Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1708/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knežević i partneri j.t.d. u Rijeci, protiv tuženice ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Hermini Baraković, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja, odlučujući o žalbi tužeitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P-1137/2025-2 od 2. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P-1137/2025-2 od 2. rujna 2025. potvrđuje.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove odgovora na žalbu u iznosu od 62,50 eura, u roku od 15 dana dok se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Navedenom presudom u točki I izreke odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje da izvršenje u predmetu Općinskog suda u Rijeci određeno rješenjem poslovni broj I- 412/94 od 22. srpnja 1994. nije dopušteno kao i zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi troškove postupka. Točkom II izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 100,00 eura u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

2. Protiv navedene presude (u točki I izreke i dosuđujućem dijelu točke II izreke) tužitelj podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se u uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužena u odgovoru na žalbu poriče osnovanost žalbenih navoda te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje da izvršenje u navedenom ovršnom predmetu Općinskog suda u Rijeci nije dopušteno.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće:

- rješenjem od 22. srpnja 1994. poslovni broj I-412/94 određeno je izvršenje pravomoćne i izvršne presude poslovni broj P-1446/92-24 od 29. srpnja 1992. kojom je naloženo tadašnjoj Općini Rijeka da je dužna ovdje tuženicu rasporediti na obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta koje odgovara njenoj stručnoj osposobljenosti.

- navedena presuda kao izvršna isprava pravomoćna je 10. veljače 1993. a ovršna 18. ožujka 1993., s time da nije ukinuta poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage ili izgubila svoju djelotvornost niti je utvrđeno da je bez učinka,

- citiranim rješenjem o izvršenju usvojen je prijedlog i određeno izvršenje ali je po prigovoru ovdje tužitelja a u tom predmetu dužnika isti upućen na pokretanje parnice radi proglašenja izvršenja nedopuštenim, nakon čega je tužitelj ustao tužbom u predmetnom postupku, odnosno iz razloga propisan čl. 50. st. 1. t. 12. Zakon o izvršnom postupku ("Narodne novine" 53/91 i 91/92 – dalje ZIP) u bitnom uz tvrdnje da obveza iz izvršne isprave nije prešla na njega pa da on nije obveznik iste, tako da ovrha nije dopuštena,

- prije donošenja rješenja koje je poništeno citiranom presudom ovdje tuženica je obavljala poslove i zadatke u Odjelu za boračko invalidsku zaštitu u sklopu tadašnjeg Sekretarijata za društvene djelatnosti Općine Rijeka, a na istim poslovima radila je uz nju MZ koja je naknadno preuzeta na rad u Županiju primorsko- goransku, ...,

- tuženica je završila Ekonomsku školu, financijsko-knjigovodstveni smjer (IV stupanj stručne spreme), položila stručni ispit za financijskog referenta, nakon što je rješenjem Općinske uprave za boračka i invalidska pitanja od 3. veljače 1981. raspoređena na obavljanje poslova i zadataka knjigovođa likvidator - konter te položajno zvanje financijski referent,

- u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje bio je u primjeni Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" 90/92, 94/93 i 117/93) a tužitelj je bio jedan od devet novoformiranih teritorijalno političkih jedinica bivše Općine Rijeka kao univerzalnih sukcesora, tako da Općina Rijeka više kao teritorijalna jedinica nije postojala,

- u dosadašnjem tijeku ove parnice radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja prvostupanjski sud je 5. listopada 1999. donio presudu poslovni broj P-1599/96-17 (str. 31 do 35 spisa) kojom je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen, povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Rijeci je 4. listopada 2000. donio rješenje poslovni broj Gž-2880/99 (str. 45 – 49 spisa) kojim je ukinuta pobijana presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, Općinski sud u Rijeci je 20. veljače 2001. donio presudu pod novim poslovnim brojem P-5891/00-30 (str. 82 – 86 spisa) kojom je tužiteljev tužbeni zahtjev prihvaćen, povodom žalbe tuženice Županijski sud u Rijeci je 19. studenog 2002. donio presudu poslovni broj Gž-1795/01-2 (str. 95 – 100 spisa) kojom je odbio žalbu tuženice i potvrdio presudu suda prvog stupnja. Tuženica je protiv presude Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Gž-1795/01-2 podnijela reviziju koja je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev 371/03-2 od 23. ožujka 2025. (str. 126 – 127 spisa) odbačena kao nedopuštena. Tuženica je podnijela i ustavnu tužbu koja je odbijena Odlukom Ustavnog sud Republike Hrvatske pod brojem: UIII- 3160/2005 od 3. lipnja 2005. (str. 131 – 135 spisa).

- nakon toga tuženica se obratila Europskom sudu za ljudska prava (zahtjevi brojevi 54115/15, 196/16 i 398/16), od čega se prvi odnosi na (ne)izvršenje glavne presude (vraćanja na posao) a ostala dva na isplatu zaostalih plaća. Sud je 19. svibnja 2022. donio presudu u predmetu (podnositeljice) ... protiv Republike Hrvatske (str. 156 – do 162 spisa), a u dijelovima relevantnim za ovaj postupak se navodi pod točkama te presude, citirano kako slijedi: « 5. Dana 8. rujna 1993. podnositeljica je zatražila izvršenje presude od 29. srpnja 1992. protiv Grada. Dana 22. srpnja 1994. rješenjem o izvršenju naloženo je Gradu da vrati podnositeljicu na posao. 6. Nakon parničnog postupka koji je pokrenuo Grad, 2002. sudovi su proglasili izvršenje nedopuštenim uz obrazloženje da je Županija, a ne Grad, naslijedila obvezu vraćanja podnositeljice na posao. « …. « 21. Podnositeljica se žalila da je presuda od 29. srpnja 1992. protiv lokalnih vlasti ostala neizvršena. 22. …. presuda još uvijek nije izvršena… « …. « 26. Ako podnositeljica, dakle nije trebala pribjeći pokretanju izvršnog postupka, slijedi da ona ne može trpjeti negativne posljedice zbog toga što je uputila svoj zahtjev za izvršenje navodno pogrešnom tijelu. To vrijedi pogotovo u predmetnoj situaciji gdje nije bilo jasno koje tijelo lokalne vlasti je moralo vratiti podnositeljicu na posao i gdje su domaći sudovi donosili proturječne odluke o tom pitanju. U takvim situacijama nije zadatak podnositeljice prepoznati odgovarajuće tijelo …, već Država treba olakšati prepoznavanje istog. « i konačno u završnom dijelu presude, ESLJP: « 3. Utvrđuje povredu članka 6. st. 1. Konvencije u vidu neizvršenja presude u korist podnositeljice. «

- tuženica je nakon donošenja navedene presude podnijela prijedlog za ponavljanje postupka koji je prihvaćen i pravomoćnim rješenjem od 17. srpnja 2023. dopušteno ponavljanje postupka temeljem odredbe čl. 428. a ZPP-a.

7. Sud prvog stupnja analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka utvrđuje u bitnom da je citiranom ovršnom ispravom utvrđena obveza ovdje tužitelja da tuženicu rasporedi na obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta koje odgovara njenoj stručnoj osposobljenosti, odnosno da isto nije definirano kao ono radno mjesto na kojem je ona radila do nezakonitog prestanka radnog odnosa, zaključuje da je za provedbu obveze iz izvršnog naslova odlučna stručna osposobljenost tuženice kojoj moraju odgovarati i biti komplementarni odgovarajući poslovi i radni zadaci, pa da protivno tvrdnjama tužitelja nije relevantno na koga bi prešla obveza preuzimanja tuženice kao zaposlenice u općinskim organima uprave i službama dotadašnjih općina u smislu odredbe čl. 87. st. 3., 4. i 7. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi.

8. Kako je u vrijeme prestanka postojanja tadašnje Općine Rijeka radni odnos tuženice kod poslodavca bio okončan rješenjem koje je utvrđeno nezakonitim, smatra da ista nije bila u usporedivoj pravnoj situaciji i poziciji sa ostalim osobama koje su tada bile zaposlenici Općine Rijeka, pa tako niti s ZZ kao što to tvrdi tužitelj, koji radnici su sukcesijom (bez ikakvog diskontinuiteta u trajanju svojih individualnih radnih odnosa) postali zaposlenici pojedinih novonastalih jedinica lokalne samouprave i uprave kao pravnih slijednika.

9. Zaključuje da tuženica svoje pravo crpi iz izvršne sudske odluke pa je stoga bilo irelevantno utvrđivati na koga bi od pravnih slijednika Općine Rijeka prešla obveza preuzimanja tuženice koja u vrijeme kada je došlo do stupanja na snagu i primjene propisa kojim su formirane nove ustrojbene jedinice više nije bila zaposlenica bivše Općine Rijeka.

10. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o solidarnoj odgovornosti pravnih slijednika bivše Općine Rijeka u odnosu na obvezu iz citirane izvršne presude jer je obaveza iz te presude prešla na univerzalne slijednike pravnog prednika temeljem sukcesije tako da je njihova odgovornost solidarna, pa su svi solidarni dužnici te obveze. Utvrđuje kako niti jedan slijednik nije identificiran kao konkretni izvršitelj, odnosno jasno se ne izdvaja kao subjekt koji će sam ispuniti obvezu iz konkretnog ovršnog naslova jer tužitelj nije dostavio sporazum koji bi se odnosio na izvršenje te obveze, odnosno da bi bio sklopljen s kojim od slijednika bivše Općine Rijeka ili eventualno svih međusobno zajedno, pa da je u takvim okolnostima tuženica kao vjerovnica imala pravo zatražiti prisilno ispunjenje temeljem izvršne presude od bilo kojeg od pravnih slijednika (ili više njih ili svih) s time da se obveza može izvršiti samo od jednog jer su svi kao slijednici solidarno odgovorni za cijelu nedjeljivu obvezu koja je objekt provedbe izvršenja u citiranom ovršnom postupku. Stoga pozivom na odredbu čl. 414. st. 1. te čl. 435. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO) pored utvrđenja da je tuženica prijedlog za izvršenje podnijela protiv jednog od univerzalnih pravnih slijednika dužnika i sud odredio izvršenje, to je isto dopušteno pa odbija zahtjev tužitelja kao neosnovan. Pri tome se poziva i na presudu Europskog suda za ljudska prava donesenu po zahtjevima ovdje tuženice kojom je utvrđeno da je presudom od 19. svibnja 2022. na štetu ovdje tuženice počinjena povreda čl. 6. st. 1. Konvencije u vidu neizvršenja izvršne presude poslovni broj P-1446/92-24 od 29. srpnja 1992. pa odbija zahtjev tužitelja te ga obvezuje naknaditi tuženici troškove postupka.

11. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i njenim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Protivno tvrdnjama tužitelja nije počinjena niti apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je sud prvog stupnja za njeno donošenje iznio jasne i obrazložene razloge tako da je presudu moguće u svemu ispitati.

12. Žalbeni navodi tužitelja u bitnom se svode na tvrdnje iznesene tijekom prvostupanjskog postupka da ne postoji pravno sljedništvo između bivše Općine Rijeka i Grada Rijeke te da se poslovi koje je tuženica obavljala u Općini Rijeka nisu nastavili obavljati u Gradu Rijeci kao jednom od slijednika, već u Županiji Primorsko-goranskoj, Uredu za rad, zdravstvo i socijalnu skrb tako da je u taj Ured preuzeta i ZZ koja je obavljala iste poslove kao i tuženica. Stoga ukoliko ostane na snazi rješenje o izvršenju od 22. srpnja 1994. se tužitelju nalaže ispunjenje pravno nedopuštene i stvarno nemoguće činidbe jer da je kao novoformirana jedinica lokalne samouprave bio u obvezi preuzeti zaposlene u općinskim organima uprave i službama dotadašnje Općine Rijeka ali koji su prešli u nadležnost i djelokrug njegovih poslova pa da je ovdje tuženica mogla osnovano tražiti vraćanje na rad jedino u Županiju primorsko-goransku.

13. U odnosu na navedene tvrdnje tužitelja koje je iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka valja istaći da je sud prvog stupnja za ocjenu njihove neosnovanosti dao jasne i obrazložene razloge. Naime, kao što je prethodno navedeno odluka prednika tužitelja tadašnje Općine Rijeka o prestanku radnog odnosa tuženice je pravomoćnom presudom poslovni broj P-1466/92 utvrđena nezakonitom, odnosno poništeno je rješenje i Općini Rijeka naloženo da istu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Međutim, u međuvremenu do pravomoćnosti navedene odluke i pokretanja izvršnog postupka ovdje tuženice radi vraćanja na rad donesen ja Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine 90/92, 92/93, 58/93, 90/93, 10/94 i 29/94) te Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi tako da je Općina Rijeka prestala postojati a kao njeni pravni slijednici utvrđeno je devet novoformiranih teritorijalno političkih jedinica među kojima i tužitelj. Žalbeni navodi tužitelja svode se na tvrdnje da su prema odredbama citiranih Zakona kao i čl. 6. Uredbe o ustrojstvu županijskih ureda između ostalog poslovi zaštite žrtava i sudionika rata te socijalnoj skrbi prenijeti na županijske urede tako da su isti sa danom 31. prosinca 1993. bili u obvezi preuzeti službenike dotadašnjih općina koji su obavljali financijsko računovodstvene, pomoćno tehničke i druge poslove za potrebe tih službi, a kako je tužena prije prestanka radnog odnosa poslove obavljala u Odjelu za boračko invalidsku zaštitu i to financijskog referenta – likvidatora koji su se nastavili obavljati u Uredu za rad, zdravstvo i socijalnu skrb Županije primorsko-goranske kao poslovi državne uprave, to da tužitelj nije obveznik vraćanja iste na rad.

14. Protivno iznesenim tvrdnjama tužitelja pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da u situaciji kada je obveza prednika tužitelja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom se radi o solidarnoj obvezi svih slijednika za koju oni kao univerzalni pravni slijednici, uključujući i tužitelja odgovaraju solidarno pa njihov međusobni odnos nije od utjecaja na obvezu koju imaju u konkretnom slučaju prema tuženici kao vjerovnici, koja sukladno odredbi čl. 435. st. 1. u vezi sa člankom 414. st. 1. ZOO-a ima pravo tražiti ispunjenje te obveze od svakog od njih. Stoga nisu od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava u donošenju pobijane odluke tvrdnje tužitelja kako je tijekom postupka jasno ukazivao da nije dužnik obveze vraćanja tužene na rad već da je to ured u Županiji primorsko-goranskoj jer ti navodi ne potvrđuju da bi pravni slijednici ranije Općine Rijeka međusobno jasno riješili pitanje ispunjenja te obveze i o tome obavijestili tuženicu kao vjerovnika. Utoliko su bez osnove i daljnje žalbene tvrdnje tužitelja da se u presudi Europskog suda za ljudska prava ne utvrđuje njegova pasivna legitimacija glede vraćanja tužene na rad kada iz navedene odluke proizlazi stav da ista "ne može trpjeti negativne posljedice zbog toga što je svoj zahtjev za izvršenje uputila navodno pogrešnom tijelu, osobito kao u predmetnoj situaciji gdje nije bilo jasno koje tijelo lokalne vlasti je istu moralo vratiti na posao i u kojem slučaju su sudovi donosili o tome proturječne odluke pa u takvim situacijama zadatak iste nije bio prepoznati odgovarajuće tijelo… već je država trebala olakšati prepoznavanje istog. " Uz to utvrđeno je da su tuženici povrijeđena prava zajamčena čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava ("Narodne novine" broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 13/17) a u ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode sukladno odredbi čl. 428. a st. 3. ZPP-a. Niti preostali žalbeni navodi tužitelja ne dovode u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava jer je u konkretnom slučaju raspravljanje i odlučivanje o tužbenom zahtjevu vezano uz razloge zbog kojih je tužitelj bio upućen u pokretanje parnice, a uz to radi se o novim činjenicama (vezano uz starosnu dob tuženice) koji se sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a ne mogu iznositi u žalbi.

15. Slijedom iznesenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom članka 368. stavka 1. ZPP-a

16. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), dok je zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu osnovan. Kako se istim opsežno i detaljno očitovala u odnosu na žalbene navode tužitelja to se u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a radi o potrebnim troškovima, pa je daljnjom primjenom Tbr. 10. t. 6 Tarife odmjeren zatraženi iznos.

U Rijeci 19. studenoga 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Branka Ježek Mjedenjak