Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2235/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vedranu Medakoviću, univ.spec.iur., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja i protutuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Petrinjska 59, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, protiv tuženika i protutužitelja ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ireni Pikija, odvjetnici u Odvjetničkom društva Mihalić&Pikija u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja i protuženika EOS MATRIX d.o.o. iz Zagreba, Horvatova 82, OIB 76674680107, radi isplate, utvrđenja ništetnosti te zabrane korištenja i povrata mjenice, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovnog broja Povrv-289/2022-22 od 31. prosinca 2024., dana 17. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovnog broja Povrv-289/2022-22 od 31. prosinca 2024., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju/protutuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tuženiku/protutužitelju ZK nadoknadi troškove parničnog postupka nastalih u povodu tužbe u iznosu od 57.608,98 €, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjskog rješenja odnosno 31. prosinca 2024. do isplate.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovnog broja Povrv-289/2022-22 od 31. prosinca 2024., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 60.707,50 €, kao i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojom je naloženo tuženiku/protutužitelju ZK da tužitelju/protutuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., nadoknadi troškove parničnog postupka nastalih u povodu protutužbe u iznosu od 5.750,00 €, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 31. prosinca 2024. do isplate.

III. Preinačava se rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovnog broja Povrv-289/2022-22 od 31. prosinca 2024., u dijelu točke II. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja u odnosu na naknadu troškova parničnog postupka nastalih u povodu tužbe u iznosu od 14.853,75 € ( razlikom između ukupno pripadajućeg iznosa troška od 72.462,73 € i dosuđenog iznosa od 57.608,98 €), te u dijelu točke III. izreke kojom je usvojen zahtjev tuženika u odnosu na naknadu troškova parničnog postupka nastalih u povodu protutužbe u iznosu od 5.625,00 € ( razlikom između dosuđenog iznosa od 11.375,00 € i pripadajućeg iznosa od 5.750,00 € ) i pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na tako dosuđene iznose, te se rješava:

1. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi i daljnje troškove parničnog postupka nastalih u povodu tužbe u iznosu od 14.853,75 € zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 19. studenog 2025., u roku od 15 dana.

2. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška nastalih u povodu protutužbe u iznosu od 5.625,00 €, kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 491,25 €, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu te žalbenog postupka preko dosuđenog iznosa pod točkom V. izreke, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda je pod točkom I. izreke utvrđeno da je povučena protutužba tuženika-protutužitelja ZK ( dalje u tekstu: tuženik) radi utvrđenja ništetnosti i zabrane korištenja i povrata mjenice, podnesena 12. studenog 2018., pod točkom II. izreke je naloženo tužitelju-protutuženiku Raiffeisenbank Austria ( dalje u tekstu: tužitelj ) da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka nastalih u povodu tužbe u iznosu od 57.608,98 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja odnosno 31. prosinca 2024. do isplate, dok je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnih troškova od 84.646,11 € odbijen. Pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka nastalih u povodu protutužbe u iznosu od 11.375,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 31. prosinca 2024. do isplate, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom parničnih troškova od 103.725,00 € odbijen.

2. Protiv dijela prvostupanjskog rješenja pod točkom II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak povodom tužbe, žali se tužitelj ističući po sadržaju žalbene razloge kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava predviđenu odredbom čl. 353. st. 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijani dio točke II. izreke prvostupanjskog rješenja u skladu sa žalbenim navodima, a podredno da ukine pobijani dio odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu radi donošenja nove odluke. Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. Protiv dijela pobijanog rješenja pod točkom II. izreke ( kojom je odbijen zahtjev za naknadom troškova postupka u visini od 75.561,25 €) te dijelu točke III. izreke ( kojom je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove u iznosu od 11.375,00 € ) žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točke 1. - 3. ZPP i prijedlogom prihvatiti žalbu u smislu iznesenih žalbenih navoda te preinačiti rješenje u pobijanom dijelu a podredno vratiti predmet na ponovno odlučivanje. Potražuje i troškove sastava žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava istaknute navode tužitelja te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu uz dosudu troškova odgovora na žalbu u korist tuženika.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Predmet postupka je odlučivanje o pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske odluke u pogledu naknade troškova postupka povodom tužbenog zahtjeva tužitelja te protutužbenog zahtjeva tuženika.

8. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je temeljem podnesenog ovršnog prijedloga tužitelja kao ovrhovoditelja zaprimljenog 9. siječnja 2013., javni bilježnik u Varaždinu Melanija Duić, izdala rješenje o ovrsi broj Ovrv-1/13 od 14. siječnja 2013., protiv tuženika kao ovršenika, kojim je određena ovrha općenito na imovini ovršenika radi namirenja tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 1.754.314,26 kn/ 232.837,52 €[1] zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.272.837,77 kn/ 168.934,60 € od 30.11.2012. do isplate te troškovima protesa i troškovima ovršnog postupka,

- da je tuženik kao ovršenik uložio prigovor osporavajući visinu i osnovu tražbine, slijedom čega je rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja Povrv- 331/13-2 od 5. veljače 2013. stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene ovršne radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga,

- da je tuženik podneskom od 12. 11. 2018. podnio protutužbu radi utvrđivanja ništetnosti ugovora o kreditu i njegovih dodataka, ništetnosti trasirane mjenice te uskratu korištenja, zabrane prijenosa i naplate,

- da je presudom Općinskog suda u Varaždinu broj Povrv-477/2016-65 od 5. 1. 2022. ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ( točka I ), usvojen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku da trećoj osobi namiri tražbinu u iznosu od 1.754.314,26 kn/ 232.837,52 € sa pripadajućom kamatom ( točka II ), odbijen dio

1 Prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 koji se odnosi i na ostale iznose iskazane u ovoj odluci; zahtjeva tužitelja za isplatom na ime troškova ovršnog postupka ( točka III ) odbijeni su protutužbeni zahtjevi tuženika ( točka IV ) te je odlučeno o troškovima postupka ( točka V ),

- da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-660/2022-3 od 29. 11. 2022. preinačena prvostupanjska presuda od 5. 1. 2022. u dijelu pod točkom II. izreke te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu isplate iznosa od 1.754.314,26 kn/ 232.837,52 € sa pripadajućim kamatama, ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen jedan od tri protutužbena zahtjeva, i to onaj usmjeren na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i njegovih Dodataka, kao i u odnosu na troškove postupka i u kojim dijelovima je predmet vraćen na ponovno suđenje,

- da je tuženik 30. 1. 2024. povukao protutužbu nakon čega je prvostupanjski sud rješenjem poslovnog broja Povrv-289/2022-22 od 31. 12. 2014. u dijelu pod točkom I donio deklaratornu odluku kojom je utvrdio povlačenje protutužbe i u kojem dijelu odluka nije pobijana,

- da je tuženik podneskom od 11. 1. 2024. ( str. 1294-1295 spisa ) dostavio troškovnik kojim potražuje ukupan trošak u iznosu od 141.655,09 eura,

- da je tužitelj podneskom od 15. 2. 2024. ( str. 1307 spisa ) dostavio troškovnik kojim potražuje ukupan trošak u iznosu od 115.100,00 eura.

9. Polazeći od takvih okolnosti konkretnog slučaja, prvostupanjski sud u odnosu na vrijednost predmeta spora ( dalje: v.p.s. ) tužbenog zahtjeva utvrđuje da je tužitelj u petitu zahtjeva naveo iznos od 1.754.872,63 kuna/232.911,62 €, pa kako je riječ o novčanoj tražbini, primjenom čl. 35. st. 1. ZPP, neovisno o tome što je tužitelj u kao vrijednost naznačio iznos od 1.272.837,77 kn/ 168.934,60 €, utvrđuje v.p.s. u visini od 1.754.872,63 kuna/232.911,62 €. U odnosu na protutužbeni zahtjev, polazeći od primjene odredbe čl. 40. st. 2. ZPP, prvostupanjski sud utvrđuje v.p.s. u visini naznačenoj od strane tuženika i koja iznosi 201.000,00 kn odnosno 26.677,28 €.

10. Nakon takvog utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, prvostupanjski sud primjenom čl. 154. i 155. ZPP-a tuženiku u pogledu uspjeha u sporu te činjenice da tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom, dosuđuje naknadu parničnih troškova u ukupnom iznosu od 57.608,98 €, pri čemu dostatno i razumljivo ( točka 9. obrazloženja ) obrazlaže stajalište o svakoj pojedinačnoj stavci na temelju koje je u sklopu primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj: 138/2023; dalje: Tarifa ) priznao i odredio nagradno odnosno naknadu troška. U odnosu na protutužbeni zahtjev, polazeći od toga da su protutužbeni zahtjevi tuženika u većem dijelu odbijeni, a u dijelu povučeni, te tuženik u tom dijelu nije uspio u sporu, dosuđuje tužitelju naknadu parničnih troškova u ukupnom iznosu od 11.375,00 €, također uz obrazloženje svake pojedine stavke na temelju koje je dosudio takve troškove postupka.

11. U stadiju žalbenog postupka je sporno pitanje visine vrijednosti predmeta spora u odnosu na tužbeni i protutužbeni zahtjev, te potom primjena materijalnog prava u pogledu donošenja odluke o troškovima postupka u pogledu konkretnih radnji na osnovi koje je prvostupanjski sud donio odluku o troškovima povodom tužbenog i protutužbenog zahtjeva.

U odnosu na žalbu tužitelja

12. Tužitelj osporava točku II. prvostupanjske odluke kojom mu je naloženo da tuženiku nadoknadi troškove postupka povodom tužbe u iznosu od 57.608,98 € sa pripadajućom kamatom, pri čemu smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora te posljedično vrijednost bodova koji su određeni za svaku konkretnu radnju. Spori dosuđivanje naknade za ukupno 17 podnesaka ističući kako nije životno da je uz 4 obrazložena podneska bilo potrebno još 13 podnesaka što smatra protivnim čl. 155. st. 1. ZPP. Osim toga pronalazi neosnovanom primjenu Tbr. 9.1. Tarife za trošak zastupanja na ročištima 4. 6. 2013. i 28. 2. 2018. .

13. U odnosu na žalbene navode tužitelja, prije svega valja ukazati kako isti neosnovano smatra da bi vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbeni zahtjev iznosila 1.272.837,77 kn/ 168.934,60 €. Naime, mjerodavne odredbe čl. 35. st. 1. ZPP u odnosu na utvrđivanje v.p.s.-a polaze od pretpostavke da se za istu uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Stoga se u situaciji u kojoj je stranka zatražila isplatu ili naknadu novčane tražbine u određenom iznosu, kao vrijednost predmeta spora uzima upravo vrijednost tako postavljenog zahtjeva. Pri tome valja ukazati da iako primjenom čl. 35. st. 1. ZPP „uglavničene“ kamate ne čine vrijednost predmeta spora, njihov iznos može predstavljati v.p.s. u smislu čl. 35. st. 2. ZPP-a. Naime, odredbom čl. 35. st. 2. ZPP-a je propisano da se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev, pa iz pravilnog tumačenja proizlazi da se kamate obračunate u apsolutnome novčanom iznosu uzimaju u obzir ako čine glavni zahtjev ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: Rev-693/2024 od 19. ožujka 2025.). Stoga kada je tužitelj osim glavnice utužio i djelomično uglavničenu kamatu ( a što proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Vlaste Santo Olđa iznesenom na ročištu 17. 11. 2021. ) tada i takav iznos predstavlja vrijednost predmeta spora.

14. U tom smislu valja primijetiti da je tužitelj pokrenuo postupak u sklopu kojeg je predložio donošenje rješenja o ovrsi kojim se nalaže tuženiku da mu namiri tražbinu u iznosu od 1.754.314,26 kn/232.837,52 € sa pripadajućim kamatama tekućim na iznos od 1.272,837,77 kn/168.934,60 €. U postupku koji je dalje vođen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga se nastavilo raspravljati o zahtjevu od 1.754.314,26 kn/232.837,52 € koji je u konačnici pravomoćno odbijen, pa upravo navedeni iznos predstavlja vrijednost predmeta spora tužbenog zahtjeva. Stoga iz pravilne primjene odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP-a ne proizlazi da bi vrijednost predmeta spora predstavljao iznos koji je tužitelj naznačio kao v.p.s. (1.272,837,77 kn/168.934,60 €), već ga predstavlja novčani iznos koji čini vrijednost glavnog zahtjeva i koji iznosi 1.754.314,26 kn/232.837,52 €.

15. Međutim, prvostupanjski sud je prilikom utvrđivanja vrijednosti glavnog zahtjeva, pogrešno utvrdio da isti iznosi 1.754,872,63 kn/232.911,62 €, a kako pravilno ukazuje tužitelj. Naime, tužitelj je pod točkom I. prijedloga za ovrhu naveo da mu tuženik temeljem trasirane mjenice izdane na iznos od 1.754,872,63 kn, duguje iznos od 1.754.314,26 kn/232.837,52 €, a obzirom da je mjenicu podnio na naplatu te ju djelomično naplatio u iznosu od 558,37 kn. Dakle, sam tužitelj je u sklopu zahtjeva jasno ukazao da njegova tražbina nakon djelomičnog podmirivanja iznosi 1.754.314,26 kn/ 232.837,52 € te je potraživao taj iznos kao glavni zahtjev, a ne 1.754,872,63 kn/232.911,62 € kako je pogrešno naveo prvostupanjski sud.

16. Stoga vrijednost predmeta spora u pogledu tužbenog zahtjeva primjenom čl. 35. st. 1. i 2. ZPP iznosi 1.754.314,26 kn/ 232.837,52 €, a kako je prvostupanjski sud pošao od iznosa od 1.754,872,63 kn/232.911,62 €, to je dovelo do pogrešnog izračuna vrijednosti bodova i pripadajuće nagrade u smislu Tbr. 7.1. Tarife.

17. Naime, odvjetniku u ovršnom postupku u kojem vrijednost predmeta spora iznosi 1.754.314,26 kn / 232.837.52 €, pripada pravo na naknadu od 500 bodova do vrijednosti spora 66.361,00 €, a ako vrijednost prelazi taj iznos, tada pored nagrade od 500 bodova ima pravo obračunati nagradu od 1 boda za svakih započetih 133,00 eura. Stoga primjenom navedenih odredbi i izračunom stranka ostvaruje pravo na nagradu u visini od 1751 bod, što primjenom Tbr. 54. Tarife u pogledu vrijednosti boda od 2 €, čini iznos od 3.502,00 €, a ne 3.508,00 € kako je obračunao prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.

18. U odnosu na osporavanje dosuđenih troškova sastava podnesaka, tužitelj pravilno u odnosu na podnesak od 29. 11. 2013. ukazuje da je riječ o podnesku koji su predan na ročištu za glavnu raspravu 29. 11. 2013., pa je tuženik sve navode iz tog podneska mogao iznijeti i na samom ročištu, slijedom čega nije riječ o nužnom i neophodnom trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Niti sastav podneska od 27. 3. 2018. nije bio nužan obzirom da je također predan na ročištu ( 28. 3. 2018. ) te je podneskom istaknuto protivljenje preinaci koje je istaknuto na predmetnom ročištu. Također pravilno tužitelj navodi da trošak sastava podnesaka tužitelja te zajedničkih podnesaka stranaka kojim su predlagali odgode ročišta radi mirnog rješenja spora ( podnesci od 12. 5. 2015., 22. 09. 2015., 18. 12. 2015. i 21. 3. 2016., ) nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP, pa tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu istih. U odnosu na trošak sastava podnesaka od 3. 12. 2021. i 6. 12. 2021., koji predstavljaju obrazložene podneske izvan Tbr. 8.

1., prvostupanjski sud je pravilno priznao tuženiku trošak u visini od 200 € pri čemu se pogrešno pozvao na Tbr. 8.2. Tarife umjesto pravilno na Tbr. 8.3. Tarife ( po kojoj odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova ). U odnosu na samo dosuđivanje troškova sastava podnesaka drugostupanjski sud primjećuje da se prvostupanjski sud pogrešno pozivao na pravnu osnovu, pa je podneske na koje tuženik ostvaruje pravo temeljem Tbr. 8.3. Tarife ( obrazloženi podnesci van Tbr. 8.1. na koje ostvaruje pravo na najviše 200 € ) dosuđivao uz poziv na Tbr. 8.2. ( koji se odnosi na sastav prijedloga za povrat u prijašnje stanje ) dok je podneske na koje tuženik ostvaruje pravo temeljem Tbr. 8.4. Tarife (ostali podnesci za koje odvjetniku pripada 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova odnosno 50,00 € ) dosuđivao uz poziv na Tbr. 8.3. umjesto Tbr. 8.4. Tarife.

19. U odnosu na prigovor u pogledu primjene Tbr. 9.1. Tarife na trošak zastupanja na ročištu 4. 6. 2013., tužitelj pravilno ukazuje kako nije bila riječ o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnog stvari ( raspravljalo se samo o procesnom pitanju u pogledu dodjele roka za očitovanje tuženiku te je isto odgođeno a tuženiku dodijeljen traženi rok ) pa tuženik ne ostvaruje pravo na naknadu troška zastupanja na tom ročištu temeljem Tbr. 9.1. Tarife, već temeljem Tbr. 9.2. Tarife. U odnosu na trošak zastupanja na ročištu 28. 2. 2018. prvostupanjski sud je pravilno dosudio trošak pozivom na Tbr. 9.1. Tarife jer se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari i prijenosu potraživanja.

U odnosu na žalbu tuženika

20. Tuženik žalbom osporava odbijajući dio točke II. izreke ( kojim je odbijen zahtjev za naknadom troškova od 84.646,11 € ) pri čemu se žali na odbijajući dio u visini od 75.561,25 €, te dio točke III. izreke kojom mu je naloženo da tužitelju nadoknadi troškove protutužbenog zahtjeva. Osporava vrijednost bodova i nagrade koju je prvostupanjski sud dosudio tužitelju u pogledu pojedinih radnji po protutužbenom zahtjevu, osporava stajalište prvostupanjskog suda da tuženik nema pravo na nagradu za zastupanje na ročištima nakon podnošenja protutužbe te stajalište da bi tuženiku za troškove tužbenog zahtjeva pripadalo pravo samo na 4 obrazložena podneska. Osim navedenog tuženik smatra da su mu priznati umanjeni troškovi izazvani krivnjom tužitelja te pogrešni troškovi sastava žalbe.

21. U odnosu na pitanje vrijednost protutužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pošao od stajališta da takav zahtjev tuženika predstavlja nenovčanu tražbinu, pa je primjenom čl. 40. st. 2. ZPP-a za vrijednost predmeta spora mjerodavna vrijednost koju je tuženik u konkretnom slučaju naveo i koja iznosi 201.000,00 kn odnosno 26.677,28 €.

22.Međutim, prilikom izračuna pripadajućih bodova i vrijednosti nagrade, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeni iznos vrijednosti predmeta spora, pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu Tbr. 7.1. Tarife, kada je tužitelju po toj osnovi priznao trošak u visini od 1.000,00 € za pojedinu radnju, a kako pravilno ukazuje tuženik u sklopu točke 9. žalbenih navoda.

23.Naime, kada vrijednost protutužbenog zahtjeva i predmeta spora iznosi 26.677,28 €, kao što je ovom predmetu slučaj, tada odvjetniku temeljem Tbr. 7.1. Tarife pripada nagrada u visini od 250 bodova što daljnjom primjenom Tbr. 54. Tarife čini iznos od 500,00 € a ne 1.000,00 € koliko je prvostupanjski sud priznao tužitelju.

24. Stoga su pravilni i osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava izračunao i priznao tužitelju viši trošak nastao u povodu protutužbe, od stvarno pripadajućeg.

25. Nadalje, osnovano tuženik osporava i stajalište prvostupanjskog suda gdje isti nakon dana podnošenja protutužbe ( 12. 12. 2018. ) tuženiku u pogledu troškova tužbenog zahtjeva, nije priznao troškove zastupanja na ročištima koja su održana nakon tog datuma.

26. Naime, pri donošenju odluke o troškovima postupka u postupku u kojem se odlučivalo kako o tužbenom, tako i protutužbenom zahtjevu, valja poći od činjenice da protutužba po pravnoj naravi predstavlja samostalnu tužbu, pa se i o njenim troškovima samostalno odlučuje, pri čemu se vrijednost predmeta spora za odmjeravanje visine nagrade za odvjetnički rad obračunava sukladno vrijednosti tužbe, a sukladno vrijednosti protutužbe u pogledu potonje, jer svaka od njih po pravnoj prirodi predstavljaju samostalnu tužbu. Stoga se uspjeh stranaka u sporu posebno utvrđuje u odnosu na zahtjev tužbe, a posebno u odnosu na zahtjev protutužbe ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj: Rev 1356/2021 od 26. travnja 2022., Rev 836/2024 od 3. rujna 2024.).

27. Prema tome, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, tuženik koji je u postupku uspio sa sporom ( jer je tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen ) i nakon podnošenja protutužbe ostvaruje pravo na nagradu za zastupanje na ročištima, ukoliko se na tim ročištima raspravljalo i o glavnoj stvari odnosno tužbenom zahtjevu. Stoga tuženik temeljem Tbr. 9.1. ostvaruje pravo i na nagradu za zastupanje na ročištima 23. 1. 2020., 26. 05. 2021. 16. 09. 2021., 17. 11. 2021. i 14. 12. 2021., obzirom se na istima raspravljalo i o glavnog stvari, a kako pravilno ističe tuženik u sklopu žalbenih navoda. Također, tuženik koji je pristupio na ročište za objavu presude, ostvaruje pravo i na nagradu za pristup na to ročište temeljem Tbr. 9.5. Tarife.

28. U odnosu na žalbene navode tuženika ( kojima smatra da mu može pripadati pravo na nagradu za više od 4 obrazložena podneska u situaciji u kojoj je postupak trajao više od 10 godina, a tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev 26. 2. 2018. čime je izazvao potrebu da parnica teče iznova po preinačenom tužbenom zahtjevu, pri čemu je u postupak uključio i umješača ) valja ukazati da stranci u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP u svezi s Tbr. 8.1. Tarife pripada pravo na naknadu za sastav podnesaka, ali ne više od četiri obrazložena podneska u istom sporu, pri čemu je sud dužan ocijeniti za svaku od tih radnji jesu li bile potrebne za vođenje parnice ( u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-644/2021 od 9. listopada 2024. ).

29. Iako sud u određenim slučajevima odredbu Tbr. 8.1 Tarife može tumačiti na način da prizna trošak sastava i više od 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Broj: Rev 396/2022- 2 od 23. kolovoza 2022. ), takvo tumačenje predstavlja iznimku budući da Tbr. 8.1. Tarife valja tumačiti restriktivno kao i u skladu sa načelom ekonomičnosti postupanja prema kojoj su stranke dužne provesti postupak sa što manje troškova (čl. 10. st. 1. ZPP-a).

30. Ovaj drugostupanjski sud primjećuje da je u konkretnom postupku održan niz ročišta za glavnu raspravu u sklopu kojih su obje stranke detaljno i iscrpno iznosile svoja stajališta u odnosu na sve bitne okolnosti predmeta spora, koje su potom reproducirane u zapisnicima kao službenim ispravama, pa je tuženik i u sklopu navedenog iznosio navode kojima je zastupao svoja stajališta te mu je tim putem omogućeno raspravljanje putem kojega je utjecao na cjelokupni predmet postupka.

31. Stoga tuženiku u datim okolnostima slučaja pripada pravo na nagradu za sastav najviše 4 obrazložena podneska primjenom Tbr. 8.1. Tarife, te žalbeni navodi tuženika kojima smatra suprotno nisu pravilni. U odnosu na osporavanje ostalih troškova za sastav podnesaka ( točka 19.d žalbe ) tuženik osnovano ukazuje da mu nije priznat trošak za sastava podneska od 3. 1. 2022., dok prigovori u odnosu na druga dva podneska nisu osnovani, a obzirom da mu je trošak sastava podneska od 7. 12. 2021. priznat ( jer je riječ o podnesku od 6. 12. 2021. ) dok podnesak od 30. 8. 2023. ne prileži spisu.

32. Neosnovano je i stajalište tuženika prema kojem smatra da tužitelj ne bi ostvarivao pravo na naknadu bilo kakvog troška u pogledu protutužbenog zahtjeva, pri čemu se poziva na odredbu čl. 158. st. 2. ZPP-a. Naime, tuženik je podneskom od 12. 11. 2018. podnio protutužbu radi utvrđivanja ništetnosti ugovora o kreditu i njegovih dodataka, ništetnosti trasirane mjenice te uskratu korištenja, zabrane prijenosa i naplate, te je u pogledu ništetnosti mjenice te uskrate i zabrane prijenosa i naplate pravomoćno odbijen sa zahtjevom, dok je u pogledu ništetnosti ugovora o kreditu i njegovih dodataka 30. 1. 2024. povukao zahtjev nakon što je u tom dijelu odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-660/2022-3 od 29. 11. 2022. ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu i njegovih dodataka predstavlja samostalni zahtjev koji se ne gasi ( čl. 328. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; ) te je riječ o pravnom raspolaganju koje je samostalno i neovisno o postojanju tužbenog zahtjeva tužitelja. U tom smislu pravno raspolaganje tuženika u pogledu povlačenja takvog samostalnog zahtjeva u konkretnim okolnostima slučaja valja promatrati kroz primjenu čl. 158. st. 1. ZPP-a, neovisno o razlozima koji su tuženika stvarno potakli na konkretno procesno raspolaganje putem protutužbenog zahtjeva.

33. Stoga u takvim okolnostima tužitelj temeljem čl. 154. i 158. st. 1. ZPP-a ostvaruje pravo na naknadu troškova u pogledu protutužbenog zahtjeva, slijedom čega izneseni žalbeni navodi tuženika kojima smatra suprotno i osporava samu osnovu takvog zahtjeva, nisu pravilni niti zakoniti.

34. Neosnovni su i žalbeni navodi tuženika ( točka 19.e žalbe ) u odnosu na troškove sastava žalbi od 4. 6. 2018. i 10. 10. 2018. koje prvostupanjski sud nije dosudio. Naime, tuženik je 4. 6. 2018. podnio žalbu koja je odbačena kao nedopuštena prvostupanjskim rješenjem broj Povrv-477/16-11 od 1. 10. 2018., protiv koje je tuženik 10. 10. 2018. podnio žalbu i koja je odbijena kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje ( rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-404/2020-2 od 24. 02. 2021. ). Stoga tuženik sukladno odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a ne ostvaruje pravo na naknadu troškova za sastava predmetnih žalbi sa kojima nije uspio u sporu i koji trošak mu prvostupanjski sud pravilno nije dosudio.

35. U odnosu na zatraženi trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije valja ukazati da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1428/2023-2 od 4. travnja 2023. pod točkom II. odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog, te je riječ o trošku o kojem je pravomoćno odlučeno pa tuženik ne može ostvarivati pravo na isti.

36. Slijedom svega iznesenog proizlazi da je žalba tuženika djelomično osnovana dok žalba tužitelja nije osnovana gledajući ukupan uspjeh u žalbenom postupku ( usprkos pravilnosti određenih navoda u pogledu izračuna nagrade pripadajućih troškova) pri čemu je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, a kako je ukazano u obrazloženju ove odluke u odnosu na svaku konkretnu stavku.

37. U tom smislu, u odnosu na tužbeni zahtjev, tuženiku je valjalo priznati trošak koji se odnosi na sljedeće stavke:

- trošak zastupanja na ročištima 23.9.2013., 29.11.2013., 28.2.2018., 28. 3. 2018., 23. 1. 2020., 26. 05. 2021. 16. 09. 2021., 17. 11. 2021. i 14. 12. 2021., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari temeljem Tbr.9. 1. Tarife u iznosu od po 3.502,00 € za svako ročište, ukupno 31.518,00 € po toj osnovi,

- trošak zastupanja na ročištu 4. 6. 2013. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima temeljem Tbr. 9.2. Tarife u iznosu od 1.751,00 €,

- trošak pristupa na ročište za objavu presude 5. 1. 2022. temeljem Tbr. 9.3. Tarife u iznosu od 100,00 €,

- trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika temeljem Tbr. 8.1.

Tarife u iznosu do 3.502,00 €,

- trošak sastava 4 obrazložena podneska i to od 18. 10. 2013., 22. 12. 2014., 5. 3. 2015. i 17. 5. 2021. temeljem Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od po 3.502,00 € za svaki, ukupno 14.008,00 € po toj osnovi ( pri čemu tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 29.11.2013. iz razloga pojašnjenog u točki 17. obrazloženja ove odluke, pa kako mu pripada pravo na 4 obrazložena podneska, to ostvaruje pravo i na odgovarajuću nagradu za sastav podneska od 17. 5. 2021. temeljem Tbr. 8.1.),

- trošak sastava obrazloženih podnesaka temeljem Tbr. 8.3. Tarife i to za sastava podnesaka od 27. 2. 2018., 30.12.2019., 21.10.2021., 10.11.2021., 3.12.2021., 6.12.2021.,13.12.2021.,3. 1. 2022., 11. 1. 2024., u iznosu od po 200,00 € za svaki, ukupno 1.800,00 € po toj osnovi,

- trošak sastava žalbe od 13. 1. 2022. temeljem Tbr. 10.1. Tarife u iznosu od 4.377,00 €,

što čini ukupan iznos od 57.056,00 €, na koji iznos tuženiku pripada odgovarajući porez na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46 Tarife, u iznosu od 14.264,00 €, odnosno ukupno 71.320,00 €, na koji iznos se dodaje materijalni trošak sudske pristojbe na presudu od 313,22 €, na žalbu 663,61 € te odgovor na prijedlog od 165,90 €, što čini ukupni parnični trošak tuženika u visini od 72.462,73 €.

38. U odnosu na protutužbeni zahtjev, tužitelju je valjalo priznati trošak koji se odnosi na sljedeće stavke:

- trošak zastupanja na ročištima 23. 1. 2020., 26. 05. 2021. 16. 09. 2021., 17. 11. 2021. i 14. 12. 2021., na kojima se raspravljalo o protutužbenom zahtjevu temeljem Tbr.9. 1. Tarife u iznosu od po 500,00 € za svako ročište, ukupno 2.500,00 € po toj osnovi,

- trošak pristupa na ročište za objavu presude 5. 1. 2022. temeljem Tbr. 9.3. Tarife u iznosu od 100,00 €,

- trošak odgovora na protutužbu temeljem Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od 500,00 €,

- trošak sastava 3 obrazložena podneska od 17. 1. 2020., 13. 12. 2021. i 15. 2. 2024., temeljem Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od po 500,00 € za svaki, ukupno 1.500,00 € po toj osnovi,

što čini iznos od 4.600,00 €, na koji iznos tuženiku pripada odgovarajući porez na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 1.150,00 € odnosno 5.750,00 €.

39. Prema tome i zaključno, tuženiku pripada pravo na naknadu parničnih troškova nastalih u povodu tužbe u ukupnom iznosu od 72.462,73 €, pa kako je prvostupanjski sud po toj osnovi dosudio trošak od 57.608,98 €, to žalba tužitelja nije osnovana pa je temeljem čl. 380. st. 1. točka 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom I. izreke. U odnosu na žalbu tuženika, koji povrh dosuđenog iznosa od 57.608,98 €, smatra da mu pripada pravo na dodatnih 75.561,25 € ( i u kojem dijelu pobija trošak ) odnosno ukupno 133.170,23 €, primjenom čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP je žalbu valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu i to u odnosu na troškove parničnog postupka za pobijani iznos od 60.707,50 € ( razliku iznosa koji tuženik smatra da mu pripada od 133.170,23 € i iznosa koji mu je dosuđen od 72.462,73 € ), a u odnosu na troškove protutužbe za iznos od 5.750,00 € ( točka II. izreke). Pod točkom III. izreke je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika valjalo temeljem čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku odluku i naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi i daljnje troškove parničnog postupka nastalih u povodu tužbe u iznosu od 14.853,75 € zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 19. studenog 2025. ( razlikom između ukupno pripadajućeg iznosa troška od 72.462,73 € i dosuđenog iznosa prvostupanjskog odlukom od 57.608,98 €) a odbiti tuženika sa zahtjevom za naknadu parničnog troška nastalih u povodu protutužbe u iznosu od 5.625,00 € ( razlikom između dosuđenog iznosa od 11.375,00 € i pripadajućeg iznosa od 5.750,00 € ).

40. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka nije osnovan (čl. 155. st. 1. ZPP ), radi čega je temeljem čl. 166. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom IV. izreke.

41. Tuženik je povodom žalbe polučio djelomičan uspjeh, pri čemu je u odnosu na točku II prvostupanjske odluke osporavao iznos od 75.561,25 € ( a uspio sa iznosom od 14.853,75 € ) dok je u odnosu na točku III. izreke osporavao 11.375,00 € ( a uspio sa 5.625,00 € ) pa je ukupno uspio sa 24 % ožalbljenog dijela, pa mu primjenom Tbr. 10.1. Tarife pripada pravo na naknadu za sastav pravnog lijeka u razmjernom iznosu od 491,25 € slijedom čega je temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom V. izreke. Tuženiku pri tome nije dosuđen zatraženi trošak pristojbe obzirom da nije dokazao da bi takav materijalni trošak i bio stvarno plaćen.

42. U odnosu na zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu, tuženiku isti nije dosuđen obzirom da nije bio nužan niti neophodan u smislu čl. 155. ZPP-a, slijedom čega je temeljem čl. 166. st. 2. glede istoga odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

U Zagrebu 17. studenog 2025.

Sudac

Vedran Medaković