Poslovni broj: P-896/2023-33

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice VJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnice Vanja Joka Brkljačić i Ana –Marija Vegar , odvjetnice iz Odvjetničkog društva Joka & Vegar iz Zagreba , Medvešćak 54 protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 , kojeg zastupaju punomoćnici Damir Metelko i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko ,Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 3. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Vanje Joka Brkljačić , odvjetnice iz Zagreba i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić odvjetnice iz Zagreba , dana 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice : VJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 7. svibnja 2025.

II.Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. i čl. 3 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51404627-5102456517 od 8. lipnja 2005 sklopljenog između tužiteljice VJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320 u dijelu u kojem je iznos kredita utvrđen u kunskoj protuvrijednosti od 86.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102456517 od 8. lipnja 2005. sklopljenog između tužiteljice VJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320 u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 930,44 CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro-računa banke, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

IV. Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320 se nalaže isplatiti tužiteljici : VJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 9.062,81 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom :na iznos od:

- 6,74 EUR od 1.10.2005. pa do isplate,

- 4,17 EUR od 1.11.2005. pa do isplate,

- 3,30 EUR od 1.12.2005. pa do isplate,

- 2,75 EUR od 1.1.2006. pa do isplate,

- 3,25 EUR od 1.2.2006. pa do isplate,

- 20,67 EUR od 1.1.2009. pa do isplate,

- 27,14 EUR od 1.3.2009. pa do isplate,

- 31,63 EUR od 1.4.2009. pa do isplate,

- 36,10 EUR od 1.5.2009. pa do isplate,

- 24,32 EUR od 1.6.2009. pa do isplate,

- 13,23 EUR od 1.7.2009. pa do isplate,

- 12,02 EUR od 1.8.2009. pa do isplate,

- 7,71 EUR od 1.9.2009. pa do isplate,

- 14,64 EUR od 1.10.2009. pa do isplate,

- 9,44 EUR od 1.11.2009. pa do isplate,

- 10,80 EUR od 1.12.2009. pa do isplate,

- 12,49 EUR od 1.1.2010 pa do isplate,

- 24,37 EUR od 1.2.2010. pa do isplate,

- 34,22 EUR od 1.3.2010. pa do isplate,

- 31,53 EUR od 1.4.2010. pa do isplate,

- 44,95 EUR od 1.5.2010. pa do isplate,

- 53,49 EUR od 1.6.2010. pa do isplate,

- 85,75 EUR od 1.7.2010. pa do isplate,

- 66,95 EUR od 1.8.2010. pa do isplate,

- 120,95 EUR od 1.9.2010. pa do isplate,

- 93,42 EUR od 1.10.2010. pa do isplate,

- 97,91 EUR od 1.11.2010. pa do isplate,

- 141,65 EUR od 1.12.2010. pa do isplate,

- 130,69 EUR od 1.1.2011. pa do isplate,

- 117,66 EUR od 1.2.2011. pa do isplate,

- 134,47 EUR od 1.3.2011. pa do isplate,

- 113,89 EUR od 1.4.2011. pa do isplate,

- 146,28 EUR od 1.5.2011. pa do isplate,

- 173,49 EUR od 1.6.2011. pa do isplate,

- 181,98 EUR od 1.7.2011. pa do isplate,

- 184,68 EUR od 1.8.2011. pa do isplate,

- 170,28 EUR od 1.9.2011. pa do isplate,

- 170,37 EUR od 1.10.2011. pa do isplate,

- 171,15 EUR od 1.11.2011. pa do isplate,

- 171,21 EUR od 1.12.2011. pa do isplate,

- 189,22 EUR od 1.1.2012. pa do isplate,

- 196,34 EUR od 1.2.2012. pa do isplate,

- 190,36 EUR od 1.3.2012. pa do isplate,

- 194,04 EUR od 1.4.2012. pa do isplate, ,

- 200,19 EUR od 1.5.2012. pa do isplate,

- 199,32 EUR od 1.6.2012. pa do isplate,

- 189,30 EUR od 1.7.2012. pa do isplate,

- 119,71 EUR od 1.8.2012. pa do isplate,

- 122,58 EUR od 1.9.2012. pa do isplate,

- 130,59 EUR od 1.10.2012. pa do isplate,

- 128,01 EUR od 1.11.2012. pa do isplate,

- 129,80 EUR od 1.12.2012. pa do isplate,

- 123,05 EUR od 1.1.2013. pa do isplate,

- 119,02 EUR od 1.2.2013. pa do isplate,

- 127,59 EUR od 1.3.2013. pa do isplate,

- 115,58 EUR od 1.4.2013. pa do isplate,

- 116,55 EUR od 1.5.2013. pa do isplate,

- 112,86 EUR od 1.6.2013. pa do isplate,

- 116,88 EUR od 1.7.2013. pa do isplate,

- 117,74 EUR od 1.8.2013. pa do isplate,

- 126,24 EUR od 1.9.2013. pa do isplate,

- 123,74 EUR od 1.10.2013. pa do isplate,

- 129,46 EUR od 1.11.2013. pa do isplate,

- 124,56 EUR od 1.12.2013. pa do isplate,

- 129,82 EUR od 1.1.2014. pa do isplate,

- 133,00 EUR od 1.2.2014. pa do isplate,

- 129,67 EUR od 1.3.2014. pa do isplate,

- 127,08 EUR od 1.4.2014. pa do isplate,

- 126,35 EUR od 1.5.2014. pa do isplate,

- 128,10 EUR od 1.6.2014. pa do isplate,

- 130,60 EUR od 1.7.2014. pa do isplate,

- 135,03 EUR od 1.8.2014. pa do isplate,

- 133,97 EUR od 1.9.2014. pa do isplate,

- 138,79 EUR od 1.10.2014. pa do isplate,

- 140,13 EUR od 1.11.2014. pa do isplate,

- 140,66 EUR od 1.12.2014. pa do isplate,

- 140,97 EUR od 1.1.2015. pa do isplate,

- 140,97 EUR od 1.2.2015. pa do isplate,

- 140,97 EUR od 1.3.2015. pa do isplate,

- 140,97 EUR od 1.4.2015. pa do isplate,

- 140,97 EUR od 1.5.2015. pa do isplate,

- 140,97 EUR od 1.6.2015. pa do isplate,

- 140,92 EUR od 1.7.2015. do isplate i

- 138,39 EUR od 1.8.2015. do isplate po stopi koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate , za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište , uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta , koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena , za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.

V. Tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320 se nalaže isplatiti tužiteljici : VJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.675,15 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. rujna 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice: VJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u odnosu na potplaćene i povlaštene anuitete u iznosu od 808,94 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 7,42 EUR od 2.9.2005. pa do isplate,

-1,15 EUR od 2.3.2006. pa do isplate,

-8,56 EUR od 2.4.2006. pa do isplate,

-12,29 EUR od 2.5.2006. pa do isplate,

-10,88 EUR od 2.6.2006. pa do isplate,

-9,51 EUR od 2.7.2006. pa do isplate,

-13,31 EUR od 2.8.2006. pa do isplate,

-13,07 EUR od 2.9.2006. pa do isplate,

-8,30 EUR od 2.10.2006. pa do isplate,

-9,85 EUR od 2.11.2006. pa do isplate,

-9,58 EUR od 2.12.2006. pa do isplate,

-11,79 EUR od 2.01.2007. pa do isplate,

-19,78 EUR od 2.2.2007. pa do isplate,

-17,77 EUR od 2.3.2007. pa do isplate,

-18,70 EUR od 2.4.2007. pa do isplate,

-21,50 EUR od 2.5.2007. pa do isplate,

-32,21 EUR od 2.6.2007. pa do isplate,

-34,84 EUR od 2.7.2007. pa do isplate,

-38,31 EUR od 2.8.2007. pa do isplate,

-38,28 EUR od 2.9.2007. pa do isplate,

-33,53 EUR od 2.10.2007. pa do isplate,

-40,60 EUR od 2.11.2007. pa do isplate,

-40,78 EUR od 2.12.2007. pa do isplate,

-35,81 EUR od 2.1.2008. pa do isplate,

-36,36 EUR od 2.2.2008. pa do isplate,

-25,72 EUR od 2.3.2008. pa do isplate,

-18,67 EUR od 2.4.2008. pa do isplate,

-11,71 EUR od 2.5.2008. pa do isplate,

-28,05 EUR od 2.6.2008. pa do isplate,

-32,58 EUR od 2.7.2008. pa do isplate,

-27,62 EUR od 2.8.2008. pa do isplate,

-27,62 EUR od 2.9.2008. pa do isplate,

-37,50 EUR od 2.10.2008. pa do isplate,

-35,28 EUR od 2.11.2008. pa do isplate,

-25,53 EUR od 2.12.2008. pa do isplate i

-14,47 EUR od 02.02.2009. pa do isplate,

VII. Tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320 se nalaže da tužiteljici : VJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.725,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. studenog 2025.pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.725,00 EUR.

IX. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice VJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da mu tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320 isplati iznos od 250,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2023. pa do isplate.

Obrazloženje

1.Tužiteljica VJĆ u tužbi tvrdi da je s tuženikom dana 8. lipnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102456517, u iznosu od 86.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a čl. 2. Ugovora ugovorena je valuta kredita CHF te je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 86.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, te je u čl. 3. ugovorena i valutna klauzula, a čl. 7. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 930,44 CHF obračunatim po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro- računa banke, s time da je rok otplate kredita iznosio 144 mjeseca, a početni anuitet je iznosio 930,44 CHF i tužiteljica tvrdi da je tečajne razlike tuženik vršio jednostrano, svojim jednostranim odlukama o kojima sa tužiteljicom nije pregovarao niti je tužiteljica imala utjecaja na odluke tuženika i također tuženik kao trgovac nije svoju stranku, ovdje tužiteljicu, prilikom ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica, a to je u konkretnom slučaju CHF, informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a sve to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03) pa je tuženik svojim postupanjem povrijedio kolektivne interese i prava tužiteljice, zaključujući Ugovor u kojem je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorio valutnu klauzulu, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i egzaktno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni tečaja valute i sve ovo imalo je za posljedicu neravnotežu ugovornih strana, čime je osim Zakona o zaštiti potrošača povrijeđeno i načelo razmjernosti i načelo jednakosti u oružju (equality of arms) kao stečevina Europske unije , a postupanje tuženika i donošenje jednostranih odluka o promjeni visine kamatne stope utvrđeni su nepoštenima i ništetnima u odlukama domaćih sudova i to odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III- 2521/2015 od 13. prosinca 2016. , a odluka tuženika o vezanju valute uz koju je vezana glavnica, a to je u konkretnom slučaju švicarski franak (CHF) je također proglašena ništetnom i nepoštenom i to odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. , odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnik broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U- III/4150/2019 od 3. veljače 2021. , s time da tužiteljica navodi da su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. ranijeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u daljem tekstu: Stari ZZP) koji odgovara čl. 106. st. 1. novog Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/14, 110/15, 14/19, u daljem tekstu Novi ZZP), a odredbom čl. 118. novog ZZP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. novog ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106.st. 1. novog ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana takvim postupanjem tuženika i također, odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe, mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati i slijedom navedenih kogentnih odredbi, obzirom da je Ugovor o kreditu tužiteljice kao potrošača sklopljen u razdoblju za koje je utvrđena povreda kolektivnih interesa - jednostrane promjene tečaja odlukom banke kako je to opisano u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda, ništetne su sukladno pravnom utvrđenju iz navedene pravomoćne presude kojom je utvrđena ništetnost odredbi o tečaju i stoga su u odnosu na valutnu klauzulu sve promjene tečaja koje je obračunavao tuženik za svaki pojedini anuitet tijekom otplate kredita ništetne te se za svaki anuitet ima obračunati tečaj odnosa kune i švicarskog franka identičan onome na dan plasmana kredita, a razlika koja je nastala radi primjene tečaja različitog od onog koji je vrijedio na dan plasmana kredita kako u pogledu anuiteta tako i u pogledu glavnice predstavlja preplatu na strani tužiteljice pa te iznose tužiteljica potražuje u ovom postupku zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i imajući u vidu činjenicu da je u presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da je ugovorna odredba o tečaju uz koji se veže kredit ništetna, otpala je osnova temeljem koje je tuženik izračunavao glavnicu kredita i mjesečne obveze tužiteljici preko početno ugovorenog tečaja te sukladno tome povećavao te mjesečne anuitete tužiteljici, a sporni ugovor o kreditu, sklopljen među parničnim strankama, ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti kretanje promjene tečaja, niti joj je prilikom potpisivanja, dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti i kako je tuženik primio više nego što je trebao zbog nepoštene jednostrane promjene tečaja, a s obzirom na ugovorne odredbe koje su ništetne, to je, temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015 i 79/18, dalje u tekstu: ZOO), dužan vratiti tužiteljici preplaćeni iznos nastao povećanjem tečaja u utuženom razdoblju, jer čl. 1111. ZOO određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi i obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a čl. 1115. ZOO (član 214. Zakona o obveznim odnosima;,,Narodne novine'', br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05), uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te tužiteljica tvrdi da je prije podnošenja tužbe angažirala stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije koji je izračunao preplaćene iznose s osnova promjene tečaja pa slijedom navedenog tužiteljica traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. i čl. 3 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627- 5102456517 od 8. lipnja 2005 sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je iznos kredita utvrđen u kunskoj protuvrijednosti od 86.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zatim da se utvrdi ništetnim odredba čl. 7. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 930,44 CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro-računa banke, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i tužiteljica traži od tuženika isplatu iznosa od 9.970,80 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, kao i isplatu iznosa od 250,00 EUR na ime troškova preliminarnog izračuna po financijskom vještaku , kojeg je angažirala tužiteljica , a s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2023. te traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana 7. svibnja 2025. precizirala tužbeni zahtjev glede isplate tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 9.062,81 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i da tuženik tužiteljici isplati iznos od 2.675,15 EUR na ime razlike preostale glavnice po konverziji s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana konverzije 30. rujna 2015. dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.

3. Tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda ,jer da je odredbom čl. 14. Ugovora o predmetnom kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke i time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- dalje: ZPP), dakle, nadležnost suda je sporazumno određena i nadležnost suda čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci i s obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika suda poslovni broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao suda pred kojim je tužiteljica podnijela tužbu, tuženik ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je Ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku, a isto tako tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 22. ZPP-a, i to iz razloga što predmetno rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije rješenje kojim je drugostupanjski sud odlučivao povodom prigovora mjesne nenadležnosti, a što je u istovrsnom predmetu potvrđeno od strane Županijskog suda u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja: Gž-726/2022-2 od 22. kolovoza 2022. te ujedno niti odredba čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, a na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a što je također u istovrsnom predmetu potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj :Gž-920/2022-2 od 12. listopada 2022. tako da tuženik predlaže da se Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari te da se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu, a podredno tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te također tuženik osporava tužiteljici da ima status potrošača i ukazuje na čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) gdje se navodi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem , koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne nekomercijalne svrhe, a tuženik ističe da se status potrošača ne presumira već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljici, a u svakom pojedinačnom predmetu potrebno je utvrditi i dokazati status potrošača te nadalje tuženik tvrdi da odlučna činjenica , koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica i tuženik dana 15. prosinca 2015. sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit , koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu poslovni broj: Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. donio rješenje poslovni broj: Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude i Vrhovni sud Republike Hrvatske konačno je zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata , s time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske pa prema shvaćanju tog suda , a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. te Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona nesistemskog karaktera, a glede pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva tako da navodi : „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona tako da slijedom navedenog Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita , koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. , a da u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve , koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama pa s obzirom na konkretan slučaj Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužiteljica kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove i tužiteljica je prihvatom konverzije , odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ju stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita pa stoga tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama, s time da tužiteljica u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 , odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi joj pripadalo eventualno neko pravo na isplatu te također tužiteljica ističe presudu Suda Europske unije poslovni broj: C- 567/20 od dana 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20, kojom odlukom je taj sud odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodio imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je sud u navedenoj odluci utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija pa tako niti pravo povrata navodnih koristi i to zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive i cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske unije je u pravnoj stvari poslovni broj: C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13, jer se navedeni članak temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste, koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te toč. 3. navedene odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci, odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno) i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta dok je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Aneksa, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, a što se tiče tužbenog zahtjeva tužiteljice s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom , tuženik ističe prigovor zastare, jer je Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen dana 15. prosinca 2015., a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužiteljice . s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, a na navodno stjecanje bez osnove imao bi se primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima pa kako je dana 15. prosinca 2015. izvršena konverzija pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara i u svezi s predmetnim Aneksom Ugovora o kreditu , a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužiteljica u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje , tuženik tvrdi da je člankom 5.2. Aneksa utvrđena nova nedospjela glavnica kredita i tužiteljica je pristala na sklapanje Aneksa kojim su sporazumno određeni uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje te stoga tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa , a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju i glede nedopuštenosti nepoštenosti primjene valutne klauzule izražene u CHF tuženik ističe da je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ali tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda Europske unije u predmetima poslovni broj: C- 81/19 i C-243/20, jer zaključak Suda Europske unije je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima i odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja te odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju , koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, dakle ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dok glede informiranosti tužiteljice i postupanju tuženika u fazi pregovora , odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora tako da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik u reklamnom materijalu kao i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužiteljicu na bilo koju opciju iz ponude, težište je stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužiteljica mora biti svjesna i na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. i tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, a u svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute i navedene informacije tužiteljica je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr., a tuženik je tužiteljicu, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, a i iz Ugovora o kreditu razvidno je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja i nadalje, tužiteljica je potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja i također tuženik tvrdi da je tužiteljica bila informirana da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro, dakle iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , tako da iz svega proizlazi da je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i uz to je tužiteljica i profitirala ugovaranjem oročenog depozita, s time da nadalje tuženik navodi da nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF i tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama, a bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik, koji si tuženik, kao Banka ne može priuštiti, odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku i odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke , koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku ( ,,Narodne novine '' br. 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti) pa stoga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu odluku Hrvatske narodne banke , kao i limit iz odluke, tuženik ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora i plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima , što je razvidno i iz dopisa Hrvatske narodne banke od 10. lipnja 2013., a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija , banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF i tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije tako da u slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužiteljica , to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama, jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama pa tuženik zaključno navodi odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti , nadalje tužiteljica je, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu pa tako i za švicarski franak te u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., ,,Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva i navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ pa ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim tako da slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu tužiteljice, podredno da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice , kao neosnovane te naloži tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka, s time da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prijeboja svoje tražbine s tražbinom tužiteljice u iznosu od 5.924,30 kn /786,29 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , a na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja ).

4.

Tuženik je podneskom od 25. lipnja 2025.nakon provedbe financijskog vještačenja precizirao prigovor radi prijeboja s tražbinom tužiteljice s osnova preplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 808,94 EUR ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja ) s zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

5. Tužiteljica u odgovoru na prigovor prijeboja tuženika protivi se istom u cijelosti, a ističe i prigovor zastare tražbine tuženika , s obzirom da tuženik traži isplatu iznosa u periodu od 2005. do 2009. , a za tuženika kao nepoštenog stjecatelja nije nastupio prekid zastare pokretanjem kolektivnog spora tako da je tražbina tuženika u zastari.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ( hipoteke ) na nekretnini od 8. lipnja 2005. , uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Vesne Pučar poslovni broj: OU-546/05-1 od 8. lipnja 2005., uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627- 5102456517 od 8. lipnja 2005. , uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 25 i 26 spisa ), uvid u Plan otplate kredita za kredit koji se otplaćuje u anuitetima ( list 27 do 29 spisa ), uvid u Pregled prometa po kreditu ( list 31 do 49 spisa ), uvid u preliminarni nalaz i mišljenje financijskog vještaka Koraljke Cesarec Noršić ( list 50 do 55 spisa ), uvid u Obavijest tuženika za kreditni paket ,,iz minusa u plus '' , uvid u članak ,,Informacija Pojam ,,valutna klauzula '' i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom uz grafički prikaz ( list 156 do 160 spisa ), uvid u Obavijest o izračunu konverzije kredita ( list 166 do 173 spisa ), uvid u promet po kreditu ( list 174 do 178 spisa ), uvid u Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF s valutnom klauzulom u EUR ( list 179 do 180 spisa ), uvid u Nacrt Aneksa Ugovora o kreditu ( list 181 do 186 spisa ), uvid u Letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR ( list 187 i 188 spisa ), uvid u e-mail podneske ( list 191 do 193 spisa ), uvid u obavijest tuženika : Pitanja i odgovori za stambene kredite ( list 15 i 196 spisa ), uvid u priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. ( list 198 do 210 spisa ), uvid u Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102456517 od 15. prosinca 2015. uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba i saslušana je tužiteljica VJĆ u svrhu dokazivanja.

7. Nesporno je da je tužiteljica VJĆ , kao korisnik kredita s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , kao kreditorom sklopila dana 8. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627- 5102456517, kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 86.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i stranke su ugovorile rok vračanja u 144 mjeseca od puštanja kredita u tečaj s iznosom mjesečnog anuiteta od 930,44 CHF obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa banke te je ugovorena valutna klauzula , a da će se povrat obveza s kamatama , naknadama i drugim eventualnim troškovima obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i da potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja , a također su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,99 % godišnje , a da su stranke suglasne da se mogu vršiti promjene kamatne stope , kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke , a kao namjena kredita je zatvaranje obveza ( iz minusa u plus ) , kao kredit građanima preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu.

8. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 15. prosinca 2015. zaključili Anex broj 2 Ugovora o kreditu broj: 5102456517 , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da nedospjela glavnica kredita po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 21.859,69 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja sukladno otplatnom planu, s time da je u Aneksu navedeno da na dan sklapanja istog postoji više uplaćeni iznos ( preplata ) u iznosu od 6.247,08 kn , čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. Aneksa te da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 1. listopada 2015. do dana sklapanja Aneksa uzete u obzir pri izračunu iznosa preplate.

9. Nesporno je da su Ugovor o kreditu i Aneks tog Ugovora solemnizirani kod Javnog bilježnika.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice , kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora , koje se odnose na valutnu klauzulu i to odredba čl. 2. i čl. 3 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita utvrđen u kunskoj protuvrijednosti od 86.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te odredba čl. 7. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 930,44 CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro-računa banke, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, da li je tužiteljica potrošač , da li se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom Ugovoru , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužiteljice i tuženika te u kojem iznosu, a sporna je i visina tražbina tužiteljice i tuženika.

11. Tužiteljica VJĆ je izjavila da je uzela kod tuženika kredit u iznosu od 86.000,00 CHF radi uređenja stana u [adresa]. Tužiteljica se ne sjeća na koliko je rata uzela predmetni kredit , odnosno na koliko godina otplate. Tužiteljica tvrdi da je došla u banku i prije uzimanja kredita i ništa joj u banci nisu objašnjavali u pogledu kredita, a da su rekli samo nešto o uvjetima kredita i roku vraćanja. Tužiteljica navodi da je pročitala Ugovor o kreditu te da joj je u ugovoru sve bilo jasno. Tužiteljica navodi da nije imala nekih saznanja u vezi valutne klauzule niti se sjeća da li joj je u banci što o tome rečeno . Tužiteljica se ne sjeća kada je uzela predmetni kredit, a s obzirom da je prošlo ,,dosta'' vremena od tada. Tužiteljica navodi da je vezi solemnizacije predmetnog ugovora otišla kod Javnog bilježnika, ali joj Javni bilježnik nije ništa govorio o predmetnom ugovoru o kreditu i kod Javnog bilježnika pročitala je Ugovor o kreditu.Tužiteljica navodi da je uzela kredit u CHF, a nije tražila kredit u nekoj drugoj valuti, kao što su HRK ili EUR. Tužiteljica se sjeća da je u to vrijeme od strane banke bila ponuda kredita u valuti CHF. Tužiteljica se sjeća da u banci , s obzirom na gužvu koja je tamo bila nije stigla nešto posebno pitati o valutnoj klauzuli ili tečaju , odnosno da li tečaj raste ili pada, a da je kod kuće pročitala ugovor, a nakon čitanja tog ugovora o kreditu nije otišla u banku po dodatno objašnjenje , a da joj je nakon čitanja tog ugovora bilo sve jasno. Tužiteljica tvrdi da je otplatila predmetni kredit i da je kredit osobno otplaćivala. Nadalje tužiteljica tvrdi da u vrijeme kada je uzimala kredit, a i kasnije tijekom otplate nije imala u vlasništvu obrt niti tvrtku već je radila na Zagrebačkom velesajmu i to cijeli svoj radni vijek, zapravo 40 godina.Tužiteljica navodi da je u jednom trenutku došlo do povećanja mjesečne rate kredita, ali da je sve to prihvaćala prilikom vraćanja kredita. Tužiteljica ,,misli'' da je dobivala obavijest od banke da se povećava mjesečna rata kredita, ali nije dolazila u banku i tražila objašnjenje za povećanje mjesečne rate kredita, jer je znala da neće ništa s time učiniti.Tužiteljica se ne sjeća da bi tražila , odnosno da bi došlo do konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR i da bi u vezi s tim sklopila kakav ugovor.Tužiteljica navodi da ju nitko nije upozorio na rast mjesečne rate kredita , odnosno mogućnost da se rata kredita tako jako poveća prilikom ugovaranja kredita.Tužiteljica tvrdi da je uzela samo jedan kredit u CHF, a da je uzimala i druge kredite , ali ne u CHF.

12. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

13. Osim toga , valja reći da odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili pre ze ntira ni m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan

uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice , njoj je ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta tako da značaj neravnoteže zbog valutn e klau zule u švic a rskim fran cim a bio je tim veći što prosječni potrošač nije moga o zn ati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći v alutni rizik, koji je još v eći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka tako da u Ugo v o r u po stoji pr o mje njivi ele m e nt valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

15. Naime, kako je to gore navedeno tužiteljici je, prije uzimanja kredita rečeno da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je do povećanja tečaja švicarskog franka i do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

16. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uopće uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

17. Pri tome valja reći da je tužiteljica prosječan potrošač te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

18. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

19. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora i to odredba čl. 2. i čl. 3 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita utvrđen u kunskoj protuvrijednosti od 86.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te odredba čl. 7. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 930,44 CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro-računa banke, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. i III. izreke presude.

20. Osim gore navedenog valja reći da je sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet VJ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

21. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

22. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka zaključenog dana 15. prosinca 2015. Anexa broj 2 Ugovora o kreditu broj:5102456517. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Anex Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Anexa , odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutoj pravomoćnoj odluci donesenoj od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

23. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Anex koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

24. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

25. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

26. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Aneksom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i tužiteljica je preplatila iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Anexom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Anexa Ugovora tužiteljici nije vraćeno,sve ono što je preplatila.

27. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice , a da je tužiteljica osporila tražbinu tuženika radi prebijanja , provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz tvrtke Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti da se : utvrdi visinu obveze tužiteljice po Ugovoru o kreditu u trenutku isplate kredita, a uzimajući u obzir da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, slijedom čega je visinu obveze na dan isplate kredita potrebno utvrditi uz početnu ugovorenu valutu tečaja CHF na dan isplate kredita, a nakon toga, utvrđene visine obveze tužiteljice, potrebno je utvrditi da li je tužiteljica uzimajući u obzir sve uplate koje vršila po predmetnom kreditu uz valutnu klauzulu izvršila preplatu, te ukoliko jest, da se predmetna preplata iskaže u mjesečnim iznosima uz dospijeće, da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), zatim izračuna novčani iznos, izražen u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 1. srpnja 2005. pa do 1. prosinca 2008

28. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 8.253,87 EUR, , a ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 808,94 EUR pa sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 9.062,81 EUR, zatim glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30. rujna 2015. iznosila 146.678,95 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 166.834,86 kn i slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.675,15 EUR, a prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužiteljice te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. te utvrdio preplatu tužiteljice na dan sklapanja Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu u iznosu 818,53 EUR, a vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužiteljice i tuženika, što predstavlja pravno pitanje.

29. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka , a tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

30. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a i stranke na isti nisu stavile primjedbe pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

31.

Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 9.062,81 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice pa je valjalo odlučiti kao u toč. IV izreke presude.

32. Osim navedenog iznosa tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate , koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. IV izreke presude.

33. Nadalje temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice s obzirom da je utvrđena razlika preostale glavnice po konverziji u iznosu od 2.675,15 EUR, koji je dosuđen tužiteljici pa je valjalo odlučiti kao u toč.V. izreke presude.

34. Osim navedenog iznosa od 2.675,15 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 30. rujna 2015. pa je sud odlučio kao u toč. V izreke presude.

35. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

36. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice u iznosu od 808,94 EUR , s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta te tuženik traži i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

37.

Tužiteljica se protivila prigovoru tuženika o prijeboju tražbina s tražbinama tužiteljice.

38. Prigovor tuženika o prijeboju tražbina nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužiteljica nije niti primila .

39. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužiteljica ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

40. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač.

41. Tužiteljica je stavila prigovor zastare tražbine tuženika čiji prijeboj traži .

42. Prigovor tužiteljice o zastari takve tražbine tuženika je osnovan.

43. Naime , prema čl. 225. ZOO-a tražbina tužitelja zastarijeva za pet godina od dospijeća svakog pojedinog iznosa , s time da tuženik nema status potrošača i ne uživa pravnu zaštitu iz kolektivnog spora, kao potrošač i ne može se pozivati na prekid zastarnog roka uslijed podnošenja tužbe u kolektivnom sporu pa kako je dospijeće najranijeg iznosa 2. veljače 2009. a kako je tuženik podnio prigovor prijeboja 14. veljače 2024. , to je protekao rok od pet godina i nastupila je zastara tražbine tužiteljice prema tuženiku te je valjalo odlučiti kao u toč.VI. izreke presude.

44. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio za osobne potrebe ( pokriče minusa po tekućem računu i adaptacija kuće ) pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač.

45. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

46. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužiteljica nije bila u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita vlasnik obrta ili tvrtke, što proizlazi iz uvjerljivog i životnog iskaza tužiteljice.

47. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužiteljice u podnesku od 7. svibnja 2025. zbog toga što tužiteljica traži isplatu iznosa od 2.675,15 EUR s osnova razlike nedospjele glavnice između visine glavnice CHF i EUR na dan 30. rujna 2015. , kao dana konverzije , a što u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica nije tražila.

48. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

49. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 7. svibnja 2025. , jer je tužiteljica nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične osnove zahtijevala drugu novčanu svotu , odnosno iznos za koji nije znala prije provedbe financijskog vještačenja pa je tek po provedbi istog mogla znati točne iznose tužbenih zahtjeva , a sve na temelju iste činjenične osnove , koje iznose potražuje pa je valjalo dopustiti takvu preinaku tužbe i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

50. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužiteljice.

51. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužiteljice nije osnovan.

52. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a.

53. Glede iznosa razlike preostale glavnice , odnosno što se tiče valutne klauzule valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara tražbine tužiteljice.

54. Tuženik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda , jer da je prema sporazumu stranaka temeljem predmetnog Ugovora o kreditu , kao i općemjesno prema ZPP-u nadležan Općinski sud u Rijeci.

55. Općinski sud u Zlataru , Stalna služba u Zaboku je na pripremnom ročištu rješenjem od 4. lipnja 2024. odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti , jer prema rješenju predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 223/2023-6 od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru , odnosno Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , kao drugi stvarno i mjesno nadležni sud pa ovaj sud nije ovlašten mijenjati navedeno rješenje predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to je valjalo odbiti kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

56. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 250,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom , a koji iznos se odnosi na troškove vještačenja po financijskom vještaku Koraljki Cesarec Noršić ( list 50 do 55 spisa ), jer se s tim vještačenjem nije suglasio tuženik te je tužiteljica samoinicijativno ( privatno ) provela to vještačenja tako da je sud uzeo u obzir samo vještačenje , koje je on odredio.

57. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a , jer tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva ( 250,00 EUR ) ,a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u cijelosti , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćnici , koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova , za zastupanje na raspravama dana 4. 6. 2024. , 9. 7. 2024. , 6. 11. 2024. i 3. 10. 2025. , svaka po tbr 9/1 i svaka po 100 bodova te na sastav podnesaka dana 19. 4. 2024. , 7. 5. 2025. 18. 9. 2025 i 27. 6. 2024. svaki po tbr 8/1 i svaki po 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.800,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 450,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu mod 275,00 EUR te troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.725,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 17. studenog 2025.

58. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.725,00 EUR.

U Zaboku 17. studenog 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Joka & Vegar iz Zagreba , Medvešćak 54

2. Odvjetničko društvo Metelko ,Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 62