Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1324/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6234/2024-10 od 29. kolovoza 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6234/2024-10 od 29. kolovoza 2025.;

- potvrđuje u točkama I., II. i III. izreke,

- ukida u točki IV. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke odredba članka 5./TROŠKOVI Ugovora o kreditu od 25. rujna 2008. koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita“. U točki II. izreke utvrdio je da je ništetna i ne proizvodi pravne učinke odredba članka 8./PRIJEVREMNA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu od 25. rujna 2008. koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d“. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 467,86 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 245,00 eura teče od 27. rujna 2008., a na iznos od 222,86 eura od 30. studenog 2013., sve do isplate. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka od 1.231,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 29. kolovoza 2025. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 10. rujna 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da mu naknadi troškove prvostupanjskog postupka i troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 066550/2008 (dalje: Ugovor o kreditu) kojeg su 25. rujna 2008. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, i to odredba članka 5. Ugovora o kreditu koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan cijelih pedeset posto) iznosa kredita“ (dalje: ulazna naknada) i odredba članka 8. koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“ (dalje: izlazna naknada), te temeljem utvrđene ništetnosti isplata iznosa od 467,86 eura i to iznosa od 245,00 eura po osnovu ulazne naknade i 222,86 eura po osnovu izlazne naknade.

5.1. Tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva, visinu istog u okviru osporavanja osnove, te je istaknuo prigovor zastare.

5.2. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili navedeni Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 27.624,00 CHF u protuvrijednosti kuna, s rokom vraćanja od 84 mjeseci, u svrhu kupnje osobnog vozila,

- da je tužitelju 26. rujna 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1.845,97 kuna (sada 245,00 eura) na način da je ustegnuta prilikom isplate kredita,

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, pri čemu mu je 29. studenoga 2013. naplaćena izlazna naknada u iznosu 1.679,14 kuna (sada 222,86 eura) prema Odluci o naknadama tuženika.

5.3. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da djelatnici tuženika nisu posebno pregovarali s tužiteljem oko odredbi Ugovora o kreditu, da je od banke dobio unaprijed sastavljen ugovor, da je tražio objašnjenje za ulaznu naknadu, ali mu je rečeno da je to trošak kojeg mora platiti jer bez toga ne može ostvariti kredit. Isto da je i sa naknadom za prijevremenu otplatu kredita jer kredit ne bi mogao zatvoriti bez plaćanja te naknade.

5.4. Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi spornih naknada, niti mu je itko objasnio na što se te naknade odnose i koje troškove pokrivaju, slijedom čega da se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirao tuženik i na koje tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da iste nisu ni dovoljno razumljive niti određene jer se radi o odredbama koje daju ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takvih naknada i troškova.

5.5. Tuženik da nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je bio u podređenom položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Tuženik da je iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Mišljenje je prvostupanjskog suda da su banke morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. Tužitelj da je podmirio administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke. Sukladno članku 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5.6. Prema stavu prvostupanjskog suda plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % iznosa kredita, kao i plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je utvrđena Odlukom o naknadama koja važe na neodređeni dan, dok je visina ove naknade promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja.

5.7. Prvostupanjski sud se pozvao i na članak 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) kojim je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Odredba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita da je u izravnoj suprotnosti sa člankom 1024. ZOO-a. Odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini da predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Iz redakcije članka 1024. stavak 4. ZOO-a da se može zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. Naplatom ove naknade da se ide ka neosnovanom bogaćenju tuženika.

5.8. Tuženik da nije imao pravo u Ugovor o kreditu unijeti odredbe kojima se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade.

5.9. Odbijen je prigovor zastare jer da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnju 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno u slučaju iz članka 323. stavak 1. ZOO-a. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga da zastara još nije ni počela teći.

5.10. Na temelju utvrđenja da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu ništetne prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužitelju primljenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi temeljem članka 1111. ZOO-a sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a.

5.11. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP), pri čemu je kao vrijednost predmeta spora uzet iznos od 1.579,40 eura kako ju je naznačio tužitelj u tužbi.

6. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da za svoju odluku nije dao jasne razloge te da ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navedena bitna povreda da je učinjena i u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška jer prvostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih nije odlučio o prigovoru tuženika na vrijednost predmeta spora, te da je na taj način učinio i relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 40. ZPP-a.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u odnosu na odluku o glavnoj stvari, jer je za svoju odluku dao jasne i valjane razloge te je istu moguće ispitati. Međutim, navedena bitna povreda učinjena je u dijelu odluke o naknadi parničnog troška, o čemu će biti dano obrazloženje u nastavku ove odluke. Druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a nisu učinjene.

6.2. Tuženik osporava i pravilnost činjeničnog stanja jer da je prvostupanjski sud trebao saslušati javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor te da je trebao provesti financijsko vještačenje radi utvrđenja da je tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpio štetu jer da tuženik u slučaju prijevremene otplate nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

6.3. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno odbio saslušanje javnog bilježnika jer isti nije bio nazočan prilikom pregovora o zaključenju Ugovora o kreditu i iskazom javnog bilježnika se ne može dokazati da su pojedinačni pregovori vođeni. Što se tiče financijskog vještačenja isto bi trebalo obuhvatiti cjelokupno poslovanje prednika tuženika i tuženika te bi trebalo odgovoriti na pitanje koliku štetu konkretno trpi tuženik zbog toga što je tužitelj prijevremeno vratio kredit. Vještačenje je pored toga predloženo za slučaj da tužitelj ospori trošak financiranja za razdoblje od kolovoza 2011. do prosinca 2017. te za razdoblje od prosinca 2017. do rujna 2019., koje tabele je priložio tuženik, a kojim vještačenjem se ne bi mogla utvrditi konkretna šteta vezana baš na prijevremenu otplatu kredita koju je učinio tužitelj. Zbog toga je izvođenje tog dokaza prvostupanjski sud pravilno odbio.

7. U svojoj žalbi tuženik ponavlja svoje stavove iz odgovora na tužbu te ističe da je ugovaranje kako ulazne tako i izlazne naknade bilo dopušteno, da su navedene odredbe lako uočljive, jasne i razumljive, da je tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu pristao na takve odredbe pa je o njima postignuta suglasnost. Navedene odredbe Ugovora da nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

7.1. Ovaj sud prihvaća činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika. Isto tako, prihvaća se i pravilnost primijene materijalnog prava na koje se prvostupanjski sud pozvao u svojoj odluci.

7.2. Točno je da ugovaranje navedenih naknada nije bilo zakonom zabranjeno i da su navedene odredbe, barem što se tiče odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita bila jasna, lako uočljiva, ali ne i razumljiva. Ovo stoga što je tužitelj mogao matematički izračunati koliku će ulaznu naknadu platiti, ali ništa više od toga. Što plaća tom naknadom, odnosno koji su to troškovi koji se prenose na njegov teret i zbog čega tužitelju nije bilo razumljivo. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita, njezina je visina bila vezana uz Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. pa je ta naknada u trenutku zaključenja ugovora bila neodređena i isključivo vezana uz odluke kreditora. Tužitelj o tim odredbama nije mogao pregovarati, mogao ih je prihvatiti i ostvariti kredit ili ne prihvatiti i ne ostvariti kredit. Tuženik je iskoristio svoju poziciju jače strane u Ugovoru o kreditu i tužitelju nametnuo obveze o kojima on nije mogao pregovarati. Sav trošak tuženik je prebacio na tužitelja i onaj za obradu kredita iako se radilo o tipskom Ugovoru o kreditu koji su sastavili zaposlenici banke u okviru svojih redovnih radnih zadataka, kao i za slučaj prijevremene otplate kako bi pokrio dio gubitka od kamate koju bi još naplaćivao da nije bilo prijevremene otplate. Tuženik u ovom postupku nije dokazao o kojim se to troškovima radilo niti da su isti bili opravdani. Tuženik je i po ocijeni ovog suda postupao protivno načela savjesnosti i poštenja te su navedene odredbe dovele do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega su iste ništetne.

7.3. U odnosu na stav tuženika koji se odnosi na zastaru treba reći da se prvostupanjski sud osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe može početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

7.4. Tuženik u žalbi osporava i tijek zakonske zatezne kamate jer da isti nije bio nepošteni stjecatelj. Suprotno mišljenu tuženika, mišljenje je ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je utužene iznose primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu, čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

8. Tuženik pobija odluku o naknadi parničnog troška jer prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom prigovoru na vrijednost predmeta spora niti je dao razloge zbog kojih to nije učinio. Ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i drugih sudova u Republici Hrvatskoj prema kojemu kada tužitelj istakne deklaratorni zahtjev uz kondemnatorni na isplatu, a koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Zbog toga da je prvostupanjski sud trebao odlučiti o njegovom prigovoru u smislu članka 40. stavak 2. ZPP-a te vrijednost predmeta spora utvrditi sa iznosom od 467,86 eura, koliko iznosi zahtjev za isplatu. Također, smatra da tužitelju nije trebalo priznati nagradu za rad njegovog punomoćnika za pristup na ročište za objavu presude.

8.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda u pobijanom dijelu ne sadrži razloge radi kojih sud nije odlučio o prigovoru tuženika. Pored toga, počinjena je i bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 40. stavak 3. ZPP-a te je nastavno navedenoj bitnoj povredi pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom odlučivanja o troškovima postupka.

8.2. Kako je tuženica pravovremeno istaknula prigovor na naznačenu VPS u tužbi, ukazujući da tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 467,86 eura, dok je VPS naznačen u iznosu od 1.579,40 eura, što znači da je VPS očito suviše visoko naznačen, prvostupanjski sud je bio dužan postupiti sukladno članku 40. stavak 3. ZPP-a. Člankom 40. stavak 2. ZPP-a propisano je da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, dok je stavkom 3. propisano da ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

8.3. Citirana zakonska odredba iz članka 40. stavak 3. ZPP-a je jasna u smislu propisane dužnosti prvostupanjskog suda da na prigovor tuženika, koji je istaknut u konkretnom slučaju, na brz i prikladan način provjeri točnost naznačene VPS, kao i da rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba istu odredi. S tim u vezi valja ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022- 11 od 6. lipnja 2022. koje glasi: „U postupku u kojem je, povodom pravodobnog prigovora tuženika, propustio provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora najkasnije na pripremnom ročištu, prvostupanjski sud i nakon toga mora odlučiti o prigovoru tuženika i odrediti vrijednost predmeta spora jer propuštanje da se o tome pravodobno odluči (najkasnije na pripremnom ročištu) ne može ići na štetu stranke.“.

8.4. Kako je tuženik pravodobno istaknuo prigovor na naznačenu VPS o kojem sud nije odlučio, a pri čemu pravilno ukazuje da u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva plaćenog temeljem te ništetne odredbe, kao i da je u brojnim sudskim odlukama izraženo pravno shvaćanje da je u tom slučaju mjerodavna VPS u visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu, a da o VPS ovisi visina troškova postupka koja je dosuđena na teret tuženika jer bi u konkretnom slučaju tužitelj umjesto 100 bodova po odvjetničkoj radnji imao pravo na 50 bodova primjenom mjerodavne Tarife, to je ovaj sud uvažavanjem žalbe tuženika ukinuo presudu pod točkom IV. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje u tom dijelu.

8.5. Nije pravilan stav tuženika da tužitelj ne bi imao pravo na trošak za pristup na ročište za objavu presude, jer je u odnosu na to postavljeno pitanje Vrhovi sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-772/2023-2 od 23. siječnja 2024. iznio pravno shvaćanje da „Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a. Takvo je pravno shvaćanje izraženo i odlukama ovog suda broj Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023. i dr.)“, pa se tuženika upućuje na obrazloženje navedene odluke.

8.6. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan ocijeniti prigovor tuženika na naznačenu VPS u smislu naprijed navedenog obrazloženja te o istom odlučiti rješenjem zajedno s odlukom o troškovima postupka na koje tužitelj ima pravo sukladno zakonito utvrđenoj VPS. Ujedno će odlučiti i o troškovima žalbenog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

9. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 19. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković