je jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa kog je tuženik od njega naplatio temeljem takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 210. i članak 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999. - dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornoga kredita, sada članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO/05), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO/05.

9. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe, valja istaknuti da prema odredbi članak 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koju su jednostrano mijenjali kreditori, suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača , pa slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja dao je valjano obrazloženje razloga kojima se rukovodio prilikom donošenja zaključka o tome da odredba o valutnoj klauzuli nije razumljiva pa da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to tužitelja. I u tom dijelu sud je pravilno pošao od utvrđenja sadržanog u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. - dalje: ZZP/03) a u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. ZZP/07. Postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njenog puta zaštite riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao ugovorenu valutu, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

9.3. U odnosu na žalbeni navod tuženika koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe od primjene Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz članka 22. stavak 1. ZOO/05 kao dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno, budući da je tako propisano u odredbi članka 22. stavak 1. ZOO/05, a sve s obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Sud Europske unije je doista izrazio pravno shvaćanje da izraz iz članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Takav stav izražen je i u presudama u predmetima C-81/19 i C-243/20 na koje se tuženik u svojoj žalbi poziva. Dakle, načelno, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavak 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavak 1. ZOO/05.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba članka 81. i članka 82. ZZP/03 te odredbe članka 104. stavak 1. ZOO/91 (sada članak 323. stavak 1.) u vezi odredbe članka 210. i 214. ZOO/91 (sada članka 1111. i članka 1115. ZOO/05) pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu zatraženog iznosa, pravilno zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu, tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužan platiti tužitelju a koji zaključak niti tuženik svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu.

10.1. I po pravnom shvaćanju ovog suda, tuženik je u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 214. ZOO/91 sada 1115. ZOO/05) jer je već u trenutku sklapanja spornog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

11. Sud prvog stupnja je pravilno odlučio i tuženikovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode tuženika, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovom postupku 20. lipnja 2020. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (članak 225. ZOO/05). Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je relevantnim odredbama ZZP propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP).

11.1. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/2012., dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

11.2. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

12. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud propustio na pravilan način utvrditi potrošačko svojstvo tužitelja konačno i potrošačku namjenu ugovora, valja reći da je i taj žalbeni navod neosnovan, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, jer je iz sadržaja samog ugovora o kreditu i iskaza pravnog prednika tužitelja jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba, a u predmetu ne postoje podaci da bi tužitelj kredit podigao u svrhu bilo kakve poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je dokazao svoj status potrošača (članak 3. točka 1. ZZP/03). Posebno se ukazuje da teret dokaza da tužitelj nije potrošač nije na samom tužitelju već na tuženiku, što isti tijekom postupka nije dokazao (takav je stav izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.).

13. Također, prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju (prijeboj), jer i po pravom shvaćanju ovoga suda kao suda drugoga stupnja, manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF koja nije bila jasno predočena tužitelju pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita, tužitelj nije ništa neosnovano primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Nadalje, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošače, jer su potrošači osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle do štete po njih, stoga nema osnove da se uzimaju u obzir i negativne razlike.

14. Konačno, sud prvog stupnja je, uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavkom 1. u vezi odredbe članka 155. stavak 1. ZPP te prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa) pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom. Tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude pripada pozivom na odredbu tarifnog broja 9. točke 3. Odvjetničke tarife i sud mu ga je osnovano priznao obzirom je tužitelj po punomoćniku na isto ročište pristupio.

15. Slijedom svega navedenog, žalba tuženika je odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda prema odredbi članka 368. stavak 1. ZPP.

16. Tuženik sa žalbom nije uspio pa je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe prema odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom

1. i člankom 155. ZPP.

U Puli-Pola 19. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić