REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3378/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mariji Jukić Jurišić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćniku Marku Metelku, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 06. studenoga 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljeve punomoćnice HĆ i tuženikovog punomoćnika, dana 19. studenoga 2025. godine
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 04. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.912,48 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:
1,24 €, od dana 01.04.2007. godine, pa do isplate;
2,48 €, od dana 01.03.2008. godine, pa do isplate;
2,38 €, od dana 10.04.2008. godine, pa do isplate;
8,05 €, od dana 12.10.2008. godine, pa do isplate;
12,83 €, od dana 13.11.2008. godine, pa do isplate;
2,51 €, od dana 15.12.2008. godine, pa do isplate;
16,41 €, od dana 11.01.2009. godine, pa do isplate;
20,10 €, od dana 13.02.2009. godine, pa do isplate;
22,44 €, od dana 12.03.2009. godine, pa do isplate;
15,81 €, od dana 22.04.2009. godine, pa do isplate;
15,37 €, od dana 09.05.2009. godine, pa do isplate;
14,61 €, od dana 09.06.2009. godine, pa do isplate;
13,79 €, od dana 08.07.2009. godine, pa do isplate;
12,43 €, od dana 10.08.2009. godine, pa do isplate;
13,97 €, od dana 10.09.2009. godine, pa do isplate;
12,88 €, od dana 06.10.2009. godine, pa do isplate;
12,78 €, od dana 07.11.2009. godine, pa do isplate;
13,30 €, od dana 15.12.2009. godine, pa do isplate;
18,01 €, od dana 14.01.2010. godine, pa do isplate;
21,14 €, od dana 15.02.2010. godine, pa do isplate;
21,20 €, od dana 17.03.2010. godine, pa do isplate;
24,16 €, od dana 23.04.2010. godine, pa do isplate;
29,10 €, od dana 17.05.2010. godine, pa do isplate;
34,45 €, od dana 20.07.2010. godine, pa do isplate;
34,45 €, od dana 20.07.2010. godine, pa do isplate;
36,63 €, od dana 16.08.2010. godine, pa do isplate;
47,39 €, od dana 16.09.2010. godine, pa do isplate;
41,09 €, od dana 17.10.2010. godine, pa do isplate;
43,92 €, od dana 16.11.2010. godine, pa do isplate;
56,30 €, od dana 16.12.2010. godine, pa do isplate;
55,34 €, od dana 18.01.2011. godine, pa do isplate;
49,81 €, od dana 16.02.2011. godine, pa do isplate;
59,05 €, od dana 18.03.2011. godine, pa do isplate;
51,16 €, od dana 21.04.2011. godine, pa do isplate;
60,75 €, od dana 19.05.2011. godine, pa do isplate;
72,62 €, od dana 30.06.2011. godine, pa do isplate;
86,51 €, od dana 19.07.2011. godine, pa do isplate;
80,08 €, od dana 31.08.2011. godine, pa do isplate;
71,87 €, od dana 23.12.2011. godine, pa do isplate;
71,87 €, od dana 23.12.2011. godine, pa do isplate;
75,63 €, od dana 14.01.2012. godine, pa do isplate;
76,89 €, od dana 13.03.2012. godine, pa do isplate;
76,21 €, od dana 11.05.2012. godine, pa do isplate;
76,21 €, od dana 11.05.2012. godine, pa do isplate;
76,21 €, od dana 11.05.2012. godine, pa do isplate;
76,21 €, od dana 11.05.2012. godine, pa do isplate;
76,21 €, od dana 11.05.2012. godine, pa do isplate;
78,22 €, od dana 15.06.2012. godine, pa do isplate;
74,97 €, od dana 23.08.2012. godine, pa do isplate;
70,60 €, od dana 14.09.2012. godine, pa do isplate;
70,91 €, od dana 26.09.2012. godine, pa do isplate;
75,73 €, od dana 22.10.2012. godine, pa do isplate;
76,70 €, od dana 19.11.2012. godine, pa do isplate;
75,38 €, od dana 14.12.2012. godine, pa do isplate;
75,26 €, od dana 28.02.2013. godine, pa do isplate;
73,63 €, od dana 30.04.2013. godine, pa do isplate;
73,63 €, od dana 30.04.2013. godine, pa do isplate;
67,12 €, od dana 31.05.2013. godine, pa do isplate;
68,35 €, od dana 15.06.2013. godine, pa do isplate;
68,52 €, od dana 17.07.2013. godine, pa do isplate;
68,40 €, od dana 27.07.2013. godine, pa do isplate;
69,23 €, od dana 14.08.2013. godine, pa do isplate;
72,90 €, od dana 24.09.2013. godine, pa do isplate;
73,12 €, od dana 14.10.2013. godine, pa do isplate;
73,49 €, od dana 14.11.2013. godine, pa do isplate;
76,31 €, od dana 14.12.2013. godine, pa do isplate;
72,98 €, od dana 16.01.2014. godine, pa do isplate;
70,40 €, od dana 15.02.2014. godine, pa do isplate;
71,88 €, od dana 14.03.2014. godine, pa do isplate;
70,34 €, od dana 16.04.2014. godine, pa do isplate;
68,19 €, od dana 14.05.2014. godine, pa do isplate;
68,98 €, od dana 14.06.2014. godine, pa do isplate;
70,32 €, od dana 14.07.2014. godine, pa do isplate;
71,55 €, od dana 13.08.2014. godine, pa do isplate;
71,85 €, od dana 16.09.2014. godine, pa do isplate;
72,74 €, od dana 14.10.2014. godine, pa do isplate;
74,94 €, od dana 14.11.2014. godine, pa do isplate;
75,35 €, od dana 16.12.2014. godine, pa do isplate;
75,65 €, od dana 15.01.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 18.02.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 13.03.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 14.04.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 14.05.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 14.06.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 14.07.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 13.08.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 14.09.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 14.10.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 14.11.2015. godine, pa do isplate;
75,52 €, od dana 14.12.2015. godine, pa do isplate;
2.993,95 €, od dana 22.01.2016. godine, pa do isplate;
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.612,03 eura sa zateznim kamatama tekućima od 19. studenoga 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 12. veljače 2007. sklopio ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za dogradnju kuće u iznosu od 57.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 23 godine i promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50% godišnje. Ugovorom o kreditu ugovorena je valutna klauzula vezana za CHF, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati sa tuženim, pa je tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužitelja. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u trgovačkom sporu između Udruge Potrošač i tuženih banaka, između kojih i prednika tuženika, potvrđena je presuda poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda te smatra da je ovaj sud vezan tim utvrđenjima u ovoj parnici. Tužitelj je s tuženikom 19. siječnja 2016. zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku, smatra da je tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita u iznosu od 5.517,87 eura. Tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula ukupno iznos od 2.242,83 eura. Smatra da tuženik nije tužitelju uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa. Slijedom navedenog, predlaže da sud temeljem odredbi članka 1111., čl. 1115. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove odnosno osnove koja je kasnije otpala, prihvati tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.760,69 eura sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od dana uplate do isplate i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare tražbine. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu i Dodatak ugovoru. Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi. Ističe prigovor zastare potraživanja. Smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Provedena je konverzija Ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, što nije bilo predmetom rasprave niti ocjene u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od udruge Potrošač. Smatra da valutna klauzula vezana za CHF kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe. Prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja, jer tužitelj nije vršio sve uplate anuiteta, već su plaćale i druge osobe. Smatra da tužitelj nema pravni interes za ovaj postupak te da je konverzijom nastala nova pravna osnova. Prigovara visini tužbenog zahtjeva te traži uračunavanje negativnih razlika za razdoblje kada su tečaj i kamatna stopa bili niži od početnih te osporava tijek zateznih kamata. Predlaže sudu odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tužitelj je podneskom od 04. studenoga 2025. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, potražujući iznos od 7.912,48 eura, čemu se tuženik protivio. Naime, tužitelj je po izvedenom vještačenju povećao tužbeni zahtjev, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo povišenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, pa je sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja.
4. Dakle, konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje iznos od 7.912,48 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog specificiranog iznosa do isplate.
5. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (list 35-40 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu s izračunom i obavijesti o konverziji (list 29-34, 43-62 spisa), Obavijest o izračunu efekata konverzije (list 25 spisa), otplatni plan s prikazom kamatne stope (list 18-24 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 208-226 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.
6. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.
7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
8. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu.
9. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103510747 dana 17. veljače 2007. (tužitelj očitom greškom u tužbi navodi 12. veljače 2007.) te Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016 3208449106/07 dana 19. siječnja 2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje:ZIDZPK) te da je konverzija provedena na temelju gore navedenog ZIDZPK-a.
10. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove te treba li priznati tzv. negativne razlike, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je osporena aktivna legitimacija tužitelja i istaknut prigovor zastare.
11. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu utvrđeno je da je ugovoren iznos kredita kunska protuvrijednost 57.500,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje 23 godine u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Kamatna stopa je promjenjiva a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika te na dan zaključenja ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Namjena kredita je dogradnja.
12. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016 3208449106/07 od dana 19. siječnja 2016. utvrđeno je da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje:ZIDZPK) pristao na konverziju kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te da je temeljem čl. 19.c ZIDZPK izvršena konverzija kredita i utvrđena razlika na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 17.977,59 kuna/2.386,04 eura između uplaćenih sredstava po kreditu i simuliranih obveza.
13. U otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici precizno su navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope.
14. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je trebao novac za gradnju kuće, odnosno dovršetak gradnje. Kako je primao plaću preko Zagrebačke banke, tamo je i dignuo kredit jer nije trebala provjera. Nagovarali su ga na CHF, bila je manja kamata nego na kredit u EUR, a u interesu mu je bilo da dobije čim više i prije novce. Rata kredita mu je mogla biti do trećine plaće, ali nakon par godina se rata povećala na duplo sa oko 1,400 na oko 2,800 do 2,900 kn. Supruga je dala hipoteku na kuću. Ostao je bez posla, jednostavno nije mogao plaćati na vrijeme, onda je supruga digla kredit u Erste banci, pa je isplatio zaostale rate. Išao je u banku dogovoriti da mu smanje rate, ali ga nisu razumjeli. Sjeli su mu na račun, uzeli mu i naknadu za nezaposlene. Sve su mu uzeli, morao je otvoriti zaštićeni račun. Kredit je otplaćivao trajnim nalogom sa tekućeg računa kod Zagrebačke banke. Nije mu poznata osoba iz odgovora na tužbu SĆ. Prilikom sklapanja Ugovora djelatnik banke mu nije objašnjavao rizičnost valute niti išta o riziku CHF. Kada je čitao Ugovor, nije ekspert, razumio je da mora plaćati kredit, a odredbe o kamatama nije razumio, nije mislio da će to tako rasti, da je nezaštićen od države. To je samovolja banaka dizali su kamate kako su htjeli i kada su htjeli. Nije mogao pregovarati o visini kamatne stope, načinu promjene prilikom ugovaranja kredita. Nije pitao banku zašto mu rastu kamate. Samo dobije dopis da je kamata narasla i da je rata veća, a nije dobio objašnjenje od banke. Ima srednju stručnu spremu. Pročitao je Ugovor o kreditu prilikom sklapanja. U odnosu na jasnoću da mu mjesečni anuitet može biti viši ili niži ovisno o kretanju tečaja CHF, jedan dio mu je jasan, ali nije mislio da će toliko varirati. Živi u kući za koju je iskorišten kredit zajedno sa suprugom. Nisu mu u banci objašnjavali kretanje tečaja CHF u prethodnom razdoblju i njihova predviđanja niti što govorili o pojmu valute utočišta. Ponuđeno mu je da se može konvertirati kredit i on je to napravio. Nakon konverzije u euro, tečaj je bio stabilniji, a kamate su opet rasle i sad mu je opet rata povećana za 3,00 eura. JĆ je njegov sin.
15. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo, a istinitost njegovog iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, pa tako ni Ugovorom o kreditu niti Dodatkom Ugovoru o kreditu. Tuženik nije predlagao saslušanje svjedoka (osobnog bankara) čiji iskazi bi eventualno mogli dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja.
16. Dakle, sud utvrđuje da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je poznata bankama.
17. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.
18. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.
19. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora namjenskom o kreditu za dogradnju, dokazao svojstvo potrošača. Osim toga, iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe.
20. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije tužitelja, da tužitelj nije plaćao sve anuitete, jer je iste plaćao i JĆ (tuženik je prezime iz odgovora na tužbu ispravio na ročištu od 13. veljače 2025.) sud isti smatra neosnovanim, jer ako su uplate eventualno i vršene od strane trećih osoba, tužitelj nije izgubio aktivnu legitimaciju u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer su te treće osobe, u skladu s člankom 161. ZOO-a platile dug u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-5101-2021 od 07. lipnja 2023. pod točkom 58. obrazloženja).
21. Daljnji dokazi nisu izvedeni niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se pozivaju tuženik i tužitelj u prilog svojih tvrdnji. Naime, daljnji dokazi predloženi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.
22. Pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, odnosno odluke donesene u korist potrošača, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2211/18 od 3. rujna 2019., kao i mjerodavne odluke Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).
23. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.
24. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.
25. Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje se odnose na stambene kredite, no isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.
26. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit.
27. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.
28. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.
29. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.
30. Obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa su stoga sukladno čl. 323. ZOO-a ništetne sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.
31. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, tužitelj ističe da unatoč tome zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije br. C-118/17.
32. Kako je već rečeno cilj ZIDZPK nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u Euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.
33. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZIDZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćeni tečaj, kamata i zatezne kamate.
34. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po valuti iako je kredit konvertiran.
35. Pregledom Dodatka Ugovoru o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.
36. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.
37. Stoga tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje potražuje ovom tužbom.
38. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda, a stranke nisu imale primjedbi na sam izračun.
39. Dakle, vještačenjem je utvrđena ukupna razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita iznosi 37.388,16 kuna odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 euro=7,53450 kuna) 4.962,21 eura sa pojedinim iznosima i datumima plaćanja navedenima u tablici pod točkom 2. (list 282-283 spisa). Također, vještačenjem su utvrđene i tzv. negativne razlike u iznosu od 329,16 kuna odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 euro=7,53450 kuna) od 43,68 eura. Nadalje, utvrđena je ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, u iznosu od 22.557,59 kuna odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 euro=7,53450 kuna) 2.993,95 eura.
40. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 4.962,21 eura i preostale glavnice na dan konverzije, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 2.993,95 eura.
41. Obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom od 04. studenoga 2025. umanjujući ga za tzv. negativne razlike tečaja, iako se tome protivio, kao stečenog bez osnove, na temelju čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice iz konverzije, kako se zahtijeva, jer je tuženik kako je utvrđeno nepošten stjecatelj, do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
42. Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika sud smatra da tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran. Korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, jer sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu 19. siječnja 2016. nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, koji u konkretnom predmetu nisu ispunjeni.
43. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 10. svibnja 2023. , očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, nije u zastari niti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom od 04. studenoga 2025., jer istim tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladio i time konačno postavio tužbeni zahtjev.
44. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.
45. Tijekom otplate kredita je bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj to nije znao u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljeve obveze da tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nije prihvaćen tuženikov prijedlog uračunavanja tzv. negativnih razlika.
46. Nadalje, tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja ili protutužbu, na temelju kojih bi sud mogao odlučivati za tzv. negativne razlike, ali tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev na način da je umanjio preplatu za tzv. negativne razlike u tečaju.
47. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.
48. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe po Tbr. 7./1. OT-a, zastupanja na ročištima 23. rujna 2024., 13. veljače 2025. i 06. studenoga 2025. po Tbr. 9./1. OT-a, sastava obrazloženog podneska od 04. studenoga 2025. (u e spisu u popisu pismena je naveden pod datumom 06. studenoga) po Tbr. 8./1. OT- a, za svaku radnju po 100 bodova. Dakle, ukupno 500 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju pripada i trošak financijskog vještačenja koje je bilo potrebno radi utvrđivanja visine tražbine u iznosu od 300,00 eura, koliko je i plaćeno te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 62,03 eura.
49. Na taj je način tužitelju ukupno dosuđena naknada troška od 1.612,03 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je slijedom neuspjeha u sporu odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška.
50. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.
U Zagrebu dana 19. studenoga 2025.
Sutkinja
Vanesa Brizić Bahun
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Oglasna ploča suda 8 dana
