REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-2683/2014-105

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja IT JEDAN d.o.o., Zagreb, Selska cesta 90A, OIB: 75235737688, kojeg zastupa Tomislav Orehovec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ilić, Orehovec & Partneri d.o.o., Zagreb, Smičiklasova 18, protiv tuženika Telemach Hrvatska d.o.o. (ranije tvrtke: TELE2 d.o.o.), Zagreb, Ulica Josipa Marohnića 1, OIB: 70133616033, kojeg zastupa Boris Šavorić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, Gundulićeva 15, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 7. listopada 2025. u prisutnosti odvjetnice Irene Vinter Gregorić, zamjenice punomoćnika tužitelja i odvjetnika Branka Bulata, zamjenika punomoćnika tuženika, dana 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, poslovni broj Ovrv-12596/2013 od 18. prosinca 2013., u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.339,20 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 4.141,08 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 198,12 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

po stopi od 5% godišnje, u roku od 8 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, poslovni broj Ovrv-12596/2013 od 18. prosinca 2013., u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 67.110,43 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 25.937,62 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 14.590,99 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 26.581,82 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos od 4.141,08 EUR i na dosuđeni iznos od 198,12 EUR po stopi koja čini razliku između potraživane stope koja se određuje za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te stope od 5% godišnje, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.222,28 EUR s zateznim kamatama od 18. prosinca 2013. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 22.005,64 EUR, u roku od 8 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.203,27 EUR, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Ne dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva, prema podnesku tužitelja od 31. ožujka 2015., podrednim isticanjem tužbenog zahtjeva za:

- utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji radi pružanja usluga s dodanom vrijednošću sklopljenog 1. srpnja 2009. između društva I.P.T. d.o.o. i tuženika (tadašnje tvrtke Tele2 d.o.o.), koja glasi: ''Radi izbjegavanja dvojbi, ugovorne strane su suglasne da prihodi Pružatelja usluga u potpunosti ovise o mjeri u kojoj Krajnji korisnici koriste Usluge te obveza Tele2 da plati račun Pružatelju usluga nastaje u trenutku kada Krajnji korisnik plati račun koji je izdao Tele2, a kojim je obuhvaćena predmetna usluga.'' te

- održavanje na snazi platnog nalog sadržanog u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, poslovni broj Ovrv-12596/2013 od 18. prosinca 2013., u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 71.449,63 EUR / 538.337,20 kn s zateznim kamatama na iznos od na iznos od 30.078,70 EUR / 226.627,94 kn od 31. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 14.590,99 EUR / 109.935,80 kn od 28. veljače 2011. do isplate i na iznos od 26.779,94 EUR / 201.773,46 kn od 31. ožujka 2011. do isplate, te kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.222,28 EUR / 16.743,75 kn s zateznim kamatama od 18. prosinca 2013. do isplate.

Obrazloženje

1. Predmetni postupak vodi se povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, poslovni broj Ovrv- 12596/2013 od 18. prosinca 2013., nakon kojeg je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute sve provedene radnje, a određeno je da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se ovršni prijedlog tužitelja smatra tužbom, a prigovor tuženika odgovorom na tužbu.

2. Tuženik u prigovoru navodi da osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja.

3. U očitovanju na prigovor tužitelj navodi da su njegov pravni prednik, IPT d.o.o., i tuženik sklopili 1. srpnja 2009. Ugovor o poslovnoj suradnji radi pružanja usluga s dodanom vrijednosti (dalje u tekstu: Ugovor o poslovnoj suradnji). Prema tom ugovoru IPT je bio pružatelj telekomunikacijskih usluga s dodanom vrijednošću (SMS brojevi s posebnom tarifom) koji bi ih pružao na zahtjev krajnjih korisnika tuženikovih usluga, na način da bi iste najprije proslijedio prema odgovarajućem komunikacijskom centru tuženika, a potom bi ih tuženik nepromijenjene proslijedio svojim krajnjim korisnicima. Sukladno odredbama Ugovora o poslovnoj suradnji tuženik da je bio dužan naplatiti te usluge od svojih krajnjih korisnika te 50% tako ostvarenih prihoda isplatiti IPT-u kao pružatelju usluge. Tuženik da nije u cijelosti postupio sukladno toj svojoj ugovornoj obvezi, slijedom čega da je IPT imao prema tuženiku potraživanje po toj osnovi, koje je Ugovorom o cesiji ustupio tužitelju. Radi se o nenaplaćenim iznosima po računima IPT-a 2840/10 od 31. prosinca 2010. (226.627,94 kn), 227/11 od 31. siječnja 2011. (109.935,80 kn) i 474/11 od 28. veljače 2011. (201.773,46 kn).

4. U daljnjem tijeku postupka tuženik navodi da prema odredbi čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji obveza tuženika da plati račun IPT-u, kao pružatelju usluga, nastaje tek u trenutku kada krajnji korisnik plati račun tuženika u kojem je obuhvaćena i predmetna usluga pružatelja usluga. Upravo iz razloga što je IPT snosio rizik naplate usluga od krajnjih korisnika, imamo je pravo na veću naknadu za svoje usluge. Tvrdi da u odnosu na usluge IPT-a koje su isporučene u prosincu 2010. od svojih krajnjih korisnika nije naplatio iznos od 453.255,94 kn (od kojeg bi po Ugovoru o poslovnoj suradnji, po naplati, 226.627,97 kn pripadalo IPT), za usluge koje su isporučene u siječnju 2011. nije naplatio iznos od 325.946,26 kn (od kojeg bi, po naplati, IPT-u pripadalo 162.973,13 kn), dok za usluge koje su isporučene u veljači 2011. nije naplatio iznos od 297.460,40 kn (od kojeg bi, po naplati, IPT-u pripadalo 148.730,20 kn). Cjelokupni nenaplaćeni iznos za prosinac 2010. (453.255,94 kn, od čega se 226.627,97 kn odnosi na IPT) kao i dio nenaplaćenog iznosa za siječanj 2011. u visini od 219.871,66 kn (od čega se 109.935,83 kn odnosi na IPT) da se odnosi na tzv. postpaid krajnje korisnike, one koji telekomunikacijske usluge plaćaju naknadno temeljem izdanog računa, a koji te račune nisu platili. Tvrdi da je u odnosu na te korisnike pokrenuo odgovarajuće postupke naplate, ali naplata da još nije uslijedila. Preostali dio nenaplaćenog iznosa za siječanj 2011. u visini od 106.074,60 kn (od kojeg se iznos od 53.037,30 kn odnosi na IPT) te cjelokupni nenaplaćeni iznos za veljaču 2011. (297.460,40 kn, od čega se iznos od 148.730,20 kn odnosi na IPT) da se odnosi na nepoznatog tzv. prepaid korisnika koji je koristio broj [broj telefona], koji je upotrebom specijaliziranog hardvera i malicioznog softvera neovlašteno onesposobio sigurnosni sustav tuženika namijenjen kontroli korištenja usluga te onemogućavanju slanja SMS poruka ako na prepaid korisničkom računu nema novčanih sredstava. Na taj način da je taj nepoznati korisnik poslao ogromnu količinu SMS-ova prema posebnim brojevima (telekomunikacijske usluge s posebnom vrijednošću), iako te SMS-ove nije prethodno platio (tijekom siječnja i veljače poslao je ukupno 66.151 SMS poruku čija je vrijednost bila 403.521,10 kn). Tuženik tvrdi da je opisanu zlouporabu utvrdio tek nakon što je IPT-u platio račun 227/11 za siječanj 2011., a kako se u tom plaćenom dijelu iznos od 53.037,30 kn odnosi na SMS usluge koje su pružene tom nepoznatom ''prepaid'' korisniku, a koje nisu naplaćene, to smatra da je tih 53.037,30 kn platio bez pravne osnove, u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) pa je imao pravo od IPT-a potraživati povrat tog iznosa, slijedom čega je nakon što mu je IPT ispostavio račun 474/11 za veljaču 2011., izjavio IPT-u prijeboj u iznosu od 53.037,30 kn te je podmirio onaj dio računa za veljaču 2011. koji je preostao nakon što se odbije taj prebijeni iznos te iznos koji se odnosi na usluge pružene ''prepaid'' korisniku koje nisu naplaćene. Ako sud smatra da do navedenog prijeboja nije došlo, podredno, ističe prigovor radi prebijanja u ovoj parnici u iznosu od 53.037,30 kn s tražbinom tužitelja po računu 474/11, temeljem odredaba čl. 84. st. 2. i čl. 199. st. 1. ZOO-a. Ističe da je protiv navedenog nepoznatog ''prepaid'' korisnika podnio kaznenu prijavu te predlaže izvesti dokaz telekomunikacijsko-informatičkim vještačenjem kako bi se utvrdilo da je taj nepoznati korisnik uistinu onesposobio sustav kontrole tuženika i omogućio si slanje SMS poruka bez da je iste prethodno platio. Navodi da je odmah po saznanju za ostvareni veliki broj SMS poruka koje prethodno nisu plaćene, blokirao mogućnost daljnjeg slanja poruka s navedenog broja i o tome obavijestio IPT. Kako se od njega u ovoj parnici zahtijeva naplata iznosa koje niti on sam nije prethodno naplatio od krajnjih korisnika, to da za njega nije nastala ugovorna obveza plaćanja tih iznosa. Podredno, ističe da je odredbom čl. 19.1. Ugovora o poslovnoj suradnji ugovoreno da se u slučaju zakašnjenja plaćaju zatezne kamate po stopi od 5%, stoga da niti tužitelj ne može od njega naplatiti zatezne kamate po većoj stopi od ugovorene.

5. Tužitelj navodi da je Ugovor o poslovnoj suradnji tipski ugovor, kojeg je unaprijed pripremio tuženik, na čiji sadržaj IPT nije mogao utjecati, stoga da se nejasne odredbe tog ugovora trebaju tumačiti u korist IPT-a, odnosno sada tužitelja (čl. 319. st. 2. ZOO- a). Stoga da se odredba čl. 18.5. Ugovora o poslovnoj suradnji treba tumačiti na način da je IPT trebao pričekati određeno razumno vrijeme da tuženik naplati usluge koje je IPT pružio krajnjim korisnicima određeno razumno vrijeme, a da je nakon toga tuženik, bez obzira je li te usluge naplatio od krajnjih korisnika, dužan platiti IPT-u. U tom smislu poziva se pravna stajališta izražena u sudskoj praksi vezano za pravo podizvođača da traži naplatu radova od glavnog izvođača u situaciji kada je ugovorom između podizvođača i glavnog izvođača određeno da će glavni izvođač platiti naknadu podizvođaču za izvedene radove tek kada te radove glavnu izvođaču plati naručitelj. Ako bi sud smatrao da se navedena odredba treba tumačiti da je naplata usluga od krajnjeg korisnika uvjet da bi tuženik te usluge bio dužan platiti IPT-u, tada tužitelj smatra da je ta odredba ništetna, budući da je protivna načelu savjesnosti i poštenja i načelu jednake vrijednosti činidaba. Podredno, osporava da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve da bi naplatio nenaplaćene usluge od krajnjih korisnika te da treba razlikovati situaciju kada su te usluge objektivno nenaplative od situacije kada su iste naplative, ali ih tuženik nije naplatio. Osim toga, napominje da iz dokumentacije tuženika proizlazi da je dio nenaplaćenih potraživanja ustupljen uz naknadu, dakle, prodan pa da se u tom slučaju ta potraživanja trebaju smatrati naplaćenima. U odnosu na potrošnju koju je ostvario ''prepaid'' korisnik broja [broj telefona], navodi da takvi korisnici po prirodi stvari telekomunikacijske usluge plaćaju unaprijed pa da se i njegova potrošnja treba smatrati naplaćenom. Sve i da je isti onesposobio tuženikov sustav kontrole korištenja usluga, a što tužitelj osporava, tvrdi da manjkavosti tuženikovog sustava, kao i propust tuženika da takvog korisnika odmah blokira, ne mogu ići IPT-u na štetu koji je na zahtjev takovog korisnika svoje usluge uredno pružio. U odnosu na istaknuti prigovor izvršenog građansko-pravnog prijeboja, podredno prigovora radi prebijanja u iznosu od 53.037,30 kn, tužitelj tvrdi da nije otpala pravna osnova temeljem kojeg je tuženik izvršio IPT-u plaćanje tog iznosa, slijedom čega da tuženik nije imao prema IPT-u tražbinu po osnovi povrata tog iznosa, a nema ju niti prema tužitelju.

6. U podnesku od 31. ožujka 2015. tužitelj preinačuje tužbu, eventualnim dodavanjem novog tužbenog zahtjeva, kojeg predlaže prihvatiti, ako sud odbije tužbeni zahtjev za održanjem na snazi platnog naloga, na način da zahtijeva utvrđenje da je odredba čl. 18.5. Ugovora o poslovnoj suradnji ništetna te da se održi na snazi platni nalog iz pobijanog rješenja o ovrsi.

7. Tuženik se je protivio navedenoj preinaci tužbe, smatrajući istu nesvrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama.

8. Tuženik tvrdi da je odredba čl. 18.5. Ugovora o poslovnoj suradnji jasna i stoga nema potrebe za njenim tumačenjem. Napominje da je on u vrijeme sklapanja tog ugovora imao 10% udjela na tržištu mobilnih telekomunikacija, ali da je i IPT držao značajan udio na tržištu telekomunikacijskih usluga s dodanom vrijednošću te je bio tuženiku važan poslovni partner, bez čijih usluga tuženik ne bi bio konkurentan na tržištu. Stoga tvrdi da su on i IPT bili potpuno ravnopravni prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o poslovnoj suradnji te da su obje strane imale utjecaj na sadržaj ugovora. Napominje da Ugovor o poslovnoj suradnji ne čini razliku po pitanju nastanka tuženikove obveze plaćanja usluga s dodanom vrijednošću pružatelju IPT-u ovisno o tome radi li se o prepaid ili postpaid korisnicima, već u odnosu na usluge pružene svim krajnjim korisnicima propisuje kao uvjet plaćanja taj da je te usluge tuženik prethodno naplatio od krajnjih korisnika. Smatra da nije odgovoran za to što je nepoznati ''prepaid'' korisnik onemogućio njegov sigurnosni i kontrolni sustav te si kroz određeno kraće vrijeme omogućio slanje SMS poruka na brojeve s posebnom tarifom bez da je te usluge prethodno platio. Navodi da je bila praksa tuženika i pružatelja usluga s dodanom vrijednošću da se međusobno obavještavaju čim uoče anomaliju, dakle, povećani broj poruka s određenog broja, a kako tuženik mora pratiti daleko veći broj korisničkih brojeva od pružatelja usluga s dodanom vrijednošću, to da je, u konkretnom slučaju, IPT-u bilo lakše uočiti predmetnu anomaliju i o istoj obavijestiti tuženika prije nego li ju je on sam uočio. Tvrdi da je upravo tužitelj taj koji je, u konačnici, pružao usluge s dodanom vrijednošću putem brojeva s posebnom tarifom (tzv. kratkih kodova) (prema tvrdnji IPT-a radi se o kratkim kodovima koji su bili ''otvoreni'' kod njega za potrebe tužitelja), tako da je i tužitelj mogao uočiti predmetnu anomaliju te o istoj obavijestiti tuženika.

9. Tijekom dokaznog postupka pročitani su utuženi računi izdani od strane društva IPT d.o.o. (list 5. – 13. spisa), Ugovor o cesiji sklopljen 19. prosinca 2011. između tužitelja kao cesionara i I.P.T. d.o.o. kao cedenta (list 14. – 15. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o cesiji), obavijest o cesiji (list 16. spisa), izvadci iz obračuna tužitelja (količina SMS-ova poslanih na pojedini kratki kod, pojedinačna i ukupna cijena SMS-ova, za prosinac 2010., siječanj i veljaču 2011.) (list 29. – 31. spisa), Ugovor o poslovnoj suradnji radi pružanja usluga s dodanom vrijednošću sklopljen 1. srpnja 2009. između I.P.T. d.o.o. i Tele2 d.o.o., s Dodacima 1. - 5. (list 74. – 93. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o poslovnoj suradnji), Aneks 1. Ugovora poslovnoj suradnji od 5. srpnja 2011. (list 94. spisa), Aneks 2. Ugovora o poslovnoj suradnji od 13. prosinca 2011. (poleđina lista 94. – list 95. spisa), Aneks 3. Ugovora o poslovnoj suradnji od 20. prosinca 2012. (poleđina lista 95. – list 96. spisa), Aneks 4. Ugovora o poslovnoj suradnji od 16. prosinca 2013. (poleđina lista 96. spisa), ispis iz informacijskog sustava tuženika (list 97. – 106. spisa), ispis e-mail korespondencije od 11. ožujka 2011. (list 107. spisa), kaznena prijava (list 108. – 109. spisa), dopisi ODO Zagreb (list 110. – 111. spisa), dopis tuženika od 8. veljače 2011. (list 112. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 113. – 115. spisa), interni podaci tuženika o telefonskim brojevima s kojih su slane SMS poruke na sporne kratke kodove (list 128. – 131. spisa), računi koje je tuženik ispostavio krajnjim korisnicima, zahtjevi krajnjih korisnika za promjenu broja, prijedlozi za ovrhu podneseni protiv krajnjih korisnika i sl. (list 132. – 386. i 399. – 461. spisa), interni podaci tuženika o ostvarenom SMS prometu s broja [broj telefona] (list 387. – 388. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 470. – 477. spisa), e-mail od 25. srpnja 2014. (list 478. spisa), dopis Porezne uprave od 6. svibnja 2015. s prilozima (list 488. – 491. spisa), Ugovor o nalogu 07/2010 sklopljen 1. srpnja 2010. između EOS Matrix d.o.o. i Tele2 d.o.o. (sadržajno ugovor o cesiji, list 496. – 503. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 512. – 523. spisa), Ugovor o nalogu 121/2011/DP/SM sklopljen 1. ožujka 2011. između COFACE Hrvatska d.o.o. i Tele2 d.o.o. s Aneksom 1 (sadržajno ugovor o cesiji, list 525. – 534. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 545. – 558. spisa), saslušani su svjedoci ĆL (list 560. – 561. spisa), ŠL (list 561. – 562. spisa), ĆLF (list 562. – 564. spisa), ŠLF (list 564. – 565. spisa) i ĐL (list 567. – 569. spisa) te je izveden dokaz informatičko- telekomunikacijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Rivulus d.o.o. (list 597. – 604. spisa – osnovni nalaz i mišljenje, list 587. – 596. spisa – dokumentacija iz nalaza i mišljenje, list 619. – 622. spisa – pisano očitovanje vještaka, list 623. – 624. spisa – usmeni iskaz vještaka Denisa Hrestaka), kao i računovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. (list 627. – 632. spisa – osnovni nalaz i mišljenje, list 676. – 677. spisa – usmeni iskaz vještaka Zrinka Ručevića, list 682. – 685. spisa – 1. pisana dopuna nalaza, list 714. – 718. spisa – 2. pisana dopuna nalaza, list 721. – 761. spisa – isprave dostavljene na zahtjev vještaka, list 768. – 770. spisa – pisano očitovanje vještaka, list 772. – 773. spisa – usmeni iskaz vještaka Ručevića, list 775. – 777. spisa – 3. dopuna nalaza, podaci dostavljeni na zahtjev suda u svrhu vještačenja – list 802. – 803. spisa, list 812. – 814. spisa - 4. pisana dopuna nalaza, list 821. spisa – usmeni iskaz vještaka Ručevića).

10. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan tek u manjem dijelu.

11. Predmet spora jest naplata naknade za pružene telekomunikacijske usluge slanja SMS-ova na telefonske brojeve s posebnom tarifom, tzv. kratke kodove (usluga SMS čavrljanja /chata/ za odrasle), koje su pružene od strane društva I.P.T. d.o.o. (odnosno od strane tužitelja, putem društva I.P.T. d.o.o.) krajnjim korisnicima, putem tuženika, u razdoblju od prosinca 2010. do veljače 2011.

12. Tužitelj je podneskom od 31. ožujka 2015. preinačio tužbu tako što je uz tužbeni zahtjev za isplatu, konkretno za održavanje na snazi platnog naloga iz pobijanog rješenja o ovrsi, dodao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, s obzirom da je izjavio da ako sud bude našao da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim se traži održavanje na snazi platnog naloga iz pobijanog rješenja o ovrsi, da u tom slučaju predlaže da sud utvrdi odredbu čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji ništetnom te da, ponovno, održi na snazi platni nalog iz pobijanog rješenja o ovrsi.

13. Radi se o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva, u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZOO-a, prema kojoj tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

14. Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (čl. 191. st. 1. ZPP-a).

15. S obzirom da i eventualna kumulacija predstavlja isticanje dodatnog tužbenog zahtjeva (različitog od onog prvotnog), tužitelj je podneskom od 31. ožujka 2015. preinačio tužbu, a kako se je tuženik toj preinaci protivio, sud mora utvrditi je li ista svrsishodna za konačno rješenje donosa među parničnim strankama, što bi ju činilo i dopuštenom (čl. 190. st. 3. ZPP-a).

16. Budući da tužitelj u preinačenoj tužbi još jednom ističe zahtjev za održavanje na snazi platnog naloga, dakle, budući da je jedan od dva (navodno) eventualno kumulirana tužbena zahtjeva identičan primarnom tužbenom zahtjevu, to se u tom dijelu uopće ne radi o eventualnoj kumulaciji, već o objektivnoj kumulaciji identičnih zahtjeva (litispendencija po eventualno kumuliranoj tužbe počinje teći od dostave iste tuženiku), što nije dopušteno zbog zabrane dvostruke litispendencije (čl. 194. ZPP-a).

17. Stoga preostaje još zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji koji, sam za sebe, ne rješava nikakav spor među predmetnim parničnim strankama.

18. Valjanost odredbe čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji je prethodno pravno pitanje za odluku suda o tužbenom zahtjevu za isplatu, dakle, za ostvarenje cedirane tražbine IPT-a prema tuženiku po tom ugovoru, što znači da je tužbeni zahtjev za utvrđenje te odredbe ništetnom u konkretnom slučaju svrsishodan samo ako bi bio postavljen kao deklaratorni preambul, a ne kao (samostalni) eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

19. Uostalom, s obzirom da će sud ionako odlučiti o valjanosti navedene odredbe kao o prethodnom pravnom pitanju kada bude odlučivao o tužbenom zahtjevu za isplatu, to je postavljanje eventualnog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti te odredbe potpuno suvišno, osobito kada se uzme u obzir da druga stranka Ugovora o poslovnoj suradnji, IPT, uopće nije tužena u ovom postupku pa eventualna presuda kojom se navedena odredba utvrđuje ništetnom ne bi prema IPT-u proizvodila nikakve pravne učinke.

20. Stoga je zaključeno da preinaka tužbe koja je izvršena podneskom tužitelja od 31. ožujka 2015. nije svrsishodna za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama pa ju sud nije mogao dopustiti.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

22. Dakle, predmet spora jest naplata naknade za pružene telekomunikacijske usluge slanja SMS-ova na telefonske brojeve s posebnom tarifom, tzv. kratke kodove (usluga SMS čavrljanja /chata/ za odrasle), koje su pružene od strane društva I.P.T. d.o.o. (odnosno od strane tužitelja, putem društva I.P.T. d.o.o.) krajnjim korisnicima, putem tuženika, u razdoblju od prosinca 2010. do veljače 2011.

23. Među strankama je nesporno da tuženik nije platio one dijelove računa IPT-a koji su utuženi u ovom postupku, niti je sporno da je IPT to navodno potraživanje ustupio tužitelju temeljem Ugovora o cesiji.

24. Sporno je da li je postojala tražbina IPT-a koja se je mogla ustupiti tužitelju, s obzirom na tvrdnju tuženika da se neplaćeni dijelovi računa odnose na usluge koje nisu naplaćene od krajnjih korisnika, a naplata računa od krajnjih korisnika je uvjet da se 50% tako ostvarenih prihoda uplati IPT-u, dakle, uvjet plaćanja računa IPT-a.

25. Sporno je na koji način je potrebno tumačiti odredbu čl. 18.5. Ugovora o poslovnoj suradnji koja uređuje nastanak obveze plaćanja računa IPT-a.

26. Sporno je i da li je tuženik naplatio predmetne usluge od krajnjih korisnika, da li je nepoznati ''prepaid'' korisnik slao SMS poruke na predmetne kratke kodove iako te usluge nije unaprijed platio tako što je onemogućio informatički sustav kontrole tuženika, a ako i jest, treba li tuženik svejedno odgovarati za tako ostvareni promet SMS-ova i platiti naknadu za pružene SMS usluge.

27. Naposljetku, s obzirom da je sporna visina tužbenog zahtjeva, sporno je i da li je IPT pružio krajnjim korisnicima onu količinu usluga (broj SMS poruka poslanih prema pojedinim kratkim kodovima) koja je navedena u utuženim računima te jesu li iste obračunate sukladno Ugovoru o poslovnoj suradnji.

28. U odnosu na nastanak ustupljene tražbine IPT-a prema tuženiku

29. Sukladno Ugovoru o poslovnoj suradnji, IPT je pružao usluge određenog sadržaja (omogućavanje slanja SMS poruka s određenih telefonskih brojeva, tzv. kratkih kodova, putem kojih su se pružale usluge s dodanom vrijednošću, u konkretnom slučaju usluga SMS čavrljanja /chata/ za odrasle/) krajnjim korisnicima, koji su ujedno bili korisnici usluga tuženika, tako što je iste prosljeđivao prema određenom elektroničkom komunikacijskom centru tuženika, a tuženik bi ih nepromijenjene prosljeđivao krajnjim korisnicima (čl. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji).

30. Tuženik je bio obvezan naplatiti krajnjim korisnicima korištenje tih usluga IPT-a (čl. 6. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji).

31. Naknada koja je trebala biti isplaćivana IPT-u ugovorena je Dodatkom 2 Ugovora o poslovnoj suradnji.

32. Prema odredbi čl. 1.1. i 1.2. Dodatka 2 Ugovora o poslovnoj suradnji, kada je IPT-ova usluga isporučena krajnjem korisniku putem SMS-a sa skraćenih brojeva od 61*** do 67***, tada bi se naknada za njegovu uslugu obračunavala tako da bi se na cijenu naplaćenu krajnjem korisniku (0,25 kn uvećano za PDV po poslanom SMS-u) obračunao PDV te bi se tako dobiveni bruto prihod podijelio na dva, dakle, IPT-u i tuženiku bi svakom pripadalo po 50% ostvarenih bruto prihoda, s time da je minimum naknade koji je pripadao tuženiku iznosio 2.000,00 kn.

33. Odredbom čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji određeno je da su, radi izbjegavanja svake dvojbe, ugovorne strane suglasne da prihodi pružatelja usluga (IPT-a) u potpunosti ovise o mjeri u kojoj krajnji korisnici koriste predmetne usluge te da obveza Tele2 (tuženika) da plati račun IPT-u nastaje u trenutku kada krajnji korisnik plati račun koji je izdao tuženik, a kojim je obuhvaćena predmetna usluga IPT-a.

34. Po ocjeni suda, navedena odredba je jasna, a jasne odredbe primjenjuju se onako kako glase, bez potrebe njihova tumačenja utvrđivanjem prave volje ugovornih strana te bez potrebe da se kod naplatnih ugovora koje je unaprijed pripremila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumače u korist druge ugovorne strane (čl. 319. i 320. st. 1. ZOO-a).

35. Sudska praksa na koju se poziva tužitelj, a koja govori o pravima podizvođača radova na naplatu naknade za svoje radove od svog naručitelja, glavnog izvođača, bez obzira što je među njima ugovoreno da će mu glavni naručitelj biti dužan platiti te radove tek kada njemu te radove plati investitor, nije primjenjiva na konkretni predmet.

36. Naime, u gornjem primjeru je podizvođač radove izvršio na zahtjev glavnog izvođača, glavni izvođač je njegov ugovorni naručitelj radova te ugovorni obveznik plaćanja naknade za izvedene radove, što nije usporedivo s ovim predmetom.

37. U ovom predmetu usluga SMS čavrljanja za odrasle nije pružena tuženiku, već konkretnim fizičkim osobama kao korisnicima tih usluga, na njihov zahtjev te ne postoji odnos podređenosti IPT-a u odnosu na tuženika.

38. Štoviše, IPT i tuženik su poslovni partneri koji su jedan drugom potrebni za opstanak na tržištu i ostvarivanje dobiti.

39. Tako tuženik tvrdi da bi da nije svojim korisnicima omogućio slanje SMS-ova na određene kratke kodove ''otvorene'' kod IPT-a, putem kojih se pružaju usluge s dodanom vrijednošću (u konkretnom predmetu čavrljanje za odrasle, ali na isti način se plaća primjerice naknada za parkiranje vozila na javnim površinama i druge usluge) postao nekonkurentan na tržištu telekomunikacijskih usluga, dok je IPT-u tuženik bio potreban da bi uopće došao do korisnika svojih usluga, dakle, IPT nema svoje vlastite korisnike, već koristi tuženikove korisnike za pružanje svojih usluga.

40. Tako je svjedok ĆL, koji je potpisao Ugovor o poslovnoj suradnji u ime IPT-a, kao njegov zastupnik po zakonu, u svom iskazu naveo da usporedbom tog ugovora s ugovorima koje je IPT sklopio s drugim mobilnim operaterima ne može utvrditi je li ovaj ugovor s tuženikom povoljniji ili nepovoljniji od tih drugih ugovora, ali da sve i da je nepovoljniji, da od tog ugovora ne bi odustao, jer mu je poslovni cilj doći do svih korisnika u Hrvatskoj te da upravo zbog toga mora poslovati sa svim mobilnim operaterima na području Hrvatske.

41. Dakle, radi se o partnerskom odnosu pa je logično da obje ugovorne strane, tuženik i IPT, snose podjednaki rizik naplate prihoda.

42. Svjedok ĆL je, nadalje, izjavio da mu je poznat sadržaj odredbe čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji te mu je jasno da ista znači da će tuženik platiti IPT-u njegove usluge tek kada naplati račune od krajnjih korisnika, a bila mu je jasna i u vrijeme potpisivanja tog ugovora te je bio spreman na njenu primjenu, ali da se je u praksi tuženik, tijekom njihove dugogodišnje poslovne suradnje koja da i dalje traje, pozvao na navedenu odredbu samo dva ili tri puta, a u svim ostalim slučajevima da bi isplaćivao IPT-u 50% ostvarenih prihoda odmah nakon što su usluge pružene, bez obzira je li iste naplatio od krajnjih korisnika.

43. Njegov iskaz u tom dijelu potvrđuje i svjedokinja ĆLF, koja je tada bila zaposlena kod tuženika te koja je sastavljala predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji, a koja je napomenula da se je tuženik pozivao na zaštitnu odredbu iz čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji samo u slučajevima prijevara (eng. fraud), a prema njoj su prijevare kada korisnik od samog početka korištenja telekomunikacijskih usluga nije imao namjeru njihova plaćanja, bilo kao postpaid korisnik, kojemu su se ispostavljali računi za prethodno korištene usluge, bilo kao prepaid korisnik, koji bi po redovnom tijeku stvari mogao koristiti usluge samo temeljem prethodno kupljenog bona.

44. S njom se slaže i svjedokinja ŠLF, voditeljica računovodstva kod tuženika, kojoj je također bila poznata odredba čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji i koja je također navela da se je tuženik imao običaj pozivati na navedenu odredbu samo u slučaju prijevara, s time da je ona pod pojmom prijevare podrazumijevala slanje abnormalne količine poruka koje ukazuje da se ne radi o uobičajenoj potrošnji, dok su IPT-u usluge koje su pružene, a nisu naplaćene od krajnjih korisnika, ako se je radilo o manjim nenaplaćenim iznosima između 1.000,00 kn do oko 10.000,00 kn, svejedno plaćane.

45. Dakle, odredba čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji je jasna i valjana te ne postoji njena protivnost Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, u smislu odredbe čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a pa tako niti protivnost odredbi čl. 4. ZOO-a kojom je uređeno načelo savjesnosti i poštenja te odredbi čl. 7. ZOO-a kojom je uređeno načelo jednake vrijednosti činidaba.

46. S obzirom da su IPT i tuženik poslovni partneri, jedino je logično i pravično da podjednako snose rizik naplate usluga IPT-a od krajnjih korisnika, u protivnom, kada bi tuženik bio dužan platiti IPT-u usluge pružene krajnjim korisnicima, iako iste prethodno nisu naplaćene od samih krajnjih korisnika, tuženik bio bio doveden u situaciju da je IPT jedini koji ostvaruje prihode od predmetne poslovne suradnje, dok bi tuženik ostvarivao samo gubitak, iako IPT bez tuženikovih korisnika ne bi uopće imao kome pružati predmetne usluge.

47. Stoga je zaključak suda da ako tuženik usluge koje su obračunate u utuženim računima IPT-a nije naplatio od krajnjih korisnika, tada ne postoji njegova ugovorna obveza plaćanja naknade IPT-u u visini od 50% naplaćenih bruto prihoda, a ako ne postoji njegova ugovorna obveza na plaćanje naknade, tada nije postojalo niti potraživanje IPT-a koje se je moglo ustupiti tužitelju.

48. Činjenica da je tuženik u prošlosti znao IPT-u platiti naknadu za njegove usluge pružene krajnjim korisnicima, iako istu nije prethodno naplatio od krajnjih korisnika, predstavlja dobru volju tuženika, a ne njegovu obvezu te takva praksa tuženika ne može mijenjati sadržaj i značaj odredbe čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji (koji se je mogao, sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji, mijenjati samo pisanim putem).

49. Napominje se da odredba čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji ne radi razliku između prepaid i postpaid korisnika, samo što po redovnom tijeku stvari prepaid korisnici, kao što im samo ime to kaže, plaćaju telekomunikacijske usluge unaprijed, kupnjom bona na prodajnim mjestima, na kojem imaju određena novčana sredstva, koja se počinju trošiti nakon aktivacije tog bona, ali ako je određeni prepaid korisnik uspio malicioznim postupanjem zaobići mehanizme kontrole ugrađene u telekomunikacijski sustav tuženika te je uspio koristiti telekomunikacijske usluge bez da je iste prethodno platio, tada se i na njega primjenjuje odredba čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji.

50. U odnosu na odgovornost tuženika za SMS promet ostvaren od strane nepoznatog ''prepaid'' korisnika

51. Tužitelj osporava da je nepoznati ''prepaid'' korisnik broja [broj telefona] tehničkim putem onesposobio sigurnosni sustav tuženika, čime si je omogućio slanje velikog broja SMS poruka na kratke kodove IPT-a, iako nije unaprijed platio tu uslugu kao svaki drugi ''pre-aid'' korisnik, ali sve i da je to tako, smatra da je tuženik mogao uočiti i blokirati opisanu zlouporabu ranije nego što je to u stvarnosti učinio, slijedom čega da propust tuženika da pravovremeno i adekvatno reagira ne može ići na štetu IPT-u koji je na zahtjev takovog korisnika svoje usluge uredno pružio.

52. Pitanje da li je do opisane zlouporabe uistinu došlo jest činjenično pitanje koje će se utvrđivati telekomunikacijsko-informatičkim vještačenjem, dok je odgovornost tuženika za eventualne propuste u reakciji na takvu zlouporabu pravno pitanje.

53. Ovdje se ukazuje na odredbu čl. 15. st. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji kojom je određeno da su, kada je to moguće, ugovorne strane dužne, bez odlaganja, informirati jedna drugu ukoliko postoji sumnja ili je otkriveno nezakonito pristupanje (hakiranje) njihovim aplikacijskim serverima u onim dijelovima koji su povezani s predmetnim uslugama. Određeno je da će u slučaju takve sumnje ili otkrivanja obje ugovorne strane biti odgovorne za blokiranje mogućnosti korištenja predmetnih usluga i to razmjerno svojoj mogućnosti da spriječe pojedinu aktivnost te vrste.

54. Sve i kada bi se utvrdilo da je tuženik mogao spriječiti ili ublažiti posljedice neovlaštenog pristupanja aplikacijskim serverima i neovlaštenog korištenja predmetnim uslugama, a da je to iz krajnje nepažnje propustio učiniti, on bi zbog toga odgovarao IPT-u za eventualno nastalu štetu, ali ne i za plaćanje usluga koje su neovlašteno korištene, budući da je naplata regulirana odredbom čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji te ista isključuje obvezu plaćanja naknade IPT-u ako te usluge nisu prethodno naplaćene od krajnjih korisnika.

55. Kada se govori o odgovornosti za ugovornu štetu, napominje se da je odredbom čl. 23. Ugovora o poslovnoj suradnji ugovoreno ograničenje odgovornosti tuženika za štetu.

56. Tako je tom odredbom određeno da odgovornost tuženika neće premašiti maksimalni iznos od 100.000,00 kn za cijelo vrijeme trajanja ugovora, osim ako je do štete došlo zbog namjere ili krajnje nepažnje, međutim, izrijekom je isključena odgovornost tuženika za izmaklu korist.

57. Valja napomenuti da je dopušteno ugovorom ograničiti opseg odgovornosti za štetu, osim u slučaju krajnje nepažnje i namjere, što se odnosi i na izmaklu korist kao poseban vid imovinske štete (čl. 345. st. 1., 3. i 4. ZOO-a).

58. U konkretnom slučaju, sve i da je tuženik mogao hakiranje prije uočiti i blokirati, takvim postupanjem IPT-u nije nastala šteta u vidu izmakle koristi – nenaplaćenih usluga prema nepoznatom korisniku.

59. Naime, izmakla korist se definira kao dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 1089. st. 3. ZOO-a). U slučaju da je tuženik spriječio hakiranje od strane nepoznatog prepaid korisnika, IPT ne bi tom korisniku mogao pružiti nikakve usluge pa ne bi bilo osnove za naplatu naknade, dakle, po redovnom tijeku stvari IPT ne bi ostvario dobitak pružanjem usluga tom korisniku, budući da po redovnom tijeku stvari nikakve usluge ne bi bile pružene.

60. Stoga bi se šteta za IPT mogla sastojati samo od troškova koje je IPT snosio u obavljanju tih usluga (obična šteta) ili u nečem trećem, a takva tražbina naknade štete nije ustupljena tužitelju od strane IPT-a pa ista nije predmet naplate u ovom postupku.

61. U odnosu na postojanje i visinu ustupljene tražbine

62. Radi utvrđenja:

- da li je I.P.T. d.o.o. pružio krajnjim korisnicima tuženika onu količinu usluga s dodanom vrijednosti, po onim mrežnim identifikatorima (tzv. kratkim kodovima) za koje tuženik osporava postojanje obveze plaćanja tih usluga, koja se navodi u računima R1 2840/10 (za prosinac 2010), R1 227/11 (za siječanj 2011.) i R1 474/11 (za veljaču 2011.), a ako nije, koju količinu usluga im je pružio (broj pristiglih poruka)

- koje od tih usluga s dodanom vrijednosti (po onim mrežnim identifikatorima za koje tuženik osporava postojanje obveze plaćanja tih usluga) su pružene ''prepaid'' korisnicima tuženika (korisnici koji usluge plaćaju unaprijed, kupovanjem bonova), a koje ''postpaid'' korisnicima tuženika (korisnici koji usluge plaćaju naknadno, na kraju svakog mjeseca, temeljem izdanog računa tuženika) – navesti telefonske brojeve svakog od tih korisnika te broj SMS poruka koje su sa svakog od tih brojeva poslani na sporne kratke kodove u utuženom razdoblju (prosinac 2010. te siječanj i veljača 2011.),

- je li ''prepaid'' korisnik broja [broj telefona] tehničkim putem onesposobio sigurnosni sustav tuženika čime si je omogućio slanje velikog broja SMS poruka na kratke kodove I.P.T.-a, iako nije unaprijed platio tu uslugu kao svaki drugi ''prepaid'' korisnik te, ako jest, da li je tuženik mogao uočiti i blokirati opisanu zlouporabu ranije nego što je to u stvarnosti učinio,

određeno je izvođenje dokaza telekomunikacijsko-informatičkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku RIVULUS d.o.o., unutar kojega po vještaku Denisu Hrestaku.

63. Radi utvrđenja:

- da li je cijena za utvrđenu količinu pruženih usluga s dodanom vrijednosti obračunata u skladu s Dodatkom 2. Ugovora o poslovnoj suradnji kojeg su 1. srpnja 2009. sklopili I.P.T. d.o.o. kao pružatelj usluga i Tele2 d.o.o. (dalje u tekstu: Ugovor o poslovnoj suradnji),

- ako nije, koliko bi za utvrđenu količinu pruženih usluga s dodanom vrijednosti (po onim mrežnim identifikatorima za koje tuženik osporava postojanje obveze plaćanja) iznosila cijena sukladno Dodatku 2 Ugovora o poslovnoj suradnji,

- da li su ''prepaid'' korisnici tuženika unaprijed (kupovanjem bonova) platili usluge s dodanom vrijednosti po onim mrežnim identifikatorima za koje tuženik osporava postojanje obveze plaćanja tih usluga, a ako nisu, navesti koliko iznosi nenaplaćeni iznos po svakom od utuženih računa I.P.T. -a (R1 2840/10, R1 227/11 i R1 474/11),

- da li je tuženik izdao račune svojim ''postpaid'' korisnicima u odnosu na I.P.T. - ove usluge s dodanom vrijednosti obračunate u utuženim računima I.P.T. -a (R1 2840/10, R1 227/11 i R1 474/11), po onim mrežnim identifikatorima za koje tuženik osporava postojanje obveze plaćanja tih usluga te da li je iste naplatio, a ako nije, navesti iznos koji je ostao nenaplaćen u odnosu na svakog od tih korisnika te ukupno po svakom od utuženih računa, s time da se naplatom smatra i stjecanje naknade po ugovoru o ustupu (i prodaji) tog potraživanja u visini dobivene naknade, određeno je izvođenje dokaza računovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o.

64. Tuženik osporava postojanje obveze plaćanja po sljedećim mrežnim identifikatorima: 65005, 66043, 66103, 66230, 66281, 66306, 66406, 66750, 66806, 66906, 66963, 67020, 67025, 67050 i 67780.

65. Vještak Hrestak u svom nalazu navodi da je IPT pružio krajnjim korisnicima tuženika upravo onu količinu usluga s dodanom vrijednosti, po onim mrežnim identifikatorima (tzv. kratkim kodovima) za koje tuženik osporava postojanje obveze plaćanja tih usluga, koja se navodi u računima R1 2840/10 (za prosinac 2010), R1 227/11 (za siječanj 2011.) i R1 474/11 (za veljaču 2011.), budući da je količina usluga po mrežnom identifikatoru preuzeta iz baze podataka IPT-a jednaka količini usluga koja je iskazana na odgovarajućim računima te je vještak u posebnoj tablici dao usporedni pregled količine SMS-ova poslanih na pojedini mrežni identifikator (kratki kod) za svaki od utuženih računa.

66. Nadalje, vještak Hrestak navodi da je tuženik jedini koji može znati koji od korisnika koji su slali te SMS-ove su prepaid, a koji postpaid korisnici, jer da se to ne može utvrditi samo na temelju telefonskih brojeva. Tuženik da mu je kazao da su svi ''MSISDN-ovi, izuzev prepaid broja [broj telefona] koji je prepaid korisnik, pretplatnici koji su imali zaključen ugovor u pisanoj formi (podnesen i prihvaćen zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa''.

67. U osnovnom nalazu vještak Hrestak navodi da je s broja [broj telefona] ostvaren sljedeći SMS promet u utuženom razdoblju: na mrežni identifikator 67780 u prosincu 2010. – 889 SMS-ova, u siječnju 2011. – 17387 SMS-ova te u veljači 2011. – 48767 SMS-ova; na mrežni identifikator 66103 u prosincu 2010. i siječnju 2011. 0 SMS-ova, a u veljači 2011. – 54 SMS-ova; na mrežni identifikator 66230 u prosincu 2010. i siječnju 2011. 0 SMS-ova, a u veljači 2011. – 14 SMS-ova te na mrežni identifikator 66306 u prosincu 2010. – 304 SMS-ova, u siječnju 2011. – 0 SMS-ova i u veljači 2011.

– 415 SMS-ova.

68. U dopuni nalaza vještak Hrestak je dao tablični pregled ostvarenog SMS prometa za postpaid korisnike, po pojedinom mrežnom identifikatoru, za svaki od utuženih mjeseci.

69. U odnosu na pitanje je li ''prepaid'' korisnik broja [broj telefona] tehničkim putem onesposobio sigurnosni sustav tuženika čime si je omogućio slanje velikog broja SMS poruka na kratke kodove I.P.T. -a, iako nije unaprijed platio tu uslugu kao svaki drugi ''prepaid'' korisnik te, ako jest, da li je tuženik mogao uočiti i blokirati opisanu zlouporabu ranije nego što je to u stvarnosti učinio, vještak Hrestak je naveo sljedeće.

70. Prema vještaku se podaci o SMS centru nalaze na SIM kartici i s nje se prenesu na mobitel. U postavkama mobitela da je moguće promijeniti adresu (broj) SMS centra. U promatrano vrijeme da je tuženik na svom sustavu imao aktivna dva SMS centra (aplikacija koja upravlja slanjem, primanjem i obračunom SMS poruka za korisnike određenog TK operatera). Jedan SMS centar s adresom [broj telefona] da je bio produkcijski i na njemu je bila aktivirana funkcionalnost naplate i obračuna poslanih SMS poruka, dok je drugi bio virtualni (vjerojatno za potrebe testiranja) SMS centar s adresom [broj telefona], koji nije imao aktiviranu funkcionalnost naplate i obračuna poslanih SMS poruka. Na virtualnom SMS centru [broj telefona] da nije bila aktivirana ni aplikacija koja bi pratila anomalije u prometu, odnosno koja bi mogla uočiti neuobičajeno veliki promet po određenom korisniku (broju mobitela) i poslati upozorenje. Tako da prepaid korisnik broja [broj telefona] tehničkim putem nije onesposobio sigurnosni sustav tuženika, već je iskoristio nepostojanje sigurnosnog sustava na virtualnom SMS centru [broj telefona] čime si je omogućio slanje velikog broja SMS poruka na kratke kodove I.P.T. -a, iako nije unaprijed platio tu uslugu kao svaki drugi ''prepaid'' korisnik. Prepaid korisnik broja [broj telefona] da nije proveo nikakvu malicioznu radnju na sustavu tuženika, već je promijenio postavke adrese SMS centra na svojem mobilnom uređaju (telefonu). Kako na virtualnom SMS centru [broj telefona] nije postojala aplikacija ili sustav koja bi pratila promet, uočila neuobičajeni promet i poslala upozorenje, tuženik, osim da slučajno uoči anomaliju u prometu, nije mogao uočiti i blokirati opisanu zlouporabu ranije nego što je to u stvarnosti učinio.

71. Tužitelj prigovara nalazu i mišljenju vještaka Hrestaka u dijelu i tvrdi da se tuženik ne može ekskulpirati za manjkavosti vlastitog sustava. Ističe da je tuženik uočio povećani promet 25. veljače 2011., ali da ga je blokirao tek 3 dana kasnije, 28. veljače 2011. S obzirom da bi informacije o virtualnom SMS centru trebale biti poznate samo tuženiku, tužitelj smatra da je velika vjerojatnost da je korisnik informacije i/ili uputu o promjeni SMS centra u [broj telefona] dobio i od samog tuženika. Smatra da je nejasno na koji je način vještak utvrdio da je prepaid korisnik broja [broj telefona] promijenio postavke adrese SMS centra na svojem mobilnom uređaju (telefonu), a ne da je već na SIM kartici bio određen podatak o SMS centru [broj telefona]. Traži da se vještak očituje je li i što tuženik mogao učiniti kako bi uočio neuobičajeni promet i blokirati daljnje korištenje.

72. Tuženik prigovara utvrđenju vještaka da količina poslanih poruka iz evidencije IPT-a odgovara onoj na utuženim računima, budući da je vještak tu evidenciju poruka trebao usporediti s tuženikovom evidencijom količine poruka. Tvrdi da je vještak propustio utvrditi koje je IPT-ovih usluga su pružene postapid korisnicima (to je učinjeno u dopuni). Unatoč tvrdnji vještaka da prepaid korisnik broja [broj telefona] nije proveo nikakvu malicioznu radnju na sustavu tuženika, napominje da je vještak jasno utvrdio da je navedeni korisnik promijenio postavke adrese SMS centra na svojem mobilnom uređaju (telefonu), a koja radnja je sama po sebi maliciozna, osobito kada se uzme u obzir da podatak o broju virtualnog SMS centra [broj telefona] uopće nije bio javno dostupan, što ukazuje na to da je korisnik očito bio upoznat s funkcioniranjem SMS sustava kada je odlučio mijenjati broj SMS-centra u postavkama mobitela s namjerom ostvarivanja prometa bez sredstava na korisničkom računu.

73. U pisanom očitovanju na prigovore stranaka vještak Hrestak, u bitnom, navodi da on nije izričito izjavio da je prepaid korisnik broja [broj telefona] promijenio postavke adrese SMS centra na svojem mobilnom uređaju (telefonu), već da je to na taj način moguće učiniti, a da nije moguće da je već na SIM kartici bio određen podatak o SMS centru [broj telefona], jer je vještak upoznat sa tehnologijom izrade i provizioniranja SIM kartica i kontrolama koje se prilikom toga provode. Navodi da mu je sam tuženik odgovorio da mu ne može dostaviti podatke vezano za ostvareni SMS promet u utuženom razdoblju u odnosu na sporne kratke kodove, jer da tim podacima ne raspolaže te ga je uputio da te podatke pribavi od IPT-a.

74. U svom usmenom iskazu vještak Hrestak, odgovarajući na pitanja punomoćnika stranaka, navodi da je na virtualnom SMS centru [broj telefona] moguće postaviti aplikaciju ili sustav koji bi pratio promet korisnika te da je takav sustav bio instaliran na konkretnom virtualnom SMS centru tuženika, da bi u tom slučaju tuženik mogao ranije uočiti povećanu količinu prometa, nego li je to uočio u konkretnom slučaju. Osim toga, da je na virtualnom SMS centru bilo moguće instalirati funkcionalnost naplate i obračuna poslanih SMS poruka. Međutim, da tuženika na takvo nešto ništa nije obvezivalo već da se je radilo o njegovoj poslovnoj odluci. Vještak pojašnjava da je virtualni SMS centar testne naravi, koji služi da se najprije na njemu testira određena funkcionalnost koja se želi uvesti u produkcijski SMS centar, a da li će sustav naplate biti povezan sa virtualnim SMS centrom (da li će testirana funkcionalnost ostati i dalje i na virtualnom SMS centru), to da ovisi o predmetu testiranja i o konkretnim potrebama tuženika. Na upit suda kako je moguće da korisnik na vlastitom mobilnom uređaju promijeni postavke SMS centra i u konkretnom slučaju si omogući slanje ogromnog broja SMS poruka, bez da je iste prethodno platio, vještak odgovara da svaki korisnik mobilnog uređaja može promijeniti te postavke na svom uređuju, ali mu je za to potreban podatak o točnoj adresi SMS centra, koji podatak nije javan te je vjerojatnost da je netko pogodio adresu SMS centra praktički zanemariva, s obzirom da se isto može usporediti s pogađanjem nečijeg OIB broja. Na upit suda može li pojasniti kako je moguće uopće utvrditi povećani promet koji se događa putem virtualnog SMS centra, ako na istom ne postoji funkcionalnost obračuna i naplate SMS poruka, već ista postoji na produkcijskom SMS centru, vještak odgovara da je u konkretnom slučaju putem virtualnog SMS centra bilo moguće zabilježiti količinu poruka koja se šalje, ali u sustavu nije bilo vidljivo kolika je cijena tih poruka, a niti je na virtualnom SMS centru postojao sustav upozorenja koji bi nekoga alarmirao da se događa nešto neuobičajeno. Istaknuo je da je IPT, s obzirom da su se SMS poruke slale na njegove kratke kodove, mogao uočiti povećanu količinu prometa, ali nije znao je li uočavanje tako nečega predstavljalo poslovni interes tog društva.

75. Nakon usmenog iskaza vještaka Hrestaka stranke su izjavile da više nemaju prigovora na njegov nalaz i mišljenje.

76. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka Rivulus d.o.o., unutar kojega vještaka Denisa Hrestaka, jer su jasni, logični i objektivno provjerljivi te izrađeni u skladu s pravilima konkretne znanosti i struke.

77. Iz nalaza i mišljenja vještaka Hrestaka sud je utvrdio da je IPT pružio krajnjim korisnicima onu količinu usluga (broj SMS-ova na pojedine kratke kodove) koja je obračunata u utuženim računima, pri čemu je razgraničena potrošnja (količina poslanih SMS-ova na svaki sporni kratki kod) postpaid korisnika i nepoznatog, malicioznog ''postpaid'' korisnika, po svakom od utuženih računa te je utvrđeno da je nepoznati korisnik uistinu zaobišao sustav kontrole ostvarenog prometa koji uobičajeno alarmira tuženika da se radi o zlouporabi, tako što je promijenio postavke adrese SMS centra na svojem mobilnom uređaju (telefonu), umjesto produkcijskog SMS centra s adresom [broj telefona], na kojem je bila aktivirana funkcionalnost naplate i obračuna poslanih SMS poruka, pozvao je virtualni SMS centar s adresom [broj telefona], koji služi za potrebe testiranja novih funkcionalnosti i na kojem nije postojala funkcionalnost naplate i obračuna poslanih SMS poruka, niti je na njemu bila aktivirana aplikacija koja bi pratila anomalije u prometu. S obzirom da podatak o točnoj adresi SMS centra nije javan te je vjerojatnost da je netko pogodio adresu SMS centra praktički zanemariva, s obzirom da se isto može usporediti s pogađanjem nečijeg OIB broja, sud zaključuje da je informacija o adresi virtualnog SMS centra tuženika izvučena na maliciozan način iz sustava tuženika, a navedeni nepoznati korisnik je tu informaciju zloupotrijebio u svoju korist, a na štetu tuženika i IPT-a.

78. Činjenica jest da je opisanu alarmirajuću količinu prometa mogao uočiti i sam IPT, iako je samo tuženik imao mogućnost blokirati navedenog korisnika. To potvrđuje u svom iskazu svjedokinja ĐL, koja je u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu voditelja sprečavanja zlouporaba, ali i zastupnik po zakonu IPT-a, ĆL, koji je naveo da je u odnosu na povećanu potrošnju nepoznatog prepaid korisnika u veljači 2011. obavijestio tuženika krajem tog mjeseca. Svjedokinja ĐL je još navela da danas (misleći na razdoblje iskazivanja, što je bilo u srpnju 2015.) od trenutka kada se uoči prekomjerna potrošnja koja ukazuje na zlouporabu do trenutka suspenzije korištenja odlaznih usluga prođe nekoliko sati, ali da to nije bilo tako krajem 2010. i početkom 2011., jer je u tom razdoblju vršena nadogradnja informatičkog sustava pa tako i sustava prevencije pa se je zlouporaba uočavala s znatnim zakašnjenjem.

79. U svakom slučaju sud ne smatra da je tuženik odgovoran za zlouporabu počinjenu od strane nepoznatog ''prepaid'' korisnika, jednako kao što nije odgovoran niti za nemogućnost naplate računa od postpaid korisnika, u protivnom bi sav rizik poslovanja snosio tuženik, iako je IPT njegov ravnopravni partner te iako je i on sam imao mogućnost uočavanja opisane zlouporabe i to vjerojatno puno prije tuženika.

80. Vještak Ručević u nalazu i mišljenju, u konačnici, gledajući u cjelini osnovni nalaz i mišljenje i sve njegove dopune te pisana i usmena očitovanja vještaka, navodi da je IPT u utuženim računima obračunao cijenu pruženih usluga, čija je količina utvrđena od strane vještaka Hrestaka, sukladno Dodatku 2. Ugovora o poslovnoj suradnji, dakle, prema ugovorenim cijenama (druga dopuna nalaza od 21. studenog 2024.).

81. Nadalje, vještak Ručević navodi da je nenaplaćeni dug nepoznatog ''prepaid'' korisnika broja [broj telefona] (uzimajući u obzir količinu SMS-ova poslanih na 4 sporna mrežna identifikatora koji su utvrđeni od strane vještaka Hrestaka) po računu za prosinac 2010. – 867,42 EUR, po računu za siječanj 2011. – 14.076,67 EUR te po računu za veljaču 2011. – 39.721,37 EUR (druga dopuna nalaza od 21. studenog 2024.).

82. Vještak Ručević je temeljem računa koje je tuženik izdao postpaid korisnicima u utuženom razdoblju, utvrdio koji iznos tih računa za svakog od postpaid korisnika se odnosi na predmetne usluge s dodanom vrijednosti koje je pružao IPT te je na taj način izračunao udio cijena tih usluga u ukupnom iznosu računa te je potom utvrdio, iz podataka tuženika o ukupnom naplaćenom iznosu po svakom od tih računa, razmjerni dio naplate koji se odnosi isključivo na predmetne usluge s dodanom vrijednosti koje je pružao IPT (treća dopuna nalaza od 24. veljače 2025., korigirana po uputi suda s ročišta od 15. travnja 2025., četvrtom dopunom nalaza od 25. kolovoza 2025.).

83. Osim toga, po nalogu suda, tuženik je dostavio vještaku točan iznos naknade kojeg je dobio za ustup i prodaju nenaplaćenog potraživanja svakog od tih postpaid korisnika te je dan nalog vještaku da se iznos te naknade ima uzeti kao naplaćeni iznos po konkretnom računu, od kojeg razmjerni iznos otpada na predmetne usluge s dodanom vrijednosti koje je pružao IPT.

84. Dakle, sud je dao jasnu uputu da se u slučaju ustupa i prodaje potraživanja prema postpaid korisnicima na određene cesionare, iznos ustupljene tražbine ne može smatrati naplaćenim iznosom (tražbina se i ustupa upravo iz razloga što je ocijenjena nenaplativom ili nerazmjerno teško naplativom), već da se naplaćenim iznosom može smatrati isključivo iznos primljene naknade za ta ustupljena potraživanja.

85. Činjenica da je tuženik u svojim poslovnim knjigama, temeljem izvršene naplatne cesije, u cijelosti zatvorio potraživanje prema pojedinim postpaid korisnicima, ne znači da se to potraživanje ima smatrati u cijelosti naplaćenim, nego da je tuženik tako morao postupiti, zato jer je nenaplaćeno potraživanje prešlo u imovinu druge osobe.

86. Tako je u četvrtoj dopuni nalaza i mišljenja od 25. kolovoza 2025. vještak Ručević naveo da nepodmireno potraživanje tuženika prema postpaid korisnicima za usluge s dodanom vrijednosti koje su obračunate u utuženim računima IPT-a, nakon što se uzmu u obzir naknade koje je tuženik primio po ugovorima o ustupu potraživanja te iznosi koje je uspio naplatiti prisilnim putem, iznosi ukupno 79.555,38 EUR.

87. Vještak Ručević je u Tabeli 2d dao pregled nenaplaćenog potraživanja prema svakom od postpaid korisnika.

88. Po računima dospjelim 25. siječnja 2011., nenaplaćeni dug postpaid korisnika je sljedeći:

- BL – nema nenaplaćenog duga,

- TL – nema nenaplaćenog duga,

- SL – 46.500,00 EUR/350.354,28 kn,

- KL – nema nenaplaćenog duga,

- AL – 1.020,59 EUR/7.689,66 kn,

- IL – 1.252,30 EUR/9.435,48 kn,

- GL – 1.307,07 EUR/9.848,10 kn,

- HL – 927,85 EUR/6.990,89 kn.

89. Po računima dospjelim 25. veljače 2011., nenaplaćeni dospjeli dug postpaid korisnika je sljedeći:

- FL – 716,87 EUR/5.401,24 kn,

- ML – 2.610,86 EUR/19.671,51 kn,

- LL – 1.314,88 EUR/9.906,96 kn,

- VL – 2.120,72 EUR/15.978,57 kn,

- PL – 2.647,29 EUR/19.946,01 kn,

- ŽL – 2.606,48 EUR/19.638,56 kn,

- ZL – 16.530,47 EUR/124.548,80 kn.

90. Tužitelj prigovara nalazu i mišljenju vještaka Ručevića u dijelu koji se tiče utvrđenja iznosa nenaplaćenog duga postpaid korisnika i to da je u četvrtoj dopuni navedeno da nenaplaćeno potraživanje prema AL iznosi 1.020,59 EUR/7.689,66 kn, dok je trećoj dopuni bilo navedeno da nenaplaćeno potraživanje iznosi 1.289,63 kn pa nije jasno koji podatak je ispravan. Osim toga, da vještak nije utvrdio koliko iznosi nenaplaćeno potraživanje prema postpaid korisnicima po svakom od utuženih računa, već samo u njegovoj ukupnosti.

91. Na upit suda na ročištu održanom 7. listopada 2025., s obzirom da se razlikuju podaci koje je sudu dostavila zaposlenica tuženika ŠLF od podataka koje tuženik dostavlja u svom podnesku od 4. lipnja 2025., konkretno ŠLF navodi za postpaid korisnika AL da je njegov ukupni dug iznosio 15.932,33 kn, od čega je platio 12.936,18 kuna, a preostao je dug od 2.996,15 kn, od kojeg duga se iznos od 1.289,63 kn odnosi na račun 5689984, a tuženik u svom podnesku od 4. lipnja 2025. navodi u odnosu na tog korisnika da se iznos naplaćene glavnice ne može utvrditi, koji podaci od to dvoje su ispravni, punomoćnik tuženika je odgovorio da mu je tuženik dostavio tablicu koju je on unio u svoj podnesak od 4. lipnja 2025. tako da pretpostavlja da su posljednji dostavljeni podaci oni koji su ispravni.

92. Stoga sud nije nalagao vještaku Ručeviću da ispravi nalaz i mišljenje (četvrtu dopunu) u tom dijelu.

93. U svom iskazu na ročištu od 7. listopada 2025., vještak Ručević navodi da što se tiče raščlanjivanja nenamirenog potraživanja prema postpaid korisnicima po utuženim računima tužitelja, da su svi iznosi koji se navode u tabeli 2d četvrte dopune nalaza i mišljenja od 25. kolovoza 2025., a za koje se navodi da su dospjeli 25. siječnja 2011., iznosi koji su obuhvaćeni računom za prosinac 2010. oznake 2840/10, dok su iznosi za koje se navodi da su dospjeli 25. veljače 2011., iznosi koji su obuhvaćeni računom za siječanj 2011. oznake 227/11.

94. Sud je prihvatio konačni nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o., unutar kojeg vještaka Zrinka Ručevića, jer su jasni, logični i objektivno provjerljivi te izrađeni u skladu s pravilima konkretne znanosti i struke.

95. Iz nalaza vještaka Ručevića sud je utvrdio da je IPT obračunao pružene usluge u utuženim računima prema cijenama koje je s tuženikom ugovorio Dodatkom 2. Ugovora o poslovnoj suradnji, a prethodno je iz nalaza vještaka Hrestaka utvrđeno i da su sve te usluge pružene.

96. Nadalje, iz nalaza financijskog vještaka utvrđeno je da u odnosu na utuženi račun IPT-a za prosinac 2010. (R1 2840/10) nisu naplaćene od krajnjih korisnika usluge s dodanom vrijednosti u ukupnom iznosu od 51.875,23 EUR (867,42 EUR za prepaid korisnika i 51.007,81 EUR za postpaid korisnike /46.500,00 EUR + 1.020,59 EUR + 1.252,30 EUR + 1.307,07 EUR + 927,85 EUR/), a kako bi pola od tog iznosa bio prihod IPT-a, to znači da tuženik od ukupnog iznosa računa IPT-a za prosinac 2010. u visini od 483.057,44 kn/64.112,74 EUR, nije dužan platiti IPT-u iznos od 25.937,62 EUR (50% od nenaplaćenog iznosa), a da mu je bio dužan platiti iznos od 38.175,12 EUR.

97. S obzirom da tuženik po računu IPT-a 2840/10 od 31. prosinca 2010. nije platio iznos od 226.627,94 kn/30.078,70 EUR, koliko je utuženo u ovom postupku, to je po tom računu dužan platiti još 4.141,08 EUR (neplaćeni iznos umanjen za iznos kojeg tuženik nije dužan platiti), dok je preko tog iznosa do zahtijevanog iznosa od 30.078,70 EUR, za iznos od 25.937,62 EUR s zateznim kamatama, platni nalog valjalo ukinuti, a tužbeni zahtjev odbiti (čl. 451. st. 3. ZPP-a).

98. Iz nalaza vještaka Ručevića utvrđeno je da u odnosu na utuženi račun IPT-a za siječanj 2011. (R1-227/11) nisu naplaćene od krajnjih korisnika usluge s dodanom vrijednosti u ukupnom iznosu od 42.624,24 EUR (14.076,67 EUR za prepaid korisnika i 28.547,57 EUR za postapid korisnike /716,87 EUR + 2.610,86 EUR + 1.314,88 EUR + 2.120,72 EUR + 2.647,29 EUR + 2.606,48 EUR + 16.530,47 EUR/), a kako bi pola od tog iznosa bio prihod IPT-a, to znači da tuženik od ukupnog iznosa računa IPT-a za siječanj 2011. u visini od 365.029,91 kn/48.447,79 EUR, nije dužan platiti IPT-u iznos od 21.312,12 EUR (50% od nenaplaćenog iznosa), a da mu je bio dužan platiti iznos od 27.135,67 EUR.

99. S obzirom da tuženik po računu IPT-a 227/11 od 31. siječnja 2011. nije platio iznos od 109.935,80 kn/14.590,99 EUR, koliko je utuženo u ovom postupku, proizlazi da ne postoji više nikakav dug tuženika po tom računu, već da je tužitelj isti preplatio za iznos od 6.721,13 EUR (21.312,12 EUR /iznos kojeg tuženik nije trebao platiti/ – 14.590,99 EUR /iznos kojeg tuženik stvarno nije platio, dok je preostali iznos uplatio/). Stoga je u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja po tom računu valjalo ukinuti platni nalog i odbiti tužbeni zahtjev (čl. 451. st. 3. ZPP-a).

100. Naposljetku, iz nalaza financijskog vještaka utvrđeno je da u odnosu na utuženi račun IPT-a za veljaču 2011. (R1-474/11) nisu naplaćene od krajnjih korisnika usluge s dodanom vrijednosti u ukupnom iznosu od 39.721,37 EUR (39.721,37 EUR za prepaid korisnika), a kako bi pola od tog iznosa bio prihod IPT-a, to znači da tuženik od ukupnog iznosa računa IPT-a za veljaču 2011. u visini od 334.085,84 kn/44.340,81 EUR, nije dužan platiti IPT-u iznos od 19.860,69 EUR (50% od nenaplaćenog iznosa), a da mu je bio dužan platiti iznos od 24.480,12 EUR.

101. S obzirom da tuženik po računu IPT-a 474/11 od 28. veljače 2011. nije platio iznos od 201.773,46 kn/26.779,94 EUR, koliko je utuženo u ovom postupku, to bi po tom računu bio dužan platiti još 6.919,25 EUR (neplaćeni iznos umanjen za iznos kojeg tuženik nije dužan platiti).

102. Međutim, tuženik tvrdi da je iz neznanja platio IPT-u po prethodnom računu za siječanj 2011., 53.037,30 kn/7.039,26 EUR više nego što li je trebao platiti, budući da nije znao da se taj iznos odnosi na potrošnju malicioznog prepaid korisnika, od kojeg ništa nikada nije naplaćeno te da je zato imao prema IPT-u tražbinu povrata stečenog bez pravne osnove koju je stavio u prijeboj s tražbinom IPT-a prema njemu po računu za veljaču 2011.

103. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da preplata tuženika po računu IPT-a za siječanj 2011. iznosi 6.721,13 EUR, dakle, taj iznos je tuženik platio IPT-u bez pravne osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a pa je taj iznos imao pravo potraživati od njega natrag.

104. S obzirom da tužitelj ne osporava da je tuženik izjavio IPT-u prijeboj te tražbine (samo u nešto većem iznosu) s tražbinom IPT-a po računu za veljaču 2011., to je time izvršen prijeboj tih tražbina, što znači da je u tom iznosu prestala tražbina IPT-a prema tuženiku po računu za veljaču 2011. (čl. 195. i 196. ZOO-a).

105. Kako je tuženik platio račun IPT-a za siječanj 2011. prije nego li je dospio IPT- ov račun za veljaču 2011., to je tuženikova tražbina povrata stečenog bez osnove dospjela prije nego li je dospio IPT-ov račun za veljaču 2011. pa IPT-u nisu pripadale niti zatezne kamate na taj prebijeni dio računa za veljaču 2011.

106. S obzirom da je prigovor izvršenog građanskopravnog prijeboja utvrđen osnovanim, nije bilo mjesta odlučivanju o istaknutom prigovoru radi prebijanja u ovoj parnici, budući da je taj prigovor istaknut uvjetno, tek ako bi sud zaključio da do građanskopravnog prijeboja nije došlo.

107. Stoga od neplaćenog iznosa po računu IPT-a 474/11 od 28. veljače 2011. u visini od 201.773,46 kn/26.779,94 EUR, koliko je utuženo u ovom postupku, proizlazi da tuženik nije bio dužan platiti iznos od 19.860,69 EUR, jer taj iznos nije niti naplatio od krajnjih korisnika, a niti iznos od 6.721,13 EUR, budući da je u tom iznosu tražbina po tom računu prestala prijebojem, dakle, proizlazi da tuženik osnovano nije platio iznos od 26.581,82 EUR, a dužan je platiti još samo 198,12 EUR (neplaćeni iznos umanjen za iznos kojeg tuženik nije dužan platiti), dok je preko tog iznosa do zahtijevanog iznosa od 26.779,94 EUR, za iznos od 26.581,82 EUR s zateznim kamatama, platni nalog valjalo ukinuti, a tužbeni zahtjev odbiti (čl. 451. st. 3. ZPP-a). 108. Na dosuđene iznose tužitelju pripadaju zatezne kamate od prvog dana nakon dospijeća računa iz kojih ti iznosi proizlaze i to na iznos od 4.141,08 EUR od 31. siječnja 2011., a na iznos od 198,12 EUR od 31. ožujka 2011.

109. Naime, odredbom čl. 19. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji određeno je da obveza plaćanja računa IPT-a dospijeva 30 dana od dana primitka računa, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke iz čl. 18. st. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji.

110. S obzirom da je račun za prosinac 2010. izdan 31. prosinca 2010., a račun za veljaču 2011. dana 28. veljače 2011. i nije sporno da su ti računi i primljeni od strane tuženika na dan na koji su izdani, to su isti dospjeli u roku od 30 dana od njihova izdavanja, a zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana (čl. 29. st. 1. ZOO-a).

111. Budući da su tuženik i IPT odredbom čl. 19. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji odredili da će se u slučaju plaćanja računa nakon dospijeća plaćati zatezna kamata po stopi od 5%, to se zatezne kamate imaju obračunati po toj stopi, a ne po stopi koja je određena odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora.

112. Naime, u trgovačkim ugovorima, kao što je Ugovor o poslovnoj suradnji, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a, trgovci mogu ugovoriti drugačiju stopu zateznih kamata od one koja je određena odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a (trenutno je to stopa koja se određuje uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena), uz ograničenje da tako ugovorena stopa zateznih kamata ne može biti viša od stope zateznih kamata na dan sklapanja ugovora uvećane za 3/4 te stope (čl. 29. st. 3. u vezi čl. 26. st. 2. ZOO-a).

113. S obzirom da se je na dan sklapanja Ugovora o poslovnoj suradnji, 1. srpnja 2009., stopa zateznih kamata na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a eskontna stopa je iznosila 9% godišnje (Narodne novine, broj: 76/2009.), to je stopa zateznih kamata na potraživanja iz trgovačkih ugovora iznosila 17% godišnje pa je očito da je u vrijeme ugovaranja predmetne stope zateznih kamata od 5% godišnje, ta stopa bila niža od propisane i stoga dopuštena.

114. Kako tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, to je njegov zahtjev valjalo odbiti u visini razlike između potraživane više stope i stope koja mu pripada.

115. Budući da je tužitelj u ovoj parnici zahtijevao isplatu iznosa od 538.337,20 kn/71.449,63 EUR, a uspio je s zahtjevom za isplatu iznosa od 4.339,20 EUR, dakle, uspio je s 6,07% utuženog zahtjeva, što sud smatra razmjerno neznatnim dijelom, to tužitelju ne pripada naknada troškova parničnog postupka, dok je dužan iste naknaditi tuženiku (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

116. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 71.449,63 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka za prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 11/1 i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za podnesak od 5. ožujka 2015. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 11. ožujka 2015. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za za podnesak od 26. ožujka 2015. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 13. travnja 2015. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 17. travnja 2015. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 11. svibnja 2015. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 29. svibnja 2015. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 6. srpnja 2015. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 17. siječnja 2024. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 20. ožujka 2024. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 4. srpnja 2024. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 22. srpnja 2024. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 1. listopada 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 17. siječnja 2025. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za za podnesak od 4. ožujka 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 46. OT-a), za podnesak od 14. travnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 15. travnja 2025. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT- a), za podnesak od 4. lipnja 2025. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 7. listopada 2025. u iznosu od 1.347,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 663,61 EUR (Tbr. 1/3 Tarife sudskih pristojbi, sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama /Narodne novine, broj: 74/1995., 57/1996., 137/2002., 125/2011., 112/2012., 157/2013., 110/2015., 118/2018./) i za plaćene predujmove za telekomunikacijsko-informatičko i za računovodstveno-financijsko vještačenje u ukupnom iznosu od 1.164,53 EUR, dakle, ukupno mu pripada 22.005,64 EUR.

117. Tuženiku ne pripada naknada za sastav podnesaka od 2. rujna 2014. (obavijest o plaćanju pristojbe), 13. ožujka 2015. (navodi vezano za zatraženi trošak po načelu krivnje), 8. travnja 2015. (naknadna dostava dokumentacije, koja je trebala biti dostavljena ranije), 4. svibnja 2015. (produljenje roka za dostavu dokumentacije), 19. prosinca 2018. (požurnica), 13. rujna 2023. (požurnica), 19. rujna 2023. (izjava o spornim kodovima – trebao ranije), 20. lipnja 2024. (zahtjev za produljenje roka za očitovanje) i 10. ožujka 2025. (prijedlog za odgodu ročišta), jer navedeni podnesci po svom sadržaju nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

118. Ne pripada mu niti naknada troška za dodatnu pristojbu, jer je istu morao platiti budući da nije samostalno i pravovremeno uplatio sudsku pristojbu za prigovor protiv rješenja o ovrsi, slijedom čega taj trošak ne može prevaliti na tužitelja po načelu uspjeha u parnici.

119. Stoga je preko iznosa od 22.005,64 EUR do zahtijevanog iznosa od 33.208,91 EUR, za iznos od 11.203,27 EUR, zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

120. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. studenog 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćnici

- tuženiku po punomoćniku