Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 12

Poslovni broj: P-328/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika 1. Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503, Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb i 2. KF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici ČF, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Lacković & Rukavina, d.o.o. Zagreb, Pisarnica Đurđevac, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja, zamjenice punomoćnika prvotuženika i punomoćnice drugotuženika, 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se drugotuženiku KF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3 iznos od 7.096,28 eura (slovima: sedam tisuća devedeset šest eura i dvadeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužiteljev tužbeni zahtjev prema prvotuženiku Triglav osiguranje d.d. za solidarnu isplatu iznosa od 7.926,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate, zajedno s drugotuženikom KF, kao i dio tužbenog zahtjeva prema drugotuženiku KF kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 829,95 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate te kojim potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 7.096,28 eura od 25. rujna 2024. do 14. siječnja 2025., kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3 naknaditi prvotuženiku Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503, Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4 troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura (slovima: sedamsto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 24,00 eura, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev drugotuženika KF za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 875,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. rujna 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da se 8. lipnja 1980. u mjestu Ferdinandovac dogodila prometna nesreća koju je skrivio drugotuženik KF upravljajući osobnim automobilom marke „Mercedes 508 D" registarske oznake [registarska oznaka] osiguranim kod prvotuženika, brzinom neprilagođenom uvjetima u prometu uslijed čega je, zbog naglog kočenja došlo do zanošenja vozila i slijetanja s ceste kojom prilikom je teške tjelesne povrede zadobio osiguranik tužitelja LF, kao suvozač.

1.1. Upravnim rješenjima tužitelja osiguraniku LF priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uslijed smanjenja radne sposobnosti i pravo na naknadu za tjelesno oštećenje nastalih kao direktna posljedica povreda zadobivenih u navedenoj prometnoj nesreći. Štetu koja je tužitelju nastala isplatom navedenih mirovinskih davanja prvotuženik je podmirio do zaključno 28. veljače 2021.

1.2. S obzirom na to da se osiguraniku tužitelja LF invalidska mirovina i naknada za tjelesno oštećenje isplaćuju i nadalje, za razdoblje od 1. ožujka 2021. do 31. prosinca 2023., tužitelj navodi kako je istome na ime invalidske mirovine isplaćen iznos od 7.926,23 eura, dok mu je na ime naknade za tjelesno oštećenje za isto razdoblje isplaćen iznos od 478,01 eura. Ističe kako se prvotuženiku obratio s odštetnim zahtjevom 20. ožujka 2024. radi plaćanja naknade štete u mirnom postupku, međutim, prvotuženik je odbio naknaditi štetu u pogledu isplaćene invalidske mirovine dopisom od 29. ožujka 2024., dok je podmirio štetu na ime isplaćene naknade za tjelesno oštećenje.

1.3. Kako je u ranijem postupku utvrđeno da nema doprinosa imenovanog osiguranika u nastanku štetnog događaja, tužitelj smatra da su tuženici dužni platiti štetu obračunatu u punoj svoti od 7.926,23 eura na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja.

1.4. Tužitelj je mišljenja da se radi o regresnom zahtjevu prema prvotuženiku kao osiguravatelju i drugotuženiku kao štetniku sukladno člancima 161., 162. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine" broj: 157/13, 151 /14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22). Tužitelj je kao osiguravatelj isplatio davanja iz mirovinskog osiguranja koja u ovom postupku (regresno) potražuje od prvotuženika i drugotuženika. Stoga zahtijeva da mu prvotuženik Triglav osiguranje d.d. i drugotuženik KF solidarno isplate iznos od 7.926,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, prvotuženik Triglav osiguranje d.d. se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

2.1. Prvotuženik priznaje nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju i odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja imajući u vidu priloženu kaznenu presudu. Ne osporava činjenicu da je tužitelj svom osiguraniku isplatio mirovine prema priloženoj dokumentaciji.

2.2. Ističe prigovor zastare potraživanja za iznose mirovina plaćene prije 25. rujna 2021. odnosno u iznosu od 1.462,64 eura, a sve zbog proteka subjektivnog zastarnog roka sukladno odredbama ZOO-a.

2.3. Upućuje na odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te na sudsku praksu, posebice pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-12/2022 prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, time da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

2.4. Prvotuženik tvrdi da je teret dokazivanja visine štete na tužitelju odnosno da tužitelj mora dokazati razliku između mirovine utvrđene rješenjem (i priznate kao ozljeda izvan rada) koje je donio tužitelj i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, te samo ako je mirovina koju isplaćuje veća od mirovine koja bi se plaćala za slučaj ozljede na radu, samo ta razlika (za koliko je mirovina koja se plaća veća) može predstavljati štetu tužitelju, a sve iz razloga jer se ista mora utvrditi sukladno odredbama članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

2.5. Slijedom iznijetog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška prvotuženiku.

3. U odgovoru na tužbu, drugotuženik KF d.d. se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

3.1. Drugotuženik čini nespornim da se 8. lipnja 1980. u Ferdinandovcu dogodila prometna nezgoda za koju je isti oglašen krivim presudom Općinskog suda u Đurđevcu broj K-314/80. Ističe kako je predmetnom presudom oglašen krivim da je počinio prometnu nezgodu radi neprilagođene brzine kretanja gustoći prometa jer je iz suprotnog smjera nailazio poljoprivredni traktor, što je imalo za posljedicu da je uslijed kočenja radi sigurnijeg mimoilaženja s traktorom, došlo do zanošenja vozila, zahvaćanja desne bankine, udara u električni stup i slijetanja na livadu, uslijed čega je suvozač LF (ovdje osiguranik tužitelja) zadobio teške tjelesne ozljede u vidu potresa mozga, rane na glavi, prijeloma desne nadlaktice i posjekotine od II-V prsta desne ruke.

3.2. Nadalje, drugotuženik ističe kako nema nikakvih saznanja da bi LF bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uslijed smanjenja radne sposobnosti, kao i da bi mu bilo priznato pravo na tjelesno oštećenje. Također, čini spornim da bi povrede koje je LF zadobio u predmetnoj prometnoj nezgodi bile u direktnoj vezi ili da bi utjecale na nastanak profesionalne nesposobnosti za rad LF i time dovele do priznavanja prava na invalidsku mirovinu. Navodi kako nema saznanja niti o isplati invalidske mirovine osiguraniku niti o isplati naknade za tjelesno oštećenje, kao niti u kojem iznosu se tužitelj regresirao od prvotuženika kao osiguratelja drugotuženika, kao štetnika.

3.3. Ističe kako u trenutku štetnog događaja nije bio alkoholiziran niti je isti odgovoran za počinjenje štete namjerno, već iz nehaja, pa je po mišljenju drugotuženika za bilo koju štetu nanesenu osiguraniku odgovoran prvotuženik, kao njegov osiguratelj.

3.4. Drugotuženik smatra kako sukladno odredbi članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, Zavod ima pravo tražiti naknadu štete u smislu članka 161. istog Zakona, i to od prvotuženika, kao osiguratelja motornog vozila, a od vlasnika, odnosno korisnika vozila koji je prouzročio štetu, može tražiti naknadu samo ukoliko motorno vozilo nije bilo osigurano od automobilske odgovornosti. Također navodi kako solidarna odgovornost osiguratelja, ovdje prvotuženika, i osiguranika (štetnika), ovdje drugotuženika, u konkretnom slučaju nije propisana ni jednom odredbom Zakona o mirovinskom osiguranju, niti Zakona o obveznim odnosima pa joj se drugotuženik protivi u cijelosti.

3.5. Također, drugotuženik stavlja i prigovor zastare potraživanja tužitelja jer je od dana isplate mjesečne naknade od 1. ožujka 2021. do dana podnošenja tužbe, 25. rujna 2024., proteklo više od 3 godine.

3.6. Upućuje na sudsku praksu, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2140/18 od 13. srpnja 2022. te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3459/2020 od 27. prosinca 2021. te zaključuje kako Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ne bi imao pravo potraživati iznos invalidske mirovine zbog ozljede nastale izvan rada svog osiguranika.

3.7. Slijedom iznijetog, drugotuženik predlaže da Sud nakon provedenog postupka u cijelosti odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom, uz nadoknadu troškova drugotuženiku.

4. Stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, tužitelj je isticao da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, za razliku od prvotuženika i drugotuženika, koji smatraju opravdanim primijeniti odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj je osporavao navode prvotuženika i drugotuženiku u odgovoru na tužbu. Što se tiče drugotuženikovog prigovora uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja, tužitelj je tijekom postupka predložio provođenje medicinskog vještačenja po vještaku medicine rada. Na okolnost visine isplaćene invalidske mirovine osiguraniku LF u utuženom razdoblju, a koju visinu je u odgovoru na tužbu osporavao drugotuženik, tužitelj je predložio provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

5. U dokaznom postupku, sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu (stranica 5-48 spisa). Budući da je tužitelj na ročištu održanom 14. listopada 2025. odustao od ostalih dokaznih prijedloga navedenih u tužbi, kao i od dokaznih prijedloga medicinskim i financijskim vještačenjem jer okolnosti na koje su isti predloženi između stranaka u konačnici nisu bile sporne, sud navedene dokaze nije proveo.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,, 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika neosnovan, a u odnosu na drugotuženika djelomično osnovan.

7. Predmet ovog spora jest naknada štete koju je tužitelj pretrpio isplaćujući svom osiguraniku, LF, invalidsku mirovinu u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 31. prosinca 2023., na koju je ostvario pravo zbog nastanka profesionalne nesposobnosti za rad, uzrokovane u potpunosti ozljedama zadobivenim u prometnoj nezgodi od 8. lipnja 1980. koju je u potpunosti skrivio drugotuženik kao osiguranik prvotuženika.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj svom osiguraniku LF, kod kojeg je nastala profesionalna nesposobnost za rad zbog ozljede izvan rada u prometnoj nesreći, priznao pravo na invalidsku mirovinu. Nije sporan nastanak štetnog događaja u kojem je stradao LF ni činjenica da je vozilo štetnika, ovdje drugotuženika KF, bilo osigurano kod prvotuženika Triglav osiguranje d.d. U konačnici nije bila sporna uzročno-posljedična veza jer prvotuženik istu nije osporavao dok je drugotuženik na ročištu održanom 14. listopad 2025. učinio nespornim postojanje povreda koje je LF zadobio u predmetnoj prometnoj nezgodi i njihovu direktnu vezu na nastanak profesionalne nesposobnosti za rad i time priznavanja prava na invalidsku mirovinu. Također, u konačnici nije bilo sporno niti da je tužitelj isplatio svom osiguraniku LF iznose mirovine navedene tužbi odnosno prema dokumentaciji priloženoj u tužbi jer prvotuženik navedene činjenice nije osporavao dok je drugotuženik na ročištu održanom 14. listopada 2025. i navedenu činjenicu učinio nespornom.

9. U ovom postupku je sporno pitanje mjerodavnog materijalnog prava, pri čemu tuženici ne osporavaju ni nastanak štetnog događaja niti odgovornost drugotuženika, odnosno je li za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u odnosu na obvezu prvotuženika Triglav osiguranje d.d. u ovom sporu pravno relevantan Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22., dalje: ZOMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP) tj. sporno je na koji način se utvrđuje postojanje i opseg eventualne obveze prvotuženika (primjenom odredaba ZOOP-a ili primjenom odredaba ZOMO-a), zatim je li drugotuženik KF pasivno legitimiran te je li nastupila zastara utuženog potraživanja za isplate izvršene do 25. rujna 2021. odnosno u iznosu od 1.462,64 eura u odnosu na prvotuženika te je li nastupila zastara utuženog potraživanja u cijelosti u odnosu na drugotuženika. Dakle, sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

10. Odredbom članka 170. ZOMO određeno je da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO-a.

11. Sukladno odredbi članka 1045. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 29/18., 126/21.,114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO) onaj tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, time da se predmnijeva obična nepažnja.

12. Dakle, kod odgovornosti za štetu po načelu presumirane krivnje, oštećenik (tužitelj) je dužan dokazati štetnu radnju, štetu, uzročno – posljedičnu vezu između štetne radnje i štete i protupravnost u objektivnom smislu, dok je na štetniku (drugotuženiku, odnosno prvotuženiku kao njegovom osiguratelju) teret dokaza nepostojanja vlastite krivnje odnosno postojanja isključive krivnje ili barem doprinosa oštećenika, u konkretnom slučaju osiguranika tužitelja, koji je u predmetnoj prometnoj nezgodi sudjelovao kao suvozač motornog vozila kojim je upravljao drugotuženik.

13. Postojanje štetne radnje, u smislu vožnje motornog vozila, zadobivanje ozljeda osiguranika tužitelja u navedenoj nezgodi te činjenica da se šteta tužitelja sastoji u isplati navedenom osiguraniku invalidske mirovine, kao i isključiva odgovornost drugotuženika za nastanak navedene prometne nezgode su nesporni.

14. Prema odredbi članka 161. stavka 1. i 2. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a naknada stvarne štete obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, konkretno i naknadu novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

15. Nadalje, prema odredbi članka 162. stavka 1. ZOMO-a Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

16. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ZOMO-a i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (članak 164. stavak 1. ZOMO-a), time da je izričito određeno da se u tom slučaju u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju odredbe ZOMO-a (članak 164. stavak 5. ZOMO-a).

17. U ovom postupku sporna je visina štete koju tužitelj potražuje tužbom, te primjena materijalnog prava, odnosno imaju li se na konkretan odnos tužitelja i prvotuženika primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na koje se poziva tužitelj ili Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na koje se poziva prvotuženik.

18. Sud ne prihvaća stajalište tužitelja o primjeni odredbe članka 161. u vezi sa člankom 164. ZOMO, već je stajališta da su za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravajućeg društva (štetnikovog osiguravatelja) radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

19. Pri tome valja imati na umu da je prvotuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i prvotuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze prvotuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

20. Prvotuženik se, kao osiguravatelj motornog vozila drugotuženika (štetnika) ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač, štetnik. Obveza prvotuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i može odgovarati samo u okviru odredbi Zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, dakle po odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prvotuženik, kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Prema tome u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbe članka 27. ZOOP-a koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

21. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje (ovdje prvotuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja (dakle i tužitelju) nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih Ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društava za osiguranje i njegovog osiguranika. Nadalje, stavkom 2. i 3. istog članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. istog članka smatra između ostalog i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

22. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine kako je to određeno člankom 27. stavkom 2. i 3. ZOOP-a obveza prvotuženika bi postojala samo u visini razlike između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati (i umirovljenju) bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran prvotuženik (na ime osiguranja stvarnog štetnika, ovdje drugotuženika), dakle ozljeda izvan rada.

23. U pogledu primjene materijalnog prava u ovom slučaju upućuje se i na odluku Suda Europske unije C-371/12 od 23. siječnja 2014., u kojoj je izneseno pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete i naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C- 484/09 od **.**.2011. KFR). Da u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu proizlazi i iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-69/2019-2 od 1. ožujka 2022., Rev-374/2022-2 od 26. listopada 2022., Rev-1246/2022-2 od 13. prosinca 2022., Rev-122/2022-2 od 24. siječnja 2023. godine, Rev-203/2023-2 od 9. svibnja 2023. i nizu drugih.

24. Dakle, visina štete bi u konkretnom slučaju činila razliku između mirovine priznate rješenjem tužitelja i mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila priznata zbog ozljede na radu. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da navedena razlika postoji, niti visinu te štete već je u svom podnesku od 27. veljače 2025. ustvrdio: „Ukoliko bi se obveza prvotuženika određivala doslovnom primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP-a društvo za osiguranje nikada ne bi bilo u obvezi nadoknaditi štetu tužitelju u slučaju kada je mirovina utvrđena zbog ozljede izvan rada jer se matematički nikad ne može dobiti pozitivna razlika ako se od manjeg iznosa oduzima veći iznos.“

25. Sukladno članku 221.a ZPP-a tužitelj je dužan dokazati i osnovanost, a i visinu svog zahtjeva pa kako je sud, slijedeći pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da štetu u konkretnom slučaju predstavlja samo razlika mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila priznata zbog ozljede na radu u odnosu na onu koja mu je priznata tužiteljevim rješenjem, a koju visinu tužitelj nije dokazao, tužbeni je zahtjev u odnosu na prvotuženika Triglav osiguranje d.d. cijenio neosnovanim, radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

26. Međutim, drugotuženik KF, kao stvarni štetnik, odgovara tužitelju za naknadu predmetne štete sukladno citiranim odredbama ZOO-a i ZMO-a.

27. Prethodno su utvrđene sve pretpostavke odgovornosti za štetu II. tuženika, izuzev visine same štete.

28. S obzirom na to da tužitelju nastaje šteta isplatom svakog pojedinog mjesečnog davanja po osnovi invalidske mirovine, na predmetni slučaj valja primijeniti odredbe ZOMO-a, s obzirom da je utuženo razdoblje nastanka štete od 1. ožujka 2021. do 31. prosinca 2023.

29. Iz dostavljenog obračuna isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 31. prosinca 2023. proizlazi da je tužitelj isplatio LF po toj osnovi ukupno 7.926,23 eura.

30. Dostavljeni obračun isplaćene invalidske mirovine predstavlja javnu ispravu, u smislu odredbe članka 159. stavaka 1. – 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.), a presumira se da su činjenice koje se u javnoj ispravi navode istinite, sve dok stranka koja to osporava ne dokaže suprotno (članak 230. stavak 1. i 2. u vezi članka 219. stavka 1. ZPP-a), a tuženici nisu predložili nikakve dokaze kojima bi oborili navedenu zakonsku presumpciju.

31. Potraživanja naknade štete, prema odredbama ZOMO-a, zastaruju istekom rokova određenih ZOO-om (članak 165. stavak 1. ZOMO-a), time da rokovi zastare potraživanja naknade štete počinju teći od dana kada je postalo pravomoćno rješenje kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja (članak 165. stavak 2. ZOMO-a).

32. S obzirom na to da se radi o naknadi štete, subjektivni zastarni rok iznosi 3 godine od saznanja za štetu i štetnika, a objektivni rok iznosi 5 godina od nastanka štete (članak 230. stavak 1. i 2. ZOO-a).

33. Navedene odredbe članka 165. stavka 1. i 2. ZOMO-a valja tumačiti na način da zastara tražbine naknade štete tužitelja ne može početi teći prije nego li je u upravnom postupku postalo pravomoćno rješenje kojim je osiguraniku tužitelja priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, time da se nakon tog trenutka zastara računa od trenutka izvršenja svake pojedine isplate mirovinskog primanja jer je tek tada šteta, u vidu isplate mirovinskog primanja, nastala, a prije tog trenutka oštećenik, tužitelj, nije mogao niti saznati za nastalu štetu.

34. Sud smatra samo djelomično osnovanim prigovor zastare koji je istaknuo drugotuženik tijekom postupka. Naime, odredba članka 161. stavka 1. ZOMO-a određuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete, a također to proizlazi i iz članka 162. stavka 1. istog zakona. Odredbom članka 161. stavka 3. navedenog zakona, a koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata invalidskih mirovina koje se potražuju u ovom predmetu je određeno da zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Tužitelj u ovom predmetu potražuje ukupnu štetu nastalu u tromjesečnom (1. ožujka 2021. - 30. lipnja 2021.) odnosno šestomjesečnom razdoblju (1. srpnja 2021. - 31. prosinca 2021. i nadalje do 31. prosinca 2023.), a koja ukupna šteta je nastala isplatama pojedinačnih invalidskih mirovina tijekom pojedinog razdoblja što znači da bi uvažavajući odredbu iz članka 161. stavka 3. ZOMO-a značilo da tužitelj potražuje stvarnu štetu nastalu u pojedinom razdoblju, a slijedom čega bi zastara za takvu štetu trebala početi teći od prvog dana slijedećeg razdoblja. To znači da bi za iznos isplaćen za razdoblje od 1. ožujka 2021. do 30. lipnja 2021., zastara trebala početi teći s danom 1. srpnja 2021., za isplate izvršene za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., zastara počinje teći od 1. siječnja 2022., za isplate izvršene za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., zastara počinje teći 1. srpnja 2022. itd. Tužba u ovom predmetu je podnesena 25. rujna 2024. Kako iz naprijed citiranih propisa proizlazi da se u ovom slučaju radi o naknadi štete, po mišljenju suda zastaru za potraživanje predmetnih iznosa treba cijeniti kroz odredbe koje se odnose na zastaru naknade štete odnosno sukladno rokovima određenim u Zakonu o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 230. stavka 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva u roku od 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Nema dvojbe da tužitelj zna i jedno i drugo počevši od prve isplate invalidske mirovine. Međutim, tužitelj je zahtjev za naknadu štete postavio na način da traži ukupan iznos u točno određenom razdoblju, a za što mu daje pravo odredba iz članka 161. stavka 3. ZOMO-a, time da je u ovom predmetu to razdoblje tri odnosno šest mjeseci. To znači da imajući u vidu da je tužba podnesena 25. rujna 2024., nastupila je zastara za tražbine iz razdoblja od 1. ožujka 2021. do 30. lipnja 2021., dok zastara nije nastupila za potraživanja koja se odnose na razdoblja od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. i kasnije.

35. Dakle, drugotuženiku je valjalo naložiti da isplati tužitelju iznos invalidske mirovine za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2023. u iznosu od 7.096,28 eura, dok je u preostalom dijelu do iznosa od 7.926,23 eura, odnosno u iznosu od 829,95 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u toč. II. izreke.

36. Na svotu potraživanja, na ime naknade štete, tužitelj ima pravo na zatezne kamate u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu (članak 165. stavak 3. ZOMO-a).

36.1. Budući da tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da je drugotuženiku uputio poziv za naknadu štete prije pokretanja ovog parničnog postupka, drugotuženik je poziv primio danom primitka tužbe u ovom parničnom postupku 30. prosinca 2024.

36.2. Sukladno odredbi članka 165. stavka 3. ZOMO-a, sud je tužitelju priznao zakonske zatezne kamate na iznos od 7.096,28 eura počev od 15. siječnja 2025. jer je drugotuženik s navedenim danom pao u zakašnjenje s plaćanjem štete, a istu je kamatu priznao po članku 29. stavku 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I. izreke presude, dok je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 7.096,28 eura od 25. rujna 2024. do 14. siječnja 2025., odbijen kao neosnovan u toč. II. izreke.

37. Odluka o trošku u odnosu na prvotuženika temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je prvotuženik uspio u cijelosti, pa je tužitelj dužan prvotuženiku nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 7.926,23 eura.

37.1. Sud je priznao prvotuženiku kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa) u iznosu od 250,00 eura, za sastav podneska od 27. ožujka 2025. sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife u iznosu od 250,00 eura te trošak zastupanja na ročištu 14. listopada 2025. sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife 250,00 eura. Dakle, zahtjev prvotuženika za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 750,00 eura te je tužitelj dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi prvotuženiku i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a po stopi propisanoj u članku 29. stavku 2. ZOO, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

37.2. Prvotuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu s obzirom da obveza plaćanja navedene sudske pristojbe sukladno članku 4. točki 2. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.) nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Valja napomenuti i da je zahtjev tuženika u opisanom dijelu neodređen te stoga nije sastavljen u skladu s odredbom članka 164. stavka 2. ZPP-a.

38. Tužitelj je zatražio trošak povratne karte za javni prijevoz u iznosu od 24,00 eura. Takav zahtjev za trošak je neodređen jer nije jasno za koju relaciju i za koju vrstu javnog prijevoza tužitelj potražuje trošak. Budući da tužiteljev zahtjev nije u skladu s odredbom članka 164. stavka 2. ZPP-a, valjalo je isti u toč. IV. odbiti kao neosnovan.

39. Prema odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema odredbi članka stavka 2. istog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Prema citiranom propisu pravo na naknadu parničnih troškova u cjelini ili djelomično ima samo ona parnična stranka koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, a to je u ovom slučaju tužitelj čiji postotak uspjeha u parnici kad se uzme u obzir uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva od 100% i u pogledu visine 89,53%, dakle, tužitelj je u ovoj parnici u odnosu na drugotuženika uspio sa 94,77% (100+89,53=189,53:2=94,77) što znači da je drugotuženik uspio sa 5,23%, pa primjenom članka 154. stavka 2. ZPP proizlazi da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova ovog parničnog postupka u omjeru od 89,54% (94,77- 5,23=89,54). Tužiteljev zahtjev za trošak je u cijelosti odbijen, a drugotuženik nema pravo na naknadu parničnog troška iako je djelomično uspio u parnici u postotku od 5,23%, dakle, u parnici je uspio u manjoj mjeri nego tužitelj pa nema pravo na naknadu parničnih troškova. Stoga je zahtjev drugotuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan u toč. V. izreke.

Đurđevac, 17. studenog 2025.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, Klasa:

140-01/19-29/2089, Urbroj: 341-99/08-07/1-24-18

2. pun. prvotuženika NF, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, na broj: TR-1145 2003-17923-7

3. pun. drugotuženika ČF, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Lacković &

Rukavina d.o.o. Zagreb, Pisarnica Đurđevac