Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1479/2022-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika FC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marina Mraković, odvjetnica iz Buzeta, protiv tuženice-protutužiteljice ĐC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ivani Dedić Golić, odvjetnica u Rijeci, radi ostvarenja prava založnog vjerovnika na namirenje i radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 22. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja-protutuženika te tuženice-protutužiteljice i njezine punomoćnice, po objavi od 17. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

"Tuženik ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], dužna je trpjeti namirenje tražbine tužitelja FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] za iznos od 84.000,00 kn/11.148,72 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na navedeni iznos počevši od 25.08.1993. godine pa do isplate te tražbine u visini od 224.000,00 kuna/29.729.91 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na navedeni iznos počevši od 30.11.1993. godine pa do isplate i to sudskom prodajom založene nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] oznake zemljišta KUĆA, DVIJE GOSP. ZGRADE I DVORIŠTE, površine 344 m2 upisane u I. z.k. tijelo, z. k. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina], te namirenjem tužitelja iz postignute kupoprodajne cijene nekretnine."

II. Utvrđuje se ništetnim ugovor o zajmu od dana 23. veljače 1993. godine zaključen između tužitelja FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženice ĐC (tada RC), OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]

III. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženice- protutužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim ugovor o zajmu od dana 29. listopada 1993. navodno zaključen između tužitelja FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženice ĐC (tada RC), OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]."

IV. Nalaže se tužitelju-protutuženiku da tuženici-protutužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 6.477,62 eura , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 17. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadom parničnog troška odbija, kao neosnovan.

V. Zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom parničnog troška odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj- protutuženik (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je tuženici- protutužiteljici (dalje u tekstu: tuženica) dao zajam te su isti sklopili dva ugovora o zajmu. Prvi Ugovor o zajmu je sklopljen dana 23. veljače 1993. godine te je istim tužitelj pozajmio tuženoj iznosu visini do 60.000 DEM dok je rok povrata zajma bio 23.08.1993. godine. Drugi Ugovor o zajmu je sklopljen dana 29.10.1993. godine te je istim tužitelj pozajmio tuženoj iznos u visini do 224.000,00 HRD dok je rok povrata zajma bio dogovoren u pet obroka počevši od 29.11.1993. godine pa sve do 29.03.1994. godine. Tužena je vlasnica nekretnine u zemljišnim knjigama u Rijeci označene kao k. č. br. [katastarska čestica] oznake zemljišta KUĆA, DVIJE GOSP. ZGRADE I DVORIŠTE, površine 344 m2 upisane u I. z.k. tijelo, z. k. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina]. Na navedenoj nekretnini u korist tužitelja, kao osiguranje vraćanja zajma opisanih u prethodnoj točci, upisano je pravo zaloga i to: na temelju ugovora o zajmu od 23. veljače 1993.g., uknjiženo je pravo zaloga na za glavnicu od 84.000.000. -HRD i temeljem ugovora o zajmu od 29. listopada 1993.g., uknjiženo je pravo zaloga za glavnicu od 224.000.000.-HRD. Potraživanje tužitelja je u cijelosti dospjelo, a tuženik nije vratio zajmove u ugovorenom roku. 1994. godine hrvatski dinar u platnom sistemu Hrvatske zamjenjuje kuna te je 1.000 HRD iznosilo 1 HRK. Od 01.01.2023. godine Hrvatska će uvesti EUR-o te je definiran fiksni tečaj konverzije koji iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR, a koji je utvrdilo Vijeće Europske unije. Slijedom navedenog potraživanje osigurano zalogom u visini od 84.000.000 HRD preračunato u kn iznosi 84.000,00 KN, dok isto preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 11.148,72 EUR, dok potraživanje u visini od 224.000,000 HRD preračunato u kn iznosi 224.000,00 kuna. a preračunato u Eur po fiksnom tečaju konverzije iznosi 29.729.91 EUR. Kako tužena nije u ugovorenom roku vratila pozajmljene iznose ista je dužna tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče na navedene iznose od roka dospijeća pa sve do isplate. Za potraživanje u visini od 84.000,00 kn početak tijeka zakonske zatezne kamate je 24.08.1993. godine. Člankom 7. Ugovora od 29.10.1993. godine utvrđeno je da u slučaju ne pridržavanja ugovorenih rokova vraćanja pozajmljenog iznosa zajmodavac može već pravog dana nakon isteka roka uplate pokrenuti postupak za naplatu cjelokupnog potraživanja. Kao tužena nije izvršila uplatu već prvog obroka koji je bila dužna vratiti, cjelokupan iznos dospio je na naplatu 29.11.1993. godine. U navedenim ugovorima tužitelj dolazi upisan s ranijom adresom, Buzet, Finderli 11, dok su njegovi točni podaci danas OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. Tužena u ugovorima dolazi upisana s prezimenom F, te adresom [adresa] dok su njezini točni podaci danas OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 51000 Rijeka. Tužitelj smatra da je navedeno nesporno. Identitet tužene moguće je utvrditi i putem povijesnog zk- izvadka koji se dostavlja u prilog dok će ukoliko bude potrebno tužitelj dostaviti podatke o ranijem prebivalištu. Obzirom na gore navedeno, kako tuženica nije ispunila svoju obvezu povrata pozajmljenih iznosa tužitelj predlaže da naslovni sud donese presudu sadržaja kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je u potpunosti osporila sve navode tužitelja iz tužbe te ističe kako je s tužiteljem sklopila ugovor o zajmu od dana 23. veljače 1993. godine, ali da nije od tužitelja dobila 60.000,00 njemačkih maraka (DEM) nego 30.000,00 njemačkih maraka (DEM) te da se u slučaju tog ugovora radilo o zelenaškom ugovoru. Tužitelj je u tom razdoblju znao dolaziti tuženoj po novac u njezin dućan koji je ista tada držala prijeteći joj više puta pištoljem te je tada vršio kontinuirani snažni pritisak na tuženu i njezinu obitelj na različite načine, prijeteći joj oružjem, zatim da će tuženu osakatiti, da će je ubiti, pregaziti autom, da će nauditi tuženoj i njezinoj obitelji, te da će joj pobiti djecu. Tužena je pod velikim tužiteljevim pritiskom i prijetnjama tužitelju isplatila ne samo cjelokupni iznos od 30.000,00 njemačkih maraka koje je od tužitelja bila posudila već je tužitelju po osnovi zelenaškog ugovora od dana 23. veljače 1993. u stvarnosti vratila dvostruki iznos od iznosa koji je prethodno primila od strane tužitelja. Tužena je tužitelju vratila više od cjelokupnog iznosa koji joj je ovaj bio posudio prema ugovoru o zajmu od dana 23.02.2022. godine jer je to bila prisiljena učiniti zbog tužiteljevih prijetnji. Tužitelj je dakle u tom razdoblju iskoristio nuždu, neiskustvo kao i bespomoćnost tužene kako bi se značajno financijski okoristio na teret tužene, te nema govora o tome da je tužena istome ostala dužna po bilo kojoj osnovi, niti bi tužena ikada nakon takvog traumatičnog i lošeg iskustva s tužiteljem sklapala s istim novi ugovor o zajmu. Oba navedena ugovora o zajmu predstavljaju klasičan primjer zelenaških ugovora prilikom čega slabija strana kao zajmoprimac pristaje založiti nekretninu za veći novčani iznos koji treba vratiti u kratkom vremenskom roku. Oštećeni ugovaratelj – ovdje tužena je na taj nerazmjer uzajamnih davanja pristala zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja i nedovoljnog iskustva ili zavisnosti, te je ovdje tužitelj znao za te okolnosti i njima se namjerno koristio u svoju korist, odnosno ostvario nerealnu dobit na štetu tužene. Takvi zelenaški ugovori su ništetni te se na njih primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima o posljedicama ništetnosti ugovora. Glede drugog navodnog ugovora o zajmu od 29. listopada 1993. godine kojim je tužitelj navodno posudio tuženoj iznos od 224.000.000,00 hrvatskih dinara (HRD)/56.000,00 njemačkih maraka (DEM) tužena poriče da je isti potpisala i da se radi o falsifikatu, a ukoliko je isti ikada i potpisala učinila je to pod prisilom tužitelja i protiv svoje volje, te se u svakom slučaju radi o ništetnom ugovoru, a navedeni iznos od 224.000.000,00 HRD/56.000,00 DEM od tužitelja nikada nije u stvarnosti posudila niti dobila. U prilog tomu govori činjenica da je prvi ugovor o zajmu sklopljen početkom 1993. godine, a da drugi zajam navodno potječe od kraja iste godine. Prema tome, da tužena - kako to neistinito i netočno tvrdi tužitelj - nije vratila prvi zajam, tada joj tužitelj zasigurno ne bi bio odobrio drugi zajam i to već krajem iste godine. U tom smislu znakovito je pozivanje tužitelja na odredbu članka 7. ugovora o (navodnom) zajmu od 29.10.1993. gdje je utvrđeno da „u slučaju nepridržavanja ugovorenih rokova vraćanja pozajmljenog iznosa zajmodavac može već prvog dana nakon isteka roka uplate pokrenuti postupak za naplatu cjelokupnog potraživanja“. Nastavno na to, budući da u predmetnoj tužbi tužitelj tvrdi da „kako tužena nije izvršila uplatu već prvog obroka koji je (navodno) bila dužna vratiti, cjelokupan iznos je dospio na naplatu (sic!) 29.11.1993. godine“, postavlja se pitanje iz kojeg razloga tužitelj potražuje navodnu tražbinu ovom tužbom u 2022. godini, ako je naplatu mogao pokrenuti već prvog dana nakon isteka roka uplate 1994. godine. U svakom slučaju, da je tužena zbilja ostala dužna tužitelju – a nije, on svakako ne bi čekao gotovo 30 godina s ovom tužbom, te je očito da ova tužba predstavlja pokušaj (ponovljene) iznude tuženice od strane tužitelja. U teretovnici izvatka za česticu označenu kao k. č. br. [katastarska čestica], upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], uknjiženo je založno pravo tužitelja pod brojem Z-530/93 od 24. veljače 1993. godine, te je uknjiženo založno pravo tužitelja pod brojem Z-5334/93 od dana 14. prosinca 1993., te zatim postoji zabilježba rješenja od dana 22. travnja 1994. godine pod brojem Z-1639/94 (I-263/94) o izvršenju na predmetnoj nekretnini utvrđenjem vrijednosti nekretnine i namirenjem vjerovnika iz iznosa dobivenog javnog prodajom navodno na temelju pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda u Rijeci pod posl. br. P-4463/93 od 28. siječnja 1994. godine, te se ovdje opreza radi ujedno ističe i prigovor pravomoćno presuđene stvari. Nadalje, uvidom u zbirku isprava zemljišne knjige utvrđeno je kako uopće ne postoji spis Z – 1639/94, niti presuda P- 4463/93 pa je neutvrđeno kako je pod poslovnim brojem Z – 1639/94 (I-263/94) na temelju pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda u Rijeci broj P – 4463/93 od 28. siječnja 1994. godine zabilježeno rješenje o izvršenju na k. č. br. [katastarska čestica] upisane u I z.k., tj. utvrđenjem vrijednosti nekretnine i namirenjem vjerovnika – ovdje tužitelja iz iznosa dobivenog javnom prodajom. Iz navedenog proizlazi da je pozivanje ovdje tužitelja na upise u zemljišnoj knjizi neprihvatljivo i neutemeljeno jer u zbirci isprava a ni u ovršnom odjelu ni u parničnom kancelu Općinskog suda u Rijeci ne postoje nikakve isprave na temelju kojih bi bio izvršen upis pod posl.br. Z-1639/94, iz čega se jedino može zaključiti kako se tu radi očiglednoj povredi zakona i manipuliranju zemljišnom knjigom. Stoga se predlaže Sudu službenim putem izvršiti uvid u presudu. Nadalje, ističe se kako tužitelj u tužbi pogrešno navodi da tužena u predmetnim ugovorima dolazi upisana s prezimenom „ F“, budući da je tadašnje prezime tužene bilo RC, te ona kao takva dolazi upisana u predmetnim zelenaškim ugovorima od kojih je drugi s nadnevkom 29.11.1993. godine falsifikat. Iz tog je razloga sam sadržaj tužbe u kontradikciji s priloženim ispravama, te je predmetna tužba time neuredna i predlaže se sudu istu odbaciti. Opreza radi, tužena svakako ističe prigovor zastare u odnosu na tužiteljev tužbeni zahtjev kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu kamata. Slijedom svega do sada navedenog, predlaže se Naslovljenom sudu da u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. U istom podnesku tuženica je istaknula protutužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovora o zajmu, sadržaja kao u izreci.

4. U podnesku od 7. veljače 2025. tuženica je istaknula i to da bi Ugovor o zajmu od 23. veljače 1993. bio ništetan i zbog toga što je protivno tada važećim prisilnim propisima ugovorena pozajmica u stranoj valuti. Budući da se radi o materijalnopravnom prigovoru, a na koji sud i tako pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. danas važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO/05), kao i članak 107. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (1978) ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., dalje: ZOO/78), važećeg u vrijeme zaključenja spornih ugovora o zajmu, sud je isti uzeo u razmatranje iako je istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka, s time da je činjenica da je predmet tog ugovora zajam u stranoj valuti istaknuta i u stadiju prethodnog postupka.

5. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja da sud tuženici kao založnom dužniku naloži da je dužna trpjeti namirenje tužiteljeve tražbina iz Ugovora o zajmu od 23. veljače 1993. i od Ugovora o zajmu 28. listopada 1993. iz vrijednosti zaloga – nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a sporno je jesu li predmetni ugovori zelenaški i kao takvi ništavi (ništetni), je li Ugovor o zajmu od 23. veljače 1993. ništetan jer je njegov predmet zajam u stranoj valuti, postoji li uopće tužiteljevo potraživanje i u kojoj visini, a tuženica je istaknula i prigovor zastare.

6. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o zajmu od 23. veljače 1993. (list 6-7 spisa), Ugovor o zajmu od 28. listopada 1993. (list 9-12 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 15-16 spisa), povijesni izvadak iz zemljišne knjige (list 17-19 spisa), saslušane su parnične stranke i svjedokinje RC i IC, a provedeno je i financijsko vještačenje. Sud nije proveo dokaze uvidom u spise ovog suda poslovnog broja P-1463/93 i I-263/94 jer su isti uništeni, no prema podacima iz ovosudnog upisnika razvidno se da se radi o predmetima po tužbi/prijedlogu za ovrhu društva Fortuna protiv ovdje tuženice, pa se i ne radi o predmetima važnim za ovaj postupak.

7. Uvidom u Ugovor o zajmu od 23. veljače 1993. utvrđeno je da su kao stranke tog ugovora navedeni tužitelj kao zajmodavac i tužena kao zajmoprimac. U članku 1. ugovoreno je da zajmodavac daje u zajam zajmoprimcu iznos od 60.000,00 DEM, a zajmoprimac potpisom ugovora potvrđuje primitak navedenog iznosa. U članku 2. ugovoreno je da će rok povrata zajma iznositi šest mjeseci, odnosno da će zajmoprimac vratiti primljeni zajam najkasnije 23. kolovoza 1993., a tuženica je, radi osiguranja navedene tražbine, kao zajmoprimac zajmodavcu dopustila osnivanje i uknjižbu hipoteke na nekretnini k. č. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. Viškovo.

8. I u Ugovoru o zajmu od 28. listopada 1993. su kao stranke tog ugovora navedeni tužitelj kao zajmodavac i tužena kao zajmoprimac, a u članku 1. ugovoreno je da zajmodavac daje u zajam zajmoprimcu iznos od 224.000.000 HRD što prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na taj dan iznosi 56.000,00 DEM, a zajmoprimac se zajam obvezuje vratiti u roku od 5 mjeseci prema sljedećoj dinamici: do 29. studenoga 1993. 3.200 DEM plativo u HRD prema srednjem tečaju NBH na dan dospijeća; do 29. prosinca 1993. 3.200 DEM plativo u HRD prema srednjem tečaju NBH na dan dospijeća; do 29. siječnja 1994. 3.200 DEM plativo u HRD prema srednjem tečaju NBH na dan dospijeća; do 29. veljače 1994. 3.200 DEM plativo u HRD prema srednjem tečaju NBH na dan dospijeća; do 29. ožujka 1994. 43.200 DEM plativo u HRD prema srednjem tečaju NBH na dan dospijeća. I u ovom je ugovoru tuženica je, radi osiguranja predmetne tražbine, kao zajmoprimac zajmodavcu dopustila osnivanje i uknjižbu hipoteke na nekretnini k. č. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. Viškovo.

9. Prema povijesnom izvatku iz zemljišne knjige obje hipoteke su i uknjižene kao teret nekretnine k. č. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. Viškovo.

10. Tužitelj je u bitnom iskazao da tužiteljicu nije poznavao prije nego što je došlo do zaključenja ovih ugovora o zajmu te da je u jednim novinama vidio njezin oglas da traži zajam pa je nazvao broj iz oglasa. Inače da se nije bavio pozajmljivanjem, jedino je s tuženicom zaključivao takve ugovore. Naveo je da je njegov interes da pozajmi novac osobi koju do tada nije poznavao bio u tome da mu se pozajmljeni iznos vrati sa kamatama, no ne sjeća se o kojim kamatama se konkretno radilo niti kako je to točno bilo ugovoreno. Ne sjeća se koji je točno iznos tuženici pozajmljen, radilo se o tadašnjim milijunima dinara, ne sjeća se gdje je novac predan i u kojem iznosu, a niti je li dogovoren povrat zajma u iznosu koji je predan ili u većem iznosu. To da je sve navedeno u ugovorima koji su priloženi uz tužbu, oba su ovjerena. S tuženicom je nakon ovog prvog ugovora zaključio još jedan ugovor o zajmu jer su ostali u konktaku. Tuženica mu je za oba zajma rekla da joj novac hitno treba za nabavku robe odnosno za poslovanje. Tuženica mu ništa nije vratila. Par godina kasnije od suda je dobio dopis odnosno upit u kojem je bilo navedeno da jedna firma iz Italije vodi postupak radi naplate svojih dugova spram tuženice te mu je postavljen upit da li je namirio svoje potraživanje. Očitovao da nije i mislio je da će se naplatiti u tom postupku. To je očekivao jer je bio prvi u redosljedu naplate, to jest prvenstveni red hipoteke u zemljišnoj knjizi. Nije aktivno sudjelovao u tom postupku niti se interesirao u tom postupku, sam nije protiv tuženice pokretao postupak. Mislio je da će se naplatiti u tom drugom postupku, a tuženica da je obećavala da će vratiti.

11. Tuženica je u svom iskazu navela da se početkom devedesetih godina bavila trgovinom konfekcije te je sa sestrom i njezinim mužem, koji su živjeli u [adresa] i koji su imali firmu Fortuna, dogovorila da će oni nabavljati cipele u Italiji, a tuženica prodavati u Hrvatskoj. Tu robu tuženica je morala platiti odmah po preuzimanju sa carinskog skladišta jer sestrin suprug nije bio dobar čovjek i da ne bi došlo do problema između njih. No, kako su bila ratna vremena i ljudi nisu imali novaca, ona je prodavala s odgodom plaćanja pa nije imala sredstava za plaćanje robe odmah po preuzimanju sa skladišta. Tuženici je trebalo 30 tisuća DEM. Ne znam zašto se nije obratila banci, misli da je bila kreditno sposobna. Njezin muž je tada radio u Energu, odnosno u to konkretno vrijeme bio je na ratištu. On je primao plaću ali bio je alkoholičar tako da je ona davala njemu više od onog što je on zaradio. Tada nije imala nikakvih drugih prihoda, jedino joj je sestra iz Njemačke znala koji put poslati novac. Morala je pomagati i svojoj majci, bratu i njegovoj obitelji koji su tu bili kao izbjeglice. Pomagala im je plaćati stan, kupovati robu i hranu i lijekove. S tužiteljem ju je povezao jedan njezin kupac, nije stavila oglas u novine. Taj kupac je dogovorio da se s tužiteljem nađe u Rijeci kod javnog bilježnika Švegović, tamo su se i našli i tamo joj je tužitelj isplatio iznos od 30 000 DEM, a kamate su ugovorene u iznosu od 10 % pozajmljenog iznosa mjesečno, odnosno 3 000 DEM mjesečno. No za sigurnost je odmah unesen u ugovor tih 60 000 DEM i za taj iznos je upisana hipoteka. Nakon što je primila te novce tuženica je vratila dug sestrinom mužu, a također je u međuvremenu naplatila ono što je prodala, tako da je imala i novaca za vratiti tužitelju pozajmljeni iznos. Tužitelj da je odmah nakon zaključenja ugovora, nakon 5 do 6 dana, došao kod tuženice da mu plati prvi iznos, tu su bile samo kamate u pitanju. Tada je platila, a nastavila je tako i plaćati kad bi on došao. Ne sjeća se koliko mu je tada platila na račun kamata. Ako slučajno ne bi imala tjedni iznos za platiti on bi došao i pokupio robu. On tu robu nije više vratio. Ne zna kolika je vrijednost te robe točno, radi se o velikoj vrijednosti. To je bilo oko 2- 3 000 DEM svaki put kad bi tu robu uzeo umjesto novca. On nije nikada potpisao da je platila. Bila je jedna situacija kad sam je prodala cipele jednom trgovcu iz Bosne i za to je dobila 15 tisuća DEM i taj cijeli iznos je dala tužitelju. To mu je dala kraj njezine kuće jer je on cijelo vrijeme obilazio njezinu kuću i dućane, čak je ulazio u kuću, odnosno provaljivao, nosio je i pištolj. Jednom prilikom je tako ušao i ošamario ju, ali nije prijavila prijetnje policiji. Tuženica je negdje krajem tog ljeta otplatila cijeli iznos toga zajma i glavnicu i kamate i puno više od toga, ali tužitelj je i dalje dolazio i tražio novac. Jednom prilikom je tako došao kod tuženice u kuću ujutro i rekao joj da moraju u Zagreb, ona ga je pitala zašto, on joj nije odgovorio nego joj je pokazao pištolj i tužiteljica je morala ući u njegov auto. Odvezli su se u Zagreb i tamo u jednom uredu joj je tužitelj predočio jedan papir i rekao da to mora potpisati. Ona je pitala što potpisuje, ali tužitelj joj nije rekao ni tada ni kasnije niti joj je dao primjerak toga što je potpisala. On je unatoč svemu tome i dalje dolazio i tražio novac. U međuvremenu je tuženica otišla od muža i upoznala novog partnera Đ, za kojeg se kasnije udala i odselila u Italiju. Tužitelj je i za to vrijeme tražio novac i dolazio, no tuženica nakon ponovne udaje više na njega nije obraćala pažnju jer se osjećala sigurnijom uz supruga. To je sve trajalo do 1998., nakon čega su prestali kontakti s tužiteljem. Tuženica ništa nije poduzela u vezi ovih ugovora niti nakon što se prestala bojati i nakon što su prestali kontakti s tužiteljem. Mislila je da je u odnosu na prvi sve riješeno te da se ovaj drugi odnosi na prvi. Tek 2021. kad je išla izvaditi vlasnički list vidjela je da ima dvije hipoteke u korist tužitelja.

12. Sud je saslušao i svjedokinje RC i TC, kćeri tužene, no one o pozajmici i povratu pozajmice nisu imale neposredna saznanja, već samo po priči majke, pa njihovi iskazi nisu od važnosti za utvrđenje činjeničnog stanja.

13. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno da su stranke 23. veljače 1993. zaključile ugovor o zajmu. Međutim, iskaz samog tužitelja u potpunosti je osporio pisani sadržaj tog pravnog posla pa je o predmetu tog ugovora i pravoj volji stranaka zaključeno na temelju iskaza stranaka. Naime, ono što je sud ocijenio ključnim jest to što je pisanom ugovoru navedeno da tužitelj tuženoj daje beskamatni zajam (navodi se da zajmodavac daje zajam zajmoprimcu u iznosu od 60.000,00 DEM, a zajmoprimac se obvezuje vratiti isti iznos), dok su i tužitelj i tuženica iskazali da je zajam trebao biti vraćen s kamatama. To proizlazi i iz okolnosti koje su prethodile zajmu - stranke se ranije nisu poznavale i nisu bile u bliskom odnosu koji bi u tom smislu opravdavao beskamatnu pozajmicu. Nije nimalo životno ni logično da bi jedna osoba drugoj, do tada nepoznatoj, osobi pozajmila ovakav iznos bez da u tome ima interesa, pa je očito da je između stranka ugovorena i isplata kamata. Tužitelj je iskazao da se ne sjeća koliki je bio iznos zajma i u kojem su iznosu ugovorene kamate, iskazao je da „je sve navedeno u ugovoru“, no, kao što je upravo obrazloženo, u pisanoj ispravi je naveden u potpunosti drukčiji sadržaj od onoga što su stranke ugovorile. Sud je stoga prihvatio kao istinit iskaz tuženice da je pozajmica iznosila 30 000 DEM s kamatama u iznosu od 10% mjesečno. Pritom, tuženica nije dokazala da je tužitelju pozajmljeni iznos vratila jer o tome nema nikakvih materijalnih ni personalnih dokaza osim iskaza tuženice, a ona sama nije decidirano navela koje je iznose i kada predala tužitelja.

14. Međutim, po ocjeni ovog suda ne radi se o zelenaškom ugovoru jer kod tuženice nije postojalo stanje nužde, a to je jedna od pretpostavki koja mora biti ispunjena da bi se ugovor mogao smatrati lihvarskim. Tako je propisano člankom 141. stavak 1. ZOO/78 prema kojem je ništav kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Tuženica je vrlo detaljno iskazala o tome da joj je zajam bio potreban za nabavku robe za prodaju kojom se bavila (imala je trgovinu konfekcijom), a uz to je navela i da je vjerojatno bila kreditno sposobna ali se nije obratila banci, da joj je suprug radio (iako je zbog alkolizma vrlo malo doprinosio), a nesporno je u vrijeme zaključenja ugovora bila i vlasnicom nekretnine koju je založila. Dakle, kako je tuženica ugovor o zajmu sklopila radi obavljanja svoje poslove djelatnosti, a uz to je imala i određenu imovinu (nekretninu pa i suprugova primanja), ne može se prihvatiti njezina tvrdnja da je bila u stanju nužde (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-46/12 od 17. srpnja 2012.). Osim toga, tuženica se po svojim vlastitim navodima obratila tužitelju putem jednog od svojih kupaca, što ukazuje da je postupala svjesno i da je svojevoljno prihvatila obvezu povrata zajma uz ugovorene kamate.

15. No, u pravu je tuženica kad navodi da je Ugovor ništav jer je zajam dan i jer je trebao biti vraćen u stranoj valuti. Ugovor o zajmu strane valute (DEM) od 23. veljače 1993. je ništav jer je protivan tadašnjim prinudnim propisima (članak 103. ZOO/78) i to članku 16. Zakona o deviznom poslovanju ("Službeni list SFRJ" br. 66/85., 13/86., 71/86., 2/87., 3/88., 59/88., 85/89., 27/90., 82/90., "Narodne novine" br. 53/91., 71/91.) prema kojoj je zabranjeno plaćanje i naplata u devizama ili u zlatu između domaćih osoba i između domaćih osoba i stranih osoba, ako saveznim zakonom nije drugačije određeno, a prema stavku 2. istog članka svaka ugovorna obveza protivna toj zabrani ništava je (isto stajalište zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1239/01-2 19. studenog 2003.). Slijedom navedenog, osnovan je protutužbeni zahtjev tuženica radi utvrđenja ništavosti (ništetnosti) tog Ugovora o zajmu.

16. Nadalje, ništav ugovor ne proizvodi pravne učinke pa tako niti odredba ništavog ugovora prema kojoj bi tuženica tužitelju bila dužna vratiti iznos od 60.000 DEM te kojom se obvezala radi osiguranja navedene tražbine tužitelju kao zajmodavcu dopustiti osnivanje i uknjižbu hipoteke na nekretnini k. č. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. Viškovo, već je prema članku 104. stavak 1. ZOO/78 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora.

17. Tužitelj, dakle, ima pravo na povrat onog što je tuženici dao po osnovi tog ništavog ugovora, ali to nije tražbina po osnovi ugovora o zajmu niti tražbina koja je osigurana hipotekom na nekretnini k. č. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. Viškovo. Kako stoga ne postoji tražbina osigurana založnim pravom na predmetnoj nekretnini niti postoji valjana osnova (valjani pravni posao) zasnivanja tog založnog prava u smislu članka 307. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZV-a), odnosno tada važećeg članka 61. stavak 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80., 36/90., "Narodne novine" br. 53/91.), nije osnovan zahtjev tužitelja da sud tuženici kao založnom dužniku naloži da je dužna trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine iz ništetnog Ugovora o zajmu od 23. veljače 1993.

18. Što se tiče Ugovora o zajmu od 28. listopada 1993. i on je prema sadržaju pisane isprave ugovoren kao beskamatni, dok je, s druge strane, tužitelj iskazao da je njegov motiv za pozajmicu bio stjecanje dobiti po osnovi kamate, kako je to obrazloženo u odlomku 13. obrazloženja ove presude, što ukazuje na to da u pisanu ispravu nije uneseno što su stranke ugovorile.

19. Međutim, ni u pogledu tog Ugovora tužitelj u svom iskazu nije znao navesti koliki iznos je tuženici predao, gdje je novac predan, jesu li kamate bile odmah uglavničene i unesene u ugovor, gdje je ugovor bio zaključen, zašto je u Ugovoru navedeno da je isti zaključen u Zagrebu, zašto je isti ovjeren u Rijeci, Sekretarijat za opću upravu tadašnje općine Rijeka, tko je pravna osoba „Rubikon AG“ navedena u članku 9. Ugovora, a tuženica je u svom iskazu osporila da je primila bilo kakvu pozajmicu osim one od 30.000 DEM prema Ugovoru od 23. veljače 1993., pri čemu je navela i to da ju je tužitelj prijetnjom prisilio da s njim ode u Zagreb i da tamo nešto potpiše, što je ona i učinila, ali tužitelj joj nikada nije rekao što je potpisala niti je dobila primjerak isprave koju je potpisala.

20. Dakle, kako je prema rezultatima dokaznog postupka nedvojbeno da sadržaj isprave Ugovora o zajmu od 28. listopada 1993. ne odgovara sporazumu i volji stranaka (sigurno je to da tuženica nije primila iznos koji je naveden u ispravi jer bi se onda radilo o beskamatnom zajmu, što sam tužitelj spori), a iz iskaza tužitelja nije bilo moguće zaključiti o visini pozajmice i visini ugovorene kamatne stope niti je li tužitelj ispunio ugovor, niti su o tome predloženi kakvi drugi dokazi, sud o toj činjenici odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221. a ZPP-a. Tako je sud primjenom navedene odredbe zaključio da tužitelj, na kojem je teret dokaza o osnovi i visini potraživanja prema članku 219. stavak 1. ZPP-a, nije dokazao da je tuženice pozajmio iznos naveden u Ugovor u zajmu od 28. listopada 1993. te posljedično da je za tuženicu nastala obveza povrata zajma, slijedom čega je valjalo odbiti kao neosnovan njegov zahtjev radi namirenja takve, nedokazane tražbine, iz založene stvari.

21. Napominje se da je u ovoj parnici provedeno financijsko vještačenje sa zadaćom vještaku da iznose zajmova iz Ugovora o zajmu od 23. veljače 1993. i Ugovora o zajmu od 29. listopada 1993. iskaže u valuti euro, što je vještak i učinio, no nakon utvrđenja nesuglasja sadržaja pisanih isprava i volje stranaka, vještakov izračun nije mjerodavan za utvrđenje visine tužiteljeve tražbine.

22. Što se tiče prigovora tuženice da je ona taj Ugovor potpisala jer ju je tužitelj na to prisilio pod prijetnjom i protiv njezine volje ju odveo u Zagreb da potpiše spornu ispravu, te okolnosti upućuju na pobojnost ugovora u smislu odredbe članka 111. ZOO/78 (sada članak 330. ZOO-a), a pobojni (relativno ništavi) ugovori obvezuju stranke sve dok ih sud po tužbi jedne od stranaka konstitutivnom presudom ne poništi. Tuženica nije postavila zahtjev za poništenje spornog ugovora primjenom odredbe članka 112. stavka 1. ZOO/78 (sada članak 331. stavak 1. ZOO-a), a takav zahtjev nije sadržan ni u zahtjevu za utvrđenje apsolutne ništavosti ugovora u smislu članka 109. ZOO/91. (sada članak 327. ZOO-a) u vezi s odredbom članka 2. stavka 1. ZPP- a jer sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stranke postavile u postupku.

23. Konačno, s obzirom na to da ni jedna od stranka nije dokazala o kojoj se protučinidbi (visini kamata) imalo raditi po Ugovoru o zajmu od 28. listopada 1993., nije dokazana jedna od nužnih pretpostavki za zelenaški ugovor iz članka 141. stavak 1. ZOO/78, odnosno ugovaranje koristi koja je u očitom nerazmjeru s onim što se tužitelj tuženici obvezao dati. Slijedom navedenog, u tom dijelu protutužbeni zahtjev nije osnovan.

24. Kod ovakvih utvrđenja prigovor zastare nije raspravljen, kao neodlučan.

25. Sud je troškove dosudio sukladno uspjehu u sporu pozivom na članak 154. stavak 2. i 155. ZPP-a. Tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, dok je tuženica uspjela s jednim od dva postavljena zahtjeva. Stoga je ukupan uspjeh tuženice u sporu 75 % (100% u pogledu tužbe, 50% u pogledu protutužbe), čime je uspjeh tuženika 25%. Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela) proizlazi da je tužitelj dužan tuženici naknaditi 50% ukupnih troškova koje je imala u postupku, prema vrijednosti predmeta spora od 40.878,63 eura i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje Tarifa). Sud je priznao tuženici zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za:

- sastav odgovora na tužbu 1.000,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife)

- sastav protutužbe 1.000,00 eura (Tbr. 7 t. 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 26.01.2024. 1.000,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 7.2.2025. 1.000,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 7.9.2023. 1.000,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 30.11. 2023. 1.000,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 8.2.2024. 1.000,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 19.12.2024. 1.000,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 7.2.2025. 1.000,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 24.10.2025. 1.000,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

u zbroju 10.000,00 eura, što uvećano za PDV (Tbr. 42. Tarife) iznosi 12.500,00 eura, kao i sudske pristojbe na protutužbu u iznosu od 227,62 eura i presudu u iznosu od 227,62 eura. Tužitelj je razmjerno uspjehu u sporu tuženici dužan naknadniti 50% tih troškova, odnosno 6.477,62 eura. Na priznati parnični trošak tuženici je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Tuženici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 6. rujna 2023. (dostava zamjeničke punomoći), od 25. listopada 2024. (požurnica) i od 13. rujna 2024. (kojim su ponovljeni svi već iznijeti navodi) jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje postupka.

26. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 17. studenoga 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju-protutuženiku po punomoćniku uz pristojbu na presudu

2. Tuženici- protutužiteljici po punomoćniku uz pristojbu na presudu