P- 164/2024-19

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OP iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić j.t.d. u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa]., OIB87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 16.listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice KP, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić j.t.d., te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 19.studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog 29. studenog 2007.g. između tužiteljice OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz [adresa], OIB 87939104217 kao kreditora sadržana u čl. 2.1. Ugovora kojom je ugovorena „ promjenjivost kamatne stope „ na način da je ugovoreno da je: „ Redovna kamatna stopa…godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika „.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog 29. studenog 2007.g. između tužiteljice OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz [adresa], OIB 87939104217 kao kreditora sadržana u čl. 8. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Volksbank d.d. tečaju za devize važećem na dan dospijeća „.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog 29. studenog 2007.g. između tužiteljice OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz [adresa], OIB 87939104217 koja glasi: „ NAKNADE: Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Jednokratno 1,50 % (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa ) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz [adresa], OIB 87939104217 da tužiteljici OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 2.651,91 EUR (dviejtisućešestopedesetjedaneurdevedesetjedancent) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 7,08 EUR od 29. veljače 2008.g.

- na iznos od 7,08 EUR od 25. ožujka 2008.g.

- na iznos od 7,08 EUR od 30. travnja 2008.g.

- na iznos od 4,43 EUR od 28. svibnja 2008.g.

- na iznos od 5,75 EUR od 01. srpnja 2008.g.

- na iznos od 4,43 EUR od 25. srpnja 2008.g.

- na iznos od 4,43 EUR od 29. kolovoza 2008.g.

- na iznos od 5,75 EUR od 01.listopada 2008.g.

- na iznos od 20,35 EUR od 03. studenog 2008.g.

- na iznos od 11,06 EUR od 25. studenog 2008.g.

- na iznos od 19,03 EUR od 29. prosinca 2008.g.

- na iznos od 20,91 EUR od 27. siječnja 2009.g.

- na iznos od 9,38 EUR od 01. veljače 2009.g.

- na iznos od 24,23 EUR od 02. ožujka 2009.g.

- na iznos od 20,91 EUR od 01. travnja 2009.g.

- na iznos od 21,05 EUR od 02. svibnja 2009.g.

- na iznos od 36,18 EUR od 01. lipnja 2009.g.

- na iznos od 18,26 EUR od 01. srpnja 2009.g.

- na iznos od 20,25 EUR od 27. srpnja 2009.g.

- na iznos od 21,58 EUR od 31. kolovoza 2009.g.

- na iznos od 19,58 EUR od 01. listopada 2009.g.

- na iznos od 19,58 EUR od 02. studenog 2009.g.

- na iznos od 22,23 EUR od 01. prosinca 2009.g.

- na iznos od 25,55 EUR od 31. prosinca 2009.g.

- na iznos od 26,88 EUR od 25. siječnja 2010.g.

- na iznos od 26,88 EUR od 03. ožujka 2010.g.

- na iznos od 31,92 EUR od 01. travnja 2010.g.

- na iznos od 30,19 EUR od 03. svibnja 2010.g.

- na iznos od 32,85 EUR od 31. svibnja 2010.g.

- na iznos od 38,16 EUR od 19. lipnja 2010.g.

- na iznos od 41,48 EUR od 03. kolovoza 2010.g.

- na iznos od 39,48 EUR od 02. rujna 2010.g.

- na iznos od 70,01 EUR od 01. listopada 2010.g.

- na iznos od 43,47 EUR od 02. studenog 2010.g.

- na iznos od 46,12 EUR od 02. prosinca 2010.g.

- na iznos od 79,96 EUR od 30. prosinca 2010.g.

- na iznos od 58,07 EUR od 02. veljače 2011.g.

- na iznos od 59,39 EUR od 01. ožujka 2011.g.

- na iznos od 54,35 EUR od 04. travnja 2011.g.

- na iznos od 60,06 EUR od 02. svibnja 2011.g.

- na iznos od 72,67 EUR od 01. lipnja 2011.g.

- na iznos od 74,66 EUR od 01. srpnja 2011.g.

- na iznos od 81,96 EUR od 22. srpnja 2011.g.

- na iznos od 78,64 EUR od 31. kolovoza 2011.g.

- na iznos od 79,30 EUR od 30. rujna 2011.g.

- na iznos od 99,21 EUR od 25. listopada 2011.g.

- na iznos od 74,66 EUR od 01. prosinca 2011.g.

- na iznos od 80,63 EUR od 02. siječnja 2012.g.

- na iznos od 81,29 EUR od 01. veljače 2012.g.

- na iznos od 81,96 EUR od 01. ožujka 2012.g.

- na iznos od 81,96 EUR od 30. ožujka 2012.g.

- na iznos od 83,28 EUR od 03. svibnja 2012.g.

- na iznos od 84,61 EUR od 04. lipnja 2012.g.

- na iznos od 83,28 EUR od 23. lipnja 2012.g.

- na iznos od 81,96 EUR od 24. srpnja 2012.g.

- na iznos od 77,97 EUR od 03. rujna 2012.g.

- na iznos od 77,97 EUR od 01. listopada 2012.g.

- na iznos od 85,94 EUR od 02. studenog 2012.g.

- na iznos od 74,53 EUR od 03. prosinca 2012.g.,

do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015.g. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023.g., a od 30. prosinca 2023.. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz [adresa], OIB 87939104217 da tužiteljici OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 394,20 EUR (tristodevedesetčetirieura dvadesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2007. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.065,04 EUR ,sa zateznom kamatom tekućom od dana 19.studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine,, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

II. Utvrđuje se da je tužba tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa u iznosu od 267,99 EUR (dvjestošezdesetsedameuradevedesetdevetcenti) – povučena.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 25.ožujka 2021. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tužiteljica kao korisnik kredita dana 29. studenog 2007.g. sklopila Ugovor o kreditu br.: 212674 (dalje: Ugovor ) s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom Volksbank d.d. iz Zagreba, danas Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9 kao kreditorom, a u podružnici Volksbank d.d. u Osijeku. Ugovor br.: 212674 je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 29. studenog 2007.g. pod brojem: OV- 37731/07. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužiteljici kredit za kupnju vozila u iznosu od 15.278,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 296,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 60 mjeseca. Tužiteljica je kredit u cijelosti otplatila u ugovorenom roku. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski ( adhezijski ) potrošački ugovor. Člankom 2.1. Ugovora je utvrđeno da je redovna kamatna stopa 6,15 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika. Kamatnu stopu je za tijeka otplate kredita tuženik mijenjao u više navrata, odnosno istu povisio, pa je tako:

- kamatna stopa na dan 01.12.2008.g. iznosila 7,00 %

- kamatna stopa na dan 01.09.2009.g. iznosila 7,70 %

Zbog izmjene kamatne stope mijenjala se i visina anuiteta otplate kredita, a što je utjecalo na visinu novčane obveze tužiteljice u odnosu na početno ugovoreni anuitet te posljedično dovelo i do preplate u ovom ugovornom odnosu po navedenom osnovu. Evidentno je da je tuženik na ovakav način, kroz tipski adhezijski ugovor, ugovorio nepošteno diskrecijsko pravo kojim je mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu u više navrata u skladu sa svojim jednostranim odlukama. Ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja sukladno Odlukama tuženika je kao takva nepoštena i ništetna. Predmetno je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda RH od dana 04. lipnja 2018. posl. br. Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 401/12 od 04. srpnja 2013, a kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 06. kolovoza 2007.g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spornim Ugovorom o kreditu br.: 212674 ugovorena je i valutna klauzula vezana uz švicarski franak na način: Člankom 1. Ugovora je utvrđeno da će Banka odobriti i staviti korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznos od 15.278,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Odredbom članka 4. Ugovora pod naslovom: VALUTNA KLAUZULA je utvrđeno da se kredit ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.

Odredbom članka 8. Ugovora je utvrđeno da Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 296,44 u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća.

Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u spornom Ugovoru o kreditu je kao takva, također, nepoštena i ništetna. Sporno je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda RH od dana 04. lipnja 2018. posl. br. Pž- 6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013, a kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirane presude sudova donesene su po kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv banaka i kao takve su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, pa stoga i u ovom konkretnom slučaju. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 ( dalje: ZZP/14 ) propisano je: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“. Sukladno odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku svaka fizička osoba pa i tužiteljica se može u posebnoj parnici pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. istog Zakona koji određuje pravo na podnošenje tužbe protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Činjenica da je tuženik sudjelovao u naznačenom postupku kao kolektivnom sporu te da je naznačenom presudom odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za ugovore o kreditu koje je upravo i tuženik zaključivao sa svojim klijentima, pa i s tužiteljicom, daje tužiteljici pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz navedene presude u pogledu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu temeljem predmetnih utvrđenja, dok je istovremeno sud vezan za ista ta pravna utvrđenja u ovoj konkretnoj parnici. Upravo je smisao tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u budućnosti imati određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom, kao što je to i u ovom slučaju. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu br.: 212674 je u čl. 6.1. pod „ NAKNADE: Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita „ ugovoreno sljedeće:„ Jednokratno 1,50 % (jedancijelapedesetposto ) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa ) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“. Prilikom isplate kredita, točnije dana 05. prosinca 2007.g. tuženik je tužiteljici naplatio iznos od 1,50 % od iznosa kredita, točnije iznos od 1017,91 kn na ime naznačene naknade. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 ) ( dalje: ZOO- 2005 ).Odredbom čl. 1021. ZOO- 2005 je utvrđeno da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Kako je temeljem citirane odredbe ZOO- 2005 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužiteljice mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 1,50 % od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 1,50 % od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO- 2005. Kako se radilo o tipskom ( adhezijskom ) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužiteljici ponudom ugovora te ona nije mogla utjecati, niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužiteljice izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 ) ( dalje ZZP- 2007 ), kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužiteljice uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C259/19.DOKAZ: nesporno, u slučaju osporavanja uvid u presudu C- 224/19 i C259/19 Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istim odredbama izbjegao utjecaj tužiteljice na njihovu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-2005.Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužiteljici obveze s kojima se ona nije usuglasila. Sve opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZOO- 2005.Ugovaranje opisanih naknada suprotno je, konačno, i načelu iz čl. 6. ZOO- 2005 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz čl. 10. st. 3. ZOO- 2005, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a o čemu se upravo u ovom slučaju i radi, jer je tuženik bezuvjetno ugovorio plaćanje naknada čija se visina i uvjeti kod ugovaranja nisu mogli ni pretpostaviti. Zaključno svemu navedenom, evidentno je da su uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojom je ugovorena primjena promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno činjenice da je ugovorena kamatna stopa u više navrata mijenjana jednostranom odlukom tuženika, kao i činjenice da je u međuvremenu od podizanja kredita došlo i do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK, tužiteljičini mjesečni anuiteti su od početnog iznosa od 1.316,64 kn porasli do iznosa više od 2.o00,00 kn, pa je time tuženik, a sve temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima sve do dana konačne otplate kredita od tužiteljice kroz povećanje anuiteta bez ikakve pravne osnove stekao iznos od najmanje 22.000,00 kn, ovo sve u odnosu na početni mjesečni iznos anuiteta, koji je određen prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Osim navedenog, uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 1,50 % od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetne naknade tužiteljici dana 05. prosinca 2007.g. naplatio iznos od 1.017, 91 kn, što predstavlja iznos od 1,50 % od iznosa kredita, to je evidentno da je od tužiteljice bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos. Sukladno svemu navedenom, tužiteljica predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog 29. studenog 2007.g. između tužiteljice OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 kao kreditora sadržana u čl. 2.1. Ugovora kojom je ugovorena „ promjenjivost kamatne stope „ na način da je ugovoreno da je: „ Redovna kamatna stopa: 6,15 % ( šestcijelapetnaestposto ) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika „. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog 29. studenog 2007.g. između tužiteljice OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 kao kreditora sadržana u čl. 8. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Volksbank d.d. tečaju za devize važećem na dan dospijeća „.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog 29. studenog 2007.g. između tužiteljice OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 koja glasi: „„NAKNADE: Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Jednokratno 1,50 % (jedancijelapedesetposto ) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa ) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

Nalaže se tuženiku Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 da tužiteljici OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 22.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine uplate anuiteta tužiteljice po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 31. prosinca 2007.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB 78427478595 da tužiteljici OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.017,91 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 05. prosinca 2017. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana. te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da je tužba tužitelja u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Navodi da u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:

a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe;

c. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

e. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP);

h. Prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva;

Tuženik navodi da prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 23.3.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu 29.11.2007. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu i „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“.Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet . U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 60 mjeseca u iznosu 15.278,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,15 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS- a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014) te članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač Tužbeni zahtjev je postavljen na tvrdnju o ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope uz popratni zahtjev za isplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje kao ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje kao „ZPK“).Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbu članka 96. ZZP-a te je zato spomenuta odredba ništetna. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. O samom Ugovoru o kreditu tuženik će se očitovati u dalje u podnesku, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. 30. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“. Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ . Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Dokaz: Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, mr.sc. GP, Pravo i porezi, br. 9/18, str. 14-26. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). 44. Kao što je već navedeno, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 6.1. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti jednokratno 1,50% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn.

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, tužitelj je samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Osim što je tvrdnja neosnovana tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardnizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U pisanom podnesku od 18. veljače 2025. (stranica 162 spisa) tužiteljica po punomoćniku specificira tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka, te ističe i naglašava da svoj tužbeni zahtjev uređuje na način da potražuje preplatu nastalu samo temeljem rasta tečaja CHF, dok u dijelu preplaćene kamate povlači svoj zahtjev, obzirom je njezin zahtjev u tom dijelu, slijedom naknadno zauzetog pravnog stava Vrhovnog suda (Objedinjeni pravni stav Vrhovnog suda RH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva- prva sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održana 31. siječnja 2022., broj Su-IV-33/2022-2), a obzirom i na datum podnošenja tužbe, kao takav u zastari. Navodi da nalazom vještaka je, također, nedvojbeno utvrđeno da je nastala i preplata u ovom ugovornom odnosu uslijed nezakonite naplate ulazne naknade pa iz nalaza proizlazi da je tuženik na ime ove naknade neosnovano stekao iznos od 394,20 EUR i to dana 05. prosinca 2007.g. ,predlaže da sud donese slijedeću presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog 29. studenog 2007.g. između tužiteljice OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz [adresa], OIB 87939104217 kao kreditora sadržana u čl. 2.1. Ugovora kojom je ugovorena „ promjenjivost kamatne stope „ na način da je ugovoreno da je: „ Redovna kamatna stopa…godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika „.

Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog 29. studenog 2007.g. između tužiteljice OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz [adresa], OIB 87939104217 kao kreditora sadržana u čl. 8. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Volksbank d.d. tečaju za devize važećem na dan dospijeća „.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu br.: 212674 sklopljenog 29. studenog 2007.g. između tužiteljice OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz [adresa], OIB 87939104217 koja glasi: „ NAKNADE: Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Jednokratno 1,50 % ( jedancijelapedesetposto ) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa ) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz [adresa], OIB 87939104217 da tužiteljici OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 2.651,91 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 7,08 EUR od 29. veljače 2008.g.

- na iznos od 7,08 EUR od 25. ožujka 2008.g.

- na iznos od 7,08 EUR od 30. travnja 2008.g.

- na iznos od 4,43 EUR od 28. svibnja 2008.g.

- na iznos od 5,75 EUR od 01. srpnja 2008.g.

- na iznos od 4,43 EUR od 25. srpnja 2008.g.

- na iznos od 4,43 EUR od 29. kolovoza 2008.g.

- na iznos od 5,75 EUR od 01.listopada 2008.g.

- na iznos od 20,35 EUR od 03. studenog 2008.g.

- na iznos od 11,06 EUR od 25. studenog 2008.g.

- na iznos od 19,03 EUR od 29. prosinca 2008.g.

- na iznos od 20,91 EUR od 27. siječnja 2009.g.

- na iznos od 9,38 EUR od 01. veljače 2009.g.

- na iznos od 24,23 EUR od 02. ožujka 2009.g.

- na iznos od 20,91 EUR od 01. travnja 2009.g.

- na iznos od 21,05 EUR od 02. svibnja 2009.g.

- na iznos od 36,18 EUR od 01. lipnja 2009.g.

- na iznos od 18,26 EUR od 01. srpnja 2009.g.

- na iznos od 20,25 EUR od 27. srpnja 2009.g.

- na iznos od 21,58 EUR od 31. kolovoza 2009.g.

- na iznos od 19,58 EUR od 01. listopada 2009.g.

- na iznos od 19,58 EUR od 02. studenog 2009.g.

- na iznos od 22,23 EUR od 01. prosinca 2009.g.

- na iznos od 25,55 EUR od 31. prosinca 2009.g.

- na iznos od 26,88 EUR od 25. siječnja 2010.g.

- na iznos od 26,88 EUR od 03. ožujka 2010.g.

- na iznos od 31,92 EUR od 01. travnja 2010.g.

- na iznos od 30,19 EUR od 03. svibnja 2010.g.

- na iznos od 32,85 EUR od 31. svibnja 2010.g.

- na iznos od 38,16 EUR od 19. lipnja 2010.g.

- na iznos od 41,48 EUR od 03. kolovoza 2010.g.

- na iznos od 39,48 EUR od 02. rujna 2010.g.

- na iznos od 70,01 EUR od 01. listopada 2010.g.

- na iznos od 43,47 EUR od 02. studenog 2010.g.

- na iznos od 46,12 EUR od 02. prosinca 2010.g.

- na iznos od 79,96 EUR od 30. prosinca 2010.g.

- na iznos od 58,07 EUR od 02. veljače 2011.g.

- na iznos od 59,39 EUR od 01. ožujka 2011.g.

- na iznos od 54,35 EUR od 04. travnja 2011.g.

- na iznos od 60,06 EUR od 02. svibnja 2011.g.

- na iznos od 72,67 EUR od 01. lipnja 2011.g.

- na iznos od 74,66 EUR od 01. srpnja 2011.g.

- na iznos od 81,96 EUR od 22. srpnja 2011.g.

- na iznos od 78,64 EUR od 31. kolovoza 2011.g.

- na iznos od 79,30 EUR od 30. rujna 2011.g.

- na iznos od 99,21 EUR od 25. listopada 2011.g.

- na iznos od 74,66 EUR od 01. prosinca 2011.g.

- na iznos od 80,63 EUR od 02. siječnja 2012.g.

- na iznos od 81,29 EUR od 01. veljače 2012.g.

- na iznos od 81,96 EUR od 01. ožujka 2012.g.

- na iznos od 81,96 EUR od 30. ožujka 2012.g.

- na iznos od 83,28 EUR od 03. svibnja 2012.g.

- na iznos od 84,61 EUR od 04. lipnja 2012.g.

- na iznos od 83,28 EUR od 23. lipnja 2012.g.

- na iznos od 81,96 EUR od 24. srpnja 2012.g.

- na iznos od 77,97 EUR od 03. rujna 2012.g.

- na iznos od 77,97 EUR od 01. listopada 2012.g.

- na iznos od 85,94 EUR od 02. studenog 2012.g.

- na iznos od 74,53 EUR od 03. prosinca 2012.g.

i to za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz [adresa], OIB 87939104217 da tužiteljici OP iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 394,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 05. prosinca 2007.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

4.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Plan otplate, Otplatnu tablicu po kreditu, Prometnu karticu po kreditu, Izvadak iz registra Trgovačkog suda, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., saslušao vještaka financijsko- knjigovodstvene struke i saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

5.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu razlike tečaja, kao i utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te zahtjev za isplatu po navedenom osnovu.

6.Uvidom u Ugovor o kreditu br.: 212674 utvrđeno je da je sklopljen dana 29. studenog 2007.g. između tužitelja kao korisnika kredita i Volksbank d.d. kao kreditora, te solemniziran od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 29. studenog 2007.g. pod brojem: OV- 37731/07.

Predmetnim ugovorom kreditor je odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 15.278,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate)čl.1.)

Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 6,15 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (stavak 1.).Efektivna kamatna stopa iznosi 9,08 %st.2.) Interkalarna kamata naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope (st.3.).Redovna kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do naplate (st.4.).Namjena kredita: kupnja vozila (čl. 3 ugovora).

Člankom 4. ugovoreno je da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.

Člankom 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

Člankom 8. ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 296,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počev od 01.01.2008.

7.Nije sporno da je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. pravni sljednik Volksbank d.d. i njezinih pravnih sljednika Sberbank d.d., te Nove Hrvatske banke d.d.,odnosno da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt 23/25802-2 od 3.srpnja 2023. u sudski registar navedenog suda upisano pripajanje društva Nova Hrvatska banka d.d. dioničkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa]. Dakle, tužena je pravni sljednik Volksbank d.d., te sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva(stranica 64,72-82,106.-113 spisa).

8.Tužiteljica OP, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da zbog proteka vremena ne može se sjetiti kada je zaključila ugovor o kreditu, sjeća se da su joj trebala sredstva za kupnju automobila, te se odlučila na podizanje kredita i obratila se Volksbanci glede navedenog. Poslovnica Volksbanke bila je u Ulici Hrvatske Republike u Osijeku. U banci su joj ponudili kredit u valuti CHF, pri čemu su rekli da je to najstabilnija valuta. Nije upozorena na rizik tečaja CHF. Ugovor je dobila da pročita kada je došla potpisati ugovor o kreditu. Djelatnik banke joj je prije potpisivanja ugovora rekla da je to najstabilnija valuta. U ugovoru nije ništa mogla mijenjati. Nije uočila da je kamata promjenjiva. Da je znala da će se išta bitno mijenjati u ugovoru taj kredit vjerojatno ne bi podigla. Rečena joj je visina anuiteta i s tim sam se složila, međutim nakon dva tri mjeseca od sklapanja ugovora, rata kredita je počela rasti i narasla je sa 980,00 kuna mjesečno na 1.600,00 kuna mjesečno. To joj je bio financijski problem za podmiriti. Zbog proteka vremena ne može se sjetiti da li je bila kod javnog bilježnika. Ne može se sjetiti da joj je u banci išta rečeno vezano za naknadu za podizanje kredita. Sada se ne može sjetiti koliko je platila na ime te naknade. Ne sjeća se da li su joj kod podizanja kredita naplaćeni još kakvi troškovi. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila sam zaposlena u Domu zdravlja Osijek, na radnom mjestu tehničar na radiologiji. Nije imala privatnu firmu,niti obrt. Automobil je koristila za osobne potrebe. Kredit je u cijelosti otplatila. Ugovor o kreditu je bio unaprijed sastavljen, te nije ništa mogla promijeniti u tom ugovoru. Nisu je upozorili na rizike ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U banci joj je djelatnica banke rekla da je to povoljan kredit, da je valuta CHF povoljna i ona se stoga odlučila na podizanje kredita. Banka je nije obavještavala o promjenama rata, već bi dolazila na šalter banke i tada dobivala novi izračun, bez ikakvog objašnjenja. Sama je otplatila kredit. Zbog proteka vremena ne može se svega sjetiti. Navedeni kredit izazvao joj je značajne financijske probleme koje nije očekivala pri sklapanju ugovora (stranica 173 spisa).

9.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., koji je u pisanom nalazu i mišljenju naveo:

Tužitelj JP naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više je uplatila tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iznos od 210,86 EUR-a. Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,441509 iznosi 2.651,91 EUR-a.

Iz navedenog proizlazi da je tužitelj JP uplatila po Ugovoru o kreditu br. 212674 sklopljenog dana 29. studenog 2007. godine od prvotno zaključenog kredita više iznos od 2.862,77 EUR-a.

Utvrđene svakomjesečne razlike u EUR-ima pobrojao sam na stranicama 20. do 22. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Tuženik je tužitelju prema dostavljenom izlistanom Prometu naplatio visinu ulazne naknade dana 05. prosinca 2007. godine u iznosu od 394,20 EUR-a, a koje pojedinačne iznose je pobrojao na stranici 13. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

9.1. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o. saslušan na ročištu kod suda izjavio je da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja koje je dao sukladno zadatku koji mu je dan rješenjem suda. U konkretnom slučaju nije bilo kašnjenja u plaćanju, te u konkretnom slučaju nije bilo razdoblja kada su kamata i tečaj bili niži od početno ugovorenih, odnosno nema negativne razlike kamata i tečaja (stranica 172 spisa).

10.Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

12.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

13.Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužiteljice i prednika tuženika sklopljen Ugovor o kreditu dana 29.studenog 2007. Iz provedenih dokaza proizlazi da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljici na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužiteljici kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne a kako je to navedeno u izreci (stranica 173 spisa).

14.Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i prednik tužene u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

15.S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, te čl.96, 97, 98, 99,100, 101, 102 Zakona o zaštiti potrošača - NN 79/2007).

16.Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

17.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

18.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

19.Odredbom čl. 323. st.1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20.S obzirom da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji izračun u nalazu i mišljenju je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, utvrđeno u ovoj pravnoj stvari da je tužiteljica po osnovu ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli preplatila tuženiku iznos od 2.651,91 EUR, to je stoga sud naložio tuženiku platiti tužiteljici navedeni iznos, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dana plaćanja do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29.,čl.1165 ZOO/05,čl.3. ZID ZOO-NN 78/2015). Naime, s obzirom da je utvrđeno da je odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

21.U svezi navoda tuženika da je u izračun potrebno uzeti u obzir kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početno ugovorenog, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da tijekom otplate kredita nije bilo razdoblja kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početno ugovorenog. U svezi navedenog za navesti je da tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO/05). Za navesti je i to da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu razliku anuiteta (VSRH Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.).

22.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22.1.U konkretnom slučaju utužena je tražbina razlike tečaja dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl. 245.st.1. ZOO) od dana pravomoćnosti navedene presude broj P-1401/12 u odnosu na prednika tuženika Sberbank d.d., dakle nakon 14. lipnja 2018. godine (Pž-6632/17), a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 26.ožujka 2021., pa s obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj:Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

23. Tužiteljica tužbom traži i utvrđenje ništetnom odredbe čl.6.1. predmetnog ugovora o kreditu - o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te isplatu po navedenom osnovu.

24.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da je prednik tuženika tužiteljici prema dostavljenom izlistanom Prometu naplatio visinu ulazne naknade dana 05. prosinca 2007. godine u iznosu od 394,20 EUR-a.

25.Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna

26.Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.6.1. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu zahtjeva i administraciju kredita, koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi odobravanja kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

27.S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu koji je tužiteljica platila na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u utuženom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

28.U odnosu na prigovor zastare zahtjeva za isplatu plaćenog na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

28.1.Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

28.2.Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.

29. Tužiteljica je u pisanom podnesku od 18.veljače 2025. (stranica 162 spisa) navela da povlači zahtjev u dijelu za isplatu preplaćenih iznosa kamata, te snizila tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sa iznosa od 2.919,90 EUR (22.000,00kn) na iznos od 2.651,91 EUR, što ima karakter povlačenja tužbe, čemu se tuženik nije protivio, te je stoga sud temeljem odredbe čl.193. ZPP donio rješenje kao u izreci (2919,90 EUR -2651,91 EUR =267,99 EUR).

30.Za navesti je da je tužiteljica po provedenom vještačenju po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke 18.veljače 2025. (stranica 162 spisa) specificirala tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, te povisila tužbeni zahtjev za isplatu na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevala novčane iznose sukladno izračunu vještaka, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).

31.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.065,04 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku

odvjetniku

za:

sastav tužbe (Tbr. 7.t.1) 100 bodova, sastav pisanih podnesaka od 20.05.2024., 4.12.2021., 19.07.2023. i 19.02.2025. po Tbr.8.t.1. u visini od po 100 bodova, te za zastupanja na ročištima kod suda dana 22.11.2023., 18.09.2024.i 16.10.2025. po Tbr.9.t.1. u visini od po 100 bodova, a koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,50 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Za navesti je u odnosu na zahtijevani trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 38,50 EUR, da je odredbom čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama“, pa stoga s obzirom na izloženo te da tužiteljica nije dužna platiti sudsku pristojbu na presudu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pripada joj naknada troška za sudsku pristojbu na presudu koju je dužna platiti u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovu ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 26,54 EUR.

32.Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

33.Za napomenuti je da s obzirom da tuženik nakon što mu je dostavljen podnesak tužitelja od 18.veljače 2025. kojim je snižen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, što ima karakter povlačenja tužbe kako je naprijed navedeno, nije u roku od 15 dana iz čl.164.st.8. ZPP, koji rok je prekluzivan, zahtijevao naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva, te mu stoga taj trošak nije dosuđen.

34.S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 19.studeni 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog odpravka presude i rješenja.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba (čl.190. ZPP).

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-tuženiku