REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-507/2020-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice JĆR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Luka Duvnjak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika JĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mirna Ferk, odvjetnica u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. listopada 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 12. siječnja 2018. između ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja i JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao davatelja uzdržavanja, koji je 15. siječnja 2018. podnesen na potvrdu Javnom bilježniku Mariji Baković pod brojem OV-761/2018 te se nalaže uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je na nekretnini koja se sastoji od stana na prvom katu, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, kupaone, predsoblja, ul. prostora te šupe, u ukupnoj površini 47,69 m2 kao posebnog dijela koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom kčbr. [katastarska čestica], koji je jednako velik kao i suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika, upisana u zkul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (E-3), bilo prije provedbe rješenja Z-49095/2019 na temelju prijedloga od 21. listopada 2019.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.270,75 eura sa zateznim kamatama od 17. studenog 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj 29. siječnja 2020. ističe da je pokojni ŠĆ bio njezin suprug s kojom je živio u vanbračnoj i bračnoj zajednici od 1988. kad su počeli živjeti zajedno sve do njegove smrti 19. rujna 2019. Ističe da je sa svojim suprugom do rujna 1991. živjela u [adresa], a od rujna 1991. pa do njegove smrti u [adresa]. Ističe da je njihova vanbračna zajednica formalizirana sklapanjem braka 30. ožujka 2006. Ističe da je za vrijeme trajanja zajednice stranaka na temelju Ugovora od 20. listopada 1992. stečen stan u [adresa], upisan u zk. ul. [broj ZK uloška], z. k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], povezan s vlasništvom posebnog dijela nekretnine u zemljišnoj knjizi opisan kao suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažnim vlasništvom (E-3) – stan na prvom katu koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, kupaone, predsoblja, ul. prostora te šupe u ukupnoj površini 47,69 m2 [adresa] koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako veliki kao i suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika. Ističe da taj stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice jer je stečena radom za vrijeme trajanja tada vanbračne zajednice. Tužiteljica ističe da je ostvarivala plaću u Crvenom križu u kojem je radila od 1988. do jeseni 1991., da je nakon toga obavljala raznorazne poslove te da se čitavo vrijeme brinula za domaćinstvo, kupovala hranu i plaćala režije. Ističe da je pokojnom suprugu tužiteljice, koji je 1991. otišao u invalidsku mirovinu isplaćivana mala mirovina u protuvrijednosti manjoj od 100 DEM, što nije bilo dostatno za osnovne životne potrebe. Stoga tužiteljica smatra da njezin udio u stjecanju zajedničke imovine iznosi najmanje 50%. Nadalje navodi da je nakon smrti svojeg supruga saznala da je on u tajnosti dana 12. siječnja 2018. sa tuženikom sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju na temelju kojeg se tuženik upisao kao vlasnik naprijed opisanog stana. Tužiteljica Ističe da se radi o ništetnom te fiktivnom ugovoru koji nikad nije ispunjavan. Ističe da njezin suprug nije smjeo raspolagati zajedničkom imovinom bez njezine suglasnosti i da je za to tuženik vrlo dobro znao kao što je znao i za terminalnu bolest sada pokojnog ŠĆ. Navodi da je ŠĆ pred smrt godinama bolovao od karcinoma, da je u zadnjoj godini života bio nepokretan, da je sva njega teško bolesnog supruga koji je zahtijevao stalnu skrb i njegu pala na tužiteljicu kao i da tuženik uopće za njega nije brinuo te da ga je nakon sklapanja spornog ugovora vidio tek nekoliko puta i to prilikom posjete. Također ističe da i kad bi se smatralo da se radi o valjanom ugovoru da taj ugovor nije bio izvršavan zbog čega je udovoljeno uvjetima za njegov raskid. Tužbenim zahtjevom iz tužbe, uređenog u pogledu opisa nekretnine prema aktualnom stanju u zemljišnoj knjizi u podnesku od 1. listopada 2025. traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 12. siječnja 2018. između ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja i tuženika kao davatelja uzdržavanja, koji je 15. siječnja 2018. podnesen na potvrdu Javnom bilježniku Mariji Bakovići pod brojem OV-761/2018 uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je na nekretnini koja se sastoji od stana na prvom katu, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, kupaone, predsoblja, ul. prostora te šupe, u ukupnoj površini 47,69 m2 kao posebnog dijela koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom kčbr. [katastarska čestica], koji je jednako velik kao i suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika, upisana u zkul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (E-3), bilo prije provedbe rješenja Z-49095/2019 na temelju prijedloga od 21. listopada 2019. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom predlaže donošenje presude kojom će se raskinuti opisani ugovor o doživotnom uzdržavanju uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Također traži naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

1.2. Napominje se da je nekretnina koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju tijekom postupka promijenila katastarsku općinu i broj uloška u koji je upisana pa je tužiteljica u tom smislu (glede opisa nekretnine prema stanju u zemljišnoj knjizi) uredila tužbeni zahtjev u podnesku od 1. listopada 2025. čime nije došlo do preinake tužbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao i eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu. Ističe da nije sporno da su tužiteljica i ŠĆ bili u braku od 30. ožujka 2006. do njegove smrti 19. rujna 2019. Vezano uz stan u [adresa] na adresi [adresa] ističe da ne predstavlja njihovu bračnu niti izvanbračnu stečevinu. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te smatra da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Tuženik nadalje navodi da je ŠĆ bio u braku sa svojom prvom suprugom BĆ od 13. lipnja 1959. do 1. srpnja 1988. u kojem braku su rođeni OĆ (otac tuženika) i SĆ (teta tuženika) koji su zajedno s tuženikom brinuli o svome ocu ŠĆ sve do njegove smrti. Ističe da je su ŠĆ i BĆ kao bračnu stečevinu za vrijeme svog braka stekli vlasništvo stana u [adresa], te da su nakon razvoda braka dogovorili podjelu bračne stečevine na način da će taj stan zamijeniti za dva manja stana od kojih će svakom od njih pripasti jedan. Navodi da je ŠĆ ostao živjeti u [adresa], u kojem je živjela i njegova majka do 1990. kada je smještena u stacionar u Nemetovoj te da su nakon izvjesnog vremena BĆ i ŠĆ zamijenili stan u [adresa] za stan u [adresa] koji je pripao BĆ i za stan u [adresa] koji je pripao ŠĆ. Ističe da je ŠĆ živio sam u tom stanu sve dok ga nije zamijenio za stan u [adresa] ugovorom od 22. siječnja 1991. sklopljenim sa stanarom IĆ te da iz samog tog ugovora proizlazi da je jedina osoba koja je uselila u taj stan FĆ, a ne i tužiteljica. Ističe da je FĆ stekao stanarsko pravo 1971. godine i da je na temelju tog dobio pravo na otkup stana, a da mu je odlukom od 9. svibnja 1991. priznato stanarsko pravo na stanu u [adresa] u kojem trenutku nije imao drugih članova domaćinstva. Tuženik nadalje navodi da je FĆ **.**.1992. sklopio ugovor o kupoprodaji tog stana te da je isplatio kupoprodajnu cijenu novcem koji mu je darovala kćer SĆ. Tuženik osporava da bi tužiteljica i FĆ bili u izvanbračnoj zajednici od 1988. nego tvrdi su se upoznali i počeli intimno družiti tek krajem 1989. kada još nisu zasnovali zajednički život. Ističe da su se upoznali preko majke ŠĆ koju je tužiteljica kao patronažna sestra obilazila, da je njegova majka živjela s njim do pred kraj života kada je smještena u stacionar i nakon par mjeseci, 11. ožujka 1990., umrla. Ističe da tužiteljica zasigurno nije živjela s ŠĆ i njegovom majkom u [adresa] kao što niti ŠĆ nije živio s tužiteljicom u [adresa] jer je njegova majka trebala stalnu njegu i tek se tada upoznao s tužiteljicom. Nadalje navodi da je tužiteljici u rujnu 1991. oduzet stan u [adresa] pa da joj je stoga ŠĆ dozvolio krajem 1991. da se useli zajedno sa svojim sinom u njegov stan u [adresa] nakon čega je o njima godinama brinuo. Također ističe da je FĆ samostalno stekao pravo na otkup tog stana, da ga je samostalno otkupio i da je sa svojom imovinom mogao raditi što je htio. Ističe i da je očito da nije bila namjera FĆ da ostavi stan u nasljedstvo tužiteljici što nije nemoralno jer svatko ima pravo slobodno raspolagati vlastitom imovinom. Tuženik osporava da je tužiteljica radila te vlastitim novcem plaćala režije i kupovala hranu. ističe da je ŠĆ primao mirovinu u iznosu od 4.000,00 kn te invalidninu, da je uvijek dobro zarađivao te da je uzdržavao tužiteljicu i njezinog sina. Tvrdi da je FĆ dodatno zarađivao preprodajom automobila, da je honorarno radio kod privatnika u Ksaverskoj cesti za vrijeme plinifikacije, vodio radove na preuređenju kuće odvjetnika Danka Drakulića te bio predstavnik stanara za što je primao naknadu u iznosu od 800,00 kn mjesečno. Također ističe da su ga financijski pomagala i njegova djeca, a kasnije i unuk. Tuženik nadalje navodi da je FĆ **.**.2006. sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom djecom SĆ i NĆ, da je za taj ugovor tužiteljica znala i da je ugovor bio zabilježen u zemljišnoj knjizi. Također ističe da odnosi tužiteljice i ŠĆ nisu bili skladni, da tužiteljica ni na koji način nije doprinijela stjecanju nekretnine u [adresa] u kojoj je besplatno živjela zajedno sa svojim sinom iako im je tuženik naložio iseljenje iz iste. Ističe da je ŠĆ još za života inzistirao na tome da se sin tužiteljice iseli iz stana jer nikada nije htio ništa doprinositi, pa čak niti kad je radio, i da je to bio razlog mnogim svađama između ŠĆ i tužiteljice. Ističe da je iz samog ugovora vidljivo kako još od početka 2003. davatelji uzdržavanja SĆ i OĆ, uzdržavaju ŠĆ na način da mu pružaju potrebnu njegu, pomoć i zdravstvenu skrb, što su i činili. Ističe da je vrijeme kada su se najviše brinuli o ŠĆ bilo kada je ŠĆ poslije teške prometne nesreće u kojoj je stradao kao pješak 19. prosinca 2011., s trostrukom frakturom lubanje i sedmerostrukom frakturom potkoljenične kosti pušten nepokretan kući iz bolnice, za koje vrijeme je tužiteljica bila tri mjeseca u Bosni i Hercegovini, navodno pomažući sinu EĆ, dok su se za njezinog supruga brinuli drugi, a ona je samo jednom nakratko došla u Zagreb. Tvrdi da su se o nepokretnom ŠĆ tada su se brinuli tuženik (unuk), djeca OĆ i SĆ te unuka UĆ. Ističe da je ŠĆ jedva preživio tu prometnu nesreću, mjesecima je bio nepokretan, u bolnici, na intenzivnoj njezi, a potom i u toplicama na rehabilitaciji, da ga je tužiteljica i nakon oporavka znala mjesecima ostaviti samoga u stanu pa bi o njemu brinuli njegova djeca i unuk. Ističe da je iz tog razloga ŠĆ sklopio s njima još odavno ugovor o doživotnom uzdržavanju znajući da na tužiteljicu ne može računati. Tuženik nadalje navodi da su oni sporazumno raskinuli ugovor o doživotnom uzdržavanju kako bi ga sklopili tuženik i FĆ. Ističe da je želja ŠĆ bila da njegov unuk, koji je već od prije puno brinuo o njemu, a tada sve više i više jer je u međuvremenu odrastao, i dalje brine o njemu i zauzvrat dobije u vlasništvo stan u [adresa]. Ističe da su OĆ i SĆ ispoštovali njegovu želju jer je tuženik bio njegov miljenik te da je ugovor između tuženika i ŠĆ sklopljen u siječnju 2018. i da je za njega tužiteljica nedvojbeno znala te da se u svakom slučaju smatra da je znala i mogla znati jer je bio zabilježen u zemljišnim knjigama. Ističe da je ugovor izvršavan sve do smrti primatelja uzdržavanja, a i nakon toga (plaćanje i organiziranje pogreba, plaćanje i organiziranje karmina, administrativni poslovni povezani uz smrt osobe, plaćane ostavinskog postupka i sl.). Ističe da je tužiteljica znala za postojanje ugovora s tuženikom iz razgovora s ŠĆ te da je OĆ osobno prisustvovao jednom od razgovora u kojem se to spominjalo. Ističe da je ŠĆ godinama bolovao od karcinoma prostate, međutim, karcinom prostate je uspješno operiran još 2006., i da sve do travnja 2019. godine nije bilo poznato da se pojavio tumor u predjelu prepona koji je bio kardinalan po njega. Ističe da je ŠĆ, osim nekoliko mjeseci nakon prometne nesreće - krajem 2011. i početkom 2012., cijelo vrijeme bio u cijelosti pokretan osim tri mjeseca prije njegove smrti. Ističe i da je u zadnjih nekoliko mjeseci prije smrti ŠĆ njegova kćer, SĆ, svakodnevno boravila u stanu svog oca i brinula o njemu, pomagala oko njegove prehrane, presvlačenja, podizanja na krevetu masirala ga i slično, dogovarala preglede kod doktora, davala upute tužiteljici kako da prilagodi njegovu prehranu i slično. Ističe da ŠĆ nije imao povjerenja u tužiteljicu i da su sve stvari obavljali ovdje tuženik, njegova djeca i unuka i to kupovali lijekove, dogovarali preglede, obavljali kupovinu, plaćali račune, posjećivali u bolnici i donosili mu sve što mu je bilo potrebno, financijski mu pomagali dodatnim sredstvima i slično. Tuženik ističe da je stalno posjećivao svoga djeda ŠĆ, vozio ga na liječničke preglede, kupovao mu lijekove, materijalno mu je pomagao i odnosio se prema njemu s puno ljubavi, pokopao ga prema mjesnim običajima, a što su sve financirali tuženik i kćer SĆ koja mu je u tu svrhu pozajmila dio novca. Tuženik ističe da je i od prije imao svoje ušteđevine koju je rado trošio na djedove potrebe, ali da sve do kraja 2018. nije imao stalno zaposlenje već je radio preko student servisa i honorarno u inozemstvu. U travnju 2019. godine tuženik se zaposlio za stalno, pa je imao više vlastitih financijskih sredstava pomagati djedu, a do tada su mu u tom dijelu pomagali njegov otac i teta kojima je po zaposlenju počeo vraćati pozajmljena sredstva. Ističe da o poremećenim odnosima tužiteljice i ŠĆ govori i činjenica da je ŠĆ htio biti pokopan, tj. kremiran i sahranjen sa svojom prvom ženom na Krematoriju, a ne sa tužiteljicom te da je ŠĆ uvijek govorio kako će tužiteljici ostaviti primanja i ostale pokretnine, ali kako će svoj stan ostaviti svom unuku, ovdje tuženiku. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu, dokaz saslušanjem parničnih stranaka te svjedoka OĆ, SĆ, EĆ, ČĆ, RĆ, ZĆ, CĆ, ĆĆ, VĆ, UĆ, GĆ, KĆ i HĆ.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet ovog spora je valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sada pokojni FĆ kao primatelj uzdržavanja sklopio sa svojim unukom, ovdje tuženikom kao davateljem uzdržavanja 12. siječnja 2018. Davatelj uzdržavanja umro je 19. rujna 2019. (što je utvrđeno čitanjem izvatka iz matice umrlih, list 7 spisa).

6. Suprotno mišljenju tuženika, tužiteljica kao zakonska nasljednica FĆ ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti spornog ugovora jer ukoliko isti jest ništetan to se odražava na njezino nasljedno pravo.

7. Između stranaka nije sporno da su FĆ i tužiteljica živjeli zajedno od početka 90-ih godina prošlog stoljeća te da su 30. ožujka 2006. sklopili brak u kojem su bili do njegove smrti. Sporno je je li postojala njihova izvanbračna zajednica još od 1988.

8.1. Čitanjem spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju od 12. siječnja 2018. (list 16-18 spisa) utvrđeno je da je ŠĆ dao u vlasništvo tuženiku nakon svoje smrti:

- osobni automobil marke Renault Clio proizveden 2012., registarske oznake [registarska oznaka]

- potraživanja prema HZMO-u s osnova neisplaćene mirovine

- potraživanja prema HZZO-u te sva novčana sredstva po svim računima kod banaka 8.2. Nadalje, utvrđeno je da je ŠĆ dao tuženiku u vlasništvo nakon svoje smrti stan na prvom katu, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, kupaone, predsoblja, ul. prostora te šupe, u ukupnoj površini 47,69 m2, kao posebnog dijela stambene zgrade u [adresa], sagrađenoj na čestici broj 5349, upisanoj u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina]. Čitanjem zk izvatka (list 20-24 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor zabilježen u zemljišnoj knjizi te da je tuženik upisao svoje pravo vlasništva na toj nekretnini 21. listopada 2019. U tom trenutku ta je nekretnina u zemljišnoj knjizi bila opisana kao stan na prvom katu, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, kupaone, predsoblja, ul. prostora te šupe, u ukupnoj površini 47,69 m2 kao posebnog dijela koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom kčbr. [katastarska čestica] koji je jednako velik kao i suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika, upisana u zkul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (E-3).

U međuvremenu je proveden postupak obnove zemljišne knjige pa je ta nekretnina sada u zemljišnoj knjizi opisana kao stan na prvom katu, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, kupaone, predsoblja, ul. prostora te šupe, u ukupnoj površini 47,69 m2 kao posebnog dijela koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom kčbr. [katastarska čestica], koji je jednako velik kao i suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika, upisana u zkul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (E-3). Dakle, promijenjena je katastarska općina i broj uloška, a radi se o istoj nekretnini.

U daljnjem tekstu ova nekretnina nazivat će se stanom u [adresa].

8.3. Nadalje, čitanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 12. siječnja 2018. utvrđeno je da se tuženik kao davatelj uzdržavanja obvezao doživotno uzdržavati primatelja uzdržavanja na način da će se i nadalje brinuti o primatelju uzdržavanja pružajući mu potrebnu skrb u skladu sa svojim mogućnostima, osigurati lijekove, liječničku pomoć, potrebne terapije, snositi troškove tih usluga, voditi brigu o prehrani na način da primatelju uzdržavanja osigura pripremanje hrane, osigurati mu svu potrebnu higijenu, plaćati troškove smještaja u dom za starije i nemoćne te ga po potrebi novčano pomagati u skladu sa svojim mogućnostima, pokopati prema mjesnim običajima i snositi troškove sahrane.

9. Prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju s tuženikom **.**.2018. ŠĆ kao primatelj uzdržavanja sklopio je ugovor o doživotnom uzdržavanju s OĆ i SĆ (svojom djecom) kao davateljima uzdržavanja 30. siječnja 2006. (list 68 -71 spisa). Čitanjem istog utvrđeno je da je u članku 1. utvrđeno da od početka 2003. davatelji uzdržavanja uzdržavaju svog oca (primatelja uzdržavanja) i to na način da mu u potpunosti pružaju potrebnu njegu, pomoć i zdravstvenu skrb dok su se u članku 2. obvezali i nadalje uzdržavati ga na način da će i nadalje brinuti o osnovnim životnim potrebama tako da će mu osigurati potrebnu hranu, odjeću i obuću kao i potrebnu liječničku pomoć i lijekove, a po potrebi i novčano pomagati u okvirima svojih mogućnosti te su se obvezali pokopati ga po mjesnim običajima i snositi troškove sahrane. S druge strane, primatelj uzdržavanja daje u vlasništvo davateljima uzdržavanja stan u [adresa] s time da je stjecanje prava vlasništva odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja. Taj ugovor sporazumno je raskinut te je LĆ s tuženikom sklopio sporni ugovor o uzdržavanju.

10. Tužiteljica tvrdi da stan u [adresa] predstavlja njezinu bračnu stečevinu odnosno da njezin udio u stjecanju zajedničke imovine iznosi najmanje 50% pa da je stoga ŠĆ spornim ugovorom raspolagao zajedničkom imovinom bez njezine suglasnosti. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je ŠĆ bila u izvanbračnoj zajednici od 1988. pa nadalje. Između stranaka je sporno kada je započela izvanbračna zajednica tužiteljice i tužiteljice.

11. Naime, u svom iskazu na ročištu 16. siječnja 2023. (list 166-171 spisa) tužiteljica navodi da je 1988. upoznala ŠĆ i da su tada počeli živjeti zajedno u njezinom stanu u [adresa] sve do rujna 1991. kada su preselili u njegov stan u [adresa]. S druge strane, svjedok NĆ (otac tuženika, sin FĆ) u svom iskazu na ročištu 15. lipnja 2022. (list 154-158 spisa) navodi da su tužiteljica i FĆ po prvi put počeli živjeti zajedno kad je njegov otac dobio stan u [adresa], a da je tužiteljica do tada živjela u stanu u [adresa] iz kojeg su je izbacili branitelji dok iz iskaza svjedokinje SĆ (list 177-179 spisa) proizlazi da je tužiteljica uselila u stan u [adresa] nakon što je njezin otac taj stan otkupio.

12.1. Čitanjem ugovora o zamjeni stanova sklopljenim između IĆ i ŠĆ **.**.1991. (list 86-89 spisa) utvrđeno je da je stanar IĆ kao nositelj stanarskog prava na stanu u [adresa] zamijenio taj stan sa stanom stanara ŠĆ na stanu u [adresa]. Čitanjem odluke o priznavanju stanarskog prava od 9. svibnja 1991. (list 72-74 spisa) utvrđeno je da je ŠĆ priznato stanarsko pravo na stanu u [adresa] te da u tom ugovoru nije navedeno da bi postojali njegovi članovi obiteljskog domaćinstva. Iz obrazloženja te odluke proizlazi da je ŠĆ sklopio ugovor o zamjeni stanova s IĆ **.**.1991. te da je ŠĆ podnio zahtjev da mu se prizna stanarsko pravo na stanu u [adresa]. Čitanjem ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sklopljenom između Hrvatskih šuma – javnog poduzeća za gospodarenje šumama i šumskim zemljištima u [adresa] i ŠĆ od 20. listopada 1992. (list 9-12 spisa) utvrđeno je da je ŠĆ kupio stan u [adresa].

12.2. Prema tome, FĆ je imao stanarsko pravo na stanu u [adresa]. Tužiteljica u svom iskazu potvrđuje da su FĆ i njegova bivša supruga bili nositelji stanarskog prava na stanu u [adresa] i da su ga zamijenili za dva manja, tako da je FĆ kao nositelju stanarskog prava pripao stan u [adresa]. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je živjela s FĆ u stanu u [adresa]. Prema tome, ona nije bila član porodičnog domaćinstva stanara FĆ na stanu u [adresa].

12.3. FĆ zamijenio je taj stan za stan u [adresa] ugovorom o zamjeni od 18. travnja 1991., a stanarsko pravo mu je priznato odlukom od 9. svibnja 1991.

12.4. Čak i ako su tužiteljica i FĆ živjeli zajedno u stanu u [adresa] od rujna 1991. u kojem trenutku su oni bili u izvanbračnoj zajednici (kako to tvrdi tužiteljica u svom iskazu), ona čak ni do dana kada je FĆ kupio taj stan (20. listopada 1992.) nije s njim živjela u tom stanu 2 godine te stoga posve sigurno nije bila član njegovog obiteljskog domaćinstva u smislu tada važećeg čl. 12. st. 1. Zakona o stambenim odnosima (NN broj: 51/85, 42/86, 22/92 - dalje ZSO). Stoga ona nije bila ovlaštena za kupnju tog stana sukladno čl. 6. Zakona o prodaji stana stana na kojem postoji stanarsko pravo (Narodne novine br. 43/92, 69/92).

12.5. Stanarsko pravo po svojoj naravi bilo je imovinsko pravo, koje je svojeg nositelja ovlašćivalo da otkupi stan na kojem je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva stana. Kako pravo na otkup stana ŠĆ nije proisteklo iz stanarskog prava koje je stečeno za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice s tužiteljicom, tada to imovinsko pravo ne predstavlja bračnu stečevinu kao niti vlasništvo stana koji je FĆ otkupio na temelju takvog imovinskog prava (ovakvo shvaćanje podudarno je sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2651/14-2 od 26. veljače 2020). Čak i ukoliko je istinita tvrdnja tužiteljice da je kupoprodajna cijena plaćena i njezinim novcima, radi se o otkupu stana pod povlaštenim uvjetima koje je imao FĆ pa ta okolnost ne može dovesti do mogućnosti da se taj stan smatra zajedničkom imovina nje i ŠĆ. Stoga sud kao neodlučne nije cijenio iskaze stranaka i saslušanih svjedoka u dijelu koji se odnose na okolnost čijim novcima je plaćena kupoprodajna cijena, niti je izvodio daljnje dokaze na tu okolnost (pribava podataka od HZMO-a i HZZO-a o prijavama tužiteljice i FĆ te visinima njihove mirovine u razdoblju od 1988. do 1993.).

13. Slijedom svega navedenog, zaključak je ovog suda da je stan u [adresa] bio posebna imovina FĆ kojom je mogao slobodno raspolagati bez suglasnosti tužiteljice.

14. Radi utvrđenja okolnosti vezanih uz sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju sud je izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka.

15. Svjedok OĆ (otac tuženika, sin ŠĆ) u svom je iskazu (list 154-158 spisa) naveo da mu je otac rekao da se oženio s tužiteljicom samo zato da bi joj ostala njegova mirovina, a da će stan pripasti njemu i njegovoj sestri, da se konzultirao s odvjetnicom i da treba sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju radi njegove sigurnosti ako u budućnosti padne u krevet, bude nemoćan ili ako bude morao ići u dom za starije. Od 1999. do 2014. svakodnevno je dolazio kod oca i tužiteljice, zajedno su ručali i kartali. Iskazao je da su tužiteljica bila dobra domaćica, da je sve uvijek bilo uredno i da fino kuha, da ju on osobno voli i dan danas, ali da su ona i njegov otac bili karakterno različiti i da su se često svađali te da joj novce davao na kapaljku. Iskazao je i da je njegov otac volio žene, da je volio švrljati i da su se on i tužiteljica često svađali te da su nisu dijelili bračnu postelju. Iskazao je da on mora poštovati izričitu želju svog oca da tužiteljici ne ostane stan. Iskazao je da je to takve izričite želje njegovog oca došlo nakon prometne nesreće 2012., koja se dogodila kad je išao sastati se sa ženom s kojom je flertovao, u kojoj je doživio teške ozljede – sedmerostruki prijelom tibije i višestruku frakturu lubanje, da ga je tužiteljica posjetila samo jednom i nije je bilo iduća tri mjeseca jer je bila u Bosni i što joj je njegov otac jako zamjerio. Iskazao je da su on i njegova sestra bankrotirali 2010. odnosno 2011. zbog čega su nagomilali dugove koji ih i dan danas prate. On je 2014. otišao u Francusku zbog dugova, 2017. obolio je od karcinoma zbog čega su on, njegova sestra i otac zaključili da je najbolje da raskinu ugovor o doživotnom uzdržavanju i da ga sklopi tuženikom (sinom tog svjedoka, unukom ŠĆ) koji je bio zaposlen, mlad, zdrav, bez dugova i živi u [adresa]. Svjedok je također iskazao da je njegov otac bio blizak s tuženikom i da je sva svoja pitanja vezana uz Internet, televiziju i mobitele s njim rješavao, da su se viđali tri puta tjedno, išli na ćevape, družili se, otišli u poštu, parkić ispred zgrade, shopping s time da je njegov otac bio potpuno samostalno funkcionalan do lipnja 2019. Sahranu ŠĆ odradili su on, njegova sestra i tuženik, kako financijski tako i organizacijski. Iskazao je da je tužiteljica kuhala čitavo vrijeme dok je njegov otac bio živ. Također je iskazao da je odnos DĆ s tuženikom nije promijenio nakon sklapanja ugovora nego je ostao isti.

16. Tužiteljica je iskazala (list 166-171 spisa) da je jedino ona brinula o ŠĆ, da je četiri mjeseca prije svoje smrti zalegao u krevet i da je o njemu brinula samo ona, a da joj je pomogao i njezin sin kad ga je trebalo podići i obrijati. Iskazala je da ga je njegova kći samo posjećivala i da je dva mjeseca pred njegovu smrt dolazila dva do tri puta tjedno s time da ništa nije oko svog oca pomagala. Također je iskaza da se tuženik povremeno pojavio i došao na kavu te da mu je povremeno pomagao oko korištenja pametnog mobitela i nekih kablova, a da je zadnjih par mjeseci prije smrti ŠĆ dolazio par puta mjesečno. Vezano uz stradavanje Ljube Vukasovića 2012. iskazala je da je u to vrijeme ona bila u Bosni, da su se dogovorili da će ga njegov sin koji je tada bio nezaposlen svakodnevno posjećivati, a da je ona povremeno navraćala u bolnicu jer je pomagala sinu u Bosni, s time da se vratila u Zagreb kad je njezin suprug trebao izaći iz bolnice i da je o njemu vodila brigu. Također je iskazala da je njezin suprug dobio veliku odštetu zbog prometne nesreće i da je te novce dao tuženiku, a da joj je NĆ rekao da je ŠĆ ostavio taman toliko novaca koliko je potrebno za sahranu.

17. Tuženik je u svom iskazu (list 172-174 spisa) naveo da je djed zamolio svog sina (oca tuženika) i kćer (tetu tuženika) da raskinu ugovor o doživotnom uzdržavanju smatravši da oni o njemu neće moći adekvatno skrbiti jer su imali financijskih poteškoća, a NĆ je ujedno obolio od karcinoma. Iskazao je da je njegov djed smatrao da je on adekvatna osoba za sklapanje ugovora jer je imao 25 godina i bio je spreman ispuniti svoje obveze, ali da je djed bio do pred smrt samostalno funkcionalan te da nije od njega tražio pružanje „ozbiljnije“ skrbi. Iskazao je da je zadnjih 4 mjeseca njegovog života dolazio djedu 2-3 puta mjesečno u posjetu i da nije pomagao u njegovoj njezi, da je u tu svrhu dolazila njegova teta, da ga je njegovala i tužiteljica te da je pomagao i sin tužiteljice. Za sebe je iskazao da nije mogao njegovati djeda jer je imao novi posao. Iskazao je da je njegov odnos s djedom bio nepromijenjen nakon sklapanja ugovora i da su imali normalan odnos unuka i djeda te da djed nije tražio da ispunjava neku obvezu iz ugovora. Posjećivao ga je vikendom kad je imao najviše vremena i dolazio je jedanput tjedno. Iskazao je da su pogreb organizirali njegov tata, teta i on, a kako tuženik nije imao novaca troškove je podmirila njegova teta koje novce joj je tuženik kasnije vratio. Iskazao je da je njegov djed smatrao da je stan njegovo vlasništvo i da je po svemu zaključio da on želi da stan pripadne njegovoj djeci, a na kraju njemu. Iskazao je da je u vrijeme sklapanja ugovora imao sezonski posao na šest mjeseci te je zarađivao 4.000,00 do 5.000,00 kn dok je prvi puni radni odnos ostvario godinu dana nakon toga.

18. Iz iskaza SĆ (kćeri ŠĆ, list 177-179 spisa) proizlazi da joj je otac 2005. rekao da ga je tužiteljica tražila da se vjenčaju kako bi imala pravo na njegovu mirovinu i da drugo ne traži. Iskazala je da joj je otac rekao da želi da stan ostane njoj i bratu jer se radi o stanu koji je stekao u braku s njihovom mamom te je predložio da sklope ugovor o doživotnom uzdržavanju. Iskazala je da je on želio da ona i njezin brat brinu o njemu. Iskazala je da joj je otac rekao da nije siguran hoće li njegov odnos s tužiteljicom potrajati jer su se često svađali i imali turbulentan odnos. Iskazala je da je njezin otac tražio da raskinu ugovor kad su brat i ona pali u financijske poteškoće i da želi sklopiti ugovor s tuženikom kojeg je obožavao, na što su oni pristali jer su složna obitelj i da je njoj bilo u redu da stan pripadne tuženiku jer je on brinuo o djedu i bio mu je na raspolaganju. Iskazala je i da je njezin otac bio teško bolestan 3 mjeseca prije svoje smrti i da su o njemu brinuli njezin brat, ona i tuženik koji je dolazio par puta tjedno, a priznaje da je i tužiteljica brinula o njemu i mijenjala pelene. Kasnije je rekla da je njezin brat u to vrijeme bio u Francuskoj. Iskazala je da je ona oca fizički hranila, masirala ga, vodila na WC, da su ona i njezin partner svakodnevno dolazili u večernjim satima, pomagali tužiteljici i ostajali dok njezin otac nije zaspao. U odnosu na troškove pogreba iskazala je da su ih snosili tuženik, njezin brat, njezina kći i ona, da tuženik nije imao sve novce pa je u jednom dijelu ona uskočila, a on joj je vratio te novce. Iskazala je da njezin otac nije treba financijsku pomoć.

19. Iz iskaza svjedoka EĆ, sina tužiteljice (list 179-180 spisa) proizlazi da je on zadnjih par mjeseci prije Ljubine smrti pomagao mami njegovati ga. Iskazao je da je najviše brinula tužiteljica, da ga je on brijao i da joj pomagao podići ga kad mu je mijenjala pelenu. Iskazao je da je tuženika vidio 2 puta i rekli su mu da ima puno posla jer vodi turiste na Plitvice. Iskazao je da je SĆ dolazila češće sa svojim partnerom, da bi popili kavu i potom otišli, dok su u kolovozu svi otišli na more i nikog nije bilo osim njega i njegove majke kod ŠĆ.

20. Iz iskaza ŽĆ, majke tuženika (list 204-205 spisa) proizlazi da nema neposrednih saznanja o spornom ugovoru jer se razvela od oca tuženika prije petnaestak godina, a da joj je sin rekao da je djed napisao ugovor o doživotnom uzdržavanju jer je želio da on naslijedi njegov stan. Iskazala je da su oni patrijarhalna obitelj i da ju nije iznenadilo da je zaobiđena unuka ŠĆ, njezina kćer. Iskazala je da procjenjuje da je FĆ imao više povjerenja u svog unuka nego sina jer je sin imao egzistencijalne probleme.

21. Iz iskaza svjedoka ČĆ, bivšeg supruga kćeri FĆ (list 205-206 spisa) proizlazi da je FĆ govorio da je njegov stan njegovo vlasništvo, da zna kome će taj stan ostaviti, da on računa na tuženika i da se oslanja u životu na njega i da je govorio da u njega ima najviše povjerenja. Iskazao je da je govorio često da će stan ostaviti tuženiku i da se drugi tome ne nadaju.

22. Iz iskaza RĆ, unuke ŠĆ i sestre tuženika (list 206-207 spisa) proizlazi da zna da je sklopljen ugovor s tuženikom i da ju to nije iznenadilo jer je tuženik bio najpouzdaniji i bio u mogućnosti biti tu za djeda kad mu je išta trebalo, da djed i tužiteljica nisu bili u najboljim odnosima i da su se često svađali. Iskazala je da djed nije želio da tužiteljica dobije stan i da se zato „sve ovo napravilo“. Potom se ispravila i rekla je da nije poanta da tužiteljica ne dobije stan, nego da ga dobije tuženik.

23. Iz iskaza svjedokinje ZĆ, prijateljice SĆ, kćeri ŠĆ (list 207-208 spisa) proizlazi da nema saznanja o spornom ugovoru. Iskazala je da je bila sa SĆ u posjetu njezinom ocu kad je već bio nepokretan i da je rekao da će tužiteljici ostati mirovina i auto, a da će netko od djece dobiti stan. Kasnije je saznala da se radi o njegovom unuku.

24. Iz iskaza CĆ, partnera SĆ (list 213-214 spisa), proizlazi da mu je ŠĆ pričao da je zabrinut tko će o njemu brinuti, da su njegova djeca financijski nestabilna i da želi sklopiti ugovor s tuženikom. Iskazao je da su on i SĆ zadnjih pet mjeseci prije Ljubine smrti svakodnevno odlazili tamo i da ga je SĆ masirala.

25. Iz iskaza ĆĆ (susjede tužiteljice i ŠĆ, list 212-213 spisa) proizlazi da nema saznanja o spornom ugovoru, da su joj tužiteljica i ŠĆ uvijek djelovali zadovoljno, da se samo tužiteljica brinula o njemu kad je teško obolio, što zna jer je pričala s tužiteljicom i viđala ju je da ga pod ruku vodi van, dok nije vidjela nikog drugog da to čini.

26. Iz iskaza VĆ, prijateljice tužiteljice (list 215-216 spisa), proizlazi da se ŠĆ i tužiteljica imali normalni bračni odnos, a kad je on teško obolio da su o njemu brinuli tužiteljica i njezin sin. Ona je dolazila jednom mjesečno u posjetu kad je ŠĆ teže obolio.

27. Iz iskaza UĆ (unuke ŠĆ, kćeri SĆ, list 216 spisa) proizlazi da joj je djed rekao za sporni ugovor i da je tuženik bio djedu najpouzdaniji i financijski najstabilniji.

28. Iz iskaza GĆ (susjede tužiteljice iz ulaza, list 224-225 spisa) proizlazi da je ona dolazila kod tužiteljice i ŠĆ jednom mjesečno, da je tužiteljica bila dobra domaćica i supruga te da je ona brinula o ŠĆ kad je pao u krevet, a da ostale članove obitelji gotovo da nije viđala. Za sporni ugovor saznala je od tužiteljice.

29. Iz iskaza KĆ (susjede tužiteljice iz susjednog ulaza, list 225 spisa) proizlazi da su ona i njezin suprug bili prijatelji s tužiteljicom i njezinim suprugom te da je ona često dolazila k njima. Iskazala je da je o ŠĆ kad je obolio brinula samo tužiteljica i da nikog drugog nije zatekla tamo. Za ugovor je saznala od tužiteljice.

30. Svjedokinja HĆ, odvjetnica koja je zastupala prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju uskratila je svjedočenje uz obrazloženje da je dužna kao tajnu čuvati ono što je saznala u obavljanju odvjetničkog poziva. Tuženik je potom odustao od tog dokaznog prijedloga.

31.1. Analizirajući i međusobno povezujući izvedene dokaze, sud nalazi utvrđenim da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen s tuženikom 2018., a isto tako i prethodni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenim 2006. s njegovom djecom koji je sporazumno raskinut, sada pokojni ŠĆ sklopio iz nedopuštene pobude, a to je da spriječi da njegovu imovinu iz tog ugovora, poglavito stan u [adresa], naslijedi i njegova supruga pa makar kao nužna nasljednica i da je ta pobuda bitno utjecala na njegovu odluku da sklopi taj ugovor. Taj stan u [adresa] predstavljao je njegovu posebnu imovinu kako je to naprijed već obrazloženo.

31.2. Naime, iz iskaza NĆ u dijelu u kojem opisuje kako je došlo do sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju 2006. s njim i njegovom sestrom (djecom FĆ) proizlazi da je njegov otac rekao da će stan pripasti njemu i njegovoj sestri, da se konzultirao s odvjetnicom i da treba sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju radi njegove sigurnosti ako padne u krevet ili bude nemoćan. Svjedokinja SĆ iskazala je da joj je otac rekao da želi da stan ostane njoj i bratu jer se radi o stanu koji je stekao u braku s njihovom mamom te je predložio da sklope ugovor o doživotnom uzdržavanju. Dodala je on želio da ona i njezin brat brinu o njemu te da njezin otac nije bio siguran hoće li njegov odnos s tužiteljicom potrajati jer su se često svađali i imali turbulentan odnos. Sam način na koji su ti svjedoci iskazivali, prvo govoreći o tome kome će pripasti stan i da to treba biti tako jer se radi o stanu koji je stekao u braku s njihovom majkom, da se otac svjedoka konzultirao s odvjetnicom i rekao da treba sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, a tek onda navođenje da se želio osigurati za budućnost ako bude nemoćan ukazuje da je razlog sklapanja ugovora bilo osigurati da stan pripadne njegovoj djeci, a ne i njegovoj supruzi. Da je bilo drugačije, mnogo bi logičniji bio iskaz u pravcu da je njihov otac iskazao zabrinutost za svoju budućnost, da se želio osigurati za slučaj svoje nemoći, da je tražio od svoje djece da se obvežu preuzeti brigu o njemu, da su se dogovarali i raspravljali o uvjetima tog uzdržavanja, a da će zauzvrat dobiti stan nakon njegove smrti. Da je pobuda za sklapanje ugovora iz 2006. bila upravo to da se izbjegne da tužiteljica naslijedi stan FĆ potvrđuje i iskaz NĆ u dijelu u kojem iskazuje da je on mora poštovati izričitu želju svog oca da tužiteljici ne ostane stan. Treba dodati da je neuvjerljiv iskaz svjedoka NĆ da je do takve izričite želje njegovog oca došlo nakon što je 2012. doživio prometnu nesreću kada ga tužiteljica nije njegovala nego je bila u Bosni i da joj je to njezin otac zamjerio. Navedeno stoga što je prvi ugovor o doživotnom uzdržavanju bio sklopljen 2006., davno prije te prometne nesreće. Svjedok je tek na upit suca da objasni tu nelogičnost odgovorio da je želja njegovog oca postojala i ranije, ali da ju je ovaj događaj „zabetonirao“. Napominje se da ugovor o doživotnom uzdržavanju svojoj prirodi takav ugovor koji se ne može mijenjati samo zato što se primatelj uzdržavanja predomislio ovisno o ponašanju njegovog bračnog druga.

31.3. Povezujući činjenicu da su i NĆ i SĆ prema vlastitom iskazu pali u dugove i zdravstvene probleme, odnosno „bankrotirali“, a NĆ od 2014. uopće ne živi u [adresa], zaključak je ovog suda da je to razlog zbog kojih su sporazumno raskinuli ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 2006., kako bi takav ugovor FĆ sklopio s tuženikom iz iste nedopuštene pobude. Da je tome tako proizlazi, između ostalog, iz iskaza ŽĆ, majke tuženika (list 204-205 spisa) koja je iskazala da joj je sin rekao da je djed napisao ugovor o doživotnom uzdržavanju jer je želio da on naslijedi njegov stan. Dakle, sin joj uopće nije govorio o tome koje obveze je preuzeo, što on treba raditi za djeda, nego samo o tome da je djed želio da njemu pripadne stan. Nadalje, to potvrđuje i RĆ kada iskazuje da djed i tužiteljica nisu bili u najboljim odnosima, da su se često svađali, da djed nije želio da tužiteljica dobije stan i da se zato „sve ovo napravilo“. Po ocjeni ovog suda, ta se svjedokinja potom neuvjerljivo ispravila rekavši da nije poanta da tužiteljica ne dobije stan, nego da ga dobije tuženik. Po ocjeni suda, posve je moguće da je FĆ htio da tuženik dobije stan (što ujedno znači da ga neće dobiti tužiteljica). Međutim, posve je neuvjerljivo da je sporni ugovor sklopljen s ciljem da ga tuženik uzdržava i ispunjava obveze iz ugovora odnosno da brine o njemu. Naime, u to je vrijeme tuženik prema vlastitom iskazu imao 25 godina, imao je sezonski posao i zarađivao 4.000,00 do 5.000,00 kn, još je studirao, a tek je iduće godine ostvario redovni radni odnos. Dakle, neuvjerljivo je da je tuženik u to vrijeme bio financijski stabilan, kao što je neuvjerljivo da je tuženik imao potrebnu zrelost i stabilnost za pružanje potrebne skrbi ŠĆ. Očito to njegov djed nije niti očekivao od njega, jer prema vlastitom iskazu tuženika njegov djed nikada od njega nije tražio da mu pruži „ozbiljniju skrb“, njihov odnos je bio nepromijenjen nakon što su sklopili ugovor, imali su normalan odnos djeda i unuka i tuženik ga je posjećivao vikendom kad je imao najviše vremena. Međutim, treba primijetiti da je, kad je njegov djed teško obolio odnosno zadnjih četiri mjeseca njegovog života, tuženik dolazio 2 do 3 puta mjesečno djedu u svrhu posjete, a njegov djed ni tada kada je bio teško pokretan nije od njega tražio da brine o njemu niti je tuženik to samoinicijativno činio uz obrazloženje da je imao novi posao. Dakle, kad je došao trenutak da je njegovom djedu doista trebala skrb, tuženika tu nije bilo i on očito nije ni smatrao da bi nešto po tom pitanju trebao poduzeti. Tuženik je iskazao da su njegovog djeda njegovali tužiteljica, njezin sin i da je dolazila njegova teta SĆ. Međutim, on nije iskazao da je on dogovorio sa svojom tetom da ona dolazi umjesto njega jer on ne može (da je tome bilo tako tuženik bi to zasigurno na taj način iskazao), što ukazuje da on ne smatra da je bila njegova dužnost osigurati potrebnu brigu za djeda. Uostalom, njegova teta dolazila je u večernjim satima (po njezinom vlastitom iskazu), što sasvim sigurno nije dostatna briga za terminalno bolesnu osobu koja je teško pokretna. Tuženik je iskazao da njegov djed nije od njega tražio da angažira njegovateljicu, ali opet očito niti tuženik nije smatrao da treba samoinicijativno osigurati svom terminalno bolesnom djedu odgovarajuću njegu što samo potvrđuje da sporni ugovor nije sklopljen s pobudom da tuženik doživotno uzdržava ŠĆ. Vezano uz tuženikovu navodnu financijsku stabilnost treba reći da tuženik čak nije imao dovoljno novaca za sahranu djeda, nego je novce prema vlastitom iskazu pozajmio od svoje tete.

31.4. Sve ove okolnosti dovode do zaključka da je sporni ugovor sklopljen isključivo iz nedopuštene pobude FĆ da tužiteljica, kao supruga FĆ ne naslijedi stan u [adresa] te da svrha ugovora uopće nije bila da tuženik doživotno uzdržava FĆ.

32. Tuženik je za tu nedopuštenu pobudu znao ili barem morao znati. Navedeno sud zaključuje na temelju iskaza samog tuženika koji samonicijativno nije učinio ništa u ispunjenju svojih obveza iz spornog ugovora dok je njegov djed bio živ u terminalnoj fazi bolesti, nego se ograničio u svom iskazu na to da je on bio spreman ispuniti svoje obveze, a da to njegov djed nije od njega tražio. Pritom treba reći da njegov djed nije niti trebao to on njega tražiti, nego je on to bio dužan učiniti u ispunjenju svojih obveza iz ugovora. On to nije učinio, očito niti ne smatrajući da je to doista bila njegova dužnost (jer da je smatrao tada je logično da bi on osigurao da njegov djed dobije potrebnu njegu kako je to podrobnije obrazloženo u toč. 31.3. obrazloženja) znajući da svrha ugovora nije bila doživotno uzdržavanje djeda. Tome treba dodati da je tuženik sam iskazao da je djed smatrao da je ovaj stan njegovo vlasništvo i da je tuženik po svemu zaključio da on želi da taj stan pripadne njegovoj djeci, a na kraju njemu. Dakle, tuženik opet ne spominje da je on nešto trebao učiniti za svog djeda i da je djed htio da baš on o njemu brine, nego samo da je djed htio da stan pripadne njegovoj djeci, odnosno njemu.

33.1. Sud ne prihvaća kao istinit iskaz TĆ u dijelu u kojem je iskazao da se njegov otac htio sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju radi vlastite sigurnosti ako bude nemoćan i padne u krevet ili ako će morati ići u dom za starije osobe, jer je način na koji je o tom dijelu govorio bio štur i samo načelan. Osim toga, on je jasno iskazao da je izričita želja njegovog oca bila da taj stan ne naslijedi tužiteljica, što svjedok opravdava time da su oni imali loš brak. Međutim, ŠĆ se mogao razvesti od tužiteljice, što nedvojbeno nije učinio. Neuvjerljivo je da se on s njom oženio zbog mirovine, jer je tužiteljica i kao izvanbračna supruga mogla to pravo ostvariti nakon njegove smrti. Svjedok priznaje da je tužiteljica bila dobra domaćica te da je održavala domaćinstvo, redovito kuhala sve do smrti njezinog supruga pa i da je brinula o FĆ kad je teško obolio prije nego što je umro. Stoga je očito da nije bilo stvarnog straha na strani ŠĆ da o njemu tužiteljica ne bi brinula. Svjedok spominje da je do izričite želje njegovog oca da tužiteljica ne dobije stan došlo zbog događaja iz 2012. kada ona navodno nije brinula o svom suprugu kad je teško ozlijeđen u prometnoj nesreći. Međutim, sud ne nalazi uvjerljivim takav iskaz svjedoka, ponajviše zbog toga što je ŠĆ ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopio sa svojom djecom još 2006., davno prije takvog događaja 2012. U to isto vrijeme, još od 1999. do 2014. svjedok je svakodnevno dolazio kod tužiteljice i svog oca, zajedno su ručali i družili se. Isto tako, sud ne prihvaća kao istinit njegov iskaz u dijelu da je njegov otac bio izuzetno blizak s tuženikom kako bi on uzdržavao ŠĆ jer je bio mlad, zdrav, bez dugova i u Zagrebu. Navedeno stoga što je nedvojbeno, kako je to već ranije obrazloženo, da tuženik nije imao potrebnu životnu niti financijsku stabilnost da bi ispunjavao svoje obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. Čak prema vlastitom iskazu nije imao novaca da podmiri troškove sahrane, nego je pozajmio novce od svoje tete. Okolnost da je tuženik možda i bio blizak s djedom kako to iskazuje svjedok OĆ te da je ŠĆ s tuženikom rješavao pitanja vezana uz Internet, televiziju i mobitele, sasvim sigurno ne daje podlogu za zaključak da je ŠĆ smatrao da je zbog toga tuženik osoba koja će ga doživotno uzdržavati i brinuti o njemu ako bude nemoćan. Neuvjerljiv je i iskaz tog svjedoka u dijelu kojim opisuje učestalost druženja tuženika i njegovog djeda jer sam tuženik iskazuje da se viđao s njim vikendom, a kad je teško obolio 2-3 puta mjesečno.

33.2. Sud ne prihvaća niti iskaz svjedokinje SĆ u dijelu u kojem iskazuje da je njezin otac htio da njegova djeca brinu o njemu. Navedeno stoga što svjedokinja prije toga rekla da joj je otac rekao da želi da stan ostane njoj i bratu jer se radi o stanu koji je stekao u braku s njihovom majkom te je predložio sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Dakle, očito je da je poanta bila da njima ostavi stan, a ne tko će o njemu brinuti. Navedeno tim više što uopće nije iskazivala o tome koju brigu je njezin otac tražio da mu ona i brat pružaju.

33.3. Sud ne prihvaća kao istinit iskaz tuženika u dijelu da je njegov djed smatrao da je on adekvatna osoba za pružanje doživotnog uzdržavanja i da je on bio spreman ispuniti svoje obveze jer je neuvjerljiv, neživotan i nelogičan kad se dovede u vezu s ostalim dijelom njegovog iskaza analiziranim u toč. 31.3. i 32. obrazloženja.

34. Sud prihvaća kao istinit iskaz svjedokinje ŽĆ. Što se tiče iskaza ČĆ, sud ne prihvaća njegov iskaz u dijelu da je ŠĆ govorio da ima najviše povjerenja u tuženika, da se na njega oslanja i da računa na njega. Navedeno stoga što tuženik sasvim sigurno nije bio ni životno ni financijski dovoljno stabilan da ispunjava obveze iz spornog ugovora kako je to naprijed već obrazloženo. Sud ne prihvaća niti iskaz svjedokinje RĆ u dijelu da je tuženik bio najpouzdaniji i biti tu za djeda kao mu je išta trebalo iz istih razloga. Sud ne prihvaća kao istinit iskaz CĆ u dijelu da je ŠĆ pričao da je zabrinut tko će brinuti o njemu i da želi sklopiti ugovor s tuženikom jer je neuvjerljiv i neživotan kao niti iskaz UĆ u dijelu da je tuženik djedu bio najpouzdaniji i financijski najstabilniji iz istog razloga zbog kojih nije prihvatio iskaze ČĆ i RĆ, kao i tuženika kako je to obrazloženo u toč. 31.3. i 32. obrazloženja. Iz iskaza ZĆ, ĆĆ, GĆ, KĆ i VĆ ne proizlaze okolnosti odlučne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari pa ih sud nije posebno cijenio.

35. Vezano uz iskaz tuženika te svih svjedoka čije je on saslušanje predložio u dijelu kojim svi govore o tome da su se ŠĆ i tužiteljica često svađali treba reći da se on od tužiteljice mogao razvesti, što nedvojbeno nije učinio. Posve je neuvjerljivo da se oženio s njom zbog mirovine jer je ona svoje pravo na njegovu mirovinu mogla ostvariti i kao izvanbračna supruga. Uostalom, niti djeca FĆ ne osporavaju da je tužiteljica bila dobra domaćica, da je održavala domaćinstvo, kuhala te brinula o FĆ kad je teško obolio prije nego što je umro. U konačnici, jesu li oni imali skladan brak ili ne, i zašto ŠĆ nije htio da njegov stan naslijedi tužiteljica, nije odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

36. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 273. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, dalje ZOO) odlučeno je kao u izreci (a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x 121/11). Treba reći da je tom zakonskom odredbom propisano da je bez učinka ugovor ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati. Dakle, takav ugovor po slovu zakona ne proizvodi pravne učinke. To znači da se radi o ništetnom ugovoru jer je ništetan onaj pravni posao koji ne proizvodi pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. I pravna teorija ovakve ugovore svrstava u ništetne ugovore (primjerice J, Š: Građansko pravo). S tim u vezi prihvaćen je i zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog prava.

37. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa) te vrijednosti predmeta spora (13.405,00 eura).

38. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 250 bodova (Tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 24.01.2022., 10.03.2022., 15.06.2022., 16.01.2023., 04.09.2023., 16.01.2024., 16.04.2024., 17.09.2024., 13.03.2025. 02.10.2025. za svako po 250 bodova (Tbr. 9/1) kao i trošak pristupa na ročište 21.01.2025. u iznosu od 50 bodova (Tbr.9/5). Navedeno sveukupno iznosi 2800 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 7.000,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 90,25 eura kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 180,50 eura. Navedeno sveukupno iznosi 7.270,75 eura. Prihvaćen je i njezin zahtjev za isplatu kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu 17. studenog 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.