REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1239/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužitelja GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Petar Petrović, odvjetnik u Sesvetama, protiv tuženika LEDO plus d.o.o., Zagreb, Ulica Marijana Čavića 1A, OIB: 07179054100, zastupanog po punomoćniku Marku Skukanu, odvjetniku u Zagrebu, radi diskriminacije, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. studenoga 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Vinka Vrdoljaka, odvjetnika i punomoćnika tuženika Marka Skukana, odvjetnika, 17. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku LEDO plus d.o.o., OIB: 07179054100, Ulica Marijana Čavića 1a, 10 000 Zagreb isplatiti tužitelju GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 15.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi i prouzročeni parnični trošak ovog postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatu utvrđuje HNB prema članku 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana."

II./ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kod tuženika zaposlen od 2005. temeljem Ugovora o radu, te je dana 27.12.2018. sklopio sa tuženikom novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu Operater tehnološke linije u pogonu proizvodnje smrznute hrane, odjel proizvodnje kornet tijesta, sektor proizvodnje. Isto tako, dana 1.7.2021. tužitelj je s tuženikom sklopio Aneks ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Tijekom trajanja radnog odnosa kod tuženika tužitelj je ukazivao svojim nadređenima na nepravilnosti koje su se događale, te je zbog toga stavljan u nepovoljniji položaj od ostalih radnika o čemu svjedoči niz postupaka od strane tuženika. Tužitelj ističe kako tuženik posluje na način da se u ljetnim mjesecima odnosno već od veljače pa sve do kraja srpnja mjeseca primjenjuje preraspodjela radnog vremena, a sve iz razloga što u navedenim mjesecima dolazi do smanjenja broja radnika radi korištenja godišnjih odmora i drugih oblika slobodnih dana. Tužitelj navodi kako u tom periodu za 2022. godinu on ima 56 radnih sati „viška“ koji mu nikada nisu bili nadoknađeni. Nadalje, u evidenciji o korištenju radnog vremena za prosinac 2022. tužitelju se navodi kako je isti koristio bolovanje te slobodne dane odnosno prikazuje se kako isti u prosincu 2022. nije radio niti jedan dan, iako je tužitelj u navedenom periodu bio na svome radnom mjestu odnosno obavljao je isti. Isto tako, tužitelj ističe kako je u više navrata te u dužim vremenskim periodima mijenjao svojeg nadređenog, a što za sobom povlači i obavljanje odgovornijeg i složenijeg posla, a za što također tužitelj nikada nije bio adekvatno plaćen odnosno isti je obavljao zadatke koji nisu u skladu s njegovim ugovorom o radu. Dakle, tužitelj je duži vremenski period odrađivao zadatke koji nisu bili u skladu sa ugovorom o radu tužitelja, te su se nadređene osobe tuženika odnosile prema tužitelju kao zaposleniku nižeg ranga, pri tome na način da bi tužitelja omalovažavali i podcjenjivali.

2. Tužitelj nadalje navodi kako je u više navrata tijekom radnog vremena doživljavao neugodne situacije, a osobito tokom korištenja stanke za obrok prilikom koje su mu učestalo prilazili direktor Zdravko Marijić i AĆ te bi mu prigovarali da zašto sjedi za vrijeme stanke za obrok i da se to ne smije, iako radnici nemaju osiguran nikakav poseban prostor za konzumaciju hrane. Također, tužitelj ističe kako mu je u više situacija šef AĆ govorio kako bi bilo dobro kada bi tužitelj prijavio svojeg neposredno nadređenog, PĆ, te kako bi tako tužitelj ostvario određene stimulacije odnosno kako će isti jedino na takav način moći napredovati bilo financijski bilo položajem. Dakle, tužitelj ističe kako su mu neposredno nadređene osobe ovdje tuženika učestalo navodili kako je jedini način da tužitelj napreduje taj da prijavi svog neposredno nadređenog šefa za određene razloge koji ovdje tužitelju nisu poznati.

3. Isto tako, tužitelj ističe kako mu je duže vremena šef AĆ spočitavao odnosno prigovarao radi korištenja porodiljnog dopusta za dijete te kako na takav način tužitelj neće moći napredovati niti ostvariti bilo kakvo povećanje plaće, iako je tužitelj u svim takvim i sličnim situacijama postupao u okvirima zakonskih propisa te kolektivnog ugovora. Tužitelj ističe čl.43 Kolektivnog ugovora tuženika u kojem se detaljno razrađuje zaštita od diskriminacije radnika te se tako navodi da se jamči se zaštita od diskriminacije na osnovi, između ostalog, bračnog ili obiteljskog statusa. Takav način šikaniranog, omalovažavajućeg i uznemiravajućeg ponašanja tuženika prema tužitelju traje dugi niz godina sve iz razloga jer je tužitelj ukazivao na niz nepravilnosti koje su se kod tuženika događale, a kao posljedica kod tužitelja su se javili zdravstveni problemi koji su bili upravo povezani sa takvim načinom postupanja od strane tuženika. Dakle, tijekom trajanja svog radnog odnosa kod tuženika tužitelj nikada nije zaprimio opomenu iz koje bi se dalo naslutiti da tužitelj pri obavljanju svojih radnih zadataka radi nešto krivo. Dapače, tužitelj je u više navrata obavljao poslove koji nisu u skladu s njegovim ugovorom o radu odnosno isti nisu predviđeni da ih tužitelj obavlja. Tužitelj smatra da je činjenicom što je proteklih godina ukazivao na potencijalno štetne radnje radnika tuženika, tuženik proveo niz postupaka kojima je povrijedio dostojanstvo tužitelja, uznemiravao ga, sve kako bi napravio nedozvoljeni pritisak na tužitelja. Navedenim ponašanjem tuženik je tužitelja doveo u podređeni i degradirajući položaj naspram ostalih radnika tuženika, iako je tužitelj u dobroj vjeri tuženiku iznosio navode na temelju kojih bi se dalo posumnjati u nečasne, štetne i potencijalno nezakonite radnje radnika tuženika. Naprijed navedeno ponašanje ima za cilj i predstavlja povredu dostojanstva tužitelja, tužitelj je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženika u usporedivoj situaciji od strane nadređenih osoba tuženika, te je isto uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, a tuženik je propustio zaštiti dostojanstvo, što znači da je odgovoran za ponašanje uznemiravanja jer je prema tužitelju isti počinio povredu prava osobnosti. Sve navedeno je utjecalo na psihičko i fizičko stanje tužitelja, te mu je uzrokovalo povredu prava osobnosti.

4. Stoga, tužitelj potražuje novčanu naknadu zbog povreda prava osobnosti i to pretrpljenih duševnih boli i straha zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva u iznosu od 15.000,00 eura, s kamatama od presuđenja do isplate, sve uz naknadu parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako tužitelj traži naknadu štete zbog diskriminacije i uznemiravanja. No tužitelj nije konkretizirao radnje tuženika koje bi predstavljale pojavne oblike diskriminacije koji su određeni Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/2008, 112/2012). Diskriminacija po tom zakonu predstavlja stavljanje radnika u nepovoljniji položaj spram drugih radnika. Iz tvrdnji tužitelja ne može se zaključiti u kojem pogledu i u odnosu na kojeg radnika bi tužitelj bio stavljen u nepovoljniji položaj. Oblici uznemiravanja, nadalje, moraju biti temeljeni na nekim diskriminatornim okolnostima koje su jasno određeni i pobrojane u zakonu, a koje u tužbi nisu specificirane ili su navedene toliko paušalno da onemogućuju konkretnije razmatranje i očitovanje. Nadalje, tužitelj nikada nije pokrenuo sudski postupak u kojemu bi se utvrđivala povreda dostojanstva radnika. Stoga tuženik smatra kako i tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu naknade štete po osnovi diskriminacije nije dopušten odnosno osnovan u konkretnoj situaciji, budući da se o prethodnom pitanju (o tome je li radnik diskriminiran i je li mu povrijeđeno dostojanstvo) nije proveo postupak koji je propisan zakonom i vezan rokovima (članak 134. Zakona o radu i/ili članak 133. Zakona o radu). U svakom slučaju, tužitelj je radnje tuženika, koje po njemu predstavljaju štetnu radnju, odredio općenito i paušalno, ali i pored toga uopće nije jasno na koji način te radnje mogu pojmovno predstavljati štetnu radnju odnosno na koji način mogu biti u uzročnoj vezi s povredom prava osobnosti. Tužitelj nije pobliže odredio ni konkretno vrijeme, ni mjesto ni okolnosti u kojima su poduzete konkretne štetne radnje, a dokazne prijedloge postavlja sasvim općenito. Štoviše, tužitelj navodi da je zaposlen 2005. i da je tijekom radnog odnosa ukazivao na nepravilnosti, zbog kojih je stavljan u nepovoljniji položaj. Osim što je to navedeno vrlo općenito, proizlazilo bi da je tužiteljev zahtjev u zastari barem djelomično (sve da je i osnovan, a nije), pa tuženik opreza radi ističe i prigovor zastare. Tužitelj nadalje navodi da je u više navrata mijenjao svog nadređenog, što je podrazumijevalo više posla i veću odgovornost, što očito smatra štetnom radnjom tuženika koja je uzrokovala diskriminaciju i uznemiravanje. Ali nije jasno kako bi opisane radnje predstavljale bilo što od navedenog, čak i da je istina. S tim u vezi, tužitelj navodi da je duži vremenski period odrađivao zadatke koji nisu bili u skladu s njegovim ugovorom o radu, i da su se nadređene osobe prema njemu odnosile kao prema zaposleniku nižeg ranga, da su ga omalovažavali i podcjenjivali. Zatim navodi da su mu nadređeni prigovarali zašto sjedi, a ne stoji, za vrijeme stanke. Zatim tužitelj navodi da su ga nadređeni nagovarali da prijavi svog neposredno nadređenog PĆ iz nekih razloga, a da njemu nisu poznati koji su to razlozi, pri čemu su mu rekli da će samo tako moći napredovati. Navodi dalje da mu je nadređeni AĆ govorio da korištenjem porodiljnog dopusta neće moći napredovati i ostvariti veću plaću. Konačno, tužitelj navodi da je tim radnjama tuženik povrijedio njegovo dostojanstvo, uznemiravao ga, napravio nedozvoljeni pritisak, doveo ga u podređeni i degradirajući položaj spram drugih radnika, što mu je povrijedilo dostojanstvo, uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, što predstavlja povredu prava osobnosti. Tuženik izričito osporava gore navedene tvrdnje tužitelja i postojanje štetnih radnji tuženika koje bi uzrokovale bilo što od navedenog. Opisane radnje, po mišljenju tuženika, same po sebi ne mogu predstavljati ni diskriminaciju u zakonskom smislu ni tzv. mobing koji predstavlja uznemiravanje u širem smislu. Osporava se i visina tužbenog zahtjeva, jer u tužbi nema ni jedne činjenice ni tvrdnje ni dokaza iz kojih bi se ta visina mogla utvrditi. Predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti i obvezati ga na plaćanje parničnog troška.

6. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme, dopis, evidencije o korištenju radnog vremena, Kolektivni ugovor, saslušani su svjedoci Žarko Juričev Sudac, Zdravko Marijić, Mario Stančarić, te tužitelj kao stranka. Sud nije provodio dokaz medicinskim, ni financijskim vještačenjem po prijedlogu tužitelja obzirom su ti dokazni prijedlozi ocijenjeni nepotrebnima te odbijeni, obzirom nije bilo potrebe utvrđivati visinu tužbenog zahtjeva, pored činjenice da nije dokazan pravni osnov, a osim toga, tužitelj je na ročištu 4.11.2025. izričito naveo i kako daljnjih dokaznih prijedloga nema.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, u smislu čl.8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.

8. Prema čl.1. st.1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine 85/08,112/12; dalje u tekstu: ZOSD) određena je zaštita od diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, dok se prema st.2. istoga članka diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1., kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

9. Nadalje, i članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) propisuje zabranu diskriminacije: "Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurava se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalnost ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost." Članak 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; dalje: Ustav RH) ukazuje na otvorenu listu osnova diskriminacije jer određuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Diskriminacija postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe/pojedinci, različito tretiranje, prema zabranjenim osnovama, bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili neprimjeren cilju).

10. Članak 20. stavak 1. ZSD propisuje da, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

11. Pritom tužitelj tvrdi da je po osnovi bračnog ili obiteljskog statusa isti stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, odnosno druge zaposlenike tuženika, odnosno da je prema njemu po tom osnovu izvršena izravna diskriminacija u smislu čl.2. st.1., te uznemiravanje iz čl.3. st.1. ZOSD (stvaranjem ponižavajućeg i uvredljivog okruženja prema njemu), a također i zato što je ukazivao svojim nadređenima na nepravilnosti koje su se događale, uslijed čega je prema njemu od strane nadređenih vršeno šikaniranje, odnosno uznemiravanje i omalovažavanje.

12. Međutim, neovisno o navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je neosnovanim u cijelosti.

13. Naime, ovaj sud je utvrdio, temeljem provedenih dokaza, kako tuženik radnjama i postupcima koje tužitelj opisuje u tužbi nije izvršio izravnu diskriminaciju prema tužitelju po osnovi bračnog ili obiteljskog statusa, kako to tužitelj tvrdi, pa niti zato što je ukazivao na nepravilnosti kod tuženika, budući je tuženik dokazao kako tužitelj nije po navedenoj osnovi, stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, odnosno ostale zaposlenike tuženika.

14. Iako tužitelj navodi osnovu diskriminacije po kojoj bi on bio stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika tuženika, odnosno prema kojoj bi od strane tuženika prema njemu navodno bila vršena diskriminacija, te kako se diskriminacijom u smislu čl.1. st.2. ZOSD, smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st.1. toga članka, tužitelj je u postupku bio dužan učiniti vjerojatnim da bi do diskriminacije prema njemu, temeljem tog osnova iz čl.1. st.1. ZOSD, i došlo. (čl.20. st.1.ZOSD). Stoga bi tuženik, u tom slučaju, u smislu navedene zakonske odredbe bio dužan dalje dokazivati u postupku da diskriminacije prema tužitelju nije bilo.

15. Već iz iskaza samog tužitelja sud je utvrdio kako, suprotno navodima tužbe, on nije diskriminiran, odnosno stavljen u nepovoljniji položaj od drugih, i to upravo temeljem diskriminacijske osnove koju navodi u tužbi, a isto je također utvrđeno i iskazima saslušanih svjedoka.

16. Tako iz iskaza tužitelja u bitnome proizlaze sljedeće odlučne činjenice:

- da je kod tuženika zaposlen od 2005., kao operater u Odjelu proizvodnje kornet tijesta,

- da je kod tuženika imao određenih prekovremenih sati koji mu nisu isplaćeni 2022., ali da za to nije podnosio nikakvu tužbu,

- da mu je nadređena osoba bio mi je Žarko Juričev Sudac, iznad njega po hijerarhiji šef Mario Stančarić, a iznad njega direktor Zdravko Marijić,

- da što se tiče odnosa s navedenim osobama može reći da je odnos sa Zdravkom Marijićem bio u redu, jednom je dolazila kod tuženika nekakva delegacija i bio je dogovor da će ih Mario Stančarić obavijestiti kada ta delegacija dolazi, dok je on zvao PĆ u međuvremenu je kolega G koji je tamo radio sjeo, pa je i tužitelj sjeo, i u tom trenutku pojavila se ta delegacija sa Zdravkom Marijićem, a uz to bila je malo pojačana muzika na što je direktor Marijić rekao da to stišaju,

- da mu je više puta poslije toga Mario Stančarić znao reći da, obzirom da je obećao da će dobiti vodeći faktor, da neće dobiti jer je sjedio što nije bila lijepa slika,

- da što se tiče odnosa s NĆ on u početku bio dobar, a poslije su počele nesuglasice vezano uz te odrađene sate 2022. što je on njemu pisao kao slobodne dane iako je bio u firmi, no među njima nije bilo nikakvih sukoba, tužitelj je naveo da ga Mario Stančarić nije zlostavljao ili uznemiravao, no jednom mu je rekao da kako misli napredovati ako koristi porodiljski dopust, a koji je on koristio dva mjeseca jer nije mogao dobiti ni godišnji ni slobodne dane,

- da mu je jednom Mario Stančarić rekao da neka ga obavijesti dok PĆ nema na poslu, obzirom jednom Žarko Sudac nije došao u subotu, a također mu je rekao da će za to što prijavi biti nagrađen odnosno dobiti stimulaciju,

- sa Žarkom Juričev Sudac nije imao nikakvih problema, komunikacija među njima cijelo vrijeme je bila dobra, te je tužitelj naveo da ga Žarko Juričev Sudac nikada nije uznemiravao na bilo koji način,

- da ga Zdravko Marijić također nije nikada nije uznemiravao ili omalovažavao, odnos s njim bio je u redu, nikada ga poslije nije ništa pitao niti rekao u vezi one situacije kada je sjedio, a on je došao s delegacijom,

- da mu Mario Stančarić jednom dok su se dijelili bonovi za Božić i Svetog Nikolu nije javio da su došli bonovi, a on je bio na bolovanju pa mu je rekao da dođe kod njega po te bonove, odnosno da napiše izjavu tko će ih preuzeti a on je inače prije dodjeljivao te bonove kada je mijenjao PĆ i nije bilo nikakvih problema,

- da je on DĆ postao sumnjiv jer ga je prijavio sindikatu za slobodne dane odnosno prekovremene sate koje je spomenuo, jednom mu je dobacio da je imao zbog njega neugodnosti jer je išao u sindikat, njihov odnos u početku je bio dobar, i to relativno dobar, a počeo ga je drugačije gledati te 2022. godine,

- da je on po ugovoru o radu bio operater u proizvodnji kornet tijesta, ali je radio i druge poslove koji ne spadaju pod to radno mjesto i mijenjao je šefa ŠĆ, 2018. dva i pol mjeseca, no nije nikada dobio nekakav aneks ugovora za to.

17. Dakle, već iz iskaza samog tužitelja jasno proizlazi da nadređene osobe tuženika, i to Žarko Juričev Sudac, Zdravko Marijić i Mario Stančarić nikad nisu omalovažavali niti uznemiravali, što je jasno i decidirano naveo u svom iskazu pred sudom. Pritom događaji koje tužitelj izdvaja:

- da je Zdravko Marijić jednom prilikom svima rekao da se stišaju jer je bila pojačana muzika, no da ga nikada poslije nije ništa pitao niti rekao u vezi te situacije kada je tužitelj sjedio, a on je došao s delegacijom,

- da mu je Mario Stančarić u vezi toga znao reći da, obzirom da je obećao da će dobiti vodeći faktor, da neće dobiti jer je sjedio što nije bila lijepa slika,

- da mu je jednom Mario Stančarić rekao da kako misli napredovati ako koristi porodiljski dopust,

- da mu je Mario Stančarić rekao da neka ga obavijesti dok PĆ nema na poslu, pa da će za to biti nagrađen - nemaju elemenata diskriminatornog postupanja prema tužitelja, a posebice ne po osnovi na koju se poziva u tužbi. Očigledno je da se radi o osobnom doživljaju samog tužitelja, koji navedenim događajima pridaje značaj onoga, što isti nisu. Ne radi se niti o omalovažavanju, uznemiravanju, niti šikaniranju tužitelja, što uostalom isti i sam priznaje u svom iskazu.

18. To jasno potvrđuju i iskazi svjedoka saslušanih u ovom postupku, pri čemu iz iskaza svjedoka Zdravka Marijića u bitnome proizlazi:

-da je tužitelju neposredno nadređeni bio Žarko Juričev Sudac, a njemu je nadređen bio Mario Stančarić, dok je on bio nadređeni EĆ,

- da nije svakodnevno kontaktirao tužitelja, već je dolazio s njim u kontakt sve zajedno 4 - 5 puta u svom radu,

- da nema saznanja da bi netko tužitelja od njegovih nadređenih omalovažavao, podcjenjivao ili stavljao u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike,

- da nema saznanja da bi tužitelju netko prigovarao i stavljao ga u nepovoljniji položaj iz razloga što je on koristio porodiljski dopust,

- da mu nije poznato da bi tužitelju netko prigovarao zašto sjedi za vrijeme stanke za obrok, ali općenito može reći da kod tuženika postoji jedan prostor odnosno kantina gdje radnici mogu otići, sjesti i pojesti obrok,

- da nema nikakvih saznanja da bi bilo tko od stane tuženika uznemiravao ili šikanirao tužitelja na bilo koji način ili da bi on od strane bilo koga po bilo kojoj osnovi, pa tako ni po osnovi obiteljskog statusa, bio doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike koji su zaposleni kod tuženika,

- da je s tužiteljem bilo samo nekoliko interakcija: kada je išao u obilazak cijelog pogona pa tako i pogona u kojem je radio tužitelj, tada je obišao sve radnike i interakcija se svela na susret i pozdrav prilikom njegovog prolaska, ništa se drugo nije dogodilo, jednom je došao u njegov ured da zamoli za poklon vezano uz neki događaj koji je bio vezan uz župu, on mu je rekao da to nije praksa kod tuženika, na što se tužitelj zahvalio i rekao da je samo pitao, te kada je Ledo prodan u englesko vlasništvo 2021., tada se išlo u obilazak cijelog pogona zajedno sa novim vlasnikom, obilazio se i odjel u kojem je radio tužitelj i tada su zatečeni svi radnici koji su sjedili i puštali glazbu u tom odjelu, što je nepropisno izgledalo, pa je zato obavio razgovor s nadređenim Žarkom Juričev Sudac, vezano uz postupanje cijele grupe, odnosno pogona, s tužiteljem nije osobno razgovarao niti mu je što osobno rekao.

19. Dakle, iskaz navedenog svjedoka samo potvrđuje navode tužitelja da s njegove strane nije bilo nikakvog diskriminirajućeg postupanja, ili uznemiravanja odnosno šikaniranja prema tužitelju, te da nema saznanja niti da bi itko drugi od strane tuženika na takav način postupao prema tužitelju.

20. Nadalje, iz iskaza svjedoka HĆ u bitnome proizlazi:

- da nema nikakvih saznanja da bi bilo tko od strane tuženika na bilo koji način vrijeđao, šikanirao ili omalovažavao tužitelja, ili ga stavljao u nepovoljniji položaj po bilo kojoj osnovi u odnosu na druge radnike tuženika,

- da mu nije poznato da bi netko drugi, a niti je on prigovarao tužitelju zato što sjedi za vrijeme stanke za obrok, može samo reći da kod tuženika postoji kantina gdje radnici mogu za vrijem pauze otići pojesti obrok i sjesti, te pauza traje 30 minuta,

- da nikada nije tražio od tužitelja da prijavi svog neposredno nadređenog Žarka Juričev Sudac, te mu obećavao da će tako napredovati,

- da nije nikada prigovarao tužitelju zato što je koristio porodiljski dopust za dijete i govorio da zbog toga neće moći napredovati kod tuženika,

- da mu nije poznato da bi po osnovi obiteljskog statusa, odnosno zbog toga što je tužitelj koristio porodiljski dopust bilo tko od strane tuženika njega dovodio u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike niti da bi ga po tom osnovu, a niti po bilo kojem drugom, šikanirao, omalovažavao ili uznemiravao,

- da se tužitelj njemu osobno nikada nije žalio na bilo koga od nadređenih da bi ga bilo tko uznemiravao ili šikanirao na bilo koji način.

21. Također, iz iskaza svjedoka Žarka Juričev Sudac u bitnome proizlazi:

- da je Mario Stančarić znao prigovarati tužitelju obzirom je on često morao odlaziti koristiti i slobodne dane i dopust jer je imao troje djece, te mu je rekao da kako misli napredovati ako će tako odlaziti,

- da je Zdravko Marijić jednom došao s delegacijom i radnici su sjedili na što je on prigovorio da zašto sjede i da to predstavlja ružnu sliku, te je njega osobno pozvao na razgovor zbog toga zato što je on bio voditelj ekipe za remont, te je prigovarao zašto su radnici sjedili, prigovarao je svima ne samo tužitelju,

- da su svima njima, odnosno njemu i još trojici radnika, a ne samo tužitelju, 2022. u platne liste napisali slobodne dane mada su oni te dane odradili,

- da nema saznanja da bi netko od nadređenih šikanirao tužitelja odnosno uznemiravao ga, omalovažavao ili degradirao navodim kako nemam saznanja da bi baš bio šikaniran,

- da zna da je tužitelj stavljen na nižu poziciju dok je počela nova sezona proizvodnje, odnosno da je stavljen na radno mjesto samostalnog poslužitelja to ga je stavio Mario Stančarić, ali ja ne zna je li tužitelj potpisao kakav novi ugovor o radu ili aneks ugovora za to radno mjesto, o tome nema saznanja, no pričalo se da je on degradiran zato što je pokrenuo postupak odnosno podnio tužbu protiv tuženika u ovom postupku, to mu je rekao sam tužitelj , a tako se pričalo i kod tuženika,

- na upit da li je tužitelj ukazivao na bilo kakve nepravilnosti tuženiku navodi kako je bila situacija da je tužitelj smatrao da je nepravilno postupanje tuženika bilo u tome što je on kao i drugi radnici morali jednom odraditi subotu, iako je on imao pokrivene te slobodne dane i nije trebao doći u subotu, pa se zato obratio i predsjedniku radničkog vijeća u vezi toga, uglavnom misli da je on na kraju tu subotu odradio mada nije trebao, a odradili su ju i svi drugi radnici koji nisu imali slobodan dan, to je bila ta nepravilnost na koju je ukazivao tužitelj jer se obratio predsjedniku radničkog vijeća ili sindikatu ne sjeća se.

22. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka ne proizlaze navodi tužitelja iz tužbe - da bi prema njemu bila vršena diskriminacija po bilo kojem osnovu, niti da bi od bilo koga od nadređenih bio šikaniran ili stavljan u nepovoljniji položaj od drugih radnika. To što je direktor Marijić prilikom obilaska pogona s delegacijom prigovorio svim radnicima što sjede, a ne samo tužitelju, nije diskriminatorno postupanje prema tužitelju, niti bilo kakvo uznemiravanje. Isto tako, raspored tužitelja na neko drugo radno mjesto ne predstavlja diskriminatorno postupanje poslodavca, a isto tako niti okolnost da je tužitelj radio prekovremeno, a isto da mu nije plaćeno, obzirom je tužitelj kao radnik u svakom od navedenih slučajeva imao pravo i mogućnost tužbom protiv poslodavca zahtijevati bilo isplatu odrađenih sati koji mu nisu plaćeni, ili pak zahtijevati sklapanje dodatka ugovoru o radu, ukoliko je radio poslove koji ne bi bili u okviru poslova njegovog radnog mjesta. Takvo postupanje tuženika nema značaj diskriminacije ili uznemiravanja, posebice ne po osnovi bračnog ili obiteljskog statusa, obzirom isto jasno proizlazi iz iskaza svih svjedoka, pa i samog tužitelja. Čak i u situaciji da je Mario Stančarić tužitelju rekao kao što to tužitelj tvrdi, da kako misli napredovati ako koristi porodiljski dopust, ni takva izjava, po stavu ovoga suda, ne bi imala takav značaj da bi iz iste proizlazilo diskriminirajuće postupanje nadređenog prema tužitelju, budući bi takva izjava, da je i dana, bila izjava u danom kontekstu nekog razgovora, koja ne bi bila usmjerena prema tužitelju s ciljem da se istoga upravo po tom osnovu diskriminira, tim više što drugih takvih situacija nije niti bilo, a i sam je tužitelj decidirano potvrdio da ga Mario Stančarić nije ni zlostavljao niti uznemiravao.

23. Također, navodi tužitelja iz tužbe da bi on bio diskriminiran zato što bi "ukazivao na potencijalno štetne radnje radnika tuženika" nisu niti učinjeni vjerojatnim, pri čemu je u postupku dokazano da obraćanje tužitelja sindikatima zbog navodnih nepravilnosti u radu, nije imalo za posljedicu diskriminaciju prema tužitelju kao radniku.

24. Dakle, sud je u ovom postupku nedvojbeno utvrdio, temeljem svih provedenih dokaza, kako diskriminacije, odnosno stavljanja tužitelja u nepovoljniji položaj od strane tuženika u konkretnom slučaju nije bilo, i to kako izravne diskriminacije u smislu čl.2. ZOSD, tako ni uznemiravanja u smislu čl.3. spomenutog zakona (koje bi predstavljalo ponižavajuće i uvredljivo okruženje), a kako to neosnovano u tužbi navodi tužitelj, obzirom radnje, odnosno postupci tuženika, na koje ukazuje tužitelj, nisu uvjetovani diskriminatornom osnovom iz čl.1. ZOSD, a kako je već prethodno obrazloženo.

25. Iz navedenog je razloga i zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim u cijelosti, kao pod točkom I. izreke presude.

26. Sud nije posebno cijenio prigovor zastare istaknut po tuženiku, obzirom je tužbeni zahtjev tužitelja, neovisno o navedenom, ocijenjen neosnovanim u cijelosti.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154. st.1. ZPP-a, sukladni odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: OT), i to: za sastav odgovora na tužbu - 250 bodova (tbr.8.1. OT), pristupa na ročišta 3.12.2024., 14.3.2025., 4.6.2025., 20.10.2025 i 4.11.2025. svako po 250 bodova (Tbr.9.1. OT), odnosno ukupno 1.500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3.000,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 3.750,00 eura.

28. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu 17. studenoga 2025.

Sudac:

Lidija Repar Habulinec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika