REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-1023/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Križanec, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 137 P-9190/23-10, od 7. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 137 P-9190/23-10, od 7. srpnja 2025.

- potvrđuje u točki I i II izreke

- preinačava u odluci o troškovima postupka (točka III izreke) tako da se nalaže tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb da tužitelju RZ iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 896,83 eura, umjesto iznosa od 1.084,33 eura.

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 041- 50- 4287835, potpisanog/sklopljenog dana 27. srpnja 2007. godine od strane tuženika, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, te MZ, kao sudužnika, u dijelu kojom je određeno da se (tužitelju) naplaćuje naknada od 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 728,15 eur/5.486,25 kn, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 28. srpnja 2007. godine do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.084,33 eur sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/2022 – dalje ZPP), u svezi članka 326.a ZPP-a i članka 186.c ZPP-a, smatrajući da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave pa da je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev trebao odbaciti, što nije učini niti je obrazložio zašto to nije učinio, zatim ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer da da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i dosuditi tuženici parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom, a podredno pobijanu presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio pretpostavke nepoštenosti, da za svoja utvrđenja daje paušalne i apstraktne argumente koji se ne mogu dovesti u vezu s dokazima provedenim u tijeku postupka, da ni odredbama Zakona o obveznim odnosima, a niti odredbama Zakona o zaštiti potrošača nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita, što i sam prvostupanjski sud zaključuje, zatim da se iznos od 3,30% od iznosa kredita ne može smatrati nerazmjernim ili previsoko određenim i da je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, tužitelj mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije i da je svrha zaštite potrošača u granicama znanja prosječnog potrošača, što prvostupanjski sud propušta utvrditi te da je sud isto tako prvotno trebao utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a u slučaju da jesu uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost.

2.2. U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate tuženica navodi da prvostupanjski sud dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 28. srpnja 2007., a da isto ni na koji način ne obrazlaže i ne daje odgovarajuće razloge zašto tuženicu smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a jer se nesavjesnost nikada ne predmnijeva pa da se stoga pobijana odluka ni u ovom dijelu ne može ispitati i osobito jer je predmetna naknada naplaćena 16 godina prije podnošenja tužbe.

2.3. Dalje navodi da je prvostupanjska odluka utemeljenja na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer prvostupanjski sud nije utvrđivao je li sporna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna te ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, kao niti činjenično stanje u odnosu na određenost naknade za odobrenje kredita i mogućnost razumijevanja iste odredbe.

2.4. Tuženica osporava primjenu materijalnog prava, smatrajući da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima i smatra da je pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (članka 81. stavak 1. i članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) prvotno trebalo ispitati jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive pa u slučaju da jesu nije dopušteno utvrđivati njihovu poštenost, a u suprotnom provodi se test poštenosti te se tada utvrđuje uzrokuje li sporna odredna znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.5. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen prigovor zastare navodi da se pravni stav Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020., na koji se poziva prvostupanjski sud, ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja te i kad bi se to pravno shvaćanje primijenilo, tužba je preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavak 2. ZPP-a i da prvostupanjski sud nalaže tuženici isplatiti tužiteljici tražbinu koja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, a ujedno ju obvezuje platiti kamate koje teku 14 godina prije dospijeća. Ističe da prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zašto tuženicu smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 115. Zakon o obveznim odnosima.

2.6. Zaključno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti pa da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a te da osim toga prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju trošak sastava dva podneska i pristupa na dva ročišta bez naznake o kojim ročištima i podnescima se radi i na kojim tarifnim brojevima prvostupanjski sud temelji svoju odluku pa da se pobijana presuda ne može u tom dijelu ispitati. Nadalje tuženica ističe da joj je tijekom postupka dostavljen samo jedan podnesak tužitelja (od 22. studenog 2023.) pa zaključuje da drugi podnesak nije bio niti nužan za vođenje postupka ili je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 6. ZPP- a, kao i da je tužitelju pogrešno dosuđen trošak pristupa na objavu presude, koji se ne može smatrati potrebnim za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neosnovano tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima. Ovaj sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 041-50-4287835, sklopljenog između tužitelja i tuženice 27. srpnja 2007., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, kojom se tužitelja obvezalo na plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da se naloži tuženici da zbog ništetnosti navedene odredbe isplati tužitelju iznos od 728,15 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. srpnja 2007. do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju, kao korisniku kredita, kredit za kupnju automobila, u iznosu od 37.986,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelj po ovom osnovu prilikom isplate kredita platio tuženici iznos od 728,15 eura, odnosno 5.486,25 kn. Sporno je da li je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužitelj pravo na isplatu navedenog iznosa.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da od strane tuženice nije tužitelju dano objašnjenje na što se odnosi 3,30% iznosa od cjelokupne isplate kredita, dok je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca kojeg je unaprijed pripremila tuženica, zatim da u ugovoru o kreditu nije naznačen konkretan opis troškova i usluga koje se naplaćuju spornom naknadom, niti se takvi troškovi mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita te da je plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi i o kojima tužitelj nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača te da je navedena odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a time i sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

9. Suprotno žalbenim navodima, odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o ulaznoj naknadi pregovaralo s tužiteljem pa je na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 3. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa je za zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da nije jasna iz razloga što tuženica u tipskom ugovoru nije navela, a osim toga nije pojasnila tužitelju što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužitelj financijski oštećen što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora nepoštena, a time i ništetna pa žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a izmijenjen je i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije pa se na pravni odnos nastao iz tog ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

13. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženicom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, slijedom čega je tuženica u obvezi vraćanja uplaćenog iznosa od 728,15 eura, a koja visina naknade među strankama nije sporna.

14. Stoga su netočni su žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te su i neosnovani navodi da prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je tuženica nepošten stjecatelj pa da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj imao pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate jer je prvostupanjski sud u ovom dijelu dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud s obzirom da je utvrđeno da je tuženica kao banka povrijedila interes i prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita i to na način da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da ta odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva, s tim da tuženici kao financijskoj instituciji nije moglo ostati niti biti nepoznato već od samog trenutka sklapanja pravnog posla da je navedena odredba nepoštena.

15. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tuženica prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od plaćanja navedenog iznosa.

16. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženici naknadu iz članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu od 728,15 eura, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi u točki I i II izreke.

17. Žalba tuženice djelomično je osnovana u odnosu na parnični trošak.

18. Odredbom članka 155. st. 1. ZPP-a, propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, dakle od slučaja do slučaja.

19. Prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje Tarifa), koja je stupila na snagu 27. studenog 2023. i koja je bila na snazi u trenutku zaključenja glavne rasprave, punomoćniku tužitelja pripada pravo na naknadu za sastav svih podnesaka koje je sastavio u ime stranke, a ima pravo na naknadu troškova od suprotne stranke samo za radnje (podneske) koji su po ocijeni suda bili potrebne za vođenje parnice.

20. Prvenstveno nisu osnovni žalbeni navodi tuženice da je u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer je obrazloženje prvostupanjske odluke razumljivo i odluka se u ovom dijelu može ispitati, a ne navođenje tarifnih brojeva te datuma podnesaka i ročišta, nije utjecalo na pravilnost prvostupanjske odluke. Nadalje, suprotno navodima žalbe, tužitelju pripada trošak nazočnost punomoćnika na objavi presude, jer je predviđen Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

21. Međutim, osnovano tuženica navodi da je prvostupanjski sud priznao tužitelju nagradu za sastav dva podneska, iako je tužitelj dostavio u spis podnesak kojim se očitovao na navode odgovora na tužbu od 22. studenog 2023., za koji mu pripada naknada po punoj Tarifi te podnesak od 27. siječnja 2025., kojim je tužitelj zbog bolesti tražio odgodu ročišta pa mu za sastav istog podneska ne pripada nagrada prema odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a, slijedom čega je djelomično uvažena žalba tuženice i preinačena prvostupanjska odluka o troškovima postupka, na način da su dosuđeni troškovi umanjeni za sastav jednog podneska i za PDV na taj dio troška.

22. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer je s istom nije uspjela samo u neznatnom dijelu parničnog troška.

23. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 17. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić