REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1092/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vladimiru Veljoviću, odvjetniku iz Pule, Dobrilina 9, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Vlatki Nadramija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Nadramija i partneri d.o.o. iz Zagreba, Kranjčevićeva 10, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-465/2024-48 od 18. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 465/2024-48 od 18. prosinca 2024.

- potvrđuje u točki I izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 238.616,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 5. siječnja 2018. do isplate, u roku od 15 dana,

- preinačava u točki I izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 16.692,30 EUR (povrh 238.616,25 EUR do 255.308,55 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom od 5. siječnja 2018. do isplate, te se u tom dijelu, za taj iznos, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-465/2024-48 od 18. prosinca 2024.

- potvrđuje u točki III izreke, u odluci o trošku, u dijelu kojim je tuženiku naloženo nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 34.376,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 18. prosinca 2024. do isplate, u roku od 15 dana te u točki IV izreke kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka,

- preinačava u točki III izreke u odluci o trošku u dijelu kojim je tuženiku naloženo nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.587,45 EUR (iznad iznosa od 34.376,03 EUR do 37.295,28 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom od 18. prosinca 2024. do isplate te se u tom dijelu, za taj iznos, odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak žalbe u iznosu od 420,16 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici KG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 255.308,55 EUR-a (slovima: dvjesto pedeset pet tisuća tristo osam eura i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. siječnja 2018. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice KG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu 26.782,77 eura (slovima: dvadeset šest tisuća sedamsto osamdeset dva eura i sedamdeset sedam centi) sa zakonskim zateznim kamatama od

5. siječnja 2018. do isplate.

III Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička 50, OIB: 02535697732, nadoknaditi troškove postupka tužiteljici KG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37.295,28 eura (slovima: trideset sedam tisuća dvjesto devedeset pet eura i dvadeset osam centi) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 18. prosinca 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička 50, OIB: 02535697732, za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu 46.337,67 eura (slovima :četrdeset šest tisuća tristo trideset sedam eura i šezdeset sedam centi).“

2. Tu presudu u točkama I, III i IV pravodobnom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tuženik „iz svih žalbenih razloga“. U žalbi, u bitnom, navodi da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi propustio otkloniti nedostatke na koje je mu ukazao drugostupanjski sud u rješenju posl. br. Gž-655/2023 od 20. studenog 2023. Navodi da se sud ponovno poziva na članak 2.5 Općih uvjeta prednika tuženika, koji regulira slučaj dobrovoljnog raskida, odnosno otkaza, ugovora, dok ponovno ignorira članak 2.6 Općih uvjeta koji regulira obvezu Banke na postupanje u slučajevima kada do blokade računa dolazi temeljem naloga nadležnog tijela te temeljem ovog članka Banka nema opciju raskida ugovora, već mora postupati temeljem naloga nadležnog tijela, te da je sud bio je dužan obrazložiti iz kojeg razloga smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti članak 2.5 a ne članak 2.6 Općih uvjeta prednika tužene. Nadalje, ukazuje da je sud prvog stupnja propustio obrazložiti iz kojeg je razloga prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kada je prednik tužene na temelju odluke Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Kir-t-705/15 od 4. prosinca 2015., pored obustave izvršenja financijskih transakcija isplate iznosa sa štednji tužiteljice, bio dužan novčana sredstva deponirati na poseban račun i čuvati ih do okončanja postupka, odnosno dok se ne steknu uvjeti za njihovo vraćanje, čime su de facto razročeni depoziti tužiteljice budući su sredstva prebačena na poseban račun (kao sredstva na redovnom tekućem računu), te tuženik istima nije mogao raspolagati, u skladu čl. 990. st.2. ZOO. Navodi da je rok na koji se sklapa ugovor o depozitu bitan sastojak ovakvog ugovora, jer se u slučaju kada rok nije ugovoren radi o običnoj a- vista štednji (štednji po viđenju), te da je nalogom nadležnog tijela prednici tuženika da deponirana sredstva čuva na posebnom računu „do okončanja postupka, odnosno dok se ne steknu uvjeti za njihovo vraćanje“ otpao rok na koji su ugovori o depozitu sklopljeni, te je na strani banke, prestala mogućnost korištenja deponentovim sredstvima. Ukazuje na odredbu čl. 373. ZOO kojom je određeno da u slučaju kada izvršenje jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postane nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti, te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, te da je u ovom slučaju obveza druge strane plaćanje ugovorenih kamata na oročena sredstva. Nadalje, ističe da je sud prvog stupnja propustio obrazložiti i iz kojeg je razloga tužiteljici priznato pravo na isplatu ugovorene kamate u visini od 3,90% godišnje, na iznos depozita od 200.000,00 EUR temeljem Ugovora o oročenoj standardnoj štednji broj: 2659001348 koji je sklopljen 15. srpnja 2015. na rok oročenja od 36 mjeseci, a povrat kojeg depozita je prednik tuženika izvršio tužiteljici na njezin zahtjev 4. siječnja 2018. dakle, prije isteka roka na koji su sredstva bila oročena. Ponavlja prigovor promašene pasivne legitimacije i ukazuje da odgovornost za eventualnu štetu koju je tužiteljica mogla pretrpjeti zbog preuranjenog razročenja oročenih sredstava, pada na tijelo koje je neosnovano naložilo privremenu obustavu transakcija. Predlaže uvažiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu te primjenom članka 366.a ZPP donijeti presudu kojom će preinačiti prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbu tužiteljice i obveže ju da tuženoj nadoknadi troškove postupka.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

6. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati 255.308,55 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. siječnja 2018. do isplate a koji iznos tužiteljica potražuje s osnove ugovorene kamate prema ugovorima o oročenoj standardnoj štednji koje je tužiteljica imala zaključene sa prednikom tuženika, ukupno 8 ugovora, od kojih je pet ugovora zaključenih 20. veljače 2014. i posljednji (osmi) 15. srpnja 2015. svaki na rok od 36 mjeseci, a kojima je tužiteljica kod pravnog prednika tuženika deponirala ukupan iznos od 2.302.210,81 EUR.

7. Između stranaka u postupku nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili slijedeće Ugovore o oročenoj standardnoj štednji:

1/ dana 20. veljače 2014., ugovor broj: 2659000716 na iznos od 100.000,00 EUR, uz kamatnu stopu od 4,20% godišnje, na rok oročenja od 36 mjeseci, do 20. veljače 2017.,

2/ dana 20. veljače 2014., ugovor broj: 2659000685 na iznos od 300.000,00 EUR, uz kamatnu stopu od 4,20% godišnje, na rok oročenja od 36 mjeseci, dakle do 20. veljače 2017.

3/ dana 20. veljače 2014. ugovor broj: 2659000669 na iznos od 500.000,00 EUR, uz kamatnu stopu od 4,20% godišnje, na rok oročenja od 36 mjeseci, dakle do 20. veljače2017.

4/ dana 20. veljače 2014., ugovor broj: 2659000677 na iznos od 500.000,00 EUR, uz kamatnu stopu od 4,20% godišnje, na rok oročenja od 36 mjeseci, dakle do 20. veljače 2017.

5/ dana 20. veljače 2014., ugovor broj: 2659000693 na iznos od 100.000,00 EUR, uz kamatnu stopu od 4,20% godišnje, na rok oročenja od 36 mjeseci, dakle do 20. veljače 2017.

6/ dana 2. rujna 2014., ugovor broj: 2659000982 na iznos od 102.210,81 EUR, uz kamatnu stopu od 4,20% godišnje, na rok oročenja od 36 mjeseci, dakle do 2. rujna 2017.

7/ dana 31. listopada 2014., ugovor broj: 2659001047 na iznos od 500.000,00 EUR, uz kamatnu stopu od 4,20% godišnje, na rok oročenja od 36 mjeseci, dakle do 31. listopada 2017.

8/ dana 15. srpnja 2015., ugovor broj: 2659001348 na iznos od 200.000,00 EUR, uz kamatnu stopu od 3,90% godišnja na rok od 36 mjeseci, dakle do 15. srpnja 2018.

7.1. Također nije sporno da je 4. prosinca 2015. Županijski sud u Zagrebu donio rješenje posl.br.Kir-t-705/15 kojim je određena privremena mjera obustave financijskih transakcija tužiteljice, te je naloženo predniku tuženika da obustavi izvršenje financijskih transakcija isplate iznosa sa štednji tužiteljice te da novčana sredstva, odnosno gotovinske iznose strane valute sa opisanih štednji, deponira na poseban račun i čuva do okončanja postupka, odnosno dok se ne steknu uvjeti za njihovo vraćanje te da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Kir-t-719/17 od 4. prosinca 2017. ukinuta privremena mjera određena rješenjem od 4. prosinca 2015. i naloženo je da se financijska sredstva i gotovinski iznosi strane valute vrate na račune sa kojih su bili deponirani na poseban račun. Nadalje, ni sporno da je pravni prednik tuženika 4. siječnja 2018. vratio tužiteljici glavnice po svim sklopljenim ugovorima o oročenim depozitima što čini ukupan iznos od 2.302.210,81 EUR, pa tako, na zahtjev tužiteljice, i sredstva po ugovoru o oročenoj standardnoj štednji zaključenom 15. srpnja 2015., broj: 2659001348 kojim je tužiteljica deponirala iznos od 200.000,00 EUR na rok od 36 mjeseci, odnosno do 15. srpnja 2018. a prema kojem je bila ugovorena kamatna stopa od 3,90% godišnje, te da je tužiteljici na vraćene glavnice po ugovorima o oročenoj standardnoj štednji isplaćena kamata po viđenju sukladno Odluci banke u iznosu od 3.229,69 EUR i 53,67 EUR,

7.2. Tijekom prvostupanjskog postupka na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je u da je tužiteljica nakon oročenja novčanih sredstva kod pravnog prednika tuženika Veneto banka d.d. bila obuhvaćana istragom radi čega su joj blokirana novčana sredstva, te da za to vrijeme ona nije raskinula ugovoru niti je dobila obavijest o banke da je ugovor raskinut.

7.3. Provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Snježani Herceg iz trgovačkog društva Niels j.d.o.o. utvrđeno je da je tužiteljici plaćanjem kamata po viđenju na deponirana sredstva, plaćen manji iznos kamata od onog koji bi joj na temelju zaključenih ugovora sa pravnim prednikom tuženika pripadao i da ta razlika kamata po ugovorima o oročenju iznosi 282.308,55 EUR (koji je iznos umanjen za nesporno isplaćenu kamatu po viđenju) od čega se iznos od 26.782,77 EUR odnosi se na obvezu poreza na kamate, te iznos od 255.525,78 EUR na ugovorenu kamatu za isplatu.

8. Sporno je, i u ovoj fazi postupka, da li tužiteljici pripada pravo na isplatu kamata na oročene depozite u visini koja je ugovorena naprijed navedenim Ugovorima o oročenoj standardnoj štednji, ili kamata po viđenju koja joj je nesporno isplaćena, te je sporna pasivna legitimacija tuženika.

9. Prvostupanjski sud je na temelju naprijed navedenih nespornih i u postupku utvrđenih činjenica zaključio da tužiteljica nije otkazala ugovore o oročenim depozitima, a odredbama Općih uvjeta depozitnog i kreditnog poslovanja kao ni odredbama Ugovora o oročenoj standardnoj štednji nije propisano da se u slučaju privremene mjere suda ugovor o depozitu raskida odnosno da će se razročiti, pa da su stoga, u konkretnom slučaju, ugovori o oročenom depozitu koji su zaključeni između tužiteljice i pravnog prednika tuženika bili na snazi neovisno o privremenoj mjeri Županijskog suda u Zagrebu te da posljedično tomu tužiteljica ima pravo na isplatu kamata po stopi ugovorenoj Ugovorima o oročenoj standardnoj štednji sukladno odredbi čl. 997. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - u daljnjem tekstu: ZOO) te kako je tuženik isplatio tužiteljici na deponirana oročena sredstva kamatu po viđenju to joj duguje daljnji iznos od 255.525,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 5. siječnja 2018. do isplate slijedom čega je u tom dijelu, za taj iznos, prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te je odlučeno kao pod točkom I izreke presude, dok je tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 26.782,77 EUR odbio kao neosnovan, jer se navedeni iznos odnosi na iznos poreza na kamate. Pri tome je prvostupanjski sud neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije zaključujući kako je tužiteljica sklopila ugovore o oročenoj standardnoj štednji sa Veneto banka d.d., čiji je pravni slijednik tuženik te da se neovisno o privremenoj mjeri Županijskog suda u Zagrebu i dalje radi o ugovornom odnosu između tužiteljice i tuženika slijedom čega da je tuženik pasivno legitimirana stranka u ovom postupku.

10. Ispitavši pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika te po službenoj dužnosti, na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a ni uz počinjenje bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju žalbi sadržajno ukazuje tuženik. Naime, pobijana je odluka jasna i razumljiva, sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

11. Također, činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužiteljice pravilno su i potpuno utvrđene.

12. Odredbom čl. 990. ZOO propisano je da je ugovor o novčanom pologu sklopljen kad se banka obveže primiti, a položitelj položiti kod banke određeni novčani iznos(st.1.). Ovim ugovorom banka stječe pravo raspolagati položenim novcem i dužna je vratiti ga prema uvjetima predviđenim u ugovoru.

12.1. Prema odredbi čl. 997. ZOO banka plaća kamate na novac koji je kod nje položen, ako zakonom nije drugačije određeno (st.1.) a visina kamata utvrđuje se ugovorom o položenju sredstava, a ako ugovorom ništa nije predviđeno, plaćaju se zakonske kamate.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, i po pravnom shvaćanju ovoga suda drugoga stupnja tuženik, kao pravni slijednik Veneto banke d.d. sa kojom je tužiteljica zaključila Ugovore o oročenoj standardnoj štednji broj: 2659000716, broj: 2659000685, broj: 2659000669, broj: 2659000677, broj: 2659000693, koji su svi zaključeni 20. veljače 2014., zatim Ugovor o oročenoj standardnoj štednji broj: 2659000982 koji je zaključen 2. rujna 2014. te Ugovor o oročenoj standardnoj štednji broj: 2659001047 koji je zaključen 31. listopada 2014., bio je dužan tužiteljici obračunati i isplatiti kamatu prema kamatnoj stopi koja je ugovorena sklapanjem navedenih Ugovora, unatoč tome što je za vrijeme trajanja tih Ugovora bila na snazi privremena mjera određena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Kir-t-705/15 od 4. prosinca 2015.

13.1. To stoga što, privremena mjera kojom se zabranjuje raspolaganje određenom novčanom imovinom ne utječe na valjanost, sadržaj niti na trajanje ugovornih obveza iz ugovora o oročenom depozitu. Tom mjerom nije naloženo ukidanje oročenja, izmjena ugovorne kamatne stope niti pretvaranje oročenog depozita u depozit po viđenju. Naložena mjera odnosila se isključivo na mogućnost isplate i raspolaganja sredstvima, a ne na obvezu banke da obračuna ugovorenu kamatu za vrijeme trajanja oročenja.

13.2. Neosnovano je tuženikovo pozivanje na članak 2.6. Općih uvjeta prednika tuženika kojim je određeno „Banka provodi blokadu i naplatu s depozitarnog računa, bez suglasnosti Klijenta, temeljem naloga nadležnog tijela radi izvršenja osnove za plaćanje prema posebnom zakonu koji uređuje ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika“ jer navedenom odredbom Općih uvjeta nije propisano da se ugovorni odnos banke i klijenta raskida niti mijenjaju ugovorne obveze stranaka pa tako ni status depozita, već je isključivo propisano postupanje banke u slučaju blokade depozitnog računa.

14. Ovaj je sud suglasan sa shvaćanjem žalitelja da je u Ugovorima o oročenoj standardnoj štednji rok oročenja bitan sastojak ugovora. Međutim, tumačenje tuženika da je nalogom nadležnog tijela predniku tuženika da deponirana sredstva čuva na posebnom računu „do okončanja postupka, odnosno dok se ne steknu uvjeti za njihovo vraćanje“ otpao rok na koji su ugovori o depozitu sklopljeni pa da su ugovori o depozitu raskinuti po samom zakonu pogrešno je i bez uporišta u ZOO i prirodi ugovora o oročenju.

14.1. Naime, ugovor o oročenju na 36 mjeseci obvezuje klijenta da novčana sredstva položi kod banke kao oročeni depozit na ugovoreno vrijeme, a banku da klijentu isplati kamatu po isteku ugovorenog roka. U trenutku kad je određena privremena mjera i za vrijeme trajanja te mjere rok oročenja na koji su sklopljeni predmetni ugovori o oročenoj standardnoj štednji između tužiteljice i prednika tuženika nije protekao. Tužiteljica je novčana sredstva položila kod banke te ista nije imala nikakvu obvezu doći po sredstva prije isteka roka, pa prema tome nije mogla „prekršiti rok“, a privremena mjera nije uzrokovala nikakvo odstupanje od ugovora u pogledu roka oročenja niti dospijeća obveza.

14.2. Takvo tuženikovo tumačenje, da su uslijed određene privremene mjere oročena sredstva de facto razročena te da su Ugovori o oročenoj standardnoj štednji raskinuti po samom zakonu dovelo bi do neopravdanog obogaćenja na strani banke i protivno je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO. Time bi tuženik praktično zadržao razliku između ugovorene kamate i kamate po viđenju, iako sudska mjera nije bila donesena u korist banke.

15. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 373. ZOO kojom je propisano da se u slučaju kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi i obveza druge strane. Naime, da bi se navedena odredba primijenila, mora postojati objektivna, trajna i stvarna nemogućnost ispunjenja, koja obuhvaća situaciju u kojoj izvršenje obveze više uopće nije moguće ni u kakvim okolnostima. Međutim, u ovom slučaju obveza banke uslijed određivanja privremene mjere, nije postala nemoguća: banka je mogla izvršiti obračun ugovorene kamate, a po ukidanju mjere mogla je izvršiti i isplatu glavnice i pripadajućih kamata. Određena privremena mjera u konkretnom slučaju imala je privremeni karakter i prestala je važiti prije isteka ugovorenog oročenja. Stoga nije mogla uzrokovati gašenje ugovorne obveze banke, niti se može smatrati izvanrednim događajem koji bi onemogućio ispunjenje u smislu članka 373. ZOO.

15.1. Određena privremena mjera sudska mjera je bila usmjerena na ograničenje raspolaganja tužiteljici, a ne na ograničenje banke u upravljanju svojim novčanim sredstvima. Sredstva položena na depozit predstavljaju obvezu banke prema deponentu, dok je banka vlasnik tih sredstava i njima raspolaže u okviru redovnog bankarskog poslovanja, uključujući i razdoblje tijekom kojeg je račun klijenta blokiran, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika da deponiranim sredstvima zbog određene privremene mjere Banka nije mogla raspolagati.

16. Neosnovano tuženik i u žalbi ustraje kod istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije navodeći da odgovornost za eventualnu štetu koju je tužiteljica mogla pretrpjeti zbog preuranjenog razročenja oročenih sredstava, pada na tijelo koje je neosnovano naložilo privremenu obustavu transakcija. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u konkretnom slučaju se ne radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već o ugovornoj odgovornosti tuženika kao pravnog slijednika Veneto banke d.d. sa kojom je tužiteljica zaključila naprijed navedene Ugovore, pa je stoga tuženik odgovoran za ispunjenje obvezu koju je njegov prednik preuzeo sklapanjem tih Ugovora.

17. Stoga, kako Ugovori o oročenoj standardnoj štednji broj: 2659000716, broj: 2659000685, broj: 2659000669, broj: 2659000677, broj: 2659000693, koji su svi zaključeni 20. veljače 2014., Ugovor broj: 2659000982 koji je zaključen 2. rujna 2014. te Ugovor broj: 2659001047 koji je zaključen 31. listopada 2014. nisu raskinuti, a privremena mjera, koja je bila određena i trajala je za vrijeme važenja tih ugovora i koja je ukinuta prije isteka roka oročenja, nije utjecala na ugovorene obveze stranaka ugovora, jer tom mjerom bilo naloženo ukidanje oročenja, izmjena ugovorne kamatne stope niti pretvaranje oročenog depozita u depozit po viđenju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio da tužiteljici isplati razliku između kamatne stope na oročene depozite u visini ugovorenoj navedenim Ugovorima o oročenoj standardnoj štednji zaključenim 20. veljače 2014., 2. rujna 2014. te 31. listopada 2014. i kamatne stope po viđenju koja je tužiteljici već isplaćena, umanjeno za obvezu poreza na kamate koji Banka obračunava i plaća sukladno posebnim propisima, a koja razlika obračunata prema nalazu financijskog vještaka, iznosi 238.616,25 EUR, i koji obračun žalbenim navodima tuženika nije doveden u pitanje, sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu sukladno čl. 29. st.1. i 2. ZOO koja na taj iznos teče od 5. siječnja 2018. do isplate.

18. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 16.692,30 EUR na ime razlike između ugovorene kamatne od 3,90% godišnje prema Ugovoru o oročenoj standardnoj štednji broj: 2659001348, zaključenom 15. srpnja 2015. za depozit u iznosu od 200.000,00 EUR. To stoga što je navedeni ugovor zaključen kao i svi prethodni, na rok oročenja od 36 mjeseci, dakle do 15. srpnja 2018. a povrat oročenog depozita je prednik tuženika izvršio tužiteljici na njezin zahtjev 4. siječnja 2018. dakle, prije isteka roka na koji su sredstva bila oročena. Člankom 4. Ugovora o oročenoj standardnoj štednji od 15. srpnja 2015. (str.8 spisa) ugovoreno je „Ovaj ugovor deponent može raskinuti prije roka oročenja iz točke 1. ovog ugovora uz obračun kamate sukladno važećoj odluci o kamatnim stopama banke.“ Sukladno odluci banke od 14. svibnja 2015., kod prijevremenog razročenja ugovora o nenamjenski oročenom depozitu obračunava se i naplaćuje kamata po kamatnoj stopi po viđenju.

18.1. Dakle, kako je tužiteljica ovaj ugovor raskinula prije roka na koji je ugovoreno oročenje pri čemu je istoj nesporno obračunata i isplaćena kamata po viđenju, to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu ugovorene kamate po tom ugovoru valjalo odbiti kao neosnovan.

19. Slijedom izloženog, valjalo je djelomično odbiti i djelomično prihvatiti žalbu tuženika te na temelju odredbe čl. 368. st.1 i čl. 373. toč.3. ZPP pobijanu presudu djelomično potvrditi i djelomično preinačiti te odučiti kao u točki I izreke ove presude.

20. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, to je na temelju čl.166.st. 2. ZPP valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka na način da se o troškovima cijelog postupka odluči jednom odlukom.

20.1. Uspjeh tužiteljice u postupku iznosi 96,5 % jer je u pogledu osnova uspjela 100%, a glede visine tužbenog zahtjeva 93% dok je uspjeh tuženika 3,5 % (0 % što se osnova tiče + 3,5 % visine) što znači da je tužiteljica u većoj mjeri uspjela u parnici i od njezinog postotka oduzima se postotak uspjeha tuženika, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st.2. ZPP tužiteljici valjalo priznati trošak u omjeru od 93%.

20.2. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljici za zastupanje po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.) pripada trošak u visini od 14.254,5 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr.54) iznosi 28.509,00 EUR, uvećano za PDV u iznosu od 7.127,25 EUR, a koji iznos tuženik žalbom nije osporavao. Ovom iznosu valja pribrojati trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 663,61 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu 663,61 EUR, što ukupno iznosi 36.963,47 EUR.

20.3. Ovaj iznos umanjen je razmjerno uspjehu u sporu od 93%, pa tužiteljici pripada trošak u iznosu 34.376,03 EUR. Trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,80 EUR tužiteljici je priznat u cijelosti jer je bio potreban bez obzira na uspjeh u sporu.

20.4. Slijedom navedenoga, tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 34.707,83 EUR, dok je u preostalom dijelu do priznatih 37.195,28 EUR odnosno za daljnji iznos od 2.587,45 EUR zahtjev tužiteljice za naknadu troška valjalo odbiti kao neosnovan.

21. Slijedom navedenog, žalbu tuženice je djelomično valjalo odbiti te primjenom odredbe čl.380. toč.2. ZPP potvrditi točku III izreke u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 34.707,83 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama te u točki IV izreke kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč.3. ZPP žalbu tuženice valjalo djelomično uvažiti te preinačiti točku III izreke u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 2.587,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka kao neosnovan.

22. Tuženik je sa žalbom uspio sa 7 % (pobijana vrijednost 255.308,55 EUR) pa mu je u tom omjeru na temelju čl. 154. st.2. ZPP dosuđen trošak žalbe u iznosu 420,16 EUR (2400,83 boda prema Tbr.10.1. u vezi s Tbr.7.1. Tarife, ukupno 4.801,88 EUR uvećano za PDV u iznosu od 1.200,47 EUR). Zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu tuženiku nije priznat jer u spisu nema dokaza da je tu pristojbu platio.

Pula - Pola, 17. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković