Poslovni broj: P-2618/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja NO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Borislav Planinc, odvjetnik u Varaždinskim Toplicama, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (87939104217), Zagreb, Jurišićeva 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 17. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu br. 202405, od 23. siječnja 2007. sklopljen između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora i tužitelja NO, kao korisnika kredita."

II Prihvaća se podredno postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredaba točki 2., 4., 6. i 8. Ugovora o kreditu br. 202405, od 23. siječnja 2007. sklopljenog između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora i tužitelja NO, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena redovna godišnja kamatna stopa i efektivna kamatna stopa koje su tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjive na osnovu jednostrane Odluke banke kreditora o kamatnim stopama i naknadama, otplata kredita u kunskim iznosima anuiteta visina kojih se određuje po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te naknade za obradu zahtjeva administraciju kredita i za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, koja se naplaćuje jednokratno prije isplate kredita, te naknada za vođenje računa za otplatu kredita."

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju BO iznos od 2.425,97 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 119,70 €, od 27.01.2007. g. pa do isplate,

- na iznos od 186,57 €, od 27.01.2007. g. pa do isplate,

- na iznos od 3,47 €, od 06.01.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 16,57 €, od 05.02.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 17,52 € od 03.03.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 15,83 €, od 07.04.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 14,62 €, od 07.05.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 13,47 € od 05.06.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 10,90 € od 04.07.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 11,80 € od 05.08.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 13,09 € od 08.09.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 13,32 € od 06.10.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 13,01 € od 05.11.2009. g. pa do isplate,

- na iznos od 15,34 € od 08.01.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 17,42 € od 14.01.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 19,00 € od 04.02.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 18,63 € od 04.03.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 22,50 € od 08.04.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 21,31 € od 05.05.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 23,34 € od 03.06.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 33,05 € od 02.07.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 30,68 € od 04.08.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 38,98 € od 04.09.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 34,77 € od 02.10.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 30,99 € od 05.11.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 41,83 € od 03.12.2010. g. pa do isplate,

- na iznos od 47,67 € od 04.01.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 42,32 € od 02.02.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 42,98 € od 01.03.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 40,62 € od 02.04.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 43,32 € od 05.05.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 51,84 € od 03.06.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 54,11 € od 02.07.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 68,19 € od 03.08.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 63,74 € od 04.09.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 54,98 € od 05.10.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 55,16 € od 03.11.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 54,41 € od 03.12.2011. g. pa do isplate,

- na iznos od 58,39 € od 03.01.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 52,28 € od 03.02.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 59,36 € od 04.03.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 59,50 € od 04.04.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 60,21 € od 03.05.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 61,25 € od 07.06.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 60,12 € od 03.07.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 60,23 € od 04.08.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 59,19 € od 05.09.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 57,28 € od 03.10.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 59,61 € od 04.11.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 60,46 € od 04.12.2012. g. pa do isplate,

- na iznos od 60,19 € od 04.01.2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 123,28 € od 25.01.2013. g. pa do isplate,

- na iznos od 46,78 € od 05.02.2013. g. pa do isplate,

i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi tužitelju BO troškove parničnog postupka u iznosu od 1.543,48 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita 23.1.2007. s prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu br. 202405 radi kupnje vozila, kojim mu je prednik tuženika odobrio potrošački kredit u iznosu od 13.146,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate kredita. Naznačeni iznos s pripadajućom ugovorenom kamatnom stopom od 6,15 %, promjenjivom u skladu s odlukom kreditora, tužitelj je trebao vratiti do 1.2.2013. u 72 jednaka mjesečna anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 218,80 CHF po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, a prema otplatnom planu, i to uz jednokratne naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,50 %, naknadu za osiguranje kredita po stopi od 1,95 % na iznos glavnice uvećan za 20 %, te naknadu za vođenje računa za otplatu kredita u iznosu i razdobljima određenim odlukom kreditora. Predmetni kredit tužitelj je otplatio 4.2.2013. Naznačeni Ugovor o kreditu sastavio je prednik tuženika kao kreditor i isti spada u tzv. tipske/adhezijske ugovore o odredbama kojih je isključeno pregovaranje ugovornih strana. U konkretnom slučaju tužitelj također nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima ugovora, pa tako niti o bitnim sastojcima ugovora u koje pripadaju odredbe o izražavanju iznosa kredita u CHF, a isplati u kunama, o naknadama za obradu zahtjeva za kredit, vođenje računa kredita i osiguranje kredita i njihovim visinama (toč. 6. Ugovora), izražavanje otplatnog anuiteta u CHF, a plaćanju kunama i to prema prodajnom tečaju kreditora na dan uplate odnosno u primjeni tzv. valutne klauzule (toč. 4. i 8. Ugovora), te visini i promjenjivosti kamatne stope (toč. 2. Ugovora). Prednik tuženika je pri davanju ponude kredita, sklapanju i izvršenju kredita postupao suprotno načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti, poštenja i savjesnosti, dužnosti suradnje, zabrane zlouporabe prava, zabrane prouzročenja štete), kao i zlouporabe položaja ili statusa, što je rezultiralo nepoštenošću gore navedenih odredbi ugovora i posljedično tome njihovom ništetnošću. Isto tako, u kolektivnom sporu vođenom između ostaloga i protiv prednika tuženika utvrđeno je da je isti u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da je razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. S obzirom da je sve navedeno postojalo i u konkretnom kreditnom odnosu stranaka, tužitelj se ovdje poziva na ta utvrđenja. Kako se radi o bitnim odredbama ugovora – predmetu i cijeni, ništetnost tih odredbi ugovora povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Stoga tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, a podredno da su ništetne gore naznačeni dijelovi odredaba toč. 2., 4., 6. i 8. Ugovora o kreditu. S obzirom da je tužitelj s osnova povećanja kamatne stope i rasta tečaju tuženiku isplatio veći iznos od onoga koji bi isplatio da tog povećanja nije bilo (ukupno 1.933,42 EUR), odnosno tužitelju je 26.1.2007. prilikom isplate kredita naplaćena nepoštena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 119,70 EUR, kao i naknada za osiguranje kredita u iznosu od 186,57 EUR, te su mu tijekom otplate kredita ukupno naplaćene naknade za vođenje računa kredita u iznosu od 123,28 EUR, tuženik je u obvezi vratiti tužitelju tako stečeno bez osnove. Slijedom toga, tužitelj u konačnici potražuje od tuženika isplatu iznosa od 2.425,97 EUR sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Ovdje je za istaknuti da je sud primjenom odredaba čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu (za iznos od 63,59 EUR), a s obzirom je da takvu preinaku sud prvenstveno smatrao svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a tužbu na navedeni način (uslijed naknadno provedenog financijskog vještačenja) tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Nastavno u bitnom navodi da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na ovaj konkretan predmet, već bi tužitelj trebao dokazati odnose li se ta utvrđenja na istoga kao prosječnog potrošača, odnosno postoje li pretpostavke za eventualno utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli. Tuženik navodi da su takve odredbe u ugovoru bila jasne, uočljive i razumljive zbog čega njihovu ništetnost nije niti moguće utvrđivati, dok je prednik tuženika kamatnu stopu mijenjao u skladu sa svojim internim aktima na čiju primjenu je tužitelj pristao te prema vladajućim tržišnim uvjetima, odnosno tužitelj je prilikom sklapanja ugovora bio informiran i upoznat s promjenljivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja. Stoga osporene odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nisu uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ujedno ističe da ništetnost osporenih odredbi Ugovora o kreditu ne povlači ništetnost cijelog ugovora. Ukoliko bi sud prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, tuženik je u tom slučaju izjavio i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova povrata iznosa kredita koji je isplatio tužitelju u iznosu od 13.146,00 CHF u kunskoj sada EUR protuvrijednosti sa zateznim kamatama. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 23.1.2007. s potvrdom javnog bilježnika, plan otplate, promet po računu i otplatnu tablicu po kreditu, prometnu karticu po kreditu, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb, saslušan je tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. 23.1.2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 202405 potvrđen po javnom bilježniku Krešimiru Copiću iz Dugog Sela 24.1.2007. pod br. OU-88/2007, kojim je prednik tuženika kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 13.146,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. U toč. 4. ugovorena je valutna klauzula (kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti), a rok otplate kredita bio je 72 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima koji dospijevaju na naplatu svakog 1. -og u mjesecu počev od 1.3.2007. u iznosu od 218,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća (toč. 8. Ugovora), dok je namjena kredita bila kupnja vozila. U toč. 2. ugovora ugovorne strane su odredile da je redovna kamatna stopa 6,15 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, dok su u toč. 6. ugovora navele i naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita – jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva – jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95 % na iznos glavnice uvećane za 20 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom te naknadu za vođenje računa za otplatu kredita – ista se naplaćuje u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Nadalje, nije sporno da je tuženik doista tužitelju naplatio naknade iz toč. 6. Ugovora, zatim u skladu sa svojom Odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka povećao redovnu kamatnu stopu u odnosu na početnu i tako je naplaćivao tužitelju (ista je nakon početne iznosila 6,40 % godišnje od 1.3.2008. do 1.12.2008., zatim 7,00 % godišnje do 1.9.2009. te konačno 7,70 % godišnje do otplate kredita 4.2.2013.), kao i da je u tom razdoblju dolazilo do rasta tečaja (tečaj je prilikom isplate kredita 26.1.2007. iznosio 1 CHF = 4,569661 kn). Provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., čiji nalaz i mišljenje s dopunama sud u cijelosti prihvaća cijeneći ga stručnim i obrazloženim te u skladu s pravilima znanosti i vještine (takvom konačnom nalazu i mišljenju nisu prigovarale niti stranke), sud je utvrdio da ukupan iznos pretplata uzimajući u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i početnu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita, iznosi 14.918,96 kn (s osnova kamata iznos od 1.871,04 kn, a s osnova rasta tečaja 13.047,92 kn), dok ukupan iznos koji je tužitelj manje platio u odnosu na promjenu kamatne stope i početni tečaj iznosi 351,60 kn, dakle sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) iznosi 14.567,36 kn sada 1.933,42 EUR. Isto tako, tužitelju je na dan isplate kredita 26.1.2007. naplaćena naknada za obradu kredita i administraciju kredita u iznosu od 901,09 kn sada 119,70 EUR, zatim istoga dana i naknada za osiguranje kredita u iznosu od sada 186,57 EUR, a tijekom otplate kredita i naknade za vođenje računa za otplatu kredita u ukupnom iznosu od 928,00 kn sada 123,28 EUR (naknada je naplaćivana od 31.1.2007. do zaključno 24.1.2013.).

7. Također nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik tada pod nazivom Sberbank d.d. (još ranije Volksbank d.d.) u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je spomenuta banka u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je sklapala ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke spomenute banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP 03 u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP 07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 te je stoga glede istih pravomoćna, dok je revizija ovdje tuženika protiv naznačene drugostupanjske presude odbijena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3.9.2019. br. Rev-2221/18. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP- a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud, što tužitelj i čini u ovom postupku.

8. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između prednika tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su prednik tuženika i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate (upravo suprotno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, sud odredbe ugovora o kreditu od 23.1.2007. koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivost ugovorene redovne kamatne stope jednostranim odlukama i internim aktima tuženika, nalazi nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 87. ZZP 03). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama formalna ugovorna odredba da je tužitelj upoznat s uvjetima kredita, a cijeneći da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule. Nadalje, a u odnosu na spornu ugovornu odredbu kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, za dodati je da u spomenutom ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (stoga nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Isto tako, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Iz predmetnog Ugovora kao što je već navedeno razvidno je da se radilo o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaj, a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornim ugovornim odredbama o naplati naknada za obradu kredita, za osiguranje kredita i vođenje računa kredita pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarale i utvrdile egzaktne parametre i način obračuna spornih naknada kojim bi tužitelju bilo valjano obrazloženo što ugovorene naknade obuhvaćaju i zašto se naplaćuju, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju odredio visinu naknada i nametnuo ih tužitelju, pa stoga takva odredbe nisu razumljive te nedvojbeno dovode do zaključka da je u konkretnom slučaju visina naknada isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz te odredbe mogu proizaći, pa kako su te odredbe Ugovora o zaračunavanju naknada u konačnici ovisile isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to je predstavljalo odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužitelju koju ista nije mogla valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga odredbe toč. 6. Ugovora u tom dijelu ukazuje se nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 87. ZZP-a).

9. S obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koje su ništetne (čl. 87. ZZP 07 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05.

- dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose koji predstavljaju razliku između iznosa uplaćenih kamata po povećanoj kamatnoj stopi i iznosa kamata koji su trebali biti isplaćeni po prvotnoj kamatnoj stopi iz ugovora, zatim iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, kao i iznose nepripadno naplaćenih naknada za obradu kredita, osiguranje kredita i vođenje računa za otplatu kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja. Tuženikove prigovore kojima osporava takvu osnovu tužbenih zahtjeva sud u pretežnom dijelu nalazi neosnovanim. Za ovaj sud nije sporno da u naznačenom ugovoru o kreditu nije bila ugovorena fiksna već promjenjiva kamatna stopa, no s obzirom na gornja utvrđenja o ništetnosti tih odredaba u dijelu u kojem je ista promjenjiva na način da se mijenja u skladu s odlukama tuženika, za istaknuti je da odredba o početnoj redovnoj kamatnoj stopi nije nepoštena i time ništetna (to stranke niti ne tvrde), zbog čega nema razloga da se ta valjana odredba ovdje ne primjenjuje. Prema odredbama čl. 327. i čl. 328. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (što tužitelj kao ugovorna strana svakako jest), dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pri čemu je za napomenuti da predmet spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije niti bila ocjena valjanosti odredaba konkretnih pojedinačnih ugovora kao u ovom postupku. Posljedice ništetnosti ugovora regulirane su odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a u smislu vraćanja onoga što je primljeno po tom ugovoru, konkretno ovdje vraćanja novčanih iznosa primljenih po odredbama predmetnog ugovora o kreditu koja su utvrđene ništetnima i koja kao takve stoga kao da nisu niti postojale, slijedom čega nisu od utjecaja navodi tuženika kojima naknadno opravdava izvršene promjene kamatnih stopa. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan, budući da je u odgovarajućem smislu odredbe čl. 241. ZOO-a zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2.6.2021. to je razvidno da zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO- a) koji se ovdje primjenjuje svakako nije protekao, dakle zastara nije nastupila. Međutim, sud nalazi osnovanim navode tuženika kojima osporava da bi utvrđena ništetnost gornjih odredbi ugovora dovela do ništetnosti cijelog ugovora. Naime, prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, dok je st. 2. istoga članka određeno da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Ovdje utvrđena ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz odredbe čl. 1022. st. 2. u svezi odredbe čl. 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Za ovaj sud nije sporno da su odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora. No, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je i valjana ugovorna odredba o kunskom iznosu koji je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zato da bio predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi i da bi vrijedio bez njih. Stoga i konkretni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi (što se posebice odnosi na odredbe o naknadama koje zasigurno ne predstavljaju bitni sastojak ugovora) može opstati, dakle nije ništetan u cijelosti.

10. Slijedom svega toga, valjalo je uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporenih odredbi ugovora naložiti tuženiku isplatu zatraženog iznosa od 2.425,97 EUR s osnova stečenog bez osnova (zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja iznos od ukupno 1.933,42 EUR, s osnova naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 119,70 EUR, naknade za osiguranje kredita iznos od 186,57 EUR te naknade za vođenje računa za kredit u iznosu od 123,28 EUR). Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju tužitelja teku od prvog dana iza dana stjecanja svakog pojedinačno isplaćenog iznosa (kod naknade za vođenje računa od posljednjeg naplaćenog iznosa te naknade) pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO). Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti, valjalo je takav tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Sud nije odlučivao o tuženikovom prigovoru radi prijeboja, a budući da je isti istaknut samo uvjetno, dakle ukoliko bi sud utvrdio ništetnim ugovor o cijelosti, što ovdje nije slučaj.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a budući da su stranke djelomično uspjele u parnici. Prilikom ocjene uspjeha stranaka u sporu sud je cijenio kako kvantitativni tako i kvalitativni uspjeh te uzimajući u obzir sve navedeno te okolnosti konkretnog predmeta sud nalazi da je u konačnici tužitelj uspio u ovoj parnici u omjeru od 90%, a tuženik u omjeru od 10 %. Kada se oduzmu ti postoci na strani tužitelja ostaje omjer od 80 %. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podnesaka od 15.4.2022., 25.8.2022. i 6.2.2023. – 3 x100 bodova = 300 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 3.5.2022. i 1.10.2025. – 2 x 100 bodova = 200 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za sastav podneska od 24.7.2023. – 25 bodova (Tbr. 8. t. 4. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), prema vrijednosti predmeta spora od 2.362,38 EUR do 13.1.2025., a nadalje prema vrijednosti predmeta spora od 2.425,97 EUR, što ukupno čini 625 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 1.250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 312,50 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,04 EUR prema Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. – dalje: ZSP) i tada važećoj Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 53/19.), što u tom dijelu čini trošak tužitelja u iznosu od 1.597,54 EUR. Tužitelju kao nepotreban nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 29.5.2025. (požurnica) te zatraženi trošak sudske pristojbe na ovu presudu koji za tužitelja nije nastao (tužitelj je u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama /"Narodne novine", br. 51/23./ oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj vrsti spora).

12. Slijedom toga, valjalo je primjenom gore navedene zakonske odredbe odmjeriti tužitelju razmjerni dio gornjeg troška u iznosu od 1.278,03 EUR (80 % od gornjih troškova) kojima treba pribrojiti troškove provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR (ranije 2.000,00 kn) u cijelosti potrebne za vođenje postupka, što onda ukupno čini dosuđeni trošak tužitelja u iznosu od 1.543,48 EUR zbog čega je naloženo tuženiku naknaditi te troškove tužitelju, odnosno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

13. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 80/22.), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 17. studenoga 2025.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. tuženiku