Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj: Gž-1292/2024-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, iz Zagreba, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 468/2022-25 od 3. svibnja 2024.,u sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se odbijajući dio odluke o parničnom trošku sadržan u točki II izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-468/2022-25 od 3. svibnja 2024. za iznos od 125,00 eur s kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 125,00 eur s kamatama.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i citirana presuda potvrđuje u točki I i dosuđujućem dijelu točke II izreke.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eur, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška, kao i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, odbijaju kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 5.142,84 eur sa zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.054,42 eur sa zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2024. do isplate (točka II izreke). U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke presude.

2. Protiv citirane presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku sadržan u točki II izreke citirane presude, kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška pristupa odvjetnika ročištu za objavu presude, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se odluka o parničnom trošku u navedenom dijelu preinači na način da se tužitelju dosudi navedeni trošak, kao i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik presudu pobija u točki I izreke i dosuđujućem dijelu točke II izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je presudu moguće ispitati.

8. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu sklopljenog sa pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 17. studenog 2006., [broj kredita], prema kojem je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u iznosu od 45.930,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te je tužbenim zahtjevom zatražena isplata iznosa od 5.142,84 eur s kamatama.

9. Među strankama nije sporno da su sklopile predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), s time da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao, te da tužitelj ima svojstvo potrošača. Sporna je ništetnost valutne klauzule te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa, kao i zastara tražbine tužitelja.

10. Prvostupanjski sud, pozivom na čl. 502.c ZPP-a, cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutne klauzule u valuti CHF, zauzima stav da je nepoštena i kao takva ništetna odredba o valutnoj kaluzuli vezanoj uz valutu CHF predmetnog ugovora o kreditu. Utvrđuje da je tuženik odustao od prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje MN, za koju je naveo da je sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, dok je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje VNŽ odbio, obrazloženjem da imenovana nesporno nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora, pa ne može imati saznanja o tijeku pregovora i informacijama koje je tuženik dao tužitelju prije i u vrijeme sklapanja tog ugovora, a nije posebno cijenio ni pisanu izjavu iste, s obzirom da u toj izjavi nije ništa navedeno o konkretnom ugovoru.

11. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, koji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) te pozivom na pravno shvaćanje sa sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzima stav da je pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prekinuta zastara, te da počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku. Stoga, cijeneći da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. siječnja 2022., utvrđuje da nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

12. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da pretplata po navedenom kreditu po osnovi promjene tečaja, i to preplata zbog rasta tečaja iznosi 5.142,84 eur.

13. Odluku o troškovima postupka sud donosi pozivom na odredbe iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa/23).

14. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

15. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi: „Utvrđuje se da je petotutužena Hypo Alpe –Adria Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotutužena Hypo Alpe –Adria Bank d.d., postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, te ujedno cijeneći da tuženik u ovom postupku nije pružio relevantnih dokaza da bi postojao informirani pristanak tužitelja u odnosu na sklapanje predmetnih odredbi ugovora o kreditu, ništetna je odredba predmetnog ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

15.1. Pri tome, upravo žalbeni navodi kojima se ističe da promjena tečaja valute tuženiku ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, upućuje da nije postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi te da se u konkretnom slučaju radi o valuti koja je vezana uz rizike "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Naime, u predmetnom kolektivnom sporu za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile su ključne obavijesti o tome da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike u upravljanju tečajem kune u odnosu na švicarski franak kao što je to činila u odnosu na tečaj eur zbog čega su se ti krediti po svojoj rizičnosti bitno razlikovali od kredita koji su na našem tržištu većinom plasirani u eurima, pa slijedom toga iznesene tvrdnje tuženika o tome da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF nisu od utjecaja jer tuženik u osnovi ni ne tvrdi da je korisnika kredita informirao u smislu prethodno izloženog u odnosu na specifične rizike kreditnog zaduženja u CHF.

16. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

17. S tim u vezi za istaknuti je da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

18. Stoga, kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) , koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora, te tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

19. U odnosu na žalbene prigovore kojima tuženik osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, za navesti je prvostupanjski sud pravilno prihvatio stručnim i potpunim navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, s time da iz stanja spisa proizlazi da je tuženik u osnovi prigovarao nalazu i mišljenju vještaka uz tvrdnju da je predmetni ugovor „pretvoren u kunski ugovor“, koji prigovor je razmatran prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pa isti, stoga, nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještak utvrdio u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, slijedom čega, na pravilnost odluke ne utječu žalbeni prigovori tuženika kojima ističe svoje objašnjenje o tečajnoj razlici. Neosnovano tuženik smatra da je trebalo uzeti u obzir negativne tečajne razlike jer tužitelj plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove. Također, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošača. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogao pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Isto tako, zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. do 1120. ZOO-a ne predviđaju ikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja. Osim toga, negativne tečajne razlike ne trebaju se automatizmom uzimati u obzir, već tuženik radi ostvarivanja svoje tražbine treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, što nije konkretan slučaj.

20. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan budući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.1. U konkretnom slučaju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu 26. siječnja 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

21. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

22. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te važeće Tarife u vrijeme donošenja pobijane odluke (Rev-940/20 od 04.07.2023., Rev-847/21 od 13.02.2024. i Rev-562/24 od 07.05.2024.) Naime, u vrijeme odlučivanja je na snazi bila Tarifa /23. Prema Tbr. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na primjenu Tarife u vrijeme poduzimanja pojedine radnje u postupku.

23. Međutim, osnovan je žalbeni navod tužitelja da mu je trebalo dosuditi trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za pristup ročištu za objavu presude, na što ima pravo prema Tbr. 9. t. 3. Tarife. Stoga je tužitelju trebalo dosuditi daljnji trošak postupka u iznosu od 125,00 eur s PDV-om.

24. S obzirom na uspjeh tužitelja u žalbenom postupku, pripada mu trošak sastava žalbe prema vrijednosti predmeta spora koji predstavlja ožalbeni iznos od 125,00 eur, a prema Tbr. 10. t. 4. Tarife u iznosu od 25,00 eur i PDV u iznosu od 6,25 eur, ukupno 31,25 eur, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

25. Iz ovih je razloga, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

26. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 17. studenog 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Duško Abramović