Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1043/2023-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KR OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić, odvjetnicima iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-928/2019-24 od 4. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-928/2019-24 od 4. listopada 2023. potvrđuje u točki I izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II izreke za iznos od 1.233,84 eur/9.296,37 kn[1] s kamatama.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u točki II izreke citirane presude za iznos od 559,91 eur/4.218,64 kn s kamatama (preko iznosa od 1.233,84 eur/9.296,37 kn do iznosa od 1.793,75 eur /13.515,01 kn) i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 559,91 eur/4.218,64 kn s kamatama.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 4.165,93 eur/31.388,21 kn s zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.793,75 eur/13.515,01 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.165/93 eur/31.388,21 kn s kamatama po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kojim je valuta obveze vezana za tečaj CHF iz ugovora o kreditu broj 188-50-4317543, sklopljenog 16. kolovoza 2007. u iznosu kunske protuvrijednosti od 18.835,16 CHF.

6. Sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev ocijenivši da tužiteljica ima pravo na povrat razlike između stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni otplatni plan.

7. Cijeneći prethodno navedene činjenice, kao i sadržaj ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prvostupanjski sud zaključuje da se iste temelje na jednostranim odlukama banke na štetu potrošača, pa imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pozivom na čl. 96., čl. 102., čl. 131. i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje - ZZP/14), te čl. 269. st. 2., čl. 272., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje: ZOO), utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su izazvale znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača.

8. Nadalje, sud prvog stupnja ne prihvaća prigovor tuženika o zastari potraživanja pozivom na odredbu čl. 215. ZOO-a utvrđenjem da zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., utvrđuje da zastarni rok od pet godina nije protekao do podnošenja predmetna tužbe.

9. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi donošenjem pobijane presude bila počinjenja bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPPa, budući da pismeno izrađena presuda ima uvod, izreku i obrazloženje, s time da su u obrazloženju sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su iznijele i dokazi koje su predložile, posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

11. Isto tako, pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

12. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je tuženiku omogućeno ravnopravno sudjelovanje u postupku, te da je tijekom postupka pa tako i u predmetnoj žalbi iznosio svoje stavove o predmetu spora.

13. Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda vezano za razloge kojima je iznesen zaključak u pogledu pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje pitanje je sud prvog stupnja riješio i na individualnoj razini ovog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbama čl. 138.a ZZP/07 te čl. 502.c ZPP-a. Da je tome tako proizlazi i iz navoda odgovora na tužbu tuženika u kojima je istaknuo kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu, što ovdje nije slučaj; to ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se veže glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, eur ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati, čime ponavlja navode iz postupka vođenog po prethodno citiranoj kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača vođenoj kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. Pritom, tuženik, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da bi o navedenoj odredbi/odredbama pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom, što više, tijekom postupka odustao je od saslušanja u svojstvu svjedoka svoje djelatnice AR na navedene okolnosti (list 169 spisa). Stoga, tvrdnje da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja CHF negiraju navod o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao, tada o tome nije ni informirao tužiteljicu. K tome, od tuženika se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja ugovora o kreditu, već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanja tečajem kune u odnosu na tečaj švicarskog franka kao što je to učinila u odnosu na euro, zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je o tome obavijestio tužiteljicu, dok tuženik tijekom postupka pa ni sada u žalbi činjenično ne tvrdi da bi joj dao takve obavijesti.

14. Imajući u vidu odredbe ZZP/07 u glavi XI kojima je regulirano pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli po odluci banke smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

15. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07), a jednako tako i čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova zakonska odredba dodana je u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 12. lipnja 2019. Stoga pravomoćna odluka suda donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Na navedeno ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022.).

16. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi „ Utvrđuje se da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.1.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.1.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ništetne su odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

17. Pri tome, ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

17.1. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom ugovoru o kreditu u trenutku njegovog sklapanja bila ugovorena u visini od 5.49 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2 ugovora) i prema ocjeni ovoga suda sadržaj takvih odredbi o kamatama nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan, zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li one nepoštene ili nisu.

18. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između stranaka na način da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu zamijenio fiksnom kamatnom stopom, jer je tužiteljica, a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi parametri od kojih će zavisiti promjena kamatne stope, jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja kredita, dok buduća kamatna stopa u samom ugovoru o kreditu nije bila ni određena, niti odrediva, a time niti razumljiva, pa je zbog navedenog, a ne zbog zabrane ugovaranja promjenjive kamatne stope, iznos koji je tuženik stekao na temelju ništetnih odredbi obračunat po jedinoj egzaktno utvrđenoj kamatnoj stopi, koju tuženik pogrešno kvalificira kao fiksnu kamatnu stopu.

19. Također ni tvrdnja tuženika da je sklapajući kredit uz valutnu klauzulu postupao sukladno zakonu, točnije odredbi čl. 22. ZOO-a ne oslobađa istog obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, pri čemu je visina sporne razlike utvrđena prema početnom anuitetu.

20. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

20.1. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužiteljicu na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

21. S obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

22. Jednako tako, činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi. Ništetnost tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez istih, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

23. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, za odgovoriti je da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

24. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu tj. glavnicu kredita vezanu uz valutu CHF pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 12. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

25. Neosnovano tuženik žalbom osporava dosuđeni tijek zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

26. Osnovano se žalbenim navodima tuženika osporava pravilnost odluke o parničnom trošku u odnosu na tužiteljici dosuđeni trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav podneska od 25. siječnja 2022. kojim je odgovorila na žalbu tuženika podnesenu protiv rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj P-928/2019-8 od 3. siječnja 2022., budući da isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, a za koji podnesak je dosuđen trošak u iznosu od 199,08 eur/1.500,00 kn. Nije bilo osnove dosuditi ni trošak pristupa ročištu 28. listopada 2022., budući da iz podataka spisa ne proizlazi da bi tada bilo održano ročište u ovoj pravnoj stvari, a niti je punomoćnik tužiteljice u troškovniku priloženom spisu zatražio naknadu troška za pristup tom ročištu, a za koji je tužiteljici neosnovano dosuđen iznos od 99,54 eur/750,00 kn. Za sastav podneska od 2. svibnja 2023., kojim je tužbeni zahtjev izražen u eurima, tužiteljici je trebalo priznati trošak prema Tbr. 8. t. 3. Tarife, u iznosu od 49,77 eur/375,00 kn, a ne u iznosu od 199,08 eur/1.500,00 kn. Stoga je ukupan trošak dosuđen tužiteljici trebalo umanjiti za iznos od 447,93 eur i za iznos PDV-a od 111,98 eur ukupno 559,91 eur. Tužiteljica je platila sudske pristojbe na tužbu i presudu, pa stoga nisu osnovani žalbeni navodi da joj ne bi pripadao navedeni trošak.

26.1. Neosnovano se žalbenim navodima osporava i primjena vrijednosti boda prema Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 126/2022), budući da prema Tbr. 48. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

27. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

28. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da nije uspio u odnosu na glavnu stvar, dok u odnosu na troškove postupka nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci 17. studenog 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Duško Abramović