Poslovni broj: 26 Gž-1063/2023-2

 

Poslovni broj: 26 Gž-1063/2023-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. J., OIB:... iz O., kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. G. i R. L. u O., protiv tuženice R. A. d.d., OIB:..., Z., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku od 30. ožujka 2023. broj P-948/2020-3, dana 9. listopada 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženice, te se ukida rješenje Općinskog suda u Osijeku od 30. ožujka 2023. broj P-948/2020-3 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.

 

2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica navodeći da žalbu izjavljuje iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga, te predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti rješenje, odnosno ukinuti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženice je osnovana.

 

5. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je tuženica istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, navodeći da su stranke u čl. 13. Ugovora o kreditu broj 528-50-4014644 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu registriranog sjedišta kreditora, radi čega je predloženo da se sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Utvrdivši da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu i da se temeljem zakonske presumpcije uzima da se radi o ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i na koje tužitelj nije imao utjecaja, kao i da bi primjenom prorogacijske klauzule tužitelj bio dužan putovati do suda u Zagrebu koji je od njegovog prebivališta udaljen oko 280 km, pa obzirom na navedeno utvrđenje i materijalno pravo iz čl. 49., 51. i 55. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., 110/15., 14/19., 70/19.) prvostupanjski sud zaključuje da ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja je sročena od tuženice sa svrhom da se svi sporovi povjere sudu u sjedištu tuženice i time ostvari pogodnost i niži troškovi za tuženicu, dok nasuprot toga tužitelju uzrokuje visoke troškove dolaska na sud i tako uzrokuje znatnu neravnotežu u procesno-pravnom položaju ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

6. U žalbi tuženica ukazuje na odluke drugostupanjskih sudova kojima je utvrđena valjanost prorogacijske klauzule i da ista proizvodi pravne učinke kao svaka druga ugovorna odredba. Ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. jer nije utvrdio vrijednost predmeta spora, udaljenost prebivališta tužitelja do sjedišta tuženice, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje tužitelja i ostale okolnosti koje predstavljaju questio facti, nego je samo zaključio da bi udaljenost prebivališta tužitelja do sjedišta tuženice uzrokovala neravnotežu na štetu tužitelja. Sud nije uzeo u obzir da je tužitelj zastupan po odvjetniku i da njegova prisutnost na raspravama nije potrebna, te da je u mogućnosti angažirati odvjetnika na području Zagreba. Navedena ugovorna odredba ne isključuje, ne ograničava niti otežava ostvarivanje prava pred sudom, što sud nije uzeo u obzir niti je o istom iznio razloge pa se prvostupanjsko rješenje ne može ispitati obzirom ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Sve da je prorogacijska klauzula ništetna, nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu proizlazi iz čl. 46. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dok čl. 59. istog Zakona nije primjenjiv jer predmetni spor nije nastao "u povodu djelatnosti te jedinice". U prilog iznesenim žalbenim navodima tuženica se poziva na odluke drugostupanjskih sudova.

 

7. Ispitujući rješenje po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženice, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. citirane odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19.), jer je prvostupanjsko rješenje nejasno i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je doneseno na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8. Iz stanja u spisu proizlazi da je u odgovoru na tužbu tuženica istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, navodeći da su stranke u čl. 13. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora.

 

9. Tužitelj se o prigovoru tuženice nije izjasnio jer mu odgovor na tužbu tuženice nije dostavljen, a niti je u navodima tužbe iznio činjenice na temelju kojih zasniva nadležnost Općinskog suda u Osijeku kojemu je podnio tužbu.

 

10. Međutim, unatoč navedenom, prvostupanjski sud je zaključio da je ugovorna odredba koja sadrži prorogacijsku klauzulu nepoštena, pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije izjasnio na kojim odredbama ZPP-a je ustanovljena nadležnost Općinskog suda u Osijeku.

 

11. Odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14,. 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva).

 

12. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océan Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

13. Da bi odredba iz čl. 13. Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju bila nepoštena ona mora biti unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice, da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

13.1. Međutim, iako se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženice jer se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi tuženice na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, tužitelj niti u tužbi a niti povodom prigovora tuženice o mjesnoj nenadležnosti suda (obzirom mu nije dostavljen odgovor na tužbu) činjenično ne navodi da ta ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, odnosno ne obrazlaže da bi mu ugovaranje nadležnosti suda u sjedištu kreditora uzrokovalo dodatne troškove ili priječilo pristup sudu. Stoga je nejasno obrazloženje rješenja u kojem prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, iako tužitelj ne tvrdi da navedena ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. S tim u vezi valja ukazati (i) na Zaključak sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020 da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

 

14. Osim toga u potpunosti je izostalo obrazloženje prvostupanjskog suda na temelju koje odredbe je zasnovana nadležnost Općinskog suda u Osijeku. Naime, nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao općemjesna nadležnost prema registriranom sjedištu tuženice, propisana je čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a, dok čl. 59. ZPP-a propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti).

 

15. Iz navedenog proizlazi da tužitelj u tužbi nije istakao da prorogacijska klauzula protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama iz ugovornog odnosa na njegovu štetu, dok mu nije dostavljen odgovor na tužbu da bi bio u mogućnosti izjasniti se o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženice, slijedom čega je nejasan i protivan stanju u spisu zaključak prvostupanjskog suda da je ništetna odredba čl. 13. Ugovora o kreditu, pa je iz navedenih razloga ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a ukinuo rješenje i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

16. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan dostaviti tužitelju odgovor na tužbu, te ovisno o očitovanju tužitelja ponovno odlučiti o prigovoru tuženice, rukovodeći se (i) Zaključkom sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020 o činjenicama koje su mjerodavne za ocjenu osnovanosti eventualnog prigovora tužitelja o ništetnosti prorogacijske klauzule.

 

U Varaždinu 9. listopada 2023.