Posl.br. P-735/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja NL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku UL, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split zastupanog po punomoćniku TL, radi Obvezno - ništetnost, nakon održane glavne i javne glavne rasprave zaključene dana 29. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja UL i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 17. studenog 2025.godine

presudio je

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1 Ugovora o kreditu br. 050920041002 ovjeren pod brojem OV-14597/2005 od 20. rujna 2005.g. javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, a koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi:

“ … Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 23.180,00 CHF ( lovima: dvadesettritisućestoosamdeset 00/100 CHF) u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate....“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 2.068,86 EUR-a skupa sa zateznim kamatama koje se obračunavaju od 26. siječnja 2016. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 26. siječnja 2016.g., pa do isplate.

III Utvrđuje se postojanje tuženikove tražbine od 1.144,85 eura iz prigovora radi prebijanja.

IV Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 77,16 eura.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.000,00 eura sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je s tuženikom, dana 20. rujna 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 050920041002 ovjeren pod brojem OV- 14597/2005 javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, a temeljem kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos kredita od 23.180,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, za adaptaciju stana, da je čl. 1 predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF. Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu br. 050920041002 potvrđenog pod brojem OV-663/16 od strane javnog bilježnika Nikše Mozara iz Dubrovnika od 25. siječnja 2016 .g., da su tužitelj i tuženik ugovorili konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu ( čl. 1) na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača,u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Gore navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominje se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003 -2008.godine, te je postala predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija. Upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4.travnja 2012.godine, je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale- Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci). Gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br.P-1401/2012 i u istom je dana 4.srpnja 2013.godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu,a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće. Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13. Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna. Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9.travnja 2015.godine broj:Revt 249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio ,a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika(banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi. Zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.g., odbijena je, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. U obrazloženju citirane presude Vrhovnog suda RH prihvaća razloge iznesene u citiranoj drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda RH, koji se odnose na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo-osmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, se, te na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja upućuju na razloge iz drugostupanjske presude (stranica 47-66 obrazloženja) i objavljuje na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a. Sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, iz razloga što isti nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa slijedom prethodno navedenog tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora.Predlaže utvrditi da je ništetena odredba o valutnoj klauzuli u CHF te isplatu više plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe koji će se utvrditi vještačenjem, te troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je sjedište tuženika u Splitu sve u smislu čl.48 ZPP-a, da ne postoje pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl.186.b ZPP-a, jer tužitelj nije dokazao da mu tuženik odbija dati podatke, da je kredit konvertiran i 30. rujna 2015. godine te da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, čime nema osnovnog ugovora ni pravnog interesa za vođenje parnice, a u kojem su utvrdile iznos preplate od 9.207,26 kuna. Predlaže da vještak utvrdi tzv negativne tečajne razlike. Ističe prigovor zastare tražbine i prigovor radi prebijanja za iznos preplate utvrđen u konverziji od 1.222,01 euro/9.207,26 kuna.

3. Tužitelj podneskom od 15. listopada 2024. godine u bitnome navodi da s prije podnošenja tužbe obratio tuženiku 12. lipnja 2023,a li da tuženik zbog kratkoće vremena nije mogao istu ni dostaviti i smatra da je svakako mogao postaviti stupnjevitu tužbu. Smatra da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti sukladno čl.19. l st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji propisuje da je za potrošački spor nadležan sud prebivališta tužitelja.

4. Tužitelj ističe zastaru tražbine iz prigovora radi prebijanja.

5. Sud je saslušao tužitelja i proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

6. Tužitelj podneskom od 05. ožujka 2025. godine u bitnome smatra da unatoč konverziji potrošač zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, te da pristajanje na konverziju ne znači i odricanje na punu restituciju i povrat stečenog.

7. Konačno, tužitelj podneskom od 06. listopada 2025. specificira tužbenih zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka toč. II potražuje s osnove ništetne odredbe o klauzuli ukupan iznos od 2.068,86 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, i toč. III troškove postupka.

8. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

-e-mail prepiska od 12. lipnja 2023 (l.s.7)

-ugovor o kreditu broj 050920041002 od 20. rujna 2005. (l.s.8-11)

-Dodatak br. 1 ugovora o kreditu br.151109069373 od 21. siječnja 2016. ovjeren pred javnim bilježnikom Nikšom Mozarom iz Dubrovnika, posl. br. OV- 663/16 (l.s.27-33)

-dopis OTP banke d.d. od 13. studenog 2015. (l.s. 34-36)

-otplatni plan za kredit broj ugovora 151109069373 (l.s.37-40)

-pregled uplata po kreditu broj 050920041002 (l.s. 41-46)

-prometi po računu od 01. siječnja 2016. do 01. siječnja 2019. (l.s.47-53)

-sudska praksa (l.s.54-110)

-sudska praksa (l.s.119-120, 128-181)

-obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (l.s.188-194)

-amortizacijski plan od 21. rujna 2005. (l.s.195-197)

-obavijest o naplati interkalarne kamate od 20. rujna 2005. (l.s.198)

-Nalaz i mišljenje vještaka Smiljane Čučuković od 21.svibnja 2025. (l.s.199- 207, 212-235)

-sudska praksa (l.s.242-311)

9. Sud je saslušao tužitelja NL i saslušao vještakinju za računovodstvo i financije Smiljanu Čučuković radi davanja usmenog Nalaza i mišljenja.

10. Sud nije provodio daljnje dokaze koji su predlagani, već ih je, u smislu odredbe članka 292. stavka 4. ZPP-a u vezi s člankom 220. stavkom 2. ZPP- a, kao nepotrebne odbio jer su predloženi na okolnosti koje sud, na temelju već provedenih dokaza, smatra dovoljno utvrđenim ili na okolnosti koje nisu sporne ili nisu od utjecaja na rješavanje predmeta spora. Iz istih razloga nije posebno cijenio ni preostale izvedene dokaze.

11. Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, je li potraživanje tužitelja u zastari, kao i je li konverzijom kredita tužitelj konačno uredio svoja prava i obveze iz tog ugovornog odnosa, te je li osnovan prigovor radi prebijanja iznosa preplate utvrđenog u konverziji kredita.

12. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 20. rujna 2005. godine. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 23.180,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB važećem za CHF na dan korištenja kredita, s namjenom za adaptaciju, na vrijeme od 15 godina koji kredit se tužiteljica obvezala platiti kroz 180 mjesečnih anuiteta,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,39 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu i vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje,

- da je tuženica u nekoliko navrata za vrijeme otplate povećavala kamatnu stopu te se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica, odnosno njezin prednik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31 prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tuženica odnosno njezina prednica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da u pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa, ali da tuženica nije predlagala dokaze saslušanjem svojih djelatnika koji su sudjelovali od strane banke u sklapanju predmetnog ugovora na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak i za rizik vezan uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi takve odredbe mogle imati i utjecati na visinu otplate kredita dok iz iskaza tužitelja proizlazi da ga kod sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije upozorio na mogućnost značajnog rasta CHF i kamate, pa imajući u vidu navedeno zaključuje da se obvezujući učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenjuje u ovom postupku jer se radi o potrošačkom ugovoru sastavljenom po tuženici na unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru i u vrijeme obuhvaćenom tom pravomoćnom presudom i koje i koje odredbe su imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u vidu povećanja kamatnih stopa i znatnog povećanja anuiteta zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

- da tužitelj NL u bitnome iskazuje da je svrha podizanja kredita bila renovacija stana na adresi [adresa], na kojoj i sada stanuje, da se obratio banci tuženika jer je to bila banka najviše zastupljena na ovom području, a misli da je kod te banke i imao otvoren račun na kojem je primao plaću, da mu je djelatnica u banci prilikom raspitivanja o mogućnosti kreditiranja preporučila kredit sa valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljnijim i kao najstabilnija devizna valuta, da mu djelatnica u banci nije posebno pojašnjavala ekonomske rizike do kojih bi moglo doći ako dođe do povećanja tečaja u CHF. Iskazuje da on nije niti razmišljao o tome može li doći i što ako dođe do promjene tečaja odnosno rasta tečaja., da je djelatnica rekla da mu je najisplativije uzeti kredit u švicarcima jer druge valute "skaču gore-dole", dok je švicarac stabilan, pa da je i poslušao djelatnicu banke smatrajući da mu ona sugerira ono što je stvarno najpovoljnije. Banka je pripremila ugovor kojeg je on onda potpisao i da je znao koliki je iznos kredita koji će dobiti. Kako je došlo do rasta tečaja i kamatne stope rata kredita se povećala od početne od oko 1.500,00 kuna i narasla je do 2.500,00 kuna mjesečno, da je do konverzije kredit je otplaćivao sve po povećanim iznosima,a kada je stupio novi zakon i provedena konverzija kredita objeručke je prihvatio jer mu se smanjila mjesečna rata. On se ne sjeća jeli mu po ovom kreditu u konverziji priznata ikakva pretplata, moguće da jest a brigu o kreditu je inače vodila njegova supruga, kao i da je cijelosti isplaćen predmetni kredit. Odgovara da se on ne sjeća jeli kod zaključenja ugovora išao isti ovjeriti kod javnog bilježnika, da je zbog porast mjesečnih rata koji je nastao uslijed rasta tečaja švicarskog franka utjecao na ekonomsko stanje u njegovoj obitelji i bilo opterećenje za kućni budžet. Ima tri kćeri s time da su u to vrijeme dvije bile maloljetne,

- da je tuženik tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos od

9.207,26 kuna/1.222,01 eura utvrđenih u konverziji,

- da je u Nalazu i mišljenju od 05. rujna 2024.godine vještakinja financijske struke Smiljana Čučković izračunala preplatu tečaja u odnosu na početni tečaj iznosi 2.442,81 eura, zateznu kamatu na preplaćene iznose do dana konverzije 770,90 eura, da preplata u konverziji iznosi 1.144,85 eura,

- da je vještakinja je izvršila i prebijanje tražbine tužitelja od 2.442,81 euro, sa iznosom utvrđenim u konverziji od 1.144,85 eura i to po redu uračunavanje iz čl. 172. ZOO-a namirujući prvo zatezne kamate, te da je utvrdila da je višak preplate u konverziji 373,95 eura (koji nije prebijen), te za taj iznos umanjila glavnicu (2.442,81 euro-373,95 eura) i dobila iznos od 2.068,86 eura na koji teče zatezna kamata od 26. siječnja 2016. godine pa do isplate.

16. Tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju te toč. II potražuje iznos od 2.068,86 eura sa zateznim kamata.

17. Sud je u cijelosti prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev, kao osnovan.

18. Prvenstveno, prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan jer čl. 19. l Zakona o

potrošačkom

kreditiranju

(Narodne

novine

br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2 016, 128/2022, 156/2023 ) propisuje da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, pa je ovaj sud kao sud prebivališta tužitelja stvarno i mjesno je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

19. Tužitelj je pravilno postavio manifestacijski zahtjev u smislu čl.186. b ZPP-a, a u konkretnom slučaju tužitelj, tek nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja može postaviti određeni tužbeni zahtjev, radi čega su prigovori tuženika u ovom smjeru neosnovani.

20. Slijedom prethodnih utvrđenja, sud nalazi da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i protivne odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP-a budući da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u vezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli korištene protivno svrsi čime su izazvale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku pa zaključuje da su te odredbe ništetne. Tako iskazuje i sami tužitelj NL kada navodi da mu je djelatnica u banci prilikom raspitivanja o mogućnosti kreditiranja preporučila kredit sa valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljnijim i kao najstabilnija devizna valuta, da mu djelatnica u banci nije posebno pojašnjavala ekonomske rizike do kojih bi moglo doći ako dođe do povećanja tečaja u CHF i da je banka pripremila ugovor. Njegov iskaz sud nalazi uvjerljivim i logičnim i podudarnim sa sadržajem pregledanih isprava, te iz kojeg se zaključuje da je tužitelj potrošač. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

21. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

22. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju.

23. Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

24. Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

25. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

26. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz odredbi ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

27. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije. Dapače i sam tuženik u Dodatku ugovoru o kreditu čl.1.2. navodi da sklapanjem Dodatka ne nastaje novacija obveze iz čl.145. ZOO-a već da se radi o istoj tražbini (obvezi) iz osnovanog ugovora.

28. S obzirom na prethodno utvrđeno, rukovodeći se s Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je iznos preplate kamate 2.068, 86 eura. Naime, vještakinja je obračunala zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do konverzije 30. rujna 2015. godine 2.442,81 eura kojeg je sukladno čl. 56. ZOO-a prebila s iznosom preplate utvrđenim u konverziji 1.144,85 eura prema pravilu o redu uračunavanja iz čl.172. ZOO-a, dok je višak preplate u konverziji od 373,95 eura (preostao nakon prebijanja) oduzela od glavnice 2.442,81 euro i dobila preostalo potraživanje tužitelja od 2.068,86 eura. Vještakinja je dala tabelarni prikaz preplate tečaja, obračun zateznih kamata i prikazala iznos preplate u konverziji, prebijanje kao i datume isplate.

29. Nije prihvaćeno tuženikovo traženje da vještakinja obračuna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja jer tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju ništetne ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora (odredbe o valutnoj klauzuli) nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.

30. Na provedeno vještačenje stranke nisu imale daljnjih primjedbi, pa ga je sud u cijelosti prihvatio kao objektivnog, obrazloženog i izrađenog u skladu s pravilima struke,pa je za taj iznos prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. II izreke).

31. Nadalje, prema Nalazu i mišljenju vještaka osnovano je potraživanje iz prigovora radi prebijanja od 1.144,85 eura,(toč. III izreke), dok je odbijen za iznos od 77,16 eura (toč. IV izreke).

32. Nije osnovan tužiteljev prigovor zastare tražbine iz prigovora radi prebijanja jer u trenutku kada su bile ostvarene pretpostavke za prijeboj 30. rujna 2015. godine (kada su se tražbine srele) nisu bile u zastari.

33. Preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR u biti predstavlja djelomično ispunjenje tuženikove obveze po osnovi ništetnih odredbi, a kako je tuženik pored glavnice dugovao i zatezne kamate koje teku od preplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverziji time su namirene kamate jer sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sve kako je to obračunala vještakinja u svom Nalazu i mišljenju.

34. Sukladno čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

35. Istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

36. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 16. lipnja 2023. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225.ZOO-a koji se primjenjuje za tražbine stečenog bez osnove.

37. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje:ZOO-a) kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

38. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-au svezi s čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT). Sukladno određeno postavljenom zahtjevu tužitelja i vrijednosti predmeta spora za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženih podneska od 06. ožujka 2025 100 bodova (Tbr 8/1 OT), za pristup na ročišta 06. svibnja 2024. godine, za 24. lipnja 2024. godine, 11. studenog 2024. godine i 29. listopada 2025. godine za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), 600 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, ukupno 1.200,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, 1,500,00 eura.Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, sveukupno 2.000,00 eura. (toč. V. izreke)

39. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151. st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate (toč. V izreke).

U Dubrovniku 17. studenog 2025.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni iznos tečaja 1 EUR = 7.53450 kuna