REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-84/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika JU i drugih zbog kaznenih djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011. i 144/2012.; - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevima osuđenika ŠU, osuđenika MU, osuđenika HU i osuđenika ZU za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 6. lipnja 2022. broj K-Us-11/2018. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 11. listopada 2023. broj I Kž-Us- 66/2023-13, u sjednici održanoj 19. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi osuđenika ŠU, osuđenika MU, osuđenika HU i osuđenika ZU za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 6. lipnja 2022. broj K-Us-11/2018. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 11. listopada 2023. broj I Kž-Us-66/2023-13 proglašeni su krivima da su počinili:
- ŠU kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. opisano u točki 4) izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora osam mjeseci te kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 5) izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora šest mjeseci pa je na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora devet mjeseci,
- MU kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. opisano u točki 4) izreke te je osuđen na kaznu zatvora osam mjeseci,
- HU kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. opisano u točki 3) izreke te je osuđen na kaznu zatvora sedam mjeseci,
- EU dva kaznena djela iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. opisana pod točkama 3) i 6) izreke za koja su mu utvrđene kazna zatvora osam mjeseci i jedna godina pa je na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora jedna godina i dva mjeseca;
- optuženi CU kazneno djelo iz članka 295. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. opisano u točki 4) izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora sedam mjeseci te kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. opisanim u točki 6) izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora šest mjeseci pa je na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora osam mjeseci, time da mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda pa kazna na koju je osuđen neće biti izvršena ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. ŠU, MU, HU i ZU je u kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, kao i CU, u slučaju opoziva uvjetne osude.
1.2. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 130/20. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZKP-20.) na ime imovinskopravnog zahtjeva su obvezani oštećeniku Gradu Zagrebu isplatiti EU 15.916,96 kuna, a CU 2.047,72 kune dok je oštećenik s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu.
1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 6. i 7. ZKP-20. obvezani su na ime paušala nadoknaditi troškove postupka i to ŠU, MU i EU po 15.000,00 kuna svaki, a HU i CU po 10.000,00 kuna svaki. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 6. i 7. ZKP-20. EU je obvezan na ime paušala nadoknaditi troškove postupka 15.000,00 kuna. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 8. ZKP-20. obvezani su HU i EU solidarno platiti troškove kaznenog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika Grada Zagreba u odnosu na točku 3) izreke presude, a EU i CU solidarno platiti troškove kaznenog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika Grada Zagreba u odnosu na točku 6) izreke presude, o visini kojih će se, na temelju članka 148. stavka 4. ZKP-20. odlučiti posebnim rješenjem.
1.4. Ujedno su tom presudom, na temelju članka 453. točke 3. ZKP-20., JU, ĐU, ŠU, ČU, TU, MU, IU, JUF, PU i trgovačko društvo Banham Security d.o.o. oslobođeni optužbe da bi počinili kaznena djela iz članka 295. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. i dr. Na temelju članka 158. stavaka 1. i 3. ZKP-20. oštećenik Grad Zagreb je s imovinskopravnim zahtjevom u odnosu na IU, JUF i PU upućen u parnicu dok su na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-20. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP-20. te nužni izdaci okrivljenika i nagrada branitelja u odnosu na taj dio presude pali na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te pravomoćne presude zahtjeve za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnijeli su:
- osuđenik ŠU po branitelju, odvjetniku Nikoli Dropcu, zbog povrede kaznenog zakona odnosno iz razloga propisanih u članku 517. stavku 1. točki 1. u vezi s člankom 469. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 130/20. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP-24.) te zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno iz razloga propisanih u članku 517. stavku 1. točki 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-a, s prijedlogom da "Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu pravomoćnu presudu i osuđenika ŠU oslobodi od optužbe za kaznena djela opisana pod točkama 4. i 5. prvostupanjske presude, a podredno da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i predmet vrati na ponovno suđenje pred prvostupanjskim sudom" te da "Županijski sud u Zagrebu ili Vrhovni sud Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 518. stavka 5. ZKP-a rješenjem odgodi izvršenje pravomoćne presude do odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude";
- osuđenik MU po braniteljici, odvjetnici Višnji Drenški Lasan, na temelju članka 515. stavka 1. ZKP-24. "iz razloga što je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora zbog povrede zakona predviđenih ZKP/08 te stoga što je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom", odnosno iz osnova navedenih u članku 517. ZKP-24. i to povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene člankom 469. ZKP-24., povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. stavka 2. ZKP-24. i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja povreda je mogla utjecati na presudu, s prijedlogom da "VSRH uvaži navode ovog zahtjeva te da ukine presudu Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us-11/2018 od 06. lipnja 2022. te presudu VKS broj I Kž-Us-66/2023 od 11. listopada 2023. te vrati predmet prvostupanjskom sud na ponovno odlučivanje" kao i "prihvati prijedlog podnositelja i privremeno do donošenja odluke o zahtjevu odgodi nastup na izdržavanje kazne zatvora";
- osuđenik HU po branitelju, odvjetniku Tihomiru Rubeši, na temelju članka 515. stavka 1. u vezi s člankom 518. stavkom 1. ZKP-24. iz razloga navedenih u članku 517. stavku 1. točki 3. ZKP-24. odnosno povrede prava na obranu, s prijedlogom da "Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine u pobijanom dijelu odluku prvostupanjskog suda i višeg suda";
- osuđenik EU po branitelju, odvjetniku Ivanu Adžiću, zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u članku 469. točkama 1. do 4. ZKP-24., povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 2. ZKP-24., povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi i zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom da "Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu pravomoćnu presudu i osuđenika NU oslobodi od optužbe za kaznena djela opisana pod točkama 3. i 6. prvostupanjske presude, a podredno da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i predmet vrati na ponovno suđenje pred prvostupanjskim sudom".
3. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa predmeta sa zahtjevima na meritorno odlučivanje ovom Sudu, postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-24.
4. Zahtjevi nisu osnovani.
5. Upirući na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-24. (je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo), osuđenik ŠU navodi da je kazneno djelo iz članka 291. KZ/11. tzv. pravo službeničko kazneno djelo koje nije mogao počiniti jer se u njegovom postupanju, kako je ono opisano, ne stječu zakonska obilježja predmetnog kaznenog djela. Naime, navodi da je moguće da pravne osobe s javnim ovlastima istovremeno obavljaju određene poslove koji predstavljaju izvršavanje javnih ovlasti koje su im prenesene od nositelja javne vlasti, ali i druge poslove koji ne ulaze u krug javnih ovlasti. Smatra da je kod takvih pravnih osoba, odnosno njihovih odgovornih osoba, počinjenje kaznenog djela iz članka 291. KZ/11. moguće samo u onom dijelu poslovanja koji predstavlja izvršavanje javnih ovlasti, dok je kod poslova koji predstavljaju gospodarsku djelatnost moguće počinjenje nekih drugih kaznenih djela, prije svega, onih protiv gospodarstva. Navodi da su, konkretno, na trgovačka društva Zagrebački holding d.o.o. i Gradska plinara Zagreb d.o.o. prenesene određene javne ovlasti od strane Grada Zagreba, no, da ovlast zapošljavanja radnika nije dio tih prenesenih javnih ovlasti nego izvorna ovlast koja ulazi u područje gospodarskog djelovanja u kojem se slobodno odlučuje pa da se prilikom zapošljavanja radnika nastupa isključivo u svoje ime, a ne u ime Grada Zagreba.
5.1. Iz sličnih razloga osuđenik MU zahtjevom upire na ostvarenje povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-24. (je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti). Naime, osuđenik u zahtjevu navodi da osnovno obilježje kaznenih djela protiv službene dužnosti nije u tome da su njihovi počinitelji službene ili odgovorne osobe nego u tome da su zaštitni objekt kaznenog djela iz članka 291. KZ/11. javne ovlasti i funkcioniranje službe od javnog interesa za koje pojmove ne postoji definicija u članku 87. KZ/11. nego u području upravnog prava. Stoga smatra da svaka zlouporaba položaja i ovlasti ne implicira automatski kaznenu odgovornost službene ili odgovorne osobe. U tom smislu ističe da nije sporno da je Grad Zagreb u skladu s člankom 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi u svom djelokrugu imao i obavljanje poslova javne službe za koje je osnovao trgovačko društvo Zagrebački holding d.o.o. To da se društvo u inkriminirano vrijeme sastojalo od nekoliko podružnica pa da je tako 2013. postojala Podružnica za Upravljanje sportskim objektima koja je dijelom obavljala poslove javne službe, a dijelom komercijalne poslove jer je imala Sektor komercijale koji se između ostalog bavio zakupom i prodajom poslovnog prostora u vlasništvu grada. Iz tog razloga smatra da inkriminacija pod točkom 4) izreke presude, u vidu poticanja na sklapanje ugovora o radu za radno mjesto višeg referenta zakupa i prodaje poslovnog prostora u Sektoru komercijale, predstavlja komercijalnu djelatnost povezanu s ekonomskom i tržišnom aktivnosti te da ne spada u komunalnu djelatnost, odnosno da nema veze sa zakonitim i učinkovitim obavljanjem javnih ovlasti koje su od strane Grada Zagreba prenesene na to društvo jer se ne radi o segmentu izvršenja javne službe niti je tim zaposlenjem ugroženo njihovo učinkovito izvršenje, zbog čega da se ne može kvalificirati kao zlouporaba položaja i ovlasti iz članka 291. KZ/11.
5.2. Upirući i dalje na gore istaknute povrede kaznenog zakona, osuđenici ŠU i MU u zahtjevima gotovo identičnim navodima u odnosu na djelo opisano u točki 4.b) izreke tvrde da je sud prilikom odlučivanja zanemario činjenicu postojanja članka 40. Pravilnika Podružnice za Upravljanje sportskim objektima koji LU daje ovlast da u iznimnim slučajevima i mimo uvjeta iz akata društva potpisuje ugovore kojima se zasniva radni odnos radnika pa da se stoga ne može tvrditi da se radi o zlouporabi položaja i ovlasti na njegovoj strani. U tom smislu, osuđenik ŠU objašnjava da zapošljavanje AU ne predstavlja protupravnu radnju jer da se u radnjama LU ne ostvaruju zakonska obilježja niti jednog kaznenog djela s obzirom na to da je prema odredbi članka 40. Pravilnika o sistematizaciji i organizaciji radnih mjesta ABC, kao predsjednik Uprave trgovačkog društva Zagrebački holding d.o.o., bio ovlašten odrediti odstupanje od propisanih uvjeta za svako radno mjesto u Podružnici pa tako i odobriti zapošljavanje osobe koja ne zadovoljava uvjete koji su tim Pravilnikom za određeno radno mjesto propisani. To, prema mišljenju osuđenika, svakom zapošljavanju koje je LU odobrio mimo propisanih uvjeta oduzima protupravni karakter, zbog čega u konkretnom slučaju nedostaje protupravnost postupanja kao konstitutivni element kaznenog djela.
6. Riječ je o prigovorima koje su osuđenici isticali i u svojim obranama, a na koje se prvostupanjski sud detaljno očitovao dajući opširne i logične razloge zašto nalazi da su ovdje ispunjeni svi objektivni elementi terećenog kaznenog djela, a koje razloge je opravdano prihvatio i drugostupanjski sud.
6.1. Naime, trgovačko društvo Zagrebački holding d.o.o. ni njemu ovisno društvo Gradska plinara Zagreb d.o.o. nisu bila društva koja su osnovana u smislu članka 127. Statuta Grada Zagreba za obavljanje gospodarske djelatnosti, radi ostvarivanja dobiti, već su bila društva na koja je Grad Zagreb prenio dio svojih javnih ovlasti pa su postupanja odgovornih osoba u tim društvima potpadala pod kazneno djelo iz članka 291. KZ/11. s obzirom na to da upravo zakonito obavljanje ovlasti odgovornih osoba u tim društvima, a koja su nesporno obavljala javne ovlasti koje je na njih prenio Grad Zagreb, predstavljaju objekt kazneno pravne zaštite kaznenog djela iz članka 291. KZ/11. Naime, u Gradu Zagrebu komunalne djelatnosti obavlja trgovačko društvo Zagrebački holding d.o.o., kao društvo osnovano od strane Grada Zagreba i koje društvo takve djelatnosti odnosno javne ovlasti obavlja putem svojih podružnica i ovisnih društava (Čistoća, Gradska groblja, Tržnice Zagreb, Gradska plinara Zagreb, Zagrebačke ceste, Zrinjevac, ZET, Zagrebparking). Dakle, riječ je o društvu kojemu je jedini odnosno 100% osnivač jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Grad Zagreb) te čija je temeljna zadaća, kako njemu, tako i njemu ovisnih društava, učinkovito i trajno obavljanje komunalnih djelatnosti uz maksimalnu zaštitu okoliša i zaštite javnog interesa lokalne zajednice. Prema tome, ta društva nisu bila privatna trgovačka društva koja politiku zapošljavanja mogu provoditi kako žele. Takvom rezoniranju u prilog govori i činjenica da je gradonačelnik Grada Zagreba donosio tzv. obvezujuće naputke i upućivao ih trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. u kojim naputcima je nalagao, a sve zbog smanjenja broja ukupno zaposlenih, da se svaka potreba za zapošljavanjem rješava isključivo internim premještajem radnika unutar tog društva raspisivanjem internih natječaja u svim podružnicama. Kada se pritom ima na umu da u skladu s člankom 135. Statuta Grada Zagreba, gradonačelnik prati rad, daje preporuke i poduzima mjere prema trgovačkim društvima i ustanovama kojih je osnivač Grad Zagreb, dok su direktori odnosno predsjednici uprava trgovačkih društava te ravnatelji ustanova dužni, po potrebi, a najmanje jednom godišnje podnijeti izvješća gradonačelniku koji ih razmatra i upućuje Gradskoj skupštini, jasno je da odluke koje se tiču zapošljavanja nisu bile u gospodarskoj djelatnosti trgovačkih društava i prepuštene njihovim samostalnim odlukama, kako to neosnovano osuđenici ŠU i VU nastoje prikazati.
6.2. Također, ni jednim aktom nisu bile utvrđene kategorije iznimnih slučajeva koje propisuje članak 40. stavak 2. Pravilnika. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. No, u takvim su slučajevima iz Podružnice trebali biti dostavljeni podaci na temelju kojih bi došlo do primjene članka 40. Pravilnika, konkretno, u prijedlogu za zapošljavanje je trebalo biti vidljivo na koje se radno mjesto radnik prima, koju stručnu spremu ima završenu i stoga bi se uočilo da je potrebno primijeniti članak 40. Pravilnika. Također, od Podružnice je trebalo doći obrazloženje u kojem se trebalo napisati zbog čega je za određenog radnika potrebna primjena članka 40. Pravilnika i to je obrazloženje trebalo biti napisano u prijedlogu za zapošljavanje, produljenje ili premještaj radnika. Niti jedan od navedenih uvjeta ovdje nije bio ispunjen.
7. Stoga nema govora o ostvarenju povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. i točke 4. ZKP-24., kako to tvrde osuđenici, a time ni o povredi prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-24. koju osuđenik ŠU posljedično veže uz navedenu povredu kaznenog zakona.
8. Istaknutu povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-24. osuđenik ŠU veže i uz djelo opisano u točki 5) izreke navodeći da iz činjeničnog opisa djela ne proizlaze zakonska obilježja niti jednog kaznenog djela jer ne proizlazi da bi bila poduzeta makar jedna protupravna radnja kao i da nije opisano što bi to i zašto u radnjama koje su navedene u činjeničnom opisu bilo protupravno, nego da je, štoviše, svaka od pobrojanih radnji dopuštena i ulazi u okvir ovlasti i obveza uprave društva s ograničenom odgovornošću. U tom smislu objašnjava da nije zabranjeno da uprava društva dogovara ili prihvati nalog skupštine ili jedinog člana društva za zapošljavanje u društvu, dapače, da je odredbom članka 422. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima propisana obveza uprave da postupa po odlukama članova društva i obveznim uputama skupštine društva. Dodaje da donošenje odluka o sistematizaciji radnih mjesta, kao i izmjenama sistematizacije, spada u ovlast uprave društva, dakle, da je riječ o dopuštenoj radnji, a da uprava društva može neograničeno i bez obrazloženja vršiti izmjene sistematizacije radnih mjesta, ali i to da potpisivanje ugovora o radu također spada u ovlast uprave društva. Zbog svega navedenog smatra da iz opisa djela ne proizlazi na jasan i nedvojben način njegova zabranjenost/protupravnost pa da ovako opisano djelo nije kazneno djelo. Također, ističe da se opis djela ne poziva niti na jednu blanketnu normu koja bi bila povrijeđena niti da je takvim postupanjem povrijeđena zakonska obveza koju je osuđenik imao kao član uprave kao i to da takvo postupanje nije bilo na štetu društva niti je time pribavljena protupravna korist. Pri tome dodaje da je takav nedostatak u činjeničnom opisu djela prvostupanjski sud nastojao „kompenzirati“ u obrazloženju pobijane presude, navodeći da se nije radilo o radnjama u interesu društva odnosno o zapošljavanju u cilju zadovoljenja poslovnih potreba društva, nego o ispunjavanju privatnih/osobnih ili političkih interesa LU. No, da u činjeničnom opisu djela moraju biti opisane sve okolnosti koje djelo čine protupravnim pa da je, ukoliko se takva protupravnost sastoji u nepostojanju interesa „službe“ odnosno društva Gradska plinara Zagreb d.o.o., to moralo biti opisano ili ako se protupravnost sastojala u ispunjavanju privatnog „hira“ LU, da je i to trebalo biti opisano, a da nije.
9. Osuđenik je žalbom isticao istovjetne prigovore, podvodeći ih pod žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP- 24. Drugostupanjski je sud otklanjajući takve navode s pravom naveo da u činjeničnom opisu kaznenog djela iz članka 291. KZ/11. počinjenog iskorištavanjem položaja i ovlasti nije potrebno navoditi blanketne norme koje su eventualno prekršene jer se to djelo može počiniti, a da se pritom takve norme ne krše nego da počinitelj koristi svoja ovlaštenja na protupravan način u materijalnom smislu, odnosno da u obavljanju službene radnje formalno ostaje u granicama ovlasti, ali te ovlasti zlouporabljuje tako da ne postupa u skladu s potrebama službe, zadacima ustanove odnosno da iskorištava svoj položaj. Iznesenim razlozima drugostupanjskog suda treba dodati i to da je za prosudbu postojanja istaknute povrede kaznenog zakona relevantan činjenični supstrat izreke presude koji mora biti sastavljen tako da sadrži sve elemente predmetnog kaznenog djela. Izrekom pobijane presude pod točkom 5) osuđenik je proglašen krivim što je kao odgovorna osoba na traženje LU da u trgovačkom društvu Gradska plinara Zagreb d.o.o. zaposle FU, u cilju realizacije zapošljavanja donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta u tom Društvu kojim je ustrojeno još jedno radno mjesto pomoćnika direktora na koje je trebalo zaposliti FU nakon čega je istog dana potpisao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme te joj na taj način omogućio zasnivanje radnog odnosa i ostvarivanja svih prava na rad i iz rada. Dakle, posve je jasno opisana radnja iskorištavanja položaja i ovlasti, a jasno je naznačena i osuđenikova nakana postupanja s ciljem pribavljanja drugome koristi u vidu zasnivanja radnog odnosa. Prema tome činjenični opis izreke presude sadrži sve bitne elemente kaznenog djela za koje je osuđenik proglašen krivim pa nije ostvarena istaknuta povreda kaznenog zakona.
10. Osuđenik ŠU, nadalje, u zahtjevu tvrdi da je povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-24. ostvarena i time što činjenični opisi djela iz točke 4) izreke i djela iz točke 5) izreke ne sadrže opis namjere kao oblika krivnje, odnosno ne sadrže opis subjektivnog elementa kaznenog djela pa da tako opisana djela nisu kaznena djela.
11. No, u činjeničnim opisima oba djela jasno se navodi postupanje “u cilju“. Prema tome, opisano je postupanje s izravnom namjerom, kao oblikom krivnje, kako je to pravilno obrazložio drugostupanjski sud odgovarajući na identične žalbene tvrdnje. Tom je formulacijom, i prema ocjeni ovog Suda, opisana namjera kao subjektivno obilježje djela te predstavlja dostatan opis oblika namjere. Uostalom, kazneno djelo zbog kojeg je osuđenik pobijanom presudom proglašen krivim može se počiniti samo s oblikom krivnje koji se u kaznenom pravu zove izravna namjera.
12. Upirući na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. i 4. ZKP-24. osuđenik EU u odnosu na inkriminaciju opisanu u točki 3) izreke tvrdi da je protupravno ponašanje osuđenika ocijenjeno kao kazneno djelo, iako se radilo tek o prekršaju odnosno beznačajnom djelu. Navodi da nije sporno da se radilo o premještaju službenika koji nisu udovoljavali propisanim uvjetima, no, da je riječ o najblažem obliku povrede Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi jer da su zaposlenici RU, GU i ŽU ispunjavali osnovni uvjet potrebnog stručnog obrazovanja za to radno mjesto, a djelomično su ispunjavali i uvjet propisanog radnog staža te da se radilo o službenicima unutar sustava koji su samo premješteni iz jedne organizacijske jedinice u drugu gdje rade i danas te dobivaju dobre ocjene za svoj rad pa da se njegovo ponašanje može podvesti pod prekršaj iz članka 121. točke 6. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Ističe da je riječ o izoliranom ponašanju koje nije nepovoljno utjecao na funkcioniranje službe niti je interesima Grada Zagreba nanijelo bilo kakvu štetu pa da je stupanj krivnje nizak zbog čega da ne postoji potreba kažnjavanja. Smatra da takvim ponašanjem nisu ostvarena bitna obilježja bića kaznenog djela jer mu nedostaje kvantiteta i intenzitet protupravnosti pa da je ovdje riječ o beznačajnom djelu.
13. Prije svega, treba navesti da u odnosu na inkriminirano postupanje osuđenika prekršajni postupak nikada nije bio pokrenut. Sve i da jest, samim time ne bi nužno bila isključeno vođenje kaznenog postupka jer se svakim od navedenih postupaka određuje različita svrha, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud otklanjajući istovjetne prigovore istaknute u obrani osuđenika.
14. Nadalje, da bi se radilo o beznačajnom djelu u smislu odredbe članka 33. KZ/11., kumulativno moraju biti ispunjene sljedeće pretpostavke – da je stupanj počiniteljeve krivnje nizak, da djelo nije imalo posljedica ili su one neznatne te da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen.
15. Međutim, ni ovaj Sud, kao ni niži sudovi, ne nalazi da je ovdje trebalo primijeniti institut beznačajnog djela. Pored razloga iznesenih u drugostupanjskoj presudi o tome zbog čega se u konkretnoj situaciji ne radi o beznačajnom djelu (namjerno i očigledno kršenje propisa prilikom premještaja osoba na radna mjesta u Gradu Zagrebu s većim koeficijentom za obračun plaće, iako premještene osobe nisu ispunjavale propisane uvjete tih radnih mjesta, radna mjesta prethodno nisu bila sistematizirana, a ponekad stvarno nije ni došlo do premještaja nego samo do neosnovanog povećanja osobnog dohotka) treba dodati i to da je takvo samovoljno postupanje u pravnoj osobi koja raspolaže znatnim financijskim sredstvima i obavlja poslove od važnosti za cijelu lokalnu zajednicu dovelo do nemjerljive štete koja je nastupila u odnosu na gubitak povjerenja građana Grada Zagreba. Prema tome, nema govora o beznačajnom djelu, posebno ne s aspekta nastupjele posljedice po zaštićeno dobro i pravni sustav. Naime, osim što je ovakvo postupanje kazneno djelo, ono šalje i jasnu poruku svima ostalima koji su imali radno iskustvo na određenim poslovima i uvjete za premještaj ili su pak željeli zaposliti se u Gradu Zagrebu, da to jednostavno nije moguće jer nisu „Njegovi“ nisu „Šefovi“, a to je bila jedina ulazna karta za takva radna mjesta. Znanje, stručnost, profesionalizam i iskustvo, nisu bili primarni, kako to s pravom ističe prvostupanjski sud upirući da „KU držanje službe zapravo poistovjećuje sa služenjem njemu i njegovim osobnim zahtjevima koji sa stvarnim služenjem, ali interesima službe, nemaju nikakve veze jer se o tim interesima ovdje nije radilo, već o onim drugim, osobnim i privatnim, kakvih u vršenju javne ili državne službe ni bi smjelo biti“.
16. Nadalje, osuđenik EU u odnosu na inkriminaciju opisanu u točki 3.a) izreke tvrdi da je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11., iako je taj zakon stupio na snagu 1. siječnja 2013., a radnje počinjenja djela datiraju od 29. listopada 2012. do 27. ožujka 2014. Smatra da je na taj način došlo do povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-24. jer da je primijenjen zakon koji nije bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Pritom također upire i na to da je na taj način propušteno utvrditi postojanje pravnog kontinuiteta te koji je zakon za počinitelja blaži.
17. No, u navedenom osuđenik nije u pravu. Naime, već je prethodno navedeno da je pravomoćnom presudom osuđenik pod točkama 3.a), 3.b) i 3.c) izreke proglašen krivim zbog počinjenja jednog produljenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. Dakle, djelo je počinjeno danom posljednje radnje (članak 8. stavak 2. KZ/11.). Imajući na umu navedenu okolnost, a s druge strane cijeneći činjenicu da je riječ o situaciji u kojoj se vrijeme počinjenja kaznenih djela proteže kroz vremensko razdoblje koje zahvaća važenje dvaju Kaznenih zakona (KZ/97. i KZ/11.), to se, u skladu s izričitom odredbom članka 3. stavka 4. KZ/11., primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je inkriminirana radnja dovršena. Budući da iz činjeničnih opisa kaznenih djela proizlazi da je radnja izvršenja produljenog kaznenog djela opisanog pod točkama 3. a, 3. b). i 3. c) izreke dovršena 11. veljače 2014., to je u takvoj situaciji isključena mogućnost utvrđivanja koji je od ova dva Kaznena zakona u odnosu na počinitelja i kaznena djela blaži. Naime, s obzirom na to da je KZ/11. stupio na snagu 1. siječnja 2013., u odnosu na predmetno kazneno djelo je trebalo primijeniti KZ/11. kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme dovršenja inkriminiranih radnji, dok izmjene zakona koje su izvršene tijekom inkriminiranog razdoblja ne utječu na primjenu načela blažeg zakona, kako pogrešno smatra osuđenik.
18. Pritom, premda je osuđenik EU u pravu kada tvrdi da se Visoki kazneni sud Republike Hrvatske niti jednom riječju nije osvrnuo na taj žalbeni navod, time nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku. Naime, da bi povreda iz članaka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-24. bila ostvarena nužan uvjet je i to da je neka od povreda odredaba ZKP-24. koju učini drugostupanjski sud, mogla utjecati na presudu, a to, iz naprijed iznesenih razloga, ovdje očito nije slučaj. Samim time nije povrijeđeno ni osuđenikovo ustavno i konvencijsko pravo na obrazloženu sudsku odluku kao sastavni dio prava na pravično suđenje.
19. Osuđenik MU i dalje upirući na ostvarenje povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-24., tvrdi da je u ovom kaznenom predmetu pogrešno primijenjen Kazneni zakon koji je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude bio na snazi, sa svim izmjenama i dopunama tog zakona koje su uslijedile i nakon počinjenja djela, dakle, od dana donošenja tog zakona do zadnje izmjene u vrijeme presuđenja koja je objavljena u „Narodnim novinama“ broj 84/21., umjesto da je primijenjen KZ/11. („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela. Smatra da je takvo postupanje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda pogrešno s obzirom na to da kasnije izmjene kaznenog zakona donesene nakon vremena počinjenja djela ne predstavljaju blaži/najblaži zakon za počinitelja.
20. Međutim, premda je točno da se u smislu odredbe članka 3. stavka 1. KZ/11. prema počinitelju primjenjuje kazneni zakon koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a u slučaju kasnijih izmjena onaj koji je za počinitelja najblaži, u smislu odredbe iz stavka 2. citiranog propisa, u konkretnoj situaciji nije došlo do povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika. Naime, od dana donošenja Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11.) pa do posljednje izmjene tog zakona navedene u uvodu presude (Narodne novine broj 84/21.) nije došlo ni do sadržajne izmjene kaznenog djela iz članka 291. KZ/11. niti do izmjene propisane kazne, kako to s pravom primjećuje drugostupanjski sud prilikom otklanjanja istovjetnih žalbenih navoda. Stoga nema govora o tome da bi u konkretnom slučaju ispravna primjena materijalnog prava bila odlučujuća za ishod postupka, a kako to tvrdi osuđenik. Prema tome, ni u tom dijelu nije ostvarena citirana povreda kaznenog zakona niti je osuđeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-24. „u odnosu na obrazloženu sudsku odluku glede ustavnog i konvencijskog načela zakonitosti djela i kazne, načela primjene blažeg zakona i vremenskog važenja kaznenog zakonodavstva“, koju povredu osuđenik očito samo posljedično veže uz povredu kaznenog zakona.
21. Nadalje, premda osuđenik MU s pravom tvrdi da prvostupanjski sud, iako činjenični opis djela za koje je osuđen jasno upućuje na konstrukciju produljenog kaznenog djela te se u pravnom opisu djela opisuje jedno kazneno djelo, u pravnoj kvalifikaciji djela za koje ga je proglasio krivim i osudio navodi članak 51. KZ/11. koji se odnosi na stjecaj kaznenih djela, time nije ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točke 4. ZKP-24. Naime, očito je riječ o pogrešci u pisanju vrlo opsežne presude (426 stranica), kako je to sasvim opravdano zaključio drugostupanjski sud prilikom otklanjanja istovjetnih prigovora istaknutih u žalbi osuđenika. Uostalom, osuđeniku je izrečena jedna kazna zatvora za djelo opisano u točke 4. b) izreke presude pa nema dvojbe da je osuđen za jedno djelo.
22. Osuđenici ŠU, MU i EU u zahtjevima upiru na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-24. smatrajući da se presuda temelji na nezakonitim dokazima, dakle, zahtjev podnose iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 2. ZKP-24. Takav stav obrazlažu gotovo identičnim razlozima. Naime, tvrde da rezultati posebnih dokaznih radnji koji su preslušani i pročitani tijekom dokaznog postupka predstavljaju nezakonite dokaze u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točaka 2. i 3. ZKP-24. jer da su posebne dokazne radnje provedene na temelju nezakonitih naloga suca istrage. Nezakonitost tih naloga se, prema mišljenju osuđenika, ogleda u tome što nalozi nisu valjano obrazloženi ni u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama. Smatraju da nalozi ne sadrže valjanu ocjenu osnova sumnje da je osoba protiv koje se traži izdavanje naloga sama počinila ili zajedno sa drugim osobama sudjelovala u nekom od kataloških kaznenih djela i to poduzimanjem dovoljno određenih protupravnih radnji niti sadrže konkretne okolnosti ili bilo koji zaključak i argument zbog čega se smatra da je zahtjev doista osnovan, što je to sud utvrdio, provjerio te u što se uvjerio, dakle, ocjenu zašto se istraga u konkretnom slučaju ne bi mogla provesti na drugi način ili bi bila skopčana s nerazmjernim poteškoćama. Štoviše, navedeni nalozi, po mišljenju osuđenika, predstavljaju prepisivanje zakonskog teksta s potpuno identičnim obrazloženjem i to od riječi do riječi iste rečenice koja je po sistemu copy-paste umetana nakon što je skeniran tekst zahtjeva Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), uz šturo navođenje da je prijedlog USKOK-a osnovan. Također, tvrde da su činjenice obrazložene stereotipnom formulacijom iz koje nije moguće utvrditi što je to sudac istrage u konkretnom slučaju cijenio da ukazuje na zaključak o postojanju osnova sumnje da osobe prema kojima se traži primjena posebnih dokaznih radnji koriste posebne mjere opreza i konspirativnost, odnosno temeljem kojih činjenica se in concreto došlo do takvog zaključka.
22.1. Osuđenici navode da je već iz sadržaja prvog naloga izdanog prije 15. prosinca 2013. vidljivo da je sudac istrage nalog, umjesto uz provođenje istrage, pogrešno vezao uz provođenje izvida pa da su tako izdani nalozi protivni strogim zakonskim odredbama i kao takvi nezakoniti jer se tražilo da su u trenutku odlučivanja o zahtjevu USKOK-a morale postojati osnove sumnje na učin konkretnog kataloškog kaznenog djela, dovoljno određenog da bi se mogao formulirati opis djela koji sadrži sva zakonska obilježja nekog od kataloških kaznenih djela i to u odnosu na konkretnu osobu okrivljenika koja je obuhvaćena nalogom, a to da u konkretnom slučaju izostaje, kako u zahtjevu USKOK-a, tako i u samom nalogu. Navode da se tražilo da i USKOK i sudac istrage jasno razgraniče radnje osoba u odnosu na koje traže primjenu posebnih dokaznih radnji i precizno pravno kvalificiraju takve radnje u odnosu na svakog od okrivljenika, a da to nije učinjeno. Isto, po mišljenju osuđenika, vrijedi i za rezultate posebnih dokaznih radnji koji su prikupljeni temeljem naloga suca istrage izdanih nakon 15. prosinca 2013., a to zbog činjenice da su svi ti nalozi izdani temeljem podataka koji su ranije nezakonito prikupljeni temeljem ranijih nezakonitih naloga. Tvrde da je izostala valjana ocjena osnova sumnje da je osoba na koju se nalog odnosi sama ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u nekom od kataloških kaznenih djela i to poduzimanjem dovoljno određenih protupravnih radnji kao i ocjena zašto se u konkretnom slučaju istraga ne bi mogli provesti na drugi način ili bi bila skopčana s nerazmjernim teškoćama.
23. U navedenom osuđenici nisu u pravu.
23.1. Naime, u svakom od izdanih naloga su detaljno preneseni argumenti USKOK-a o postojanju osnova sumnje na počinjenje kaznenih djela koja ulaze u katalog kaznenih djela po članku 334. ZKP-24., kao nužne pretpostavke za provođenje posebnih dokaznih radnji, pri čemu su potanko navedeni detalji i specifične činjenice za konkretno naznačene osobe i njihovu kriminalnu aktivnost te razlozi zbog kojih je određivanje posebnih dokaznih radnji neophodno. Pritom, iz izričaja „Prijedlog je osnovan“ proizlazi da su ti razlozi razmotreni i ocijenjeni nakon čega je zaključeno da su potkrijepljeni priloženima dokazima.
23.2. Tako u prvom nalogu od 16. listopada 2013. sadržaj obrazloženja čine navodi o podacima prikupljenima tijekom provedenih izvida, posebice u odnosu na aktivnost i svojstvo službenih osoba prema kojima je nalog izdan. Pritom se navode saznanja o sumnjivim protupravnim radnjama (ispravci većeg broja urbanističkih planova uređenja raznih gradskih područja unutar Grada Zagreba koji se opravdavaju tehničkim greškama), a radi pogodovanja investitorima kroz povećanje vrijednosti zemljišta i dr. Također, u obrazloženju se upire na analitički prikaz intenzivne međusobne komunikacije navedenih osoba s odgovornim osobama društava koji se javljaju kao investitori sve u svrhu pogodovanja investitorima u postupku izmjena i dopuna UPU- a, uz navođenje (tada) aktualnog primjera postupka izmjena UPU i zainteresiranog investitora koji intenzivno komunicira sa službenim osobama Grada Zagreba. Isto tako se ukazuje i na konspirativnost pri takvim radnjama i očekivanu daljnju komunikaciju putem telefona i mobitela koji nisu službeni telefoni zaduženi u Gradu Zagrebu.
23.3. Dakle, iz podataka sadržanih u obrazloženju naloga jasno proizlazi postojanje osnova sumnje o učinu kaznenih djela predviđenih u članku 334. ZKP-24. za točno određene osobe kao i razlozi koji opravdavaju privremeno ograničavanje ustavnih prava građana primjenom posebnih dokaznih radnji. Jednako je i kod ostalih naloga koji su se logično nadovezivali na prethodne naloge zbog korištenja različitih mobilnih uređaja ili zbog komunikacije sa trećim osobama iz koje proizlaze osnove sumnje na počinjenje drugih djela i od strane drugih osoba. Valjano su obrazloženi te utemeljeni ne samo na prijedlozima USKOK-a nego i na odgovarajućoj dokumentaciji odnosno rezultatima do tada provedenih dokaznih radnji, a sastavni dio obrazloženja i tih naloga je sadržaj prijedloga USKOK-a.
23.4. Stoga, kada se ima na umu da je odredbom članka 332. stavka 1. ZKP-24. jasno propisana obveza suca istrage da pisanim, obrazloženim nalogom odredi posebne dokazne radnje protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu iz članka 334. ZKP-24. ako se izvidi kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, potom odredbu članka 335. stavka 1. ZKP-24. kojom je propisano koje podatke nalog mora sadržavati (podaci o osobi protiv koje se primjenjuju, rok trajanja, način, opseg i mjesto provođenja radnje te činjenice iz kojih proizlazi potreba poduzimanja), očito je da predmetni nalozi imaju sve zakonom propisane sastavnice koje su pretpostavka zakonitosti pribavljanja dokaza pri čemu je obrazloženje tih naloga logično, zakonito i u skladu sa standardom pravne predvidljivosti.
24. Ocjenjujući osnovanost takvih prigovora istaknutih u žalbi, drugostupanjski ih sud sasvim dostatno otklanja navodom da je pitanje zakonitosti rezultata posebnih dokaznih radnji pravomoćno riješeno tijekom prvostupanjskog postupka na način da je utvrđeno da su navedeni nalozi kojima su određene, a nakon toga i produljivane posebne dokazne radnje, valjano obrazloženi jer sadržaj obrazloženja tih naloga sadrži osnove sumnje o počinjenju katoloških kaznenih djela stavljenih na teret optuženicima, kao i razloge zbog kojih je određeno privremeno ograničavanje ustavnih prava građana provođenjem tih posebnih dokaznih radnji kao i da je njihova uporaba bila nužna i proporcionalna u danim okolnostima (odlomak 23. drugostupanjske presude). Dakle, drugostupanjski je sud postupajući u skladu s člankom 487. stavkom 1. ZKP-24. uočio i reproducirao žalbeni navod te potom iznio razloge zbog čega ga smatra neosnovanim pa su u cijelosti neosnovani prigovori iz zahtjeva osuđenika da na taj žalbeni navod nije odgovoreno, čime se u biti (neosnovano) upire i na ostvarenje bitne povrede odredbama kaznenog postupka u žalbenom postupku.
25. Na prigovore osuđenika MU o ostvarenju teške povrede prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-24. u vidu povrede prava na obrazloženu sudsku odluku glede pravne kvalifikacije djela i obvezne primjene blažeg zakona je već u prethodnim dijelovima ove odluke (odlomak 19.) i odgovoreno kroz razmatranje osnovanosti identičnih prigovora kojima se isticalo ostvarenje povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-24.
26. Obrazlažući ostvarenje povrede prava na obrazloženu sudsku odluku kao neizostavan aspekt prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav) i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine
- Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/1999. – ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija) u ostatku zahtjeva osuđenik MU tvrdi da se ta povreda ogleda u načinu obrazlaganja odluke prvostupanjskog suda o troškovima kaznenog postupka. U tom pravcu ističe da prvostupanjski sud nije jasnim, konkretnim i dostatnim razlozima obrazložio odluku o visini paušalnih troškova na čije plaćanje je obvezao osuđenika nego da je prepisao zakonski tekst koji određuje da se visina paušala određuje vodeći računa o duljini i složenosti postupka te imovinskim prilikama okrivljenika. Također, navodi da je drugostupanjski sud propustio uslijed takvog propusta prvostupanjsku presudu u tom dijelu ukinuti, čime da je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja je od bitnog utjecaja na samu presudu.
27. Međutim, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude se prema odredbi članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-24. može podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona. Prema tome, zahtjevom se ne može dovoditi u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka, a s obzirom na to da je drugostupanjski sud na žalbene navode kojima su se takvi prigovori isticali odgovorio, nije ostvarena ni povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku. Naime, takva povreda bi eventualno nastala da je drugostupanjski sud propustio uočiti i razmotriti osnovanost pojedinog žalbenog navoda, a što bi bilo od utjecaja na samu odluku. Dakle, neslaganje s razlozima iznesenima u drugostupanjskoj presudi vezano uz pojedine žalbene tvrdnje, konkretno, u odnosu na pitanje točne visine paušalnih troškova ne mogu biti predmetom razmatranja ovog Suda.
28. Jednaka je situacija i kod prigovora osuđenika MU kojima tvrdi da se povreda prava na obrazloženu sudsku odluku ogleda i u tome što je drugostupanjski sud razmatrajući žalbene navode osuđenika da su mu otegotnim cijenjene posljedice kaznenog djela iako je riječ o okolnostima koju je zakonodavac već uzeo u obzir prilikom propisivanja kaznenog okvira za terećeno kazneno djelo pa da je na taj način ista okolnost na njegovu štetu vrednovana dva puta, naveo da je neimovinsku korist moguće stupnjevati te da postoje iznimke o općeg pravila zabrane dvostrukog vrednovanja okolnosti važnih za odmjeravanje kazne. Naime, u okviru ovog pravnog lijeka nije dopušteno preispitivati odluku o kazni, osim ako je odlukom suda o kazni prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, a kada se takva povreda ističe u zahtjevu, dok nezadovoljstvo odgovorom na pojedine žalbene navode, samo za sebe, ne može predstavljati povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.
29. Iz istih razloga nisu razmatrani ni prigovori osuđenika MU da mu je pravičnost suđenja teško narušena i prilikom obrazlaganja izbora i visine kaznenopravne sankcije upirući da je proglašen krivim za jedno kazneno djelo i osuđen na kaznu zatvora dok je osuđenik CU proglašen krivim za dva kaznena djela te mu je izrečena uvjetna osuda, kao ni s tim u vezi istaknute tvrdnje osuđenika da je drugostupanjski sud na takve žalbene prigovore samo konstatirao da su kazne pravilno odmjerene. Naime, u skladu s već spomenutim ograničenjima iz članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-24., ovim izvanrednim pravnim lijekom se ne ispituje jesu li niži sudovi pravilno utvrdili i vrednovali okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kaznene sankcije.
30. Ovdje svakako treba napomenuti da je, kod ocjene povrede prava na pravično suđenje koja povredu svi osuđenici bilo primarno bilo sekundarno, povezujući ju s drugom povredom, ističu u svojim zahtjevima, sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. Konvencije ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).
30.1. Ujedno, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, o tome ovdje nije riječ. Prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu koja kao takva treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje, a ovdje su i prvostupanjski i drugostupanjski sud u svim segmentima svojih odluka iznijeli dostatne i razumne razloge, iz čije raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni.
31. Prema tome, prigovori u zahtjevu osuđenika MU o povredi prava na pravično suđenje zbog neobrazložene prvostupanjske i drugostupanjske odluke u cijelosti su neosnovani, a neslaganje osuđenika s navedenim razlozima u biti predstavlja pokušaj za ponovnim preispitivanjem činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude, a takvo preispitivanje po zakonu ne može biti predmet odlučivanja u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka.
32. Povredu prava na pravično suđenje u aspektu jednakosti oružja u vezi s presumpcijom nedužnosti osuđeni MU nalazi u tome što je kazneni postupak u odnosu na točku 4) optužnice razdvojen samo u odnosu na LU, u kojem postupku još nije donesena presuda kojom bi LU bio proglašen krivim za to kazneno djelo. Naime, osuđenik smatra da je, radi zaštite prava obrane na pravičnost postupka u aspektu jednakosti oružja i presumpciju nedužnosti, postupak trebalo razdvojiti za sve okrivljenike kojima se ta točka optužbe stavlja na teret. U tom pravcu ističe da poticanje, kao oblik sudioništva u užem smislu, obilježava načelo akcesornosti prema kojem je uvjet kažnjivosti sudionika (posrednog i neposrednog poticatelja) postojanje kaznenog djela na strani počinitelja. Dodaje da se točkom 4) optužnice LU tereti da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti u odnosu na zaposlenje AU, dok se istovremeno osuđenici ŠU i MU optužuju da bi u odnosu na njega počinili kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti pa da je osuđenik takvim razdvajanjem postupka onemogućen u ispitivanju LU kao suokrivljenika sa svrhom utvrđivanja je li i ako je - kada je i na čiji poticaj stvorena kod njega odluka na počinjenje kaznenog djela, a sve s obzirom na činjenicu da je u izreci presude opisano trgovanje utjecajem KU, čime da je osuđenik MU stavljen u nepovoljniju postupovnu poziciju od zastupnika optužbe.
33. No, odluka o razdvajanju postupka je s obzirom na utvrđenu raspravnu nesposobnost optuženika LU utemeljena na zakonu. Naime, člankom 26. stavkom 1. ZKP-24. propisano je da sud može iz važnih razloga ili iz razloga svrhovitosti do završetka rasprave odlučiti da se postupak za pojedina kaznena djela ili protiv pojedinih okrivljenika razdvoji i posebno dovrši. Stoga nije bilo zapreke da se u nastavku postupka izvođenjem drugih dokaza donose zaključci o ulozi LU kao počinitelja kaznenog djela, a time ni o kaznenopravnoj odgovornosti ostalih supočinitelja. Prema tome, a s obzirom na to da činjenični opis djela za koje je osuđenik proglašen krivim sadrži subjektivno i objektivno obilježje kaznenog djela kako u odnosu na osuđenika tako i u odnosu na LU, odnosno sva bitna obilježja kaznenog djela glavnog počinitelja te radnju poticanja i svijest poticatelja o elementima kaznenog djela, ni u tom aspektu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje.
34. Kada upire na ostvarenje teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom osuđenik EU u zahtjevu navodi da sudovi nisu pravično ispitali osuđenikov slučaj zato što su iskaze ključnih svjedoka prilagodili već unaprijed zauzetom narativu te olako prešli preko jasnih nelogičnosti u tim iskazima. Ističe da "stvarna analiza personalnih dokaza i iskaza svih ispitanih svjedokinja pokazuje da je obrana osuđenika vjerodostojna i istinita" te da "ne postoji niti jedan dokaz da je osuđenik u bilo kojoj situaciji dobio nalog od gradonačelnika KU da neku osobu premjesti na drugo radno mjesto niti da nekome odobri korištenje automobila za neku privatnu svrhu, ne postoji niti jedan dokaz da je osuđenik komunicirao sa bilo kojom osobom radi izvršenja djela ili da je od bilo koga bio obaviješten da netko postupa protuzakonito, niti jedan od ispitanih svjedoka ne tereti neposredno osuđenika da je učinio nešto protuzakonito ili znao da se nešto tako događa pa da je to svojim potpisom odobrio". Pritom, u odnosu na djelo opisano u točkama 3. a), 3. b) i 3.e) navodi da je nesporno da je rješenja o premještaju u Uredu gradonačelnika potpisivao kao pročelnik tog Ureda sukladno svojim ovlastima, no, da je sporno znanje i svijest osuđenika o tome, da svojim radnjama, u svojstvu službene osobe u Gradu Zagrebu, iskorištava svoj položaj i ovlasti na način da pogoduje drugim osobama, koje nisu ostvarile propisane uvjete, a sve kako bi se tim osobama, koje su prijateljski ili rodbinski povezane s gradonačelnikom KU i na njegovo traženje, omogućio rad na radnim mjestima s većim koeficijentom za obračun plaće. U odnosu na djelo opisano u točki 6) izreke presude tvrdi da ga KU nikada osobno nije zatražio službeni automobil niti mu je obrazlagao stvarne razloge službenih putovanja osoba koje je on delegirao na službeni put te da uloga i zadatak osuđenika nisu bili da kontrolira svrhovitost konkretnog službenog puta kojega je odobrio gradonačelnik, a da je njegova pretpostavka bila da su sva sporna putovanja bila sa zakonitom svrhom. Ističe da "ne postoji niti jedan dokaz da mu je bila poznata stvarna svrha konkretnih službenih putovanja niti da je on osobno kontaktirao bilo koga od delegiranih osoba na tu temu" kao i da sud "zanemaruje realnost pozicije pročelnika i izvan bilo kakvog životnog i radnog konteksta od osuđenika očekuje prekomjeran radni napor i forenzičko ispitivanje svih okolnosti spornih putovanja, uloge vozača itd. te ignorira kako je osuđenik kada je potpisao dokumente u vezi spornih putovanja najvjerojatnije potpisao još preko 100 dokumenata, a u takvoj dnevnoj i radnoj realnosti očekivati od pročelnika da detaljno utvrđuje i provjerava zakonitost svakog pojedinog dokumenta jednostavno nije životno", pri čemu „putovanje “na usmeni poziv” nije bilo iznimka, putovanje sa naknadnim dostavljanjem dokumentacije nije bilo tolika iznimka, putovanje sa šturim obrazloženjem osobe koja putuje o razlozima i svrsi puta nije bilo iznimka, putovanje u kojem je navedeno da se vrši prijevoz osoba nije bila iznimka“. Konačno, ističe da je "kada postoji sumnja prilikom procjene činjenica koje se utvrđuju u kaznenom postupku, kao u ovom predmetu, sud (..) dužan primijeniti pravilo in dubio pro reo".
35. Iz sadržaja iznesenih prigovora, očitim proizlazi da osuđenik, premda ih podvodi pod povredu prava na pravično suđenje, u biti nastoji dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kojemu prvostupanjski sud utemeljuje zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti osuđenika. Naime, neslaganje s razlozima presude i pozivanje na primjenu pravno logičkog pomagala in dubio pro reo predstavlja ponovno preispitivanje činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude, a takvo preispitivanje, kao što je već navedeno u ovoj presudi, po zakonu nije predmet odlučivanja u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka. Naime, ovaj izvanredni pravni lijek se može podnositi samo iz taksativnih osnova propisanih odredbama članka 515. i članka 517. stavka 1. ZKP-24. koji ne obuhvaćaju i osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa navedeno zakonsko ograničenje znači da se njime ne ispituje jesu li niži sudovi ispravno ocijenili dokaznu građu kao podlogu za primjenu materijalnopravnih odredbi zakona. Stoga zahtjev osuđenika ni u tom dijelu nije osnovan.
36. Pritom treba navesti da je drugostupanjski sud, ocjenjujući osnovanost takvih žalbenih prigovora u odlomcima 51. i 54. najprije reproducirao navode iz žalbe osuđenika u odnosu na djela opisana pod točkama 3) i 6) izreke, a potom u odlomcima 52., 53. i 55. na njih i odgovorio. Pri tome je, budući da se radilo o tvrdnjama koje je osuđenik već isticao u obrani, ukazao na dijelove prvostupanjske presude u kojima su iznijeti detaljni razlozi za neprihvaćanje obrane osuđenika odnosno razlozi iz kojih je našao utvrđenim da je osuđenik počinio terećena kaznena djela. Stoga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku na koju navodom o propustu odgovaranja na navedene žalbene navode osuđenik zahtjevom također upire.
37. Osuđenik HU i osuđenik EU u zahtjevima ističu povredu prava na obranu, u smislu osnove iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-24. Smatraju da je navedena povreda ostvarena u propustu prvostupanjskog suda da im se u izreci presude na jasan i nedvosmislen način opišu radnje koje predstavljaju biće kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti koje im se stavlja na teret. S tim u vezi navode da nisu znali koji im se točno postupci stavljaju na teret zbog čega da im je uskraćena mogućnost da se precizno očituju na konkretne radnje čiji je opis izostavljan iz opisa bića djela kao i da se iz tog razloga nisu mogli na odgovarajući način braniti i predlagati dokaze koji bi tvrdnje optužbe doveli u sumnju. Budući da je određenost činjeničnog opisa kaznenog djela bitan preduvjet za uspostavu ravnopravne pozicije stranaka u kaznenom postupku, smatraju da je takvim konfuznim i nejasnim opisom djela prednost bila na strani optužbe, čime da im je povrijeđeno pravo na obranu zajamčeno zakonom i Ustavom.
38. No, osuđenici HU i EU prigovore ostvarenja povrede prava na obranu nisu iznosili u žalbama podnesenima protiv prvostupanjske presude, nego su isključivo upirali na nerazumljivost izreke presude, nejasnoću formulacije te nepotpunost, neodređenost i konfuznost činjeničnog opisa bića djela koje im se inkriminira, sve u smislu postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-24.
39. Stoga, s obzirom na to da se povrede iz članka 517. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP- 24., u skladu s odredbom članka 517. stavka 2. ZKP-24., mogu isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjene u drugostupanjskom postupku, a osuđenici u žalbi nisu naznačili da prvostupanjsku presudu pobijaju i zbog teške povrede prava na pravično suđenje ostvarene na taj način, u skladu s navedenim ograničenjem osuđenici zahtjevom ovu povredu ne mogu isticati u odnosu na prvostupanjski postupak.
40. Povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja povreda je mogla utjecati na presudu, osuđenik MU nalazi u propustu drugostupanjskog suda da sanira apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-24. počinjenu, po mišljenju osuđenika, od strane prvostupanjskog suda kroz kontradiktornost činjeničnog opisa, pravnog opisa i pravne kvalifikacije presude te kroz neiznošenje razloga o primjeni Kaznenog zakona sa svim izmjenama i dopunama zakona, zaključno s Novelom iz 2021. Dakle, osuđenik smatra da je povreda u žalbenom postupku nastala samim time što drugostupanjski sud nije, prihvaćanjem žalbenih prigovora, pobijanu prvostupanjsku presudu ukinuo.
41. No, kada se upire na povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, potrebno je konkretno navesti koja je točno postupovna povreda po mišljenju podnositelja ostvarena postupanjem drugostupanjskog suda. U zahtjevu je, naime, osim formalne naznake zakonske osnove i naznake povrede zakona zbog kojih se podnosi, potrebno konkretno obrazložiti na koji je način ta povreda zakona po mišljenju osuđenika ostvarena pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u skladu s člankom 519. u vezi s člankom 511. stavkom 1. ZKP-24. ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se osuđenik poziva. Ovako iznesenim razlozima u zahtjevu, osuđenik MU u biti iznosi nezadovoljstvo konačnim rezultatom drugostupanjskog rasuđivanja prilikom ocjenjivanja žalbenih prigovora osuđenika samo iz razloga što ono nije u suglasju sa žalbom. No, to nije smisao osnove za podnošenje zahtjeva iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-24. Već je u ranijim dijelovima ove odluke odgovoreno zašto je drugostupanjski sud s pravom otklonio navedene žalbene navode osuđenika pa ovakvi prigovori osuđenika, bez konkretiziranja koju je točno odredbu zakona drugostupanjski sud takvim postupanjem povrijedio, ne mogu biti predmetom razmatranja ovog izvanrednog pravnog lijeka.
42. Slijedom svega navedenog, trebalo je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP-25.), odlučiti kao u izreci. S obzirom na takvu odluku, nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 518. stavka 5. ZKP- 25.
Zagreb, 19. studenog 2025.
Predsjednik vijeća
Dražen Tripalo
