Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-156/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tamari Crnkić Gotovac, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Crnkić, Gotovac & Erceg d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Hidroelektra mehanizacija d.d. u stečaju, Zagreb, Radnička cesta 204, OIB: 96667257878, kao pravnog sljednika Hidroelektra niskogradnja d.d. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pr-206/2015-44 od 14. travnja 2017., na sjednici vijeća 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pr-206/2015-44 od 14. travnja 2017. u točki I . izreke, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 18.884,46 eura, u točki II. izreke, u točki III. izreke, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 2.814,76 eura, te u točkama IV. i V. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 18.884,46 eura i u dijelu točke III. izreke za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 2.814,76 eura na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku na ime razlike plaće isplatiti tužiteljici iznos od 142.284,95 kn/18.884,46 eura[1] (bruto) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci presude. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime neisplaćenog jednokratnog dodatka na plaću iznos od 5.400,00 kn/716,70 eura neto sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose pobliže navedene u toj točki izreke presude. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor iznos od 21.207,84 kn/2.814,76 eura bruto sa zateznim kamatama od 8. travnja 2014. do isplate. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime terenskog dodatka iznos od 22.500,00 kn/2.986,26 eura neto sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose pobliže navedene u toj točki izreke. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 24.375,00 kn/ 3.235,12 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda tuženika i predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike neisplaćenih plaća za razdoblje od svibnja 2011. do travnja 2014., jednokratnog dodatka na plaću za 2011., 2012. i 2013., naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013. i 2014., te razlike terenskog dodatka za razdoblje od svibnja 2011. do siječnja 2014.

5.1. Iz sadržaja dokumentacije priložene u spisu predmeta u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid proizlazi sljedeće:

-da je tužiteljica bila zaposlena kod prednika tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. travnja 2003., za radno mjesto rukovoditelj gradilišta prema koeficijentu 2,25,

- da je u čl. 9. ugovora o radu navedeno da se osnovna plaća zaposleniku, dodaci na plaću, stimulativni dio plaće, naknada plaće i materijalna prava zaposlenika utvrđuju Pravilnikom o plaćama, Pravilnikom o organizaciji, rukovođenju i sistematizaciji radnih mjesta, Aneksom Kolektivnim ugovorom i Ankesom Sporazuma između poslodavca i zaposleničkog vijeća,

- da je u obračunskim platnim listama tužiteljice u utuženom razdoblju tuženik tužiteljici obračunavao redovan rad uz bruto plaću u iznosu od 15.000,00 kn neovisno o broju mjesečnih sati, te da je ta plaća umanjena za iznos korekcije od 3.000,00 kn u razdoblju od svibnja 2011. do studenog 2013.,

-da je tuženik u obračunskim listama za isplatu plaće u utuženom razdoblju obračunavao tužiteljici terenski dodatak po danu u iznosu od 55,00 kn,

- da je u razdoblju od prosinca 2013. do travnja 2014. tužiteljici obračunata plaća u bruto iznosu od 3.017,61 kn mjesečno,

- da je Odlukom tuženika od 13. siječnja 2014. tužiteljici određen privremeni prekid rada s danom 27. siječnja 2014.,

- da je tužiteljici prestao ugovor o radu kod tuženika izvanrednim otkazom koji je dala poslodavcu 7. travnja 2014.,

- da tužiteljica nije iskoristila 26 dana godišnjeg odmora za 2013. i da joj pripada razmjerni broj dana godišnjeg odmora za 2014. u trajanju od 8 dana,

-da je čl. 5. st. 4. Pravilnika o plaćama određeno da generalni direktor može razmjerno smanjiti masu plaća, pa time i svaku pojedinu plaću bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz tog članka ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu te da će radnicima čija bi plaća takvim smanjenjem pala ispod minimalne plaće u tom mjesecu biti isplaćen zaštitni dodatak do iznosa minimalne plaće (čl.5),

- da je direktor tuženika Odlukom od 7. siječnja 2014. odredio da je plaća svim djelatnicima u društvu za prosinac 2013. u bruto iznosu od 3.017,61 kn te potom Odlukom od 31. siječnja 2014. i 28. veljače 2014. odredio istu plaću za siječanj i veljaču 2014.

- da je Odlukama direktora prednika tuženika od 27. travnja 2009. te 15. srpnja 2009. određeno umanjenje plaća s primjenom od 1. ožujka 2009. do opoziva te od 1. srpnja 2009. do opoziva u određenom postotku zavisno od visine bruto plaće,

- da je Odlukom direktora tuženika od 15. prosinca 2009. određeno umanjenje plaća s primjenom od 1. studenog 2009. do 1. ožujka 2010. te potom 27. siječnja 2010. i 21. lipnja 2010. u određenom postotku u zavisnosti od visine bruto plaće,

- da je Odlukom direktora tuženika od 27. travnja 2009. određeno da se radnicima ne isplaćuje jednokratni dodatak na plaću iz čl. 49. KU zbog velikih mjesečnih troškova koji su veći od ostvarene realizacije u prva tri mjeseca 2009. , a odluka se primjenjuje do opoziva,

- da je Odlukom generalnog direktora tuženika od 3. svibnja 2005. određena mogućnost isplate stimulativnog dijela plaće rukovodnom osoblju društva te da je navedeno da za redovan rad u društvu se rukovodnom osoblju pored ugovorom o radu ugovorene plaće može isplaćivati i stimulativni dio plaće, a stimulativni dio plaće će se isplaćivati ovisno o rezultatima poslovanja društva i rezultatima rada samog zaposlenika.

5.2. U odnosu na sporno pitanje kolika je bila visina plaće tužiteljice u prijepornom razdoblju, prvostupanjski sud na temelju suglasnih iskaza tužiteljice i svjedoka NĆ te uvidom u obračunske liste za plaću tužiteljice utvrđuje da je plaća tužiteljice iznosila 15.000,00 kn bruto te nastavno ne prihvaća tvrdnje tuženika u postupku da je korekcija plaće dopuštena i zakonita jer da je utemeljena na odredbi čl. 9. Ugovora o radu po kojoj se plaća zaposlenika između ostalog utvrđuje i temeljem Pravilnika o plaći, a koji da u čl. 5. st. 4. propisuje temelj za donošenje odluke o smanjenju plaća od strane generalnog direktora. Prvostupanjski sud smatra da poslodavac nije ovlašten jednostrano mijenjati plaću radnika, niti da ga na to ovlašćuje trenutno stanje u građevinskoj industriji, a s tim u vezi i poslovne poteškoće, a da odredba o ovlasti generalnog direktora da smanji masu plaća, ako troškovi u pojedinom mjesecu budu veći od ostvarene realizacije, u biti predstavlja prebacivanje rizika trgovačkog društva kao poslodavca na radnika.

6. Visinu razlike plaće prvostupanjski sud utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića kao razliku bruto plaće u iznosu od 15.000,00 kn i one ostvarene u razdoblju od svibnja 2011. do travnja 2014. primjenom korekcije u iznosu od ukupno 91.902,19 kn, te potom u razdoblju od prosinca pa do travnja 2014.g. kada je tužiteljica primala samo minimalnu plaću, utvrđena je razlika od 50.682,76 kn. Nadalje, cijeneći da tuženik u postupku nije dokazao da je izvršio isplatu jednokratnog dodatka na plaću u iznosu od 1.800,00 kn za 2011., 2012. i 2013., prvostupanjski sud u primjeni čl. 49. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" broj 04/02, 56/02, 91/03, 120/03, 93/04, 97/05, 75/05, 104/05, 133/06, 81/07, 11/08 i 20/08 –dalje KU) ocjenjuje da tužiteljici pripada taj dodatak, ukupno 5.400,00 kn. Također, smatra da tužiteljica ostvaruje i pravo na isplatu razlike terenskog dodatka od isplaćenog iznosa od 55,00 kn do visine ugovorenog najmanjeg iznosa od 80,00 kn dnevno sukladno čl. 56. st. 2. KU, te je utvrđena razlika po tom osnovu na temelju nalaza i mišljenja vještaka u iznosu od 22.500,00 kn. Pored toga, cijeni osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za neiskorišteni dio godišnjeg odmora za 2013. i 2014. u primjeni čl. 60. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13-dalje:ZR/09), koja u odnosu na bruto plaću tužiteljice od 15.000,00 kn prema danom nalazu i mišljenju vještaka iznosi 21.207,84 kn.

7. Odluku o troškovima postupka tužiteljice prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14., 118/14 i 107/15-dalje: Tarifa/15) te ukupno odmjerava tužiteljici parnični trošak u iznosu od 24.375,00 kn.

8. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, pa ni povredom iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano tuženik upire u žalbi jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u dijelu odluke o isplati zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu u kojem dijelu je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovan.

10. Tuženik u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da bi tužiteljici umanjivao plaću smatrajući da je prvostupanjska presuda utemeljena samo na iskazu tužiteljice koja je navela da nakon 2003. godine nije sklapala nikakav ugovor o radu niti anex s tuženikom, već se poziva na usmeni dogovor s tehničkim direktorom pokojnim H. S druge strane, prvostupanjski sud da neopravdano ne prihvaća iskaz svjedoka TĆ koji je naveo da je svaki radnik tuženika imao ugovor o radu u skladu s KU te da je on imao konačnu riječ kod odluke o iznosu isplate ukupnih primanja rukovodećem osoblju koji iznos je bio daleko veći od ugovorene plaće. Tvrdi da ugovorena plaća tužiteljice nije povećana, već da je tužiteljici pored ugovorenog iznosa plaće isplaćivana i stimulacija. Ističe da su obračunske isprave za isplatu plaće dokumenti kojima se obračunava plaća radnicima te da nisu dokument kojim se ugovara plaća radnika te da stoga nije utemeljen stav prvostupanjskog suda da je visina plaće tužiteljice potvrđena sadržajem isprave o isplati plaće. Ukazuje da je u postupku obrazložio da na obračunskoj ispravi za isplatu plaće stavka „redovan rad“ predstavlja onaj rad koji je tužiteljica odradila te za koji joj pripada ugovorom o radu ugovorena plaća i stimulacija, a tako je definirano i Pravilnikom o radu i Pravilnikom o plaćama. Stoga da se u konkretnom slučaju nije radilo o korekciji plaće, već o korekciji stimulativnog dijela plaće koji je tuženik korigirao u zavisnosti o rezultatima poslovanja sukladno odluci o isplati stimulativnog dijela plaće i sukladno Pravilniku o plaćama te je tužiteljica i nakon tih korekcija dobivala plaću u većem iznosu od ugovorene plaće. Tuženik da je sukladno Pravilniku o plaćama svim radnicima umanjivao primanja jer je umanjivana ukupna masa koja se izdvajala za plaće pa ni tužiteljica nije mogla biti izuzeta od umanjenja stimulacije. Stoga da je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik umanjivao plaću jer je pogrešno utvrdio što predstavlja plaću tužiteljice. Osim toga, ukazuje da se tužiteljica od 27. siječnja 2014. nalazila na privremenom prekidu rada na temelju odluke tuženika od 13. siječnja 2014. te da na tu odluku nije uložila pravni lijek i da joj u tom slučaju pripada pravo na najnižu osnovnu plaću kod tuženika jer je odluka poslodavca postala pravomoćna i konačna.

11. Prednje izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, u ugovoru o radu kojeg su stranke sklopile 2003. godine navedeno je da se sklapa za radno mjesto rukovoditelj gradilišta prema koeficijentu 2,25, te je u čl. 9. određeno da se osnovna plaća zaposleniku, dodaci na plaću, stimulativni dio plaće, naknada plaće i materijalna prava zaposlenika utvrđuju Pravilnikom o plaćama, Pravilnikom o organizaciji, rukovođenju i sistematizaciji radnih mjesta, Aneksom Kolektivnim ugovorom i Aneksom Sporazuma između poslodavca i zaposleničkog vijeća. Međutim, iz isprava koje je sačinio sam tuženik kao poslodavac – obračunskih isprava za isplatu plaća, koje isprave u smislu odredbe čl. 85. st. 3. ZR/09 imaju pravnu snagu ovršnih isprava, izvjesno proizlazi visina osnovne plaće za redovan rad tužiteljice (list 9-42 spisa) i da je tužiteljici za redovan rad obračunata plaća u iznosu od 15.000,00 kn i to za razdoblje svibanj 2011. -studeni 2013., kada je ta plaća odlukom direktora tuženika svim zaposlenima, pa i tužiteljici, od prosinca 2013. isplaćivana u umanjenom iznosu od 3.017,16 kn bruto. Prema tome, sadržaj tih isprava poslodavca u kojima je navedena osnovna plaća za redovan rad u iznosu od 15.000,00 kn bruto, i to konstantno kroz dulje vremensko razdoblje, opravdava zaključak o izmjeni plaće ugovorene ugovorom o radu iz 2003. godine, kako to osnovano tužiteljica tvrdi u postupku, pa tužiteljici pripada razlika plaće između umanjene plaće i naznačenog iznosa bruto plaće od 15.000,00 kn, a isto tako i u odnosu na obračun naknade za neiskorišteni godišnji odmor u smislu čl. 60 ZR/09 polazna osnovica je tako ugovorena plaća, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

12. Nastavno tome, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženik na temelju odluka generalnog direktora nije mogao umanjiti bruto plaću tužiteljice, jer takva odluka predstavlja jednostranu odluku poslodavca, na koju tužitelj nije dao svoj izričiti pristanak. Unatoč tome što je odredbom čl. 5. st. 4. Pravilnika o plaćama, na koju odredbu se tuženik pozivao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, a i sada u žalbi, regulirano da generalni direktor tuženika u određenim okolnostima (ako su troškovi veći od ostvarene realizacije) može razmjerno smanjiti masu plaća pa time i svaku pojedinu plaću, to navedenim odlukama direktora ne mijenja karakter - da se radi o jednostranoj odluci tuženika važnoj za položaj radnika. Ovaj sud drugog stupnja prihvaća mogućnost da se poslodavac nađe u takvoj situaciji da u nekom razdoblju svojeg poslovanja ne ostvaruje pozitivne poslovne rezultate, koji onda uvjetuju i nepovoljnu financijsku situaciju, no to je poslodavčev rizik vezan uz njegovu odluku da se bavi određenom djelatnošću, i koji rizik on ne može prebacivati na svoje radnike, pa mu stoga to ne daje pravo da jednostrano bez pregovaranja s drugom ugovornom stranom mijenja odnosno umanjuje plaću radnika.

13. Pri tome treba razmotriti i odredbe KU– prije svega odredbe kojima je regulirano pitanje osnovne plaće (čl. 39.) kao plaće za normalan radni učinak, pitanje pozitivne stimulacije (čl. 42.) i odredbu čl. 93. st. 2. kojom je propisano da ako je pravilnikom o radu ili drugim aktom poslodavca neko pravo utvrđeno u manjem opsegu od prava koje proizlazi iz KU-a, primjenjuju se odredbe KU-a. Dakle, temeljem navedenih odredbi KU tuženik nije imao pravo jednostrano umanjiti plaću tužiteljice, niti obračunati plaću u manjem iznosu od onog na koji tužiteljica ima pravo primjenom odredbi kolektivnog ugovora.

14. Daljnjim žalbenim navodima tuženik neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kojim je utvrdio osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće do visine njezine ugovorene plaće i za vrijeme privremenog prekida rada na koji je upućena Odlukom poslodavca 13. siječnja 2014. Iz citirane Odluke proizlazi da je donesena na temelju čl. 87. ZR/09 i čl. 50. Pravilnika o radu tuženika, pri čemu je tuženik odredio da radnik prima plaću za to vrijeme u visini najniže osnovne plaće u društvu, što je suprotno čl. 53. KU kojom je određeno da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme kada ne radi zbog prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran kao npr. u slučaju nedostatka sirovina, pogonske energije i slično, u visini osnovne plaće. Pri tom je pogrešno shvaćanje tuženika da bi tužiteljica mogla ostvarivati ovu razliku plaće samo da je pobijala Odluku poslodavca o privremenom prekidu rada jer se radi o novčanoj tražbini radnika za čije ostvarenje tužiteljica nije trebala prethodno ostvarivati zaštitu svog prava iz radnog odnosa sukladno čl. 129. st. 3. ZR/09, kraj činjenice da joj je naknada plaće u visini njezine osnovne plaće zagarantirana Kolektivnim ugovorom.

15. U odnosu zahtjev za isplatu jednokratnog godišnjeg dodatka (regresa), prema odredbi čl. 49. KU, koji obvezuje tuženika, propisano je da radnik ima pravo na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kn godišnje, a koji se dodatak isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu, te je sud prvog stupnja pravilno prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatu jednokratnog dodatka na plaću za 2011., 2012. i 2013. i nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o neosnovanosti tog dijela zahtjeva tužiteljice jer tuženik jednostranom odlukom od 27. travnja 2009. nije mogao anulirati primjenu odredbe čl. 49. KU na način da tužiteljici neće isplatiti jednokratni dodatak na plaću.

16. U odnosu na isplatu razlike terenskog dodatka, za navesti je da je odredbom čl. 56. KU propisano da za vrijeme rada i boravka izvan sjedišta poslodavca ili sjedišta izdvojene poslovne jedinice poslodavca i izvan mjesta radnikova prebivališta ili uobičajenog boravišta, radnik ima pravo na terenski dodatak u visini koja mu pokriva povećane troškove prehrane i ostalih troškova na terenu (st.1.), da terenski dodatak iznosi 80,00 do 170,00 kuna dnevno (st.2.), i da poslodavac utvrđuje pripadajući iznos terenskog dodatka razmjerno troškovima prehrane koje imaju radnici na pojedinim gradilištima. Na identičan način je pitanje terenskog dodatka regulirano i tuženikovim Pravilnikom o radu, s jednom razlikom što njime nije određena visina – ni minimalni ni maksimalni iznos terenskog dodatka. Polazeći od naprijed navedenih odredbi, te od toga da tužiteljica u predmetnoj parnici potražuje isplatu razlike terenskog dodatka, i to prema broju dana kako su iskazani u obračunskim listama, i do minimalno propisanog iznosa (80,00 kn po danu terena) KU za graditeljstvo ispod kojeg poslodavac nije ovlašten odrediti iznos tog dodatka, pravilna je i zakonita i odluka suda prvog stupnja kojom je prihvaćen i taj zahtjev tužiteljice.

17. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće i naknade za neiskorišteni godišnji odmor budući da se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) te čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22,114/23) kao i odredbi čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09,146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) te relevantne odredbe Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 74/20, 138/20, 1/21, 102/22, 112/22, 156/22, 1/23, 3/23, 56/23, 143/23, 16/25), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

18. Odluka o troškovima postupka tužiteljice donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i Tarife/15 te na uspjeh tužiteljice u tom dijelu nije od utjecaja to da je djelomično preinačena prvostupanjska presuda jer u odnosu na taj dio nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

19. Slijedom navedenog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

20. Tužiteljici nije odmjeren trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Rijeci 17. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović