Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-62/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja MV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 3. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 17. studenog 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska avenija, 6, 10000 Zagreb, OIB:14036333877 da tužitelju MV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 11.128,38 € (slovima: jedanaesttisuća stodvadesetosameura i tridesetosamcenta) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate kamatna stopa koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

iznos 250,00 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 222,45 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 207,27 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 213,23 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 219,51 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 237,40 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 237,71 EUR od 29. veljača 2012.

iznos 228,72 EUR od 31. ožujak 2012.

iznos 235,64 EUR od 30. travanj 2012.

iznos 238,72 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 238,72 EUR od 30. lipanj 2012.

iznos 241,74 EUR od 31. srpanj 2012.

iznos 235,50 EUR od 31. kolovoz 2012.

iznos 87,29 EUR od 30. rujan 2012.

iznos 237,90 EUR od 31. listopad 2012.

iznos 239,15 EUR od 30. studeni 2012.

iznos 239,15 EUR od 31. prosinac 2012.

iznos 224,89 EUR od 31. siječanj 2013.

iznos 221,97 EUR od 28. veljača 2013.

iznos 226,35 EUR od 31. ožujak 2013.

iznos 237,89 EUR od 30. travanj 2013.

iznos 232,19 EUR od 31. svibanj 2013.

iznos 209,98 EUR od 30. lipanj 2013.

iznos 215,99 EUR od 31. srpanj 2013.

iznos 216,92 EUR od 31. kolovoz 2013.

iznos 227,54 EUR od 30. rujan 2013.

iznos 234,71 EUR od 31. listopad 2013.

iznos 233,12 EUR od 30. studeni 2013.

iznos 228,87 EUR od 31. prosinac 2013.

iznos 196,20 EUR od 31. siječanj 2014.

iznos 217,34 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 213,20 EUR od 31. ožujak 2014.

iznos 209,48 EUR od 30. travanj 2014.

iznos 208,82 EUR od 31. svibanj 2014.

iznos 208,15 EUR od 30. lipanj 2014.

iznos 212,80 EUR od 31. srpanj 2014.

iznos 216,53 EUR od 31. kolovoz 2014.

iznos 217,84 EUR od 30. rujan 2014.

iznos 219,44 EUR od 31. listopad 2014.

iznos 226,21 EUR od 30. studeni 2014.

iznos 224,74 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 226,07 EUR od 31. siječanj 2015.

iznos 226,07 EUR od 28. veljača 2015.

iznos 225,81 EUR od 31. ožujak 2015.

iznos 229,42 EUR od 30. travanj 2015.

iznos 214,85 EUR od 31. svibanj 2015.

iznos 914,89 EUR od 30. rujan 2015.

sve u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.329,35 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. studenog 2025. do isplate, a određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 20. rujna 2021. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:

- da tužitelj je kao korisnik kredita dana 05.02.2007. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 136-31/2007.;

- da tužitelj je 18.01.2016. godine sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010776079 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR;

- da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 136-31/2007. od 05.02.2007. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF; da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u Rješenju broj Gos 1/2019-36 kojim je odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.g, obrazložio da bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima”;

- da odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da tužitelj se stoga poziva na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12.02.2019. godine, te ovu tužbu unatoč sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju podnosi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove;

- da budući da prihvaćena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne predstavlja osnovu za gubitkom pravnog interesa tužitelja, tužitelj ističe da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio mu na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 126.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja; da u čl. 4. Ugovora o kreditu bilo je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja; da odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 136-31/2007 od 05.02.2007. godine kojom je ugovorena vezanost uz valutnu klauzulu je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) ništetna; dalje navodeći da navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena vezanost samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti za koju se promjena veže, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03); da tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, jer u ugovoru o kreditu broj ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84.;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te da s obzirom da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj si je smatrajući da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao bez osnove značajan novčani iznos, izvršio izračun više plaćenog uz tečaja CHF na dan isplate kredita, obuhvatio je razdoblje od isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije i utvrdio iznos postojeće preplate od 84.577,25 kn.

1.1. Slijedom svega prethodno navedenog, a posebno uzimajući u obzir presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., te obvezujuća pravna utvrđenja iz navedene presude u postupku zaštite kolektivnih interesa u odnosu na postupke koje pokreću potrošači kao i konkretno tužitelj, te posebno uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, te s obzirom na utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku zbog primjene od tuženika ništetnih ugovornih odredaba tužitelj predlaže da sud primjenom odredaba čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača te odredbe čl. 322. ZOO-a donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati isplati iznos od 84.577,25 kn (slovima: osamdesetčetiritiusćepetstosedamdesetsedamkuna i dvadesetpetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta do plaćanja, sve u roku od 15 dana (točka I. tužbenog zahtjeva); te nadoknadu troškova parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini; navodeći:

- da tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 136-31/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: ugovor o kreditu;

- da međutim, predmetni je ugovor izmijenjen u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: aneks)., a u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015, ZID ZPK); da sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je predmetnim aneksom provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu; da pored toga, aneksom kojim je provedena konverzija dospjelog duga utvrđena je preostala glavnica na dan sklapanja tog sporazuma; da sklapanje takvih sporazuma kojim je provedena konverzija i kojim se utvrđuje preostala glavnica predstavlja izričito priznanje duga; da uz navedenog razloga, tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnost ugovora o kreditu niti eventualno postojanje preplate temeljem ništetnih odredbi do datuma sklapanja Sporazuma kojima je priznao dug; te da stoga je zahtjev tužitelja neosnovan i isti treba odbiti; da sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, te da tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno; da tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke, a da također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika; da tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, aneksom prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je aneksom izmijenjena ništetna odredba; da tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule; da nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima, te da upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima; te da tuženik posebno ističe da predmetnim aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a, međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom, te atu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi, da dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne;

- da u konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom; da budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu, te da slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti, a isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu; te da stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, iti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje;

- da tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva te se protivi da se privatno izrađen nalaz koristi kao dokaz u ovom parničnom postupku;

- te da opreza radi, ističe i prigovor zastare.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu.

3.1. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio podneskom od 24. rujna 2025., na način da isti usklađuje s dopunom nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i bankarstvo, Natalije Jambrečić, mag. oec, te sada pod točkom I. tužbenog zahtjeva tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 11.128,38 € (slovima: jedanaesttisuća stodvadesetosameura i tridesetosamcenta) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda i prigovora, dok u vezi tužiteljevog podneska sa specificiranim zahtjevom sukladno dopuni vještaka tuženik nema posebnih očitovanja.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Pregled prometa za klijenta od 4. kolovoza 2021., Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015., Otplatni plan od 4. kolovoza 2021., Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 04.08.2021., Ugovor o kreditu broj: 136-31/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05.02.2007. solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz [adresa], Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 136- 31/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18.01.2016., Pregled prometa za klijenta od 4. kolovoza 2021. i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. (listovi br. 8-51 spisa – u žutoj kuverti); te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 06.11.2015. (listovi br. 64-67 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji od 22.01.2016. (listovi br. 68-69 spisa), Otplatni plan (listovi br. 70-71 spisa), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 13. studenoga 2015. (list br. 72 spisa), priloženu sudsku praksu (listovi br. 73-118 spisa), Izjavu svjedoka MVĐ od 24. kolovoz 2020. (listovi br. 119-123 spisa) i Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 (list br. 124 spisa); po tužitelju priloženu sudsku praksu (listovi br. 131-135 spisa); te u dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: Tablica G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi br. 210-218 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 219-240 spisa)

5.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predloženog svjedoka OV nije provedeno jer je tuženik od tog dokaznog prijedloga odustao.

5.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec., iz Centra poslovnih analiza d.o.o., Čakovec, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 08.10.2024. (listovi br. 174-189 spisa) i u Dopunu nalaza sudskog vještaka od 9.9.2025. (listovi br. 246-259 spisa), a sudski je vještak i usmeno saslušan na raspravi kod suda.

6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je osnovanim u cijelosti.

7. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 5. veljače 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 136-31/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

8. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen stambeni kredit – za kupovinu stana, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 126.500,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa rokom otplate 16 godina, u 192 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 925,44 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja.

9. Nesporno je da između pravnog prednika tuženika i tužitelja dana 18. siječnja 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 136-31/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015).

10. Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 136-31/2007 od 5. veljače 2007. ugovorena valutna klauzula u CHF.

11. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

11.1. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

13. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

14. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

15. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da on tuži Hypo banku, odnosno sada Addiko banku jer je 2007. digao stambeni kredit iste banke, za kupnju stana u [adresa] u [adresa], a da ne bi bilo nesporazuma, da to je nekad bila [adresa], koja je odlukom grada preimenovana u [adresa], tak da je to sada [adresa], no to je ista zgrada; da kod kupnje stana upućen je u Hypo banku jer navodno tada u Hypo banci krediti su bili najpovoljniji, Hypo banka je tada pratila Stanoing, poduzeće od koga je kupio stan, zbog toga je došao u tu banku, te da kredit u švicarskim francima ponuđen mu je kao najpovoljniji i sa najnižim kamatama, da kredit je bio u vrijednosti 77.000,00 eura, odnosno 126.500,00 švicarskih franaka, naime, eure spominje jer si lakše izračunava u eurima, da u banci mu je rečeno da je švicarski franak najstabilnija valuta, sa najnižim kamatama i zato se odlučio na taj kredit; da nakon 6 mjeseci je kamata povećana, a porasla je i vrijednost švicarskog franka, što je bilo suprotno onom kako mu je predočeno u banci, da je kamata promjenjiva na više u slučaju da padne vrijednost valute u kojoj je uzeo kredit, te da smatra da je time oštećen, odnosno doveden u zabludu bio; da na početku rata je u visini oko 600,00 eura, oko 4.200,00 kuna, a onda je porasla sve do preko 1.000,00 eura, preko 7.500,00 kn, da on je redovito plaćao rate, tako da ne dođe u situaciju da mu banka ne uzme stan, da ne ostane bez stana; te da kad je banka dala mogućnost da se krediti konvertiraju u eure i da se zatvori bez naknade onda je on iskoristio to, on je napravio konverziju kredita u eure i 2015. misli da je 2015. je zatvorio kredit, kad je bila mogućnost zatvaranja bez naknade, znači on je isplatio u cijelosti. Na pitanje zamjenice punomoćnice tužitelja da li je prilikom uzimanja kredita tražio od bankara kredit u eurima, dolarima, kunama ili drugim valutama, odgovorio je da njemu su ponuđene te opcije u smislu informacije, ponuđena mu je ta informacija da postoje krediti u dolarima, eurima, kunskih kredita tada nije bilo, te da on je bio zainteresiran za taj isti kredit u dolarima, budući je tada radio u inozemstvu i imao plaću u dolarima, ali mu je rečeno da se to ne isplati i da je najbolji kredit vezan za švicarske franke. Na pitanje da li su mu tom prilikom u banci spominjali kakav rizik vezan za valutu švicarskog franka, odgovorio je da ne, nisu mu spominjali rizik, nego suprotno, rečeno mu je da je švicarski franak najstabilnija valuta. Na pitanje da li je pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja samog ugovora, odgovorio je da je, dalje navodeći da budući on nije stručnjak u financijama on je vjerovao onome što mu je kod potpisivanja rečeno u banci. Na pitanje da li je mogao utjecati, odnosno da li je sudjelovao kod izrade tog ugovora o kreditu, odgovorio je ne, nije. Na pitanje da li mu je prilikom vršenja konverzije u banci pojašnjeno na koji način je izvršena konverzija iz valuta švicaraski franak u eure, odgovorio je da ne, nije mu pojašnjeno. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika koja je bila namjena kredita, odgovorio je kupnja stana. Na pitanje za što je koristio predmetnu nekretninu, odgovorio je da samo za stanovanje, sa suprugom i sinom. Na pitanje je li u to vrijeme bio vlasnik obrta, odgovorio je da ne. Na pitanje je li tražio da mu se od strane banke objasne odredbe ugovora u slučaju nejasnoće, odgovorio je da on je tražio, rečeno mu je da je švicarski franak najpovoljniji kredit što se tiče kamata i sigurnosti. Na pitanje je li pitao mogu li se koje odredbe ugovora izmijeniti ili ukloniti, odgovorio je da to se ne sjeća, niti mu je tko dao takvu informaciju. Na pitanje je li mu to bio prvi ugovor o kreditu, odgovorio je da da. Na pitanje je li imao prigovor na izračun preplate kod sklapanja aneksa kod izračuna o konverziji, odgovorio je on je prigovorio da mu se čini da je to puno, koliko je ta njegova primjedba značila, on na to nije mogao utjecati, smatrao je da mu je previše kredita u smislu za otplatu preostalo.

17. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

18. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.

19. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.

20. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

22. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

24. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

25. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

26. Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

27. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

28. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

30. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

31. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

32. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

33. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, nepoštene i time ništetne.

34. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

35. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

36. U presudi OVĐ i MVĐS protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

37. Obzirom da je čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

38. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan plaćanja. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

39. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Aneksa o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

40. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

41. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitetelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

42. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

43. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

44. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

45. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

46. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

47. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka tj. Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

48. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

49. Financijskim vještačenjem provedenim po sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, mag.oec., i to Nalazom i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 08.10.2024., odnosno povodom primjedbi tuženika sačinjenom Dopunom nalaza sudskog vještaka od 9.9.2025., utvrđeno je:

- da zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelj je tuženiku više platio iznos od 14.489,57 EUR, a u izračun kojeg su iznosa uključene i tzv. negativne razlike, kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog;

- da prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 5.411,06 EUR;

- da preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR (5.411,06 EUR) u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata na utvrđene razlike do 31.08.2011. u iznosu od 2.049,87 EUR i nalazom utvrđene razlike do 31.08.2011. u iznosu od 3.361,19 EUR;

- da preostala razlika više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF iznosi 11.128,38 EUR (14.489,57 -3.361,19), sa Specifikacijom pojedinačnih iznosa navedenih u

Zaključku Dopune nalaza i mišljenja vještaka;

- te na okolnost ispravnosti konverzije da tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR.

50. Dani nalaz i mišljenje sudskog vještaka, sa navedenom Dopunom nalaza, sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, te u skladu s dokumentacijom u spisu, pri čemu valja istaknuti kako su primjedbe tuženika otklonjene Dopunom nalaza sudskog vještaka, dok su prigovori tuženika koji predstavljaju pravna pitanja prethodno već raspravljeni.

51. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

52. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

53. Shodno svemu iznesenom, sud utvrđuje osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 11.128,38 EUR.

54. Tužitelju na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

55. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

56. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

57. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

58. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

59. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 20. rujna 2021., a kojom tužbom se tužbom potražuje isplata preplaćenog po predmetnom kreditu po osnovi promjene tečaja CHF, po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

60. Na temelju svega iznesenoga, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u točci I. izreke presude.

61. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).

61.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 20.9.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 16.11.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 2.7.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 12.9.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 17.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 9.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 24.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 3.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.600,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 400,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,35 EUR, sveukupno 2.329,35 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 17. studenog 2025.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćnici

2. tuženik po punomoćniku