Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-745/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Piper, odvjetnik u Požegi, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1167/2024-6 od 26. lipnja 2025. ispravljene rješenjem poslovni broj P-1167/2024-12 od 3. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1167/2024-6 od 26. lipnja 2025. ispravljene rješenjem poslovni broj P-1167/2024- 12 od 3. rujna 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan dio članka 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu za tečaj CHF (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 2.461,24 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 2.277,42 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2025. do isplate (točka III. izreke) i odbijen ja zahtjev tužitelja za isplatom daljnjih troškova postupka (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I., II. i III. izreke navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da je ista nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi parnične troškove, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 391,75 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjska presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi jer je tužitelju dosuđen iznos od 2.461,24 eura dok zbroj pojedinačnih iznosa na koje teku zatezne kamate iznosi 2.761,09 eura, otklonjeni su donošenjem rješenja poslovni broj P-1167/2024-12 od 3. rujna 2025. kojim je ispravljena prvostupanjska presuda u pisanju iznosa (brojeva) dva anuiteta, pa sada po ispravljenoj presudi zbroj pojedinačnih iznosa na koje teku zatezne kamate iznosi 2.461,24 eura što je iznos koji je tužitelju dosuđen.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi da su točke I. i II. izreke presude nejasne i proturječne same sebi i razlozima presude i da je time počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Iz sadržaja točke I. izreke jasno proizlazi da je ništetnost utvrđena u odnosu na valutnu klauzulu budući se citira dio članka 7. Ugovora o kreditu, a kojim je ugovoren način otplate koji je vezan uz srednji tečaj tuženika kao kreditora za CHF važeći na dan dospijeća te su razlozi presude izneseni upravo u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za tečaj CHF.

7. Iz ostalih navoda žalbe tuženika proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i pravu tužitelja na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Prema članku 8. ZPP-a odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza sud dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 7. Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti te ugovorene odredbe.

10. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

11. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 30. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 16.763,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseci,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća anuiteta (članak 7. ugovora) i da se tijekom otplate kredita mijenjao tečaj CHF,

- da je tužitelj potrošač jer je kredit namjenski iskoristio za kupnju automobila kojeg je koristio za osobne potrebe,

- da je zbog tečajnih razlika tužitelj preplatio anuitete kada je srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta bio viši od srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita,

- da je tužitelj otplatio kredit.

12. Nadalje je utvrđeno da je izostalo pregovaranje o valutnoj klauzuli i da tužitelju nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, a da je tuženik trebao tužitelju pružiti informacije na temelju kojih je mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, pa da je takva ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača, a time i nepoštena i ništetna.

13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao.

14. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno jer da nije izveden dokaz saslušanjem javne bilježnice Lidije Perić. Pravilno je prvostupanjski sud odbio kao nepotreban ovaj dokazni prijedlog (na pripremnom ročištu održanom 20. listopada 2023.) budući zadatak javnog bilježnika prilikom ovjeravanja Ugovora nije davanje razjašnjenja o ekonomskim rizicima sklapanja Ugovora čemu treba dodati da javni bilježnik ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg je solemnizirao. Ovakvo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika da je status potrošača sporna činjenica koju tužitelj tijekom postupka nije uspio dokazati, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud saslušao tužitelja i obrazložio da je, kao logičan, istinit i životan, prihvatio njegov iskaz i doveo ga u vezu sa sadržajem Ugovora o kreditu prema kojem je kredit odobren strogo namjenski radi kupnje osobnog automobila kojeg je tužitelj koristio za osobne potrebe, zatim da tužitelj radi u državnoj tvrtki (Hrvatske vode), nije imao obrt niti se bavio bilo kakvom drugom slobodnom djelatnošću zbog čega je zaključio da automobil nije mogao niti koristiti u nikakve druge svrhe. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.). Tuženik to nije učinio, već je predložio da sud pribavi podatke od Ministarstva financija, Porezne uprave (je li tužitelj automobil unio u imovinu obrta / društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa) bez da je u smislu članka 232. stavak 3. ZPP-a dokazao da te isprave nije mogao sam pribaviti, što znači da se radi o paušalnom dokaznom prijedlogu i postupanju tuženika protivno članku 219. stavak 1. ZPP-a. Ovime presuda nije nerazumljiva, kako to ističe tuženik, već naprotiv, sadrži jasne razloge o odlučnoj činjenici da je tužitelj potrošač.

17. S obzirom na navedena utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o valutnoj klauzuli iz članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03), koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništetna.

18. Prema članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj preplatio anuitete s osnove valutne klauzule u iznosu 2.461,24 eura, te je pravilno dosudio tužitelju taj iznos sve na temelju primjene članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a.

20. Budući je u postupku utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli osnovom kojih je tužitelj preplatio anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

21. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 17. svibnja 2021.

22. U odnosu na troškove postupka prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio parnične troškove primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelj je djelomično povukao tužbu u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi s isplatom preplaćenih anuiteta po toj osnovi te se tuženik suglasio s tim povlačenjem.

23. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da ima pravo na troškove prema članku 158. stavak 1. ZPP-a koji su mu nastali djelomičnim povlačenjem tužbe. Pravo na troškove po ovoj odredbi tuženik bi imao samo pod pretpostavkom ako bi razlika između prvotnog većeg iznosa za koji je tužbeni zahtjev povučen i onog koji je preostao, polazeći od prava na naknadu iz odgovarajućeg razreda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – dalje Tarifa), davala pravo na naknadu troškova. Ako te razlike nema, tada mu nisu ni nastali posebni troškovi uslijed djelomičnog povlačenja tužbe, pa mu oni niti ne pripadaju. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) i prije i nakon djelomičnog povlačenja ostala je unutar razreda 1.327,01-13.272,00 eura Tarife što znači da je tuženik svojem punomoćniku (odvjetniku) isplatio isto ono što bi mu morao platiti i prema smanjenom / povučenom tužbenom zahtjevu (kao da je takav zahtjev bio postavljen od početka parnice).

24. Nadalje, neosnovani su i navodi tuženika da, ako mu ne pripadaju troškovi s osnove povlačenja prema članku 158. stavak 1. ZPP-a, da mu tada pripadaju troškovi razmjerno uspjehu u parnici prema članku 154. stavak 2. ZPP-a, odnosno da VPS povučenog dijela zahtjeva treba uzeti u obzir kod obračuna omjera uspjeha u sporu. Tuženik nema pravo na troškove razmjerno uspjehu u sporu prema članku 154. stavak 2. ZPP-a iz razloga što se suglasio s povlačenjem iako je mogao iskoristiti svoju dispoziciju i mogao se protiviti djelomičnom povlačenju tužbe i tako možebitno ostvariti veći postotak uspjeha u sporu.

25. Budući se tuženik suglasio s djelomičnim povlačenjem tužbe, te je VPS povučenog dijela tužbe u istom razredu Tarife, pravilno je prvostupanjski sud u cijelosti dosudio tužitelju troškove zastupanja po punomoćniku, a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana jer prema članku 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

26. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana.

28. Točka IV. izreke prvostupanjske presude nije ispitivana jer nije pobijana žalbom (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 19. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramuščak