Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. Pn-167/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja HANA-KOŠKA d.o.o., OIB: 21679105035, Koška, M. Gupca 198, zastupana po punomoćniku Ivani Mandić, odvjetnici u ZOU Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tuženice AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Renati Horvatin, odvjetnici u Našicama, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tuženice i punomoćnika tuženice, 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja HANA-KOŠKA d.o.o. koji glasi:

" Nalaže se tuženici AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti tužitelju HANA-KOŠKA d.o.o. iz Koške, Matije Gupca 198, OIB: 21679105035 iznos od 57.573,50 eura i to:

- 7.889,16 eur za kulturu kukuruza za razdoblje 2013.god., sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.12.2013. god. do 31.07.2015.god. po stopi HNB-a uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.god. do 31.12.2022. god. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- 16.044,17 eur za kulturu soje za razdoblje 2014.god., sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.12.2014. god. do 31.07.2015.god. po stopi HNB-a uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.god. do 31.12.2022. god. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- 8.838,92 eur za kulturu pšenice za razdoblje 2015.god., sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.12.2015. god. do 31.12.2022. god. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- 16.328,51 eur za kulturu soje za razdoblje 2016.god., sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.12.2016. god. do 31.12.2022. god. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- 8.472,73 za kulturu pšenice za razdoblje 2017.god., sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.12.2017. god. do 31.12.2022. god. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

sve u roku 15 dana",

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena za iznos od 8.030,92 EUR (osamtisućatrideset eura i devedesetdva centa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tužitelju HANA-KOŠKA d.o.o. isplatiti na ime parničnih troškova tuženici AB iznos od 15.937,50 EUR (petnaesttisućadevetstotridesetsedam eura i pedeset centi), u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženice radi naknade parničnih troškova u preostalom iznosu od 3.125,00 EUR (tritisućestodvadesetpet eura) odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 5. prosinca 2017. podnio tužbu u kojoj navodi da je suvlasnik u 162296/215463 dijela na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica]. Ističe da je vlasništvo stečeno 10. listopada 2012. godine uknjižbom u zemljišne knjige na temelju kupoprodajnog ugovora od 2008. godine i aneksa od 2012. godine. Navodi da se tuženica nalazila u posjedu predmetne nekretnine bez pravne osnove u razdoblju od 2013. do jeseni 2017., kada je mirnim putem predala tužitelju istu u posjed, na njegov poziv. Tužitelj smatra da u navedeno vrijeme nije mogao vršiti svoja suvlasnička prava i posjedovna ovlaštenja, prvenstveno raspolagati i obrađivati predmetnu nekretninu budući da se tužitelj bavi poljoprivrednom djelatnošću, pa je tako istome nastala šteta u vidu izmakle koristi. Tužitelj navodi koje je on kulture i u kojim razdobljima imao namjeru zasijati na predmetnoj nekretnini, pa smatra da mu je tako nastala ukupna šteta u iznosu od 494.296.49 HRK, prema tada važećoj valuti. Slijedom navedenog, tužitelj predmetnom tužbom potražuje naknadu štete koju je imao u vidu izmakle koristi, pa predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženici isplatiti tužitelju novčani iznos od 494.296,49 HRK.

2. Tužitelj u podnesku predanom na ročištu od 26. rujna 2019., a nakon nalaza i mišljenja vještaka, djelomično povlači tužbu pa tako sada umjesto iznosa od 494.296,49 HRK potražuje ukupan novčani iznos od 433.787,52 HRK, odnosno 57.573,50 EUR kako je to tužitelj iskazao u podnesku od 11. ožujka 2024 obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Budući da se tuženica takvom djelomičnom povlačenju u roku od 15 dana nije izričito protivila (protivila se općenito specificiranom tužbenom zahtjevu), to je na temelju čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje ZPP) odlučeno kao u toč I. rješenja.

3. Tuženica je 7. veljače 2018. podnijela odgovor na tužbu u kojemu je navela da je tužitelj vlasništvo spornih nekretnina stekao od pravnog prednika EB, a on od Republike Hrvatske. Tuženica je sporne nekretnine držala u posjedu na temelju ugovora o zakupu kojeg je sklopila s Republikom Hrvatskom 7. svibnja 2001., a nitko joj nikada nije osporavao pravo na posjed niti pravo na zakup do poziva na predaju u posjed u srpnju 2017. od strane tužitelja. Ističe da tužitelju nije onemogućavala stupanje u posjed ni na koji način. Smatra da je ugovor o zakupu valjani pravni osnov koji je prešutno obnavljan. Protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis i pročitao Izvadak i povijesni izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu sa stanjem na dan 5. prosinac 2017. (str. 5-8 spisa), dopis punomoćnika tuženice od 3. srpnja 2017. (str. 9 spisa), izračun tužitelja (str. 10-11 spisa), dopis punomoćnika tužitelja od 12. lipnja 2017. (str. 15 spisa), Potvrda o plaćenoj naknadi izdana od strane Općine Koška (str. 16 spisa), Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 7. svibnja 2001. (str. 17.19 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnina (str. 20-21 spisa), Dopis tužitelja Ministarstvu poljoprivrede od 9. prosinca 2016., Dopis tužitelja Agenciji za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 7. lipnja 2017. i 19. lipnja 2017., te dopis tužitelja Agenciji za poljoprivredno zemljište od 6. srpnja 2017. (str. 29-32 i 38-39 spisa), Dopis Agencije od 23. studenog 2017. (str. 33-35 spisa), Nagodba od 14. srpnja 2017. (str. 41 spisa), dopis Agencije tuženici od 3. srpnja 2017. (str. 42 spisa), Zapisnik o evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (str. 43-44 spisa), Potvrda načelnika Općine Koška s popisom čestica u mirnom posjedu od 13. svibnja 2015. (str. 45-46 spisa), Nalaz i mišljenje poljoprivrednog vještaka Krunoslava Fišera od 30. srpnja 2019. (str. 73-86 spisa), Izvadak iz sudskog registra (str. 158-162 spisa), Potvrda Općine Koška od 17. rujna 2002., 28. listopada 2003. i 31. kolovoza 2004. (str. 169-171 spisa), Potvrda Općine Koška o raspolaganju državnim poljoprivrednim zemljištem iz rujna 2013. (str. 172-178 spisa), izvršen je uvid u spis Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Đakovu Pn-121/17, te su saslušani svjedoci SB, KB, UB, ŠB i tuženica AB.

5. Sud nije izveo dokaz saslušanjem predložene svjedokinje ABI budući da je punomoćnik tuženice na ročištu od 7. listopada 2025. odustao od istog, dok stranke nisu stavljale daljnjih dokaznih prijedloga.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Među parničnim strankama nije sporno da je u trenutku podnošenja predmetne tužbe tužitelj kao pravna osoba koja se bavi poljodjelskom proizvodnjom suvlasnik nekretnine koja je predmet ovoga postupka u 162296/215463 dijela, treća osoba DB u 35867/215463 dijela, te Republika Hrvatska u 17300/215463 dijela, koje suvlasništvo tužitelja proizlazi iz ugovora o kupoprodaji iz 2008. godine i aneksa iz 2012. godine sklopljenih s EB, a koje je suvlasništvo tužitelja stečeno tek naknadnim upisom u zemljišne knjige 10. listopada 2012. godine. Nije sporno niti da je za svo utuženo razdoblje Republika Hrvatska bila suvlasnik predmetne nekretnine. Također, nije sporno da je tuženica na temelju potpisanog ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 7. svibnja 2001. godine (koji je tada sklopljen na razdoblje od jedne godine) s ovlaštenim osobama za davanje u zakup zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske stupila u posjed predmetne nekretnine još 2001. godine (dio nekadašnje kč. br. [katastarska čestica]), a koji posjed je tuženica držala sve do poziva tužitelja od 12. lipnja 2017. godine kada mu je mirnim putem predala posjed iste. Također, među strankama nije sporno da su stranke pred ovim sudom (tada Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Đakovu) vodile postupak radi predaje u posjed nekretnine iz iste katastarske općine u kojoj se nalazi i nekretnina koja je predmet ovog postupka, k. o. [katastarska općina].

8. Naime, prije svega valja naglasiti kako tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom ne potražuje koristi koje je tuženica imala za vrijeme svojega posjedovanja predmetne nekretnine, niti tužitelj potražuje štete koje su nastale na stvari koju je tuženica posjedovala, a sve to u smislu čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, 81/15,, 94/17, dalje ZVDSP), odnosno, isti činjenično ne temelji svoj tužbeni zahtjev niti predlaže dokaze radi utvrđivanja navedenih okolnosti, pa kao odlučnu činjenicu u ovome postupku nije bilo od značaja utvrditi položaj, odnosno poštenje/nepoštenje posjeda tuženice. Predmet tužbenog zahtjeva tužitelja predstavlja naknadu štete zbog izmakle koristi tužitelja. Dakle, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na činjenicama da je istome nastala izmakla korist koju bi on mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari da je vršio svoja suvlasnička prava na predmetnoj nekretnini, a čije je ostvarenje spriječeno štetnom radnjom tuženice. Slijedom navedenog, na sporni odnos valja primijeniti odredbe Zakona o obveznima odnosima (Narodne novine, 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje ZOO). Tužitelj je u predmetnom postupku bio dužan dokazati ispunjenje pretpostavki odgovornosti za štetu, odnosno štetnu radnja štetnika, štetu, uzročnu vezu, protupravnost te postojanje subjekata obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu. Uz navedeno, bio je dužan i dokazati da nije ostvario korist koju je prema redovitom tijeku stvari mogao osnovano očekivati. Ovakvo pravno shvaćanje zauzima i Županijski sud u Dubrovniku u svojoj odluci pod posl. br. Gž-50/2020-2 od 15. studenog 2023. kojom je prethodno ukinuo prvostupanjsku odluku u ovome postupku i predmet vratio na ponovno suđenje.

9. Dakle, među parničnim strankama je sporno postoji li u konkretnom slučaju neostvarena imovinska vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena i ušla u imovinu tužitelja da nije bilo postupanja (ili propusta) tuženice koji bi ju činile građansko-pravno odgovornom. Odnosno, sporno je je li tužitelj doista imao namjeru u utuženom razdoblju na predmetnoj nekretnini vršiti radnje u pogledu sadnje kukuruza, soje i pšenice sve kako je to opisano u tužbi, te je li tuženica svojim postupanjem spriječila tužitelja da u utuženom razdoblju vrši svoja suvlasnička prava na predmetnoj nekretnini.

10. Iz izvatka i povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu (str. 5-8 spisa) utvrđeno je da je na dan podnošenja predmetne tužbe tužitelj suvlasnik iste nekretnine u 162296/215463 dijela, Republika Hrvatska u 17300/215463 dijela i treća osoba EB u 35867/215463 dijela. Također, utvrđeno je da su na predmetnoj nekretnini postojale određene zabilježbe prigovora i sporova Republike Hrvatske tijekom 2009. i 2012. godine.

11. Iz nagodbe od 14. srpnja 2017. (str. 41 spisa) utvrđeno je da je predmetna nekretnina predmet takve nagodbe, te da je istom nagodbom Republika Hrvatska priznala trećoj osobi EB određeni suvlasnički dio iste nekretnine zbog promijenjenih suvlasničkih omjera na štetu EB nakon preoblikovanja zemljišnih knjiga.

12. Iz dopisa punomoćnika tužitelja od 12. lipnja 2017. godine (str. 15 spisa) utvrđeno je da se prije pokretanja ovoga postupka punomoćnik tužitelja obratio tuženici i pozvao ju predati tužitelju u posjed predmetnu nekretninu.

13. Iz dopisa punomoćnika tuženice od 3. srpnja 2017. (str. 9 spisa) utvrđeno je da je ista uputila dopis punomoćniku tužitelja da je tuženica suglasna da se izvrši predaja u posjed mirnim putem poljoprivrednog zemljišta upisanoga kao kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], odnosno da se izvrši predaja mirnim putem nekretnine koja je predmet ovoga postupka nakon ubiranja zobi i kukuruza koji su zasijani na zemljištu.

14. Iz izračuna tužitelja (str. 10-11 spisa) proizlazi da je tužitelju prema njegovom izračunu nastala šteta u ukupnom iznosu od 494.296,49 HRK iz razloga što je bio spriječen na predmetnoj nekretnini na površini od 32,4592 ha (sukladno njegovom suvlasničkom dijelu) i to u vremenskom razdoblju od 2013. do 2017. godine obavljati poljoprivrednu djelatnost sadnje kukuruza, soje i pšenice.

15. Iz Ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 7. svibnja 2001. (str. 17-19 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženice kao zakupoprimatelja i osobe ovlaštene za davanje u zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske kao zakupodavatelja, a kojim ugovorom je tuženici u ovome postupku predmetna nekretnina dana u zakup na razdoblje od jedne godine.

16. Iz potvrde o plaćenoj naknadi izdanoj od strane Općina Koška 2012. godine (str. 16 spisa) utvrđeno je da je istom potvrdom Općina Koška (u kojoj općini se nalazi nekretnina koja je predmet ovoga postupka) potvrdila da je tuženica u mirnom posjedu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH i da je u cijelosti platila naknadu za korištenje u 2012. godini i to za više nekretnina, a između ostalog i za dio nekretnine koja predmet ovoga postupka, kč. br. [katastarska čestica].

17. Iz potvrde načelnika Općine Koška od 13. svibnja 2015. (str. 45-46 spisa) utvrđeno je da istom potvrdom potvrđeno da je zemljište koje se nalazi u privitku potvrde u mirnom posjedu tuženice, odnosno da se ista nalazi u mirnom posjedu za dio čestica od 28. ožujka 2011., a za dio od 10. svibnja 2012. Nadalje, utvrđeno je da se u privitku potvrde nalazi i dio predmetne kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

18. Iz Potvrde Općine Koška od 17. rujna 2002. i 28. listopada 2003. (str. 169-170 spisa) utvrđeno je da je Općina Koška tuženici izdala potvrdu na temelju Odluke o davanju na korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države dosadašnjim korisnicima kojima je istekao ili je raskinut ugovor o zakupu, a kojim potvrdama je tuženici dozvoljeno daljnje korištenje poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu na području općine.

19. Iz potvrde Općine Koška o raspolaganju državnim poljoprivrednim zemljištem iz rujna 2013. (str. 172-178 spisa) utvrđeno je da je istom potvrdom tuženica navedena kao zakupnik predmetne kč. br. [katastarska čestica].

20. Iz dopisa tužitelja Ministarstvu poljoprivrede, dopisa tužitelja Agenciji za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, te dopisa tužitelja Agenciji za poljoprivredno zemljište (str. 29-32 i 38-39 spisa) utvrđeno je da je tužitelj zastupan po KB kao članu uprave, dopisima od 9. prosinca 2016., 7. lipnja 2017., 19. lipnja 2017. i 6. srpnja 2017. od navedenih institucija zatražio da se provede kontrola i utvrdi da tuženica neovlašteno posjeduje predmetnu nekretninu.

21. Iz dopisa Agencije tuženici od 3. srpnja 2017. i zapisnika o evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (str. 42-44 spisa), utvrđeno je da je Agencija 3. srpnja 2017. tuženici uputila dopis kojim ju obavještava o izvršenim promjenama u ARKOD sustavu budući da ista ne posjedu pravovaljanu dokumentaciju sukladno odredbama Pravilnika o upisu u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava, te da se briše dio kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] radi prijave poljoprivrednog gospodarstva HANA-KOŠKA.

22. Iz nalaza i mišljenja poljoprivrednog vještaka Krunoslava Fišera od 30. srpnja 2019. (str. 73-86 spisa) utvrđeno je da je vještak utvrdio da bi visina štete koju je tužitelj mogao pretrpjeti od 2013. do 2017. godine jer nije mogao zasijati usjeve na predmetnoj nekretnini na svom suvlasničkom dijelu površine 32,4592 ha, a sve to prema zadatku danom od strane suda iz rješenja od 24. svibnja 2019. , iznosila 433.787,52 HRK, prema tada važećoj valuti.

23. Iz izvršenog uvida u spis Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Đakovu Pn-121/17, utvrđeno je da tužitelj pred ovim sudom protiv tuženice već vodio postupak radi naknade štete zbog nemogućnosti korištenja svojih nekretnina budući da je tuženica bila u posjedu istih. Naime, utvrđeno je da je tužitelj takav postupak pokrenuo nakon što je prethodno podnio tužbu protiv tuženice radi predaje istih u vlasnički posjed te da je nakon provedenog postupka u predmetu Općinskog suda u Našicama br. P-16/13 donesena pravomoćna presuda br. P-16/13-10 od 15. studenog 2013. godine na temelju koje je naloženo tuženici da tužitelju preda u vlasnički posjed nekretnine u roku od 15 dana. Također, utvrđeno je da predmetna kč. br. [katastarska čestica], k.o.

A nije bila predmet takvog postupka.

24. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.

25. Svjedok SB saslušan je na ročištu od 16. siječnja 2025. na okolnosti predmetne tužbe, te je naveo da je on zaposlenik tvrtke koja je vlasnik tužitelja i radi na pravnim poslovima. Istaknuo je da je predmetna nekretnina u utuženom periodu bila u vlasništvu tužitelja i Republike Hrvatske, no da istu nije obrađivao tužitelj već tuženica. Navodi da koliko se on sjeća da su u utuženom periodu pozvali tuženicu da vrati posjed, no da o tome više zna KB. Navodi da su s tuženicom vodili više postupaka između ostalog i za susjednu česticu. Ističe da u slučaju da su u utuženom razdoblju predmetnu nekretninu imali u posjedu, na istoj bi zasijali ili ratarske kulture ili kulture za potrebe farmi, predmetnu nekretninu ne bi dali nikome u zakup budući da grupacija nije nikada niti jednu česticu dala u zakup osobama izvan grupacije i potrebna im je svaka nekretnina za proizvodnju. Također, istaknuo je da su predaju predmetne nekretnine od tuženice dopisima u nekoliko navrata tražili u posjed, no ne zna je li postoji razlika između kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], ne zna kada je tuženica predala u posjed nekretnine za koje je vođen spor radi predaje u posjed pred Općinskim sudom u Našicama.

26. Svjedok KB saslušan je na ročištu od 16. siječnja 2025. na okolnosti predmetne tužbe, te je naveo da je u utuženom periodu bio zaposlenik tužitelja na poslovima voditelja profitnog centra. Ističe da zna da je tuženica obrađivala predmetnu nekretninu, a da je vlasnik bio tužitelj. Ističe da bi tužitelj da je u sporno vrijeme bio u posjedu predmetne nekretnine, na istoj bi sijao poljoprivredne kulture koje sve idu u svrhu potreba grupacije Novi Agrar, odnosno ne ide na tržište. Sjeća se da je u spornom razdoblju sijan kukuruz, soja, pšenica, soja, pšenica prema planu sjetve. Navodi da je tužitelj tuženicu u pismenom pozivao na predaju u posjed predmetne nekretnine, no ne zna koliko puta je to bilo. Ne zna zašto tužitelj nakon što je predmetna nekretnina kupljena kupoprodajnim ugovorom od EB nije zatražio uvođenje u posjed, ne zna kada je tužitelj u pismenom pozivao tuženicu na predaju predmetne nekretnine u posjed niti da li se odnosu na istu vodio nekakav spor.

27. Svjedok UB saslušan je na ročištu od 16. siječnja 2025. na okolnosti predmetne tužbe, te je naveo da je kao poljoprivredni inspektor 6. srpnja 2017. godine obavio nadzor na predmetnoj nekretnini radi prijave tužitelja o stanju korištenja poljoprivrednog zemljišta, te da je na istoj tada zatekao tuženicu koja je izjavila da će nakon skidanja usjeva posjed predati tužitelju. Daljnjih saznanja o predmetnoj nekretnini nema.

28. Svjedok ŠB saslušan je na ročištu od 16. siječnja 2025. na okolnosti predmetne tužbe, te je naveo da je u spornom periodu, a i danas volonterski načelnik Općine Koška u čije područje spada i k. o. [katastarska općina] pa mu je poznato o kojoj nekretnini se u ovome postupku radi i može reći generalno da je Općina Koška izdavala potvrde za korištenje određenih nekretnina na svom području fizičkim osobama i OPG-ovima dok se ne raspiše natječaj za zakup ili prodaju. U odnosu na predmetnu nekretninu navodi da je istu kupio EB 2004. i ušao u posjed iste 2005., a ne sjeća se je li tuženica za predmetnu nekretninu plaćala zakupninu i u kojem iznosu. Poznato mu je da je tuženica u vezi predmetne nekretnine s [adresa] i EB vodila nekoliko postupaka zbog rezultata natječaja, a ne zna da je ta nekretnina u suvlasništvu RH i tužitelja. Ističe da Općina Koška ne može izdati potvrdu osobi za korištenje neke nekretnine ukoliko je ta nekretnina upisana kao vlasništvo trovačkog društva ili fizičke osobe, odnosno ako nije vlasništvo RH. Nema saznanja je li EB ikada ušao u posjed predmetne nekretnine, odnosno je li ju obrađivao.

29. Tuženica AB saslušana je na ročištu od 7. listopada 2025., te je ista navela da ju nitko u razdoblju od 2013. do 2017. godine, odnosno sve do poziva tužitelja 2017. godine kada mu je mirno predala u posjed nekretninu, nije pozivao da preda posjed, niti ju je smetao u istome. Do 2017. je plaćala zakupninu Općini Koška za predmetnu nekretninu, prvotno je plaćala za cijelu površinu, a nakon izmjere za dio površine. Dobivala je potvrde od Općine Koška za korištenje predmetne nekretnine, a na temelju kojih potvrda je ostvarivala poticaje. Bilo joj je poznato suvlasništvo na predmetnoj nekretnini, no kako je uredno dobivala potvrde smatrala je da je to dogovoreno između Općine Koška kao suvlasnika i ostalih suvlasnika. Ističe da u slučaju da ju je tužitelj u utuženom razdoblju pozvao na predaju dijela njegovog posjeda, ona bi mu ga predala. Navela je i kako je pročitala ugovor o zakupu iz 2001. godine, te joj je tada bilo poznato da se sklapa na razdoblje od jedne godine. Također, istaknula je da se između tužitelja i nje vodio postupak radi predaje u posjed određene nekretnine, no ne radi ove predmetne, a koji postupak je počeo u siječnju 2013. godine.

30. Sud prihvaća svu materijalnu dokumentaciju kao istinitu budući da stranke ovoga postupka istu niti nisu sporile, odnosno nisu sporile sadržaj naveden u istoj, osim izračuna tužitelja (str. 10-11 spisa) i nalaza i mišljenja vještaka Krunoslava Fišera od 30. srpnja 2019. (str. 73-86 spisa) koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva. Naime, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Krunoslava Fišera kao istinit po pitanju visine izmakle koristi u slučaju da je u predmetnom postupku utvrđeno da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete zbog izmakle koristi, iako isti ne predstavlja odlučnu činjenicu za predmetni postupak budući da je ovaj sud pravnog shvaćanja kako tužitelju ne pripada pravo na utuženi iznos. Isti nalaz je dan od strane stručne i nepristrane osobe u ovome postupku, te je vještak otklonio sve prigovore i usmenim obrazlaganjem svoga nalaza na ročištu.

31. Nadalje, sud ne prihvaća iskaze svjedoka SB i KB kao istinite u dijelu u kojemu isti navode da su u utuženom razdoblju (od 2013. do 2017. godine) tuženicu u više navrata pisano pozivali da tužitelju preda posjed predmetne nekretnine. Naime, tužitelj u ovome postupku nije priložio niti jedan pisani dokaz da bi tuženicu pozvao na predaju predmetne nekretnine u posjed, sve do dopisa od 12. lipnja 2017. kada je tuženica nakon skidanja usjeva mirnim putem istu predala tužitelju. Dopisi koje je tužitelj slao određenim institucijama radi prijave neovlaštenog korištenja predmetnog poljoprivrednog zemljišta datirani su tek na 9. prosinac 2016. i lipanj i srpanj 2017. godine, no isti niti nisu bili naslovljeni na tuženicu, već je tužitelj istima samo pozivao određene institucije pri Ministarstvu poljoprivrede na očitovanje. Štoviše, svjedok SB na poseban upit punomoćnika tuženika navodi da ne zna točno kada je tuženica pisanim putem pozivana na predaju u posjed, a također da ne zna postoji li razlika između kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], kao da niti nije siguran da li se u odnosu na nekretninu koja je predmet ovoga spora vodio spor za predaju u posjed pred Općinskim sudom u Našicama. Dakle, očito je da svjedok nije siguran o kojoj nekretnini se u predmetnom postupku uopće i radi (za određene nekretnine stranke vodile spor radi predaju u posjed, no ne za predmetnu), a i ranije u svome iskazu navodi da više o tome da je tuženica bila pozivana na predaju u posjed predmetne nekretnine zna KB. Također, svjedok KB koji bi po navodima svjedoka SB više trebao znati o pozivanju tuženice na predaju nekretnine u posjed, naveo je da je vlasnik predmetne nekretnine bio tužitelj (što nije točno budući da je tužitelj bio samo suvlasnik iste), te da ne zna kada je tužitelj u pismenom pozivao tuženicu na predaju predmetne nekretnine u posjed, a koje saznanje bi prema mišljenju ovoga suda isti trebao imati budući da je isti osobno kao član uprave tužitelja potpisivao dopise kojima je krajem 2016. i sredinom 2017. godine pozivao državne institucije na postupanje u svezi predmetne nekretnine. S obzirom na navedeno, a uvažavajući i činjenicu da su isti svjedoci zaposlenici/bivši zaposlenici tužitelja, prema mišljenju ovoga suda isti iskazi u dijelu u kojima navode da su tuženicu u razdoblju od 2013. do 2017. godine pozivali na predaju u posjed predmetne nekretnine nisu istiniti već su usmjereni s ciljem pogodovanja tužitelju.

32. Iskaz svjedoka UB sud nije posebno ocjenjivao budući da je isti naveo da je po prijavi kao poljoprivredni inspektor imao zadatak isključivo utvrditi je li tuženica u posjedu predmetne nekretnine što je isti i utvrdio, te mu je ista rekla će nakon skidanja usjeva istu predati u posjed tužitelju, a koja činjenica u ovome postupku niti nije sporna.

33. Iskaz svjedoka ŠB sud prihvaća budući da isti kao osoba nezainteresirana za ishod predmetnog postupka iskazuje životno, logično i uvjerljivo, te u skladu s materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu.

34. Na kraju, sud prihvaća kao istinit i iskaz tuženice AB u dijelu u kojemu ista navodi da ju tužitelj do pisanog poziva iz lipnja 2017. godine nikada nije pozivao da mu preda posjed predmetne nekretnine. U navedenom, iskaz tuženice s obzirom na sav ranije pročitani i ocjenjeni materijalni i personalni dokazni materijal djeluje uvjerljiv i logičan, pa ga sud prihvaća u navedenom dijelu kao istinit.

35. Iz ovako reproduciranih i ocjenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da je tuženica u posjed predmetne nekretnine stupila 2001. godine na temelju ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta od 7. svibnja 2001. godine (koji je tada sklopljen na razdoblje od jedne godine) s ovlaštenim osobama za davanje u zakup zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, a koja nekretnina je tada bila dio nekadašnje kč. br. [katastarska čestica]. Nadalje, utvrđeno je da je predmetna nekretnina naknadno postala suvlasništvo Republike Hrvatske i treće osobe EB koji je svoj suvlasnički dio prodao tužitelju ugovorom o kupoprodaji iz 2008. godine, te da se tužitelj na temelju takvog ugovora kao suvlasnik u zemljišne knjige upisao tek krajem 2012. godine, kao i da isti tada nije tražio uvođenje u posjed. Naime, utvrđeno je da je na predmetnoj nekretnini tijekom godina bilo sporno suvlasništvo što je vidljivo iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka na kojemu su postojale brojne zabilježbe prigovora i sporova, kao i iz nagodbe [adresa] i EB od 14. srpnja 2017. godine. U trenutku podnošenja predmetne tužbe kao suvlasnici predmetne nekretnine vodili su se tužitelj u 162296/215463 dijela, Republika Hrvatska u 17300/215463 dijela i EB u 35867/215463 dijela. Utvrđeno je da je tužitelj tuženicu na predaju u posjed predmetne nekretnine direktno pozvao tek dopisom od 12. lipnja 2017. godine nakon čega je ista tužitelju mirnim putem istu nekretninu predala u posjed nakon skidanja usjeva sa iste. Također, utvrđeno je da se tužitelj obraćao nadležnim institucijama u svrhu ispitivanja pravne osnove posjeda tuženice na predmetnoj nekretnini i to tek dopisom iz prosinca 2016., te lipnja i srpnja 2017. godine, a iz kojih dopisa nije vidljivo da bi isti bili dostavljani tuženici već isti isključivo predstavljaju korespondenciju tužitelja i takvih institucija. Utvrđeno je i da su tužitelj i tuženica prethodno vodili postupak radi predaje u posjed nekretnine u istoj katastarskoj općini (na kojoj RH nije bila suvlasnik) gdje je tužitelj ishodio pravomoćnu presudu radi predaje u posjed, te je nakon toga protiv tuženice pokrenuo i sudski postupak radi naknade štete zbog nemogućnosti korištenja iste.

36. Odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP-a je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora istu predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

37. Dakle, navedena zakonska odredba bi se u predmetnom slučaju primjenjivala da je tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijevao novčani iznos koji se odnosi na štetu koja je eventualno nastala na suvlasničkom dijelu njegove nekretnine koju je tuženica posjedovala, kao i novčani iznos koji bi se odnosio na koristi koje je tuženica imala za vrijeme posjedovanja njegovog suvlasničkog dijela na stvari, pa bi tužitelj u skladu s navedenim u predmetnom postupku bio dužan dokazivati visinu koristi koju je tuženica imala posjedujući suvlasnički dio njegove stvari, te eventualno visinu štete koja je nastala na takvoj stvari posjedom tuženice. Također, za takav postupak poštenje/nepoštenje posjeda tuženice predstavljalo bi odlučnu činjenicu koju bi bilo potrebno utvrditi radi pravne osnovanosti tužiteljevog zahtjeva.

38. Protivno od prethodno navedenog, tužitelj u predmetnom postupku tužbeni zahtjev činjenično temelji kao naknadu štete zbog izmakle koristi koju je imao jer predmetna nekretnina nije bila u njegovom posjedu, te u skladu s navedenim u predmetnom postupku i predlaže dokaze kojima nastoji dokazati visinu njegove izmakle koristi kao takve, odnosno koristi koju bi ostvario u utuženom razdoblju da je mogao zasijati poljoprivredne kulture na predmetnoj nekretnini. Slijedom navedenog, a budući da je sud vezan činjeničnom osnovom tužbenog zahtjeva, to je ovaj predmet valjalo sagledati kroz odredbe ZOO-a.

39. Odredbom čl. 1045. ZOO-a je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje dok se predmnijeva obična nepažnja.

40. Odgovornost za štetu je takav obveznopravni odnos u kojemu je jedna strana dužna drugoj strani popraviti štetu, a druga strana je od prve ovlaštena zahtijevati popravljanje štete. Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju se ispuniti kumulativno, te ako samo jedna izostane nema odgovornosti za štetu.

41. Odredbom čl. 1046. ZOO-a pojam štete je definiran kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Odredbom čl. 1089. st. 3. ZOO-a je propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

42. Dakle, tužitelj je u ovome postupku uz opće pretpostavke odgovornosti za štetu morao dokazati i da je u utuženo vrijeme imao ozbiljnu namjeru na predmetnom suvlasničkom dijelu svoje nekretnine zasijati poljoprivredne kulture kako to redom u tužbi i navodi.

43. Uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice u ovome postupku, prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužitelj nije dokazao je tuženica u utuženom razdoblju poduzimala radnje ili propuštanja kojima je sprječavala tužitelja u njegovoj eventualnoj namjeri da zasije željene poljoprivredne kulture na predmetnom suvlasničkom dijelu njegove nekretnine. Naime, iz dostavljene materijalne dokumentacije i personalnih iskaza svjedoka i stranaka, nije utvrđeno da je tuženica tužitelja u utuženom razdoblju sprječavala iskorištavati svoju nekretninu na način da mu nije dozvoljavala stupiti u posjed. Nije sporno da je tuženica u utuženom razdoblju bila u posjedu suvlasničkog dijela tužiteljeve nekretnine, no iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je ista bila pozivana u utuženom razdoblju predati istu tužitelju, a da je ona to odbijala ili na drugi način priječila tužitelja stupiti u posjed, i sve to do pisanog poziva tužitelja iz lipnja 2017. kada mu je nakon skidanja usjeva mirnim putem i predala predmetnu nekretninu što niti ne predstavlja spornu činjenicu u predmetnom postupku. Naime, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, da bi bilo moguće udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja, tužitelj je bio dužan dokazati da je tužiteljica svojim radnjama tužitelju branila stupiti u posjed svog suvlasničkog dijela nekretnine pa da tako isti nije mogao takvu nekretninu iskorištavati u vidu sijanja poljoprivrednih kultura. Zaključno, tužitelj u predmetnom postupku nije dokazao da je tuženica bilo kakvim radnjama spriječila tužitelja stupiti u posjed i iskorištavati predmetnu nekretninu u utuženom razdoblju, sve do pisanog poziva tužitelja iz lipnja 2017. kada mu je ista nakon skidanja usjeva mirnim putem predala predmetnu nekretninu u posjed.

44. Dakle, uzimajući u obzir ovakav činjenično postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, u ovome postupku nije bilo od značaja utvrđivati poštenje/nepoštenje posjeda tuženice, već je li postojala štetna radnja tuženice u vidu sprječavanja tužitelja u iskorištavanju njegovog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, a što tužitelj u ovome postupku nije dokazao. Nije od značaja niti činjenica da je tužitelj protiv tuženice vodio određene sudske postupke radi predaje u posjed i naknade štete u svezi s nekretninom koja nije predmet ovoga postupka budući da takav postupak ima svoj objektivni identitet u odnosu na nekretninu točno određenih zemljišnoknjižnih oznaka, a što nije nekretnina kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] koja je predmet ovoga postupka.

45. Također, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, a u odnosu na namjeru tužitelja u ostvarivanju koristi za koju tvrdi da mu je izmakla, od značaja je i već navedena činjenica da je tužitelj ranije u sudskom postupku započetom 2013. tražio predaju u posjed određene nekretnine u svome vlasništvu od tuženice kao posjednice, u kojem postupku je ishodio i pravomoćnu presudu, no isto nije učinio i u odnosu na nekretninu koja je predmet ovoga postupka bez obzira što je suvlasništvo stekao krajem 2012. godine. Također, član uprave tužitelja u sporno vrijeme KB, u svom iskazu je naveo da ne zna zašto tužitelj nakon što je predmetna nekretnina kupljena kupoprodajnim ugovorom od EB (**.**.2012. tužitelj upisan u zemljišne knjige) nije zatražio uvođenje u posjed. Dakle, nesporno je da tužitelj tada nije zatražio uvođenje u posjed niti je poduzimao određene pravne korake protiv tuženice u svezi predmetne nekretnine kao što je to radio protiv tuženice u odnosu na neke druge nekretnine, pa je upitno je li tužitelj uopće u navedeno vrijeme i imao stvarnu i ozbiljnu namjeru posaditi na takvoj nekretnini određenu poljoprivrednu kulturu.

46. Naime, iako je nesporno pravo tužitelja da sa svojom nekretninom raspolaže na način da na istoj zasijava poljoprivredne kulture za koje smatra da će mu donijeti korist, tužitelj u predmetnom postupku nije dokazao da su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu iako je na njemu bio teret dokazivanja.

47. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan pa je odlučeno kao u izreci presude.

48. Valja napomenuti i kako sud nije uzimao u obzir prijedlog tužitelja iz podneska od 22. veljače 2018. da se kao umješač na strani tužitelja pozove Republika Hrvatska budući da odredbama čl. 206. ZPP-a niti nije predviđeno da stranka sudu predlaže pozivanje umješača u postupak, već umješač sam stupa u određeni postupak ukoliko smatra da ima pravni interes da pojedina stranka uspije u postupku pa sud odlučuje o prihvaćanju ili odbijanju takvog miješanja. Također, uvidom u trenutno stanje zemljišnih knjiga (koje su javne i svima dostupne) utvrđeno je da Republika Hrvatska više niti nije suvlasnik predmetne nekretnine.

49. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT) i vrijednosti predmeta spora. Sud je tuženici priznao trošak sastava odgovora na tužbu sukladno Tbr. 7. t. 1. OT-a u iznosu od 1.000,00 EUR, trošak pristupa ročištu od 5. travnja 2018., 29. svibnja 2018., 26. lipnja 2019., 31. listopada 2019., 19. ožujka 2024., 22. listopada 2024., 16. siječnja 2025. i 7. listopada 2025. i to za svako navedeno ročište iznos od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. OT- a. Nadalje, sud je tuženici priznao trošak sastava obrazloženog podneska od 20. rujna 2019. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 1.000,00 EUR, te trošak sastava podneska od 27. ožujka 2024. kojim je tuženica poslala očitovanje sukladno raspravnom rješenju suda od 19. ožujka 2024. u iznosu od 1.000,00 EUR, sve to sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a. Tuženici je priznat i trošak sastava žalbe od 11. veljače 2019. na prvostupanjsku presudu u iznosu od 1.250,00 EUR sukladno Tbr. 10. t. 1. OT-a, te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 3. OT-a. Dakle, tuženici je priznat ukupan iznos od 12.750,00 EUR što uvećano za PDV od 25% iznosi 15.937,50 EUR.

50. Tuženici nije priznat trošak pristupa ročištu od 27. veljače 2018. u zatraženom iznosu od 1.000,00 EUR budući da stranke istome nisu niti pristupile, te je isto ročište odgođeno raspravnim rješenjem. Tuženici nije priznat trošak sastava podneska od 24. rujna 2019. u zatraženom iznosu od 1.000,00 EUR budući da isti ocjenjujući sve okolnosti nije bio potreban za vođenje parnice, a sud tuženicu niti nije pozivao na ikakvo pisano očitovanje. Nadalje, tuženici nije priznat niti trošak sastava podnesaka od 22. veljače 2018. i 1. srpnja 2024. u ukupnom iznosu od 500,00 EUR budući da je punomoćnica tuženice navedenim podnescima samo molila odgodu ročišta pa takav trošak ne može pasti na teret protivne stranke koja isti trošak nije prouzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. Dakle, zahtjev tuženice za naknadu troška u iznosu od 3.125,00 EUR (PDV od 25% uračunat) nije osnovan.

51. Slijedom navedenog, u odnosu na troškove parničnog postupka odlučeno je kao u toč II. izreke rješenja.

U Đakovu 17. studenog 2025.

SUDAC

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženici po punomoćniku