REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1573/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Bruna Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Rožman & Oredić, odvjetnicima iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P- 499/2021-17 od 25. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-499/2021-17 od 25. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

i

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-499/2021-17 od 25. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. i V. izreke, pa se u tom ukinutom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 041-50-3830594, zaključen dana 7. prosinca 2006. godine, u Zagrebu, između tužitelja BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., OIB: 53056966535, u Zagrebu, Magazinska cesta 69, kao kreditora, na iznos od 30.745,67 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunat prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., na dan korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d., OIB: 53056966535, u Zagrebu, Magazinska cesta 69, da tužitelju OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 27.692,48 eur, a uz taj iznos i iznos zakonskih zateznih kamata, od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, i to kako slijedi:

- tekuće od 31. siječnja 2007. godine do isplate, na iznos od 266,77 EUR

- tekuće od 1. ožujka 2007. godine do isplate, na iznos od 267,57 EUR

- tekuće od 31. ožujka 2007. godine do isplate, na iznos od 266,91 EUR

- tekuće od 30. travnja 2007. godine do isplate, na iznos od 263,59 EUR

- tekuće od 31. svibnja 2007. godine do isplate, na iznos od 260,80 EUR

- tekuće od 29. lipnja 2007. godine do isplate, na iznos od 259,47 EUR

- tekuće od 30. srpnja 2007. godine do isplate, na iznos od 258,68 EUR

- tekuće od 1. rujna 2007. godine do isplate, na iznos od 261,20 EUR

- tekuće od 1. listopada 2007. godine do isplate, na iznos od 257,88 EUR

- tekuće od 30. listopada 2007. godine do isplate, na iznos od 257,35 EUR

- tekuće od 29. studenoga 2007. godine do isplate, na iznos od 269,16 EUR

- tekuće od 29. prosinca 2007. godine do isplate, na iznos od 266,91 EUR

- tekuće od 1. veljače 2008. godine do isplate, na iznos od 272,35 EUR

- tekuće od 29. veljače 2008. godine do isplate, na iznos od 273,41 EUR

- tekuće od 27. ožujka 2008. godine do isplate, na iznos od 279,78 EUR

- tekuće od 29. travnja 2008. godine do isplate, na iznos od 271,82 EUR

- tekuće od 2. lipnja 2008. godine do isplate, na iznos od 272,62 EUR

- tekuće od 30. lipnja 2008. godine do isplate, na iznos od 275,93 EUR

- tekuće od 31. srpnja 2008. godine do isplate, na iznos od 271,29 EUR

- tekuće od 2. rujna 2008. godine do isplate, na iznos od 272,75 EUR

- tekuće od 1. listopada 2008. godine do isplate, na iznos od 274,34 EUR

- tekuće od 31. listopada 2008. godine do isplate, na iznos od 296,90 EUR

- tekuće od 29. studenoga 2008. godine do isplate, na iznos od 281,64 EUR

- tekuće od 30. prosinca 2008. godine do isplate, na iznos od 297,83 EUR

- tekuće od 30. siječnja 2009. godine do isplate, na iznos od 299,95 EUR

- tekuće od 27. veljače 2009. godine do isplate, na iznos od 307,12 EUR

- tekuće od 1. travnja 2009. godine do isplate, na iznos od 306,99 EUR

- tekuće od 30. travnja 2009. godine do isplate, na iznos od 307,25 EUR

- tekuće od 2. lipnja 2009. godine do isplate, na iznos od 302,08 EUR

- tekuće od 27. srpnja 2009. godine do isplate, na iznos od 300,22 EUR

- tekuće od 31. srpnja 2009. godine do isplate, na iznos od 298,49 EUR

- tekuće od 1. rujna 2009. godine do isplate, na iznos od 301,90 EUR

- tekuće od 1. listopada 2009. godine do isplate, na iznos od 300,09 EUR

- tekuće od 30. listopada 2009. godine do isplate, na iznos od 297,83 EUR

- tekuće od 1. prosinca 2009. godine do isplate, na iznos od 302,34 EUR

- tekuće od 29. prosinca 2009. godine do isplate, na iznos od 305,93 EUR

- tekuće od 1. veljače 2010. godine do isplate, na iznos od 307,52 EUR

- tekuće od 3. ožujka 2010. godine do isplate, na iznos od 309,38 EUR

- tekuće od 31. ožujka 2010. godine do isplate, na iznos od 316,01 EUR

- tekuće od 30. travnja 2010. godine do isplate, na iznos od 314,69 EUR

- tekuće od 16. lipnja 2010. godine do isplate, na iznos od 317,07 EUR

- tekuće od 28. lipnja 2010. godine do isplate, na iznos od 333,27 EUR

- tekuće od 31. srpnja 2010. godine do isplate, na iznos od 334,11 EUR

- tekuće od 1. rujna 2010. godine do isplate, na iznos od 346,41 EUR

- tekuće od 1. listopada 2010. godine do isplate, na iznos od 342,03 EUR

- tekuće od 2. studenoga 2010. godine do isplate, na iznos od 334,86 EUR

- tekuće od 29. studenoga 2010. godine do isplate, na iznos od 347,60 EUR

- tekuće od 31. prosinca 2010. godine do isplate, na iznos od 369,90 EUR

- tekuće od 1. veljače 2011. godine do isplate, na iznos od 355,20 EUR

- tekuće od 28. veljače 2011. godine do isplate, na iznos od 360,61 EUR

- tekuće od 30. ožujka 2011. godine do isplate, na iznos od 355,17 EUR

- tekuće od 30. travnja 2011. godine do isplate, na iznos od 355,18 EUR

- tekuće od 6. lipnja 2011. godine do isplate, na iznos od 381,45 EUR

- tekuće od 1. srpnja 2011. godine do isplate, na iznos od 384,50 EUR

- tekuće od 1. kolovoza 2011. godine do isplate, na iznos od 404,41 EUR

- tekuće od 31. kolovoza 2011. godine do isplate, na iznos od 393,26 EUR

- tekuće od 30. rujna 2011. godine do isplate, na iznos od 381,05 EUR

- tekuće od 31. listopada 2011. godine do isplate, na iznos od 376,53 EUR

- tekuće od 29. studenoga 2011. godine do isplate, na iznos od 375,07 EUR

- tekuće od 30. prosinca 2011. godine do isplate, na iznos od 380,38 EUR

- tekuće od 31. siječnja 2012. godine do isplate, na iznos od 385,69 EUR

- tekuće od 29. veljače 2012. godine do isplate, na iznos od 387,02 EUR

- tekuće od 30. ožujka 2012. godine do isplate, na iznos od 383,44 EUR

- tekuće od 2. svibnja 2012. godine do isplate, na iznos od 385,83 EUR

- tekuće od 1. lipnja 2012. godine do isplate, na iznos od 387,68 EUR

- tekuće od 26. lipnja 2012. godine do isplate, na iznos od 386,49 EUR

- tekuće od 1. kolovoza 2012. godine do isplate, na iznos od 385,56 EUR

- tekuće od 31. kolovoza 2012. godine do isplate, na iznos od 383,70 EUR

- tekuće od 1. listopada 2012. godine do isplate, na iznos od 379,06 EUR

- tekuće od 10. listopada 2012. godine do isplate, na iznos od 5.625,21 EUR ", kao neosnovan.

II. Utvrđuje se ništetnim dio Ugovora o kreditu, zaključen dana 7. prosinca 2006. u Zagrebu, broj 041-50-3830594, na iznos od 30.745,67 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunat prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., na dan korištenja kredita, zaključen između tužitelja BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., OIB: 53056966535, u Zagrebu, Magazinska cesta 69, kao kreditora i to:

- dio članka 2., koji glasi: „Kamatna stopa: Redovna kamata: 5,55% (pet zarez pedesetpet posto) godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“,

- dio članka 7., koji glasi: „ Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, da tužitelju BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 4.902,62 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje zz kamate se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznose kako slijedi:

- tekuće od 1. veljače 2008. godine do isplate, na iznos od 0,63 eur

- tekuće od 29. veljače 2008. godine do isplate, na iznos od 3,30 eur

- tekuće od 31. ožujka 2008. godine do isplate, na iznos od 7,87 eur

- tekuće od 29. travnja 2008. godine do isplate, na iznos od 1,00 eur

- tekuće od 2. lipnja 2008. godine do isplate, na iznos od 1,54 eur

- tekuće od 30. lipnja 2008. godine do isplate, na iznos od 4,93 eur

- tekuće od 2. rujna 2008. godine do isplate, na iznos od 0,20 eur

- tekuće od 1. listopada 2008. godine do isplate, na iznos od 3,15 eur

- tekuće od 31. listopada 2008. godine do isplate, na iznos od 25,48 eur

- tekuće od 29. studenoga 2008. godine do isplate, na iznos od 10,52 eur

- tekuće od 30. prosinca 2008. godine do isplate, na iznos od 29,53 eur

- tekuće od 30. siječnja 2009. godine do isplate, na iznos od 32,45 eur

- tekuće od 27. veljače 2009. godine do isplate, na iznos od 33,77 eur

- tekuće od 1. travnja 2009. godine do isplate, na iznos od 35,38 eur

- tekuće od 30. travnja 2009. godine do isplate, na iznos od 36,09 eur

- tekuće od 2. lipnja 2009. godine do isplate, na iznos od 30,42 eur

- tekuće od 31. srpnja 2009. godine do isplate, na iznos od 25,96 eur

- tekuće od 1. rujna 2009. godine do isplate, na iznos od 27,36 eur

- tekuće od 1. listopada 2009. godine do isplate, na iznos od 29,56 eur

- tekuće od 30. listopada 2009. godine do isplate, na iznos od 29,37 eur

- tekuće od 1. prosinca 2009. godine do isplate, na iznos od 27,15 eur

- tekuće od 29. prosinca 2009. godine do isplate, na iznos od 31,32 eur

- tekuće od 31. siječnja 2010. godine do isplate, na iznos od 34,66 eur

- tekuće od 3. ožujka 2010. godine do isplate, na iznos od 39,02 eur

- tekuće od 31. ožujka 2010. godine do isplate, na iznos od 38,32 eur

- tekuće od 30. travnja 2010. godine do isplate, na iznos od 44,78 eur

- tekuće od 31. svibnja 2010. godine do isplate, na iznos od 43,55 eur

- tekuće od 16. lipnja 2010. godine do isplate, na iznos od 45,94 eur

- tekuće od 28. lipnja 2010. godine do isplate, na iznos od 66,59 eur

- tekuće od 31. srpnja 2010. godine do isplate, na iznos od 62,33 eur

- tekuće od 1. rujna 2010. godine do isplate, na iznos od 75,32 eur

- tekuće od 1. listopada 2010. godine do isplate, na iznos od 70,83 eur

- tekuće od 2. studenoga 2010. godine do isplate, na iznos od 63,62 eur

- tekuće od 29. studenoga 2010. godine do isplate, na iznos od 78,84 eur

- tekuće od 31. prosinca 2010. godine do isplate, na iznos od 98,21 eur

- tekuće od 1. veljače 2011. godine do isplate, na iznos od 84,50 eur

- tekuće od 28. veljače 2011. godine do isplate, na iznos od 89,31 eur

- tekuće od 30. ožujka 2011. godine do isplate, na iznos od 83,19 eur

- tekuće od 30. travnja 2011. godine do isplate, na iznos od 84,29 eur

- tekuće od 6. lipnja 2011. godine do isplate, na iznos od 110,26 eur

- tekuće od 1. srpnja 2011. godine do isplate, na iznos od 112,79 eur

- tekuće od 1. kolovoza 2011. godine do isplate, na iznos od 133,23 eur

- tekuće od 31. kolovoza 2011. godine do isplate, na iznos od 122,12 eur,

- tekuće od 30. rujna 2011. godine do isplate, na iznos od 109,96 eur

- tekuće od 31. listopada 2011. godine do isplate, na iznos od 105,45 eur

- tekuće od 29. studenoga 2011. godine do isplate, na iznos od 104,52 eur

- tekuće od 30. prosinca 2011. godine do isplate, na iznos od 110,27 eur

- tekuće od 31. siječnja 2012. godine do isplate, na iznos od 115,28 eur

- tekuće od 29. veljače 2012. godine do isplate, na iznos od 115,95 eur

- tekuće od 30. ožujka 2012. godine do isplate, na iznos od 112,49 eur

- tekuće od 2. svibnja 2012. godine do isplate, na iznos od 114,83 eur

- tekuće od 1. lipnja 2012. godine do isplate, na iznos od 116,43 eur

- tekuće od 26. lipnja 2012. godine do isplate, na iznos od 113,73 eur

- tekuće od 1. kolovoza 2012. godine do isplate, na iznos od 114,44 eur

- tekuće od 31. kolovoza 2012. godine do isplate, na iznos od 112,42 eur

- tekuće od 30. rujna 2012. godine do isplate, na iznos od 108,05 eur

- tekuće od 10. listopada 2012. godine do isplate, na iznos od 1.536,34 eur sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu sklopljenog dana 7. prosinca 2006. i to: članka 1. koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 30.745,67 (tridesettisućasedamstočetrdesetpet švicarskih franaka i šezdesetsedam centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.", te u odnosu na preostali dio članka 7. ugovora.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, da tužitelju BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.931,41 EUR sa zz kamatom tekućom od 25. rujna 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude ( točke II., III. i V. izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog „svih zakonom predviđenih razloga“.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda, u pobijanom dijelu, preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ona u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja ( pobijanom dijelu pod točkom II., III. i V. izreke), a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda je pobijana presuda zakonita i pravilna u dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 041-50-3830594, sklopljenog 7. prosinca 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita ( točka II. izreke), dok ona u dijelu u kojem je odlučeno o obvezi tuženika isplatiti tužitelju iznos od 4.902,62 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, zbog pogrešnog pravnog pristupa i posljedično tome pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ona nije pravilna i zakonita.

6.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da tuženiku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer pobijana presuda sadrži u svemu pravilne razloge ( čl. 338. st. 4. ZPP), a time što nisu prihvaćeni njegovi određeni dokazni prijedlozi nije povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje, već to za posljedicu može imati pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što u konkretnom predmetu, nije riječ. Posljedično tome valja istaknuti i da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj: U-III-5038/2015 od 12.7.2018., U-III-3874/2008 od 4.4.2012. i U-III-4150/2010 od 12.1.2015. jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

6.2. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP, na koju u žalbi ukazuje osporavajući zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti njegovog prigovora mjesne nadležnosti jer je sud prvog stupnja uz pravilnu primjenu materijalnog prava pravilno odlučio o neosnovanosti ovog njegovog prigovora.

6.3. Naime, u ovom postupku u kojem tužitelj zahtjeva da se utvrde ništetnima određene odredbe Ugovora o kreditu broj: 041-50-3830594, sklopljenog 7. prosinca 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, koje se odnose na odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, a imajući u vidu i Direktivu vijeća EEZ 93/2013 od 5. travnja 1993., pravilno zaključio da je odredba ugovora, kojom je između stranaka u postupku ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke ( tuženika) nepoštena, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i radi se o unaprijed formuliranoj odredbi unesenoj u ugovor od strane tuženika, a na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, sve imajući u vidu i činjenicu da tužitelj ima prebivalište u [adresa], a tuženik ima sjedište u [adresa], pa bi tužitelj u slučaju da je mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu imao prevelike putne troškove što bi moglo utjecati da tužitelj uopće podnese ovakvu tužbu i sudjeluje u raspravama pred sudom, pa je posljedično tome, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

6.4. Pri tome, u odnosu na ovakvo pravilno shvaćanje suda prvog stupnja valja ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo pod poslovnim brojem: Su IV – 308/2020 od 5. studenog 2020., a u kojem je izraženo pravno shvaćanje da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti, a što je prvostupanjski sud i cijenio prilikom odlučivanja o ovom prigovoru tuženika pri čemu je, između ostalog, cijenio i utvrđenu udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja do sjedišta tuženika, pa je žalbu žalitelja valjalo u ovom dijelu ocijeniti neosnovanom.

6.5. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.6. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 12. ZPP na koju također ukazuje žalitelj jer je sud prvog stupnja sudio u granicama konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, radi čega žalba tuženika nije osnovana niti u ovom dijelu.

6.7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 190. ZPP na koju također ukazuje žalitelj jer u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužitelj, nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke postavio točno određeni kondemnatorni zahtjev za navedenu isplatu, a sve sukladno navedenom nalazu sudskog vještaka financijske struke ne radi o preinaci tužbe jer postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nema značaj povećanja tužbenog zahtjeva (dakle preinake), kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, sve imajući pri tome u vidu da je prethodno tužiteljeva tužba bila utemeljena na odredbi čl. 186.b ZPP. Osim toga, i za slučaj da tome nije tako, tužitelju bi po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pripadalo pravo na preinaku tužbe na način da je svoj zahtjev uskladio sa navedenim nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke budući se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi budući je odredbom čl. 192. st. 2. ZPP propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka odnosno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužitelj u konkretnom slučaju doista nije mogao preinačiti svoju tužbu dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 162/2021 od 26. studenog 2021.

6.8. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 388. st. 4. ZPP na koju također ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

6.9. Nadalje, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 502.a i c ZPP na koju također ukazuje žalitelj jer je navedenom odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu je, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno primijenio.

6.10. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u dijelu u kojem je sud prvog stupnja zaključio o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 041-50-3830594, sklopljenog 7. prosinca 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita ( točka II. izreke), s obzirom na to da je sud prvog stupnja u tom dijelu raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi, ali je ono, kako je to i prethodno navedeno ( točka 6. obrazloženja), u dijelu u kojem je odlučeno o obvezi tuženika isplatiti tužitelju iznos od 4.902,62 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točka III. izreke), zbog pogrešnog pravnog pristupa, pogrešno utvrđeno.

8. U ovom postupku u dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj:

041-50-3830594, sklopljenog 7. prosinca 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita ( točka II. izreke), niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih o Ugovoru o kreditu broj: 041-50-3830594, sklopljenog 7. prosinca 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu iznosa od 4.902,62 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a na ime više plaćenog s osnove ovih ništetnih ugovornih odredbi, koje je tuženik od njega neosnovano naplatio i sve to po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ove iznose od njega naplatio temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2013., Pž-6632/2017 od 14.06.2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.) i poslovni broj: Revt-249/2014-02 od 9. travnja 2015.

10. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnika kredita 7.prosinca 2006., sklopljen Ugovor o kreditu broj: 041- 50-3830594, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita iznos od 30.745,67 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 84 mjeseci i da je navedenim ugovorom o kreditu ugovoreno da se početno na dan sklapanja ugovora zaračunavaju kamate od 5,55%, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika (kreditora) na dan plaćanja, da je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana uz valutu CHF sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora te valutna klauzula.

11. Sporno je, jesu li navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati ovu isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Osim toga, i dalje je sporna osnovanost tuženikova prigovora zastare.

12. Sud prvog stupnja je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da su predmetne ugovorne odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne budući se o takvim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i na njihov sadržaj tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaja, pa posljedično tome one suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača ( čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje ZZP/03 odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača - „Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), a sve pri tome cijeneći i pravna shvaćanja izražena navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača na koje se i tužitelj poziva ( čl. 502.c st. 1. ZPP). Posljedično tome sud prvog stupnja zaključuje i da tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi i to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj:

041-50-3830594, sklopljenog 7. prosinca 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita ( točka II. izreke), a koja su utemeljena na, za ovaj dio postupka, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 041-50-3830594 od 7.prosinca 2006., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. Na temelju odredbe čl. 138.a ZZP/07 ( isto i čl. 118. ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.3. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično sud prvog stupnja već kraj ovih zakonskih odredbi mogao svoju odluku utemeljiti na navedenim odlukama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik, a na kojima je tužiteljica i temeljila svoj tužbeni zahtjev, bez posebne potrebe da o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i sam odlučuje, pa posljedično tome, a imajući pri tome u vidu i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, ocjena je i ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

13.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i navedene odredbe čl. 118. ZZP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ocijenio osnovanim, radi čega je žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

13.5. Pri tome, posebno u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnim odredbama koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka čl. 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u čl. 22. stavku 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj:

U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Posljedično prethodno navedenom, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno zaključio i da tužitelju pripada pravo na isplatu određenog novčanog iznosa koje je tuženik od njega neosnovano naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju jer je tuženik, suprotno njegovim žalbenim navodima, nepošten stjecatelj ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, budući je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

15. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojima ističe da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnima navedenih ugovornih odredbi obzirom da je u cijelosti otplatio svoju kreditnu obvezu, valja istaknuti da je žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. jasno izrazio pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i za slučaj da je kredit otplatio.

16. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na za ovaj dio spora ( točka II. izreke) pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja u ovom dijelu odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

17. Međutim, u dijelu u kojem je sud prvog stupnja odlučio o obvezi tuženika isplatiti tužitelju iznos od 4.902,62 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, smatrajući da je taj iznos tuženik dužan isplatiti tužitelju s osnove navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ,a sve primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, prihvaćajući pri tome nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke Daria Jankovića iz D&S d.o.o.Karlovac, sud prvog stupnja je, kako je to i prethodno navedeno, zbog pogrešnog pravnog pristupa i posljedično tome pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenio materijalno pravo.

17.1. Naime, odlučujući o tuženikovu prigovoru zastare, sud prvog stupnja je uz primjenu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare zaključujući da je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a o promjenjivoj kamatnoj stopi je ona ustanovljena u ovom postupku, pa računajući od navedenih nadnevaka pa do podnošenja ove tužbe 19.07.2021. nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja.

17.2. Međutim, ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja je djelomično pogrešno. Naime, odlučujući o tuženikovu prigovoru zastare, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima tuženika, svoju odluku pravilno trebao utemeljiti na navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Međutim, kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je sud prvog stupnja u odnosu na te nadnevke pa do podnošenja tužbe 7. lipnja 2021. trebao utvrditi osnovanost tuženikova prigovora zastare, a ne prigovor zastare u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu dijela njegove novčane tražbine s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ocijeniti uz zaključak da je o toj ništetnoj odredbi prvi puta odlučeno u ovom postupku, jer je o tome, kako je to i prethodno navedeno, odlučeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i od tada teče rok zastare od pet godina ( čl. 225. ZOO) za ovu novčanu tražbinu.

18. Kako je, dakle, u ovom dijelu sud prvog stupnja pogrešno odlučio o tuženikovu prigovoru zastare, to je i činjenično stanje odlučno za pravilno presuđenje ove pravne stvari u odnosu na zahtjev tužitelja za navedenu isplatu ostalo pogrešno utvrđeno, a niti je to moguće jasno utvrditi ni iz navedenog nalaza i mišljenja navedenog vještaka financijske struke, pa je posljedično tome u ovom pobijanom dijelu u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 4.902,62 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točka III. izreke), pobijanu presudu valjalo ukinuti i na temelju odredbe čl. 370. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom I. ovog rješenja.

19. U nastavku postupka sud prvog stupnja ponovno će pravilno odlučiti o osnovanosti tuženikova prigovora zastare te će potom pravilno odlučiti o zahtjevu tužitelja za navedenu isplatu, a o čemu će donijeti novu, sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, pravilno obrazloženu presudu.

20. Obzirom da je pobijana presuda ukinuta u ovom pobijanom dijelu valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom V. izreke pobijane presude.

21. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka sadržana pod točkom II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Pula - Pola, 17. studeni 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris