REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-525/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl iz Garešnice, a protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj P-522/2022-55 od 5. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 17. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj P-522/2022-55 od 5. ožujka 2025. u točki I. izreke.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj P-522/2022-55 od 5. ožujka 2025.potvrđuje u točki II. a) izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da tuženik nije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) proveo konverziju Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208111541 / kreditna partija broj: 7103449386 sklopljenog dana 20. prosinca 2006. godine između tužiteljice i tuženika.

r i j e š i o  j e

I Prihvaćaju se kao djelomično osnovane žalba tužiteljice (protiv točke II.b) i c) i točke III. izreke) i žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku (točka III. izreke) te se ukida presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj P-522/2022-55 od 5. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II.b) i c) i točka III. izreke pa se u tom ukinutom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja je u točki I. utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208111541 / kreditna partija broj 7103449386 zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 20. prosinca 2006. i to: čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi "… uz valutnu klauzulu…", čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi "… u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja u CHF.", čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi "… koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d….“. Točkom II.a) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da tuženik nije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) proveo konverziju Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208111541 / kreditna partija broj: 7103449386 sklopljenog dana 20. prosinca 2006. godine između tužiteljice i tuženika. Točkom II.b) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati na ime preplaćenih kamata iznos od 4.491,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine dijelove tog iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u tom dijelu izreke presude. Točkom II.c) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati 8.426,83 EUR na ime tečajne razlike zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine dijelove tog iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u tom dijelu izreke presude. Točkom III. odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove.

2. Protiv ove presude u točki II.a), b) i c) izreke i odluke o troškovima postupka u točki III. žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). Predlaže uvažiti žalbu i pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu ili preinačiti istu u smislu žalbenih navoda. Potražuje trošak žalbe.

3. Tuženik žalbom pobija presudu u točki I. i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. presude, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. ZPP predlažući uvažiti žalbu i prvostupanjsku presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te tužiteljicu obveže na naknadu troškova postupka tuženiku uvećanih za trošak žalbe, a podredno presudu ukinuti i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

4. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP.

4.1. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe tužiteljice i tuženika su djelomično neosnovane i djelomično osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, zatim zahtjev za utvrđenjem da tuženik nije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj:102/2015. -dalje ZID ZPK/15) proveo konverziju Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208111541 / kreditna partija broj: 7103449386 sklopljenog dana 20. prosinca 2006. godine između tužiteljice i tuženika kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF sadržanih u predmetnom Ugovora o kreditu pri čemu se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. djelomično potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

7. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita sklopljen Ugovora o kreditu broj: 3208111541 / kreditna partija broj: 7103449386 dana 20. prosinca 2006. temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici, iznos od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate kredita kroz 20 godina s ugovorenom, kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90 % godišnje (čl.1.st.2. i čl. 2. st.1.), da je člankom 7. st.1. je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, na dan plaćanja iznosa anuiteta, odnosno da je posljedično tome visina anuiteta vezana za tečaj CHF. Također nije sporno da su stranke 3. veljače 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu.

8. Sporno je, i u ovoj fazi postupka, s obzirom na navode iz žalbe, jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika te valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa koji je tuženik od nje naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na činjenicu da su stranke 3. veljače 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu.

9. Prvostupanjski sud je temeljem iskaza tužiteljice utvrdio da tužiteljica i tuženik nisu pregovarali u pogledu ugovornih odredbi kredita, te da nisu pregovarali o posljedicama pojedinih ugovornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), a što znači da se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu od strane tuženika, da se prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca, da tužiteljica kao građanin s prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja, nije mogla predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja Ugovora, porasti više od ugovorenog i to u nekoliko navrata, a s druge strane, tuženik kao bankar je trebao upozoriti tužiteljicu na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati, da su tako ugovorene odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ugovorene protivno čl. 269. st.2.i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO) te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača, te su posljedično tomu ništetne. Pritom se prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 502.c ZPP pozvao i na utvrđenja iz pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je i u odnosu na tuženika, kao jednog od više utuženih banaka, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 pa je posljedično tomu, imajući u vidu da je čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnosti ugovora ne gasi, odlučio kao u točki I. pobijane presude.

9.1. Prvostupanjski sud je nadalje na temelju nalaza vještaka financijsko knjigovodstvene struke Sanje Radoš utvrdio da je tužiteljica uslijed promjene kamatne stope i uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF, otplatila više 12.918,21 EUR od čega na ime preplaćenih kamata 4.491,38 EUR i na ime tečajnih razlika 8.426,83 EUR te je nadalje vještačenjem utvrdio da je konverzija spornog kredita zaključenog između stranaka izvršena u skladu sa ZID ZPK/15, tj. na način da je početni sporni kredit denominiran u EUR i cjelovita otplata kredita u CHF izjednačena s položajem u kojem bi bila tužiteljica da je koristila kredit u eurima iste vrste i trajanja, a sve kako to propisuje čl. 19.c. ZID ZPK/15 slijedom čega zaključuje da utvrđenje preplate kredita zbog primjene promjenjive kamatne stope i uslijed ugovorene valutne klauzule (promjenjivog tečaja) za CHF, a u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj ne predstavlja metodologiju za izračun konverzije kredita u smislu čl. 19. c. ZID ZPK te iako bi tužiteljica sukladno odredbi čl. 323. st.1. i čl. 1111. st.1. ZOO imala pravo na povrat preplaćenog po osnovi ništetnih odredbi, kraj utvrđenja da je tuženik konverzijom kredita riješio pitanje preplaćenog iznosa kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nema više pravo, tj. pravnu osnovu na povrat više plaćenog iznosa kredita zbog više plaćenih kamata i zbog promjene tečaja CHF (valutne klauzule), te je posljedično odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kao u točki II. izreke pobijane presude.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Djelomično je u pravu tuženik kada navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP jer nije dao razloge vezane na status tužiteljice kao potrošača, a time ni njezinog ovlaštenja da traži zaštitu u smislu odredbi ZZP i utvrđenih pravnih shvaćanja u presudama donesenim povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača kao ni o prigovoru promašene aktivne legitimacije.

11.1. Međutim, ovaj sud će navedenu bitnu povredu otkloniti sukladno čl. 373.a. st. 3. u vezi sa st.1. ZPP jer ima dovoljno elemenata da utvrdi postojanje statusa tužiteljice kao potrošača sukladno čl. 3. st.1. ZZP/03 a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11.2. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208111541/kreditna partija broj 7103449386 zaključenog između tužiteljice i tuženika 20. prosinca 2006. proizlazi da je namjena kredita kupnja obiteljske kuće i refinanciranje kredita u Zagrebačkoj banci d.d. (članak 6. Ugovora). Iz iskaza tužiteljice (str.113) također proizlazi da je ona kredit podigla za kupnju kuće s obzirom je živjela sama sa troje djece, da je riječ o kući za stanovanje u kojoj i danas stanuje te da uz kuću postoje dvije garaže, svinjac, pušnica i ljetna kuhinja, da u jednoj garaži drži drva a u dugoj sin drži auto te da na gospodarstvu nije nikada držala stoku ili svinje već samo kokoši za vlastite potrebe. Iz svega toga može se zaključiti da je tužiteljica potrošač u smislu čl. 3. st.1. ZZP pri čemu treba reći da iako je teret dokazivanja te činjenice na tužiteljici kao potrošaču, na tuženiku koji je osporio tužiteljici status potrošača, je teret dokaza činjenica koje bi ukazivale na to da tužiteljica ne bi imala status potrošača, a u kojem pravcu tuženik nije predlagao izvođenje bilo kakovih dokaza. Naprotiv, kraj nesporne činjenice da je predmetni Ugovor o kreditu konvertiran, pri čemu je konverzija kredita bila propisana samo za potrošačke ugovore, a tuženik je tužiteljici ponudio konverziju kreditu, koju je ona i prihvatila, jasno je da je i sam tuženik tužiteljici priznao svojstvo potrošača, pa su stoga njegovi prigovori, kojima tužiteljici u ovom postupku osporava to svojstvo, u cijelosti neosnovani.

11.3. Jednako tako neosnovan je i tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije kojeg tuženik ističe već u odgovoru na tužbu navodeći da iz prometa po kreditu proizlazi da se znatan broj uplata u poslovnici ne može povezati sa tužiteljicom. Naime, kraj činjenice da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila tužiteljica kao korisnik kredita, tada nije odlučno, tko je u ime i za račun tužiteljice vršio uplate, i je li se radilo eventualno o uplatama treće osobe, budući su navedenim uplatama zatvarane obveze upravo po predmetnom kreditu, a ukoliko je netko drugi izvršio kakvo plaćanje za tužiteljicu, to je stvar odnosa tužiteljice i te osobe, a ne tuženika.

12. Kako se tužiteljica pozvala na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojima je utvrđeno da je i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, a koja je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., dok je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, te kako je i predmetnu Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz tzv. kolektivnog spora, a tuženik nije dokazao da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao, to je prvostupanjski pravilno zaključio da je vezan navedenim pravnim shvaćanjima i u ovom sporu kojeg je tužiteljica kao potrošač pokrenula radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, a sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.- dalje: ZZP).

12.1. Naime, u presudi povodom kolektivne tužbe je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Pritom, navesti je kako ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019).

12.2. Kraj činjenice da tuženik nije dokazao da je prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljicu informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su odredbe konkretnog Ugovora u kojima je određena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te odredbe u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne jer je Ugovor o kreditu unaprijed formulirala banka, o pojedinim odredbama Ugovora, među kojima ulaze i sporne odredbe, se nije pojedinačno pregovaralo, tužiteljica nije bila upoznata s elementima koji mogu dovesti do promjene kamatne stope, a isto tako niti sa rizikom zaključenja ugovora u kojemu je glavnica vezana uz valutu CHF što je dovelo do neravnoteže u pravima i interesima ugovornih stranaka na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, pa je posljedično tome pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede ništetnosti navedenih ugovornih odredbi ocijenio osnovanim i presudio kao u točki I. izreke pobijane presude.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno i postupovno pravo kada se pozvao na odredbu čl. 502.c. koja je stupila na snagu 1. srpnja 2013. pozivajući se na zabranu retroaktivne primjene propisa. Naime, točno je da članci 502.a i 502.c ZPP nisu bili na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe (4. travnja 2012.), ali je važno naglasiti kako su u to vrijeme, podnošenje kolektivne tužbe i obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bili propisani u čl. 131. do 147. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:79/07., 125/07., 79/09., 89/09., dalje: ZZP/07) a pojam nepoštenih ugovornih odredaba i ništetnost kao posljedica te nepoštenosti bili su propisani u čl. 96., 97. i 102. istoga Zakona kao i čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 koji je bio na snazi i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (20. prosinca 2006.). U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, 4. travnja 2012. je stoga bio na snazi ZZP/07 koji je prema izmjeni iz 2009. („Narodne novine“ broj: 79/09.) u čl. 131. st.1. i čl. 138.a (čl. 56. i 64. Izmjena i dopuna) propisivao podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i obvezujuću snagu sudske odluke donesene u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača (protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s odredbama čl. 30. do 115. toga Zakona) za sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika. Osim toga od 1. srpnja 2013. na snazi su odredbe čl. 502.a i 502.c ZPP koje se prema čl. 53. st.1. prijelaznih i završnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP iz 2011. („Narodne novine“ broj: 57/11.) primjenjuju na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu. U svakom slučaju radi se o procesnim, a ne materijalnopravnim odredbama, pa nije odlučno kada je Ugovor o kreditu sklopljen, već kada je pokrenut parnični postupak odnosno kada su poduzete parnične radnje. Sud je stoga u ovoj parnici vezan za pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava koje je tužitelj (u toj parnici) ovlašten štititi, kako prema odredbi čl. 502.c ZPP tako i prema odredbi čl. 138.a ZZP/07.

14. Glede žalbenih navoda tuženika koji se odnose na primjenu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.), treba navesti da, iako se odredbe Direktive 93/13 EEZ ne primjenjuju neposredno, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezine pravne stečevine, što uključuje i praksu Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

15. Žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na izostanak pravnog interesa tužiteljice za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi u situaciji kao u predmetnoj kada je potrošač, sklopio Dodatak ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15 nisu osnovani. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev- 809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita ne znači da je tužiteljica, kao korisnik kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

16. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I ove presude.

17. Odlučujući o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice – radi utvrđenja da tuženik nije sukladno ZID ZPK/15 proveo konverziju Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208111541 / kreditna partija broj: 7103449386 sklopljenog dana 20. prosinca 2006. između tužiteljice i tuženika kao i o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci tuženika i valutnoj klauzuli prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tužiteljica, budući da pobijana presuda u tom dijelu sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, te presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

18. Pobijana presuda je zakonita i pravilna u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužiteljice – radi utvrđenja da tuženik nije sukladno ZID ZPK/15 proveo konverziju Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208111541 / kreditna partija broj: 7103449386 sklopljenog 20. prosinca 2006. između tužiteljice i tuženika (točka II. a) jer je odlučujući o tom dijelu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo, dok ona u dijelu u kojem je odlučeno o restitucijskom zahtjevu tužiteljice (točka II. b) i c)) zbog pogrešnog pravnog pristupa i posljedično tome nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije pravilna i zakonita.

19. Naime, s obzirom da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je konverzija spornog kredita zaključenog između stranaka izvršena u skladu sa ZID ZPK/15, tj. na način da je početni sporni kredit denominiran u EUR i cjelovita otplata kredita u CHF izjednačena s položajem u kojem bi bila tužiteljica da je koristila kredit u eurima iste vrste i trajanja, a sve kako to propisuje čl. 19.c. ZID ZPK/15, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da tuženik nije sukladno ZID ZPK/15 proveo konverziju Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208111541 / kreditna partija broj: 7103449386 sklopljenog 20. prosinca 2006. između tužiteljice i tuženika, pa je posljedično tomu, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice u tom dijelu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u točku. II.a) izreke.

20. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da je tužiteljica konverzijom kredita riješila pitanje preplaćenog iznosa kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te da nema više pravo, tj. pravnu osnovu na povrat preplaćenih iznosa više plaćenog iznosa kredita zbog više plaćenih kamata i zbog promjene tečaja CHF.

20.1. Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda okolnost što su stranke sklopile Dodatak ugovoru kreditu kojim je predmetni kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema nikakvog pravnog relevantnog značaja na pravo tužiteljice da zahtjeva potpuno obeštećenje od posljedica ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u situaciji kada je konverzija izvršena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

20.2. Naime, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

20.3. Pri tome, valja reći kako je zakonom proklamirani cilj, odnosno svrha (ratio legis) koja se želi postići primjenom odredbi navedenog ZID ZPK/15 u skladu sa odredbom čl.19.b, da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako ni jednom odredbom Dodatka ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

20.4. Dakle, kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

20.5. Kada bi se prihvatio stav prvostupanjskog suda i tumačenje tuženika koje je iznosio u tijeku postupka, a ponavlja i u žalbi, da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

20.6. Stoga, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, korisnicima kredita, pa tako i tužiteljici, unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. Drugim riječima, tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ukoliko joj preplata po osnovu ništetnih odredbi nije priznata prilikom konverzije.

20.7. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ĆN protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u nazočnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, budući da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. Naime, s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda).

20.8. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco, SA, C-452/18, EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

20.9. Glede domašaja presude Suda Europske unije broj C-567/20 na ishod ovog postupka, na koju se tuženik pozivao u tijeku postupka kao i u žalbi, treba navesti da je taj postupak inicirao domaći prvostupanjski sud podnoseći zahtjev za prethodnu odluku u odnosu na tumačenje Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. u okviru spora između fizičke osobe i banke u vezi s povratom iznosa koje je banka navodno neosnovano stekla na temelju nepoštenih odredbi koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu kojeg su stranke naknadno zamijenile putem Dodatka kojim su izmjene unesene prema domaćem zakonu. U tom predmetu je donesena odluka da čl.1.st.2 Direktive vijeća 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te Direktive. Treba reći da je prethodno odlučeno da Direktiva nije primjenjiva na originalni ugovor s obzirom na činjenicu da je sklopljen 2007., prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji pa da eventualni povrat koju je banka neosnovano stekla na temelju nepoštenih odredbi ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Međutim, kako je već gore navedeno, sudovi imaju obvezu tumačiti odredbe nacionalnog prava u duhu prava Europske unije i njezine pravne stečevine, što uključuje i praksu Suda Europske unije pa tuženik pogrešno tumači domašaj narečene odluke u smislu neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

21. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate izračunat u dopuni nalaza od 8. listopada 2024. u iznosu 4.399,63 EUR ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštene odredbe, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj, a to pravo proizlazi iz čl. 323. st.1. ZOO u vezi s čl.1111. st. 1. ZOO.

22. Naime, nalazom i mišljenjem vještaka od 19. lipnja 2023. (str.148 do 174) je utvrđeno da je tužiteljica u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj otplatila na ime kredita ukupno više 12.918,21 EUR od čega na ime plaćenih kamata 4.491,38 EUR i tečajnih razlika 8.426,83 EUR, s time da, u tom izračunu vještak nije uzeo u obzir u konverziji utvrđenu i priznatu preplatu. Dopunom nalaza i mišljenja od 8. listopada 2024. (strana 256-257 spisa) utvrđeno je da je u konverziji tužiteljici priznata preplata u iznosu od 4.399,63 EUR ali da konverzijom tužiteljica nije obeštećena za više plaćene iznose u odnosu na početno ugovorene uvjete te da ta preplata iznosi 11.151,82 EUR. Međutim, prvostupanjski sud je zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi koliko iznosi preplata po pojedinim mjesecima u odnosu na početno ugovorene uvjete kada se u obzir uzme navedena, u konverziji utvrđena i priznata preplata radi čega je činjenično stanje za odluku o restitucijskom zahtjevu tužiteljice ostalo nepotpuno utvrđeno.

23. Slijedom iznesenog valjalo je prema odredbi čl. 370. ZPP u tom dijelu uvažiti žalbu tužiteljice kao osnovanu, kao i žalbu oba žalitelja vezano za odluku o parničnom trošku i ukinuti presudu suda prvog stupnja u točki II. b) i c) i u točki III. izreke te u tom dijelu predmet vratiti istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

24. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će dopuniti činjenično stanje na način da će dovesti u korelaciju izračun preplate anuiteta s efektima konverzije, odnosno dati zadatak vještaku financijsko-knjigovodstvene struke da uključi iznos preplate po osnovi konverzije u izračun izvršen u njegovom nalazu i mišljenju od 19. lipnja 2023., (koji je sačinjen bez izračuna u konverziji priznate preplate) te raspraviti tuženikov prigovor zastare kao i ostale prigovore, a nakon čega će o tom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice donijeti novu zakonitu i pravilnu meritornu odluku sukladno čl. 338. st. 4. ZPP, kao i odlučiti o troškovima cijelog postupka.

25. Odluka o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Pula - Pola, 17. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković