Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-1083/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici KZ, dipl. pravnici Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 2, protiv tuženika Hidroelektra mehanizacija d.d. u stečaju, OIB: 96667257878, iz Zagreba, Radnička cesta 204, kao pravnog sljednika Hidroelektra niskogradnja d.d. Zagreb, zastupanog po stečajnom upravitelju Damiru Katiću, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-16187/2021-116 od 19. srpnja 2022., na sjednici vijeća 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-16187/2021-116 od 19. srpnja 2022. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da je osnovana tražbina tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u I. višem isplatnom redu u iznosu od 789,01 euro.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da je osnovana tražbina tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u I. višem isplatnom redu u iznosu od 11.161,51 eura, te sudi:

„ Utvrđuje se da je osnovana tražbina tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u I. višem isplatnom redu u iznosu od 11.161,51 eura.“

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je osnovana tražbina tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u I. višem isplatnom redu u iznosu od 90.041,17 kn/ 11.950,52 eura[1]

2. Tužitelj podnosi žalbu protiv citirane prvostupanjske presude zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22. i 155/23 -dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje tražbine prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 90.041,17 kn/ 11.950,52 eura, koja se odnosi na tražbinu razlike plaće u razdoblju od siječnja 2011. do zaključno 30. travnja 2014., jednokratni dodatak na plaću i dar u naravi za 2011., 2012. i 2013, koje tužitelj temelji na odredbama Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" broj 04/02, 56/02, 91/03, 120/03, 93/04, 97/05, 75/05, 104/05, 133/06, 81/07, 11/08 i 20/08–dalje KU).

6. U postupku nije sporno da je tijekom prvostupanjskog postupka otvoren stečajni postupak nad prednikom tuženika Hidroelektra niskogradnja d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-18/46061-1 od 13. prosinca 2018., da je prednik tuženika brisan iz sudskog registra 21. siječnja 2019., da je pripojen tuženiku, da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-163/2019-26 od 17. rujna 2019. i da je tužitelj u stečajnom postupku prijavio svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 90.041,17 kn, koju je stečajni upravitelj osporio na održanom ispitnom ročištu te je tužitelj rješenjem Trgovačkog suda poslovni broj St-163/2019-133 od 8. listopada 2020. upućen u roku od 8 dana od pravomoćnosti tog rješenja na nastavak parnice. Prema prijavi tražbine tužitelja u stečajnom postupku nad tuženikom poslovni broj St- 163/2019, proizlazi da je tužitelj po osnovi razlike plaće prijavio tražbinu u iznosu od 83.441,17 kn bruto, te po osnovi jednokratnog dodatka na plaću i dara u naravi iznos od 6.600,00 kn. Nadalje, iz podataka u spisu i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj podneskom od 19. listopada 2020. predložio nastavak predmetne parnice te je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-1948/14-92 od 22. listopada 2020. postupak nastavljen.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod prednika tuženika do odlaska u mirovinu 1. svibnja 2014. (Odluka prednika tuženika od 30. siječnja 2014.);

- da je Odlukom prednika tuženika od 30. siječnja 2014. utvrđen prekid rada tužitelja od 28. veljače 2014. do odlaska u mirovinu 1. svibnja 2014. (protiv koje odluke tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava);

- da je Ugovorom o radu od 1. rujna 2009. tužitelj zaposlen na poslovima radnog mjesta Voditelj referade u Sektoru komercijale, s koeficijentom 2,30 M006, da su u čl. 9. stranke ugovorile da se osnovna plaća radnika, dodaci za plaću, stimulativni dio plaće, naknada plaće i materijalna prava radnika utvrđuju Pravilnikom o plaćama, 1. Anexom Kolektivnog ugovora i Pravilnikom o organizaciji, rukovođenju i sistematizaciji radnih mjesta i 2. Anexa Sporazuma između poslodavca i radničkog vijeća;

- da se potraživanje tužitelja na ime razlike plaće odnosi na jednostrano umanjenje - korigiranu plaću od 10%, na temelju Odluka generalnog direktora prednika tuženika,

- da iz nalaza i mišljenja od 13. ožujka 2015. stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi: da razlika između plaće tužitelja koja je trebala biti obračunata i isplaćena po Ugovoru o radu i one koja mu je stvarno obračunata za razdoblje od siječnja 2011. do prosinca 2013. ukupno iznosi 16.258,45 kn bruto, jednokratni dodatak za godišnji odmor i dar u naravi koji su trebali biti isplaćeni tužitelju prema odredbama KU-a ukupno iznose 6.600,00 kn;

- da iz dopune nalaza i mišljenja od 21. rujna 2015. stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da razlika između plaće koja bi tužitelju trebala biti obračunata i isplaćena po Ugovoru o radu i osnovicama plaće iz KU-a od one koja mu je stvarno obračunata za razdoblje od siječnja 2011. do travnja 2014. ukupno iznosi 83.441,17 kn bruto; da iz drugog dodatnog nalaza i mišljenja od 15. ožujka 2016. stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi: da ako se utvrdi da se trebaju primjenjivati osnovice kako je predložio tuženik, razlika između plaće koja je tužitelju trebala biti obračunata i isplaćena po Ugovoru o radu i osnovicama plaće iz KU-a, odnosno po najnižim mjesečnim osnovicama utvrđenim po HZMO-u i one koja mu je stvarno obračunata za razdoblje od siječnja 2011. do travnja 2014., ukupno iznosi 71.134,30 kn bruto;

7.1. Nadalje, uvidom u Pravilnik o plaćama prednika tuženika iz svibnja 1995. prvostupanjski sud utvrđuje da je odredbom čl. 4. st. 3 propisano je da Odluku o visini najniže osnovne plaće donosi generalni direktor, da je odredbom čl. 17. propisano je da za sva ostala prava radnika u svezi plaće, naknada plaće i materijalnih prava, koja nisu utvrđena ovim Pravilnikom, neposredno se primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora, a iznose za isplatu utvrđuje generalni direktor. Uvidom u Statut prednika tuženika iz lipnja 2010. prvostupanjski sud utvrđuje da je odredbom čl. 15. ovlaštenje Uprave Društva voditi poslovanje Društva na vlastitu odgovornost. U sklopu ove zadaće uprava Društva napose je dužna, u skladu sa zakonom i ovim Statutom, utvrđivati poslovnu politiku Društva, donositi planove u sklopu provođenja utvrđene poslovne politike, utvrđivati organizaciju Društva, voditi operativno poslovanje, voditi poslovne knjige Društva i izvješćivati druge organe Društva, te u sklopu toga donositi potrebne odluke i opće akte, ako to zakonom ili ovim Statutom izrijekom nije stavljeno u nadležnosti drugoga organa Društva.

7.2. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da Uprava Društva može donositi potrebne odluke i opće akte, prema čl. 4. Pravilnika o plaćama generalni direktor Društva donosi odluku o visini najniže osnovne plaće, nadalje i odredbom čl. 17. Pravilnika o plaćama st. 2. dano je ovlaštenje generalnom direktoru da temeljem Kolektivnog ugovora utvrđuje iznose za isplatu radnicima, a u slučaju da određena prava nisu utvrđena Pravilnikom neposredno se primjenjuje KU, te je shvaćanja da je sukladno tome generalni direktor Društva imao ovlaštenje donijeti navedene Odluke u odnosu na umanjenje bruto plaća i Odluku o neisplati jednokratnog dodatka određenog čl. 49. KU-a i dara u naravi određenog čl. 64. KU-a, te je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

8. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka.

9. Međutim, djelomično su osnovan žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na tražbinu razlike plaće i jednokratnog dodatka na plaću (regresa).

10. Prema odredbi čl. 138. st. 1. ZS-a propisano je da u tražbine prvog višeg isplatnog reda ulaze tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika nastale do otvaranja stečajnog postupka iz radnog odnosa.

11. U odnosu na tražbinu razlike plaće s osnova umanjenja na temelju Odluka generalnog direktora prednika tuženika, stajalište prvostupanjskog suda da je tuženik na temelju odluka generalnog direktora mogao umanjiti bruto plaću tužitelja nije pravilno jer takva odluka predstavlja jednostranu odluku poslodavca, na koju tužitelj nije dao svoj izričiti pristanak. Unatoč tome što je odredbom čl. 5. st. 4. Pravilnika o plaćama regulirano da generalni direktor tuženika u određenim okolnostima (ako su troškovi veći od ostvarene realizacije) može razmjerno smanjiti masu plaća pa time i svaku pojedinu plaću, to navedenim odlukama direktora ne mijenja karakter - da se radi o jednostranoj odluci prednika tuženika važnoj za položaj radnika. Ovaj sud drugog stupnja prihvaća mogućnost da se poslodavac nađe u takvoj situaciji da u nekom razdoblju svojeg poslovanja ne ostvaruje pozitivne poslovne rezultate, koji onda uvjetuju i nepovoljnu financijsku situaciju, no to je poslodavčev rizik vezan uz njegovu odluku da se bavi određenom djelatnošću, i koji rizik on ne može prebacivati na svoje radnike, pa mu stoga to ne daje pravo da jednostrano bez pregovaranja s drugom ugovornom stranom mijenja odnosno umanjuje plaću radnika.

11.1. Pri tome treba razmotriti i odredbe KU– prije svega odredbe kojima je regulirano pitanje osnovne plaće (čl. 39.) kao plaće za normalan radni učinak, te koje normiraju iznose najniže osnovne plaće (čl. 40.) i odredbu čl. 93. st. 2. kojom je propisano da ako je pravilnikom o radu ili drugim aktom poslodavca neko pravo utvrđeno u manjem opsegu od prava koje proizlazi iz KU-a, primjenjuju se odredbe KU-a. Dakle, temeljem navedenih odredbi KU tuženik nije imao pravo jednostrano umanjiti plaću tužitelja, niti obračunati plaću u manjem iznosu od onog na koji tužitelj ima pravo primjenom odredbi toga kolektivnog ugovora.

11.2. Prema tome, tužitelju sukladno čl. 39. i 40. KU pripada razlika plaće prema dopunskom nalazu vještaka financijske struke od 21. rujna 2015. u iznosu od 69.640,91 kn bruto za razdoblje ožujak 2011.- veljača 2014. (list 250-253 spisa) jer se visina plaće treba izračunati prema iznosu minimalne plaće, kako to osnovano tužitelj tvrdi u postupku, budući da je Zajednički organ za tumačenje odredbi i praćenje primjene KU-a u skladu s čl. 91. KU Odlukom od 18. srpnja 2008., 22. ožujka 2012. i 27. lipnja 2012. uskladio iznos najniže osnovne plaće iz odredbe čl. 40. st. 1. KU (pete izmjene) s iznosom minimalne plaće pa se osnovna plaća tužitelja u smislu odredbi KU-a obračunava primjenom osnovice u visini minimalne plaće. Naime, sukladno Zakonu o minimalnoj plaći („Narodne novine“ br. 67/08, 39/13) i relevantnim propisima o načinu obračuna doprinosa za obvezna osiguranja, minimalna plaća predstavlja osnovicu za obračun tih doprinosa kada je radnik radio, a samo izuzetno za obračun doprinosa koriste se (niže) osnovice propisane Naredbama o iznosima osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja. Tužitelju nadalje pripada razlika plaće do visine njegove osnovne plaće sukladno KU i za vrijeme privremenog prekida rada na koji je upućen Odlukom poslodavca 30. siječnja 2014. Iz citirane Odluke (list 291) proizlazi da je donesena na temelju čl. 87. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13-dalje:ZR) i čl. 50. Pravilnika o radu tuženika, pri čemu je tuženik odredio da radnik prima plaću za to vrijeme u visini najniže osnovne plaće u društvu, što je suprotno čl. 53. KU kojom je određeno da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme kada ne radi zbog prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran kao npr. u slučaju nedostatka sirovina, pogonske energije i slično, u visini osnovne plaće, a niti je Pravilnikom tuženika propisano drugačije, pri čemu okolnost da tužitelj nije pobijao Odluku poslodavca o privremenom prekidu rada nije od utjecaja jer se radi o novčanoj tražbini radnika za čije ostvarenje tužitelj nije trebao prethodno ostvarivati zaštitu svog prava iz radnog odnosa sukladno čl. 129. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13- dalje:ZR/09), kraj činjenice da mu je naknada plaće u visini njegove osnovne plaće zagarantirana Kolektivnim ugovorom. Za navedeno razdoblje kada nije radio tužitelju pripada razlika plaće primjenom osnovice za obračun plaće tužitelja u iznosu najnižih mjesečnih osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja koje su propisane Naredbama o iznosima osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja, koja prema drugom dodatnom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke od 15. ožujka 2016. (list 279-281) za ožujak i travanj 2014. iznosi po 4.527,74 kn bruto za svaki mjesec slijedom čega tražbina tužitelja na ime razlike plaće ožujak 2011.-travanj 2014. iznosi ukupno 78.696,39 kn bruto.

11.3. S obzirom na prednje navedeno, tužitelj neosnovano zahtijeva razliku plaće za ožujak i travanj 2014., kada nije radio, do iznosa od 4.954,50 kn bruto za svaki mjesec prema osnovici u visini minimalne plaće. Također, neosnovan je zahtjev u odnosu na tražbinu razlike plaće za siječanj 2011. u iznosu od 1.673,15 kn bruto i za veljaču 2011. u iznosu od 2.218,11 kn bruto obračunatim u dopuni nalaza i mišljenja vještaka od 21. rujna 2015. budući da je tuženik u postupku osnovano istaknuo prigovor zastare u odnosu na tražbine razlike plaće prije ožujka 2011., jer je do podnošenja tužbe 19. ožujka 2014. protekao rok zastare od tri godine propisan čl. 135. ZR/09.

12. U odnosu zahtjev za isplatu jednokratnog godišnjeg dodatka (regresa), prema odredbi čl. 49. KU, koji obvezuje tuženika, propisano je da radnik ima pravo na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kn godišnje, a koji se dodatak isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu, te je osnovana tražbina jednokratnog dodatka na plaću za 2011., 2012. i 2013. i nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda o neosnovanosti tog dijela zahtjeva tužitelja jer tuženik jednostranom odlukom od 27. travnja 2009. nije mogao anulirati primjenu odredbe čl. 49. KU na način da tužitelju neće isplatiti jednokratni dodatak na plaću. Stoga je osnovana tražbina tužitelja po osnovi jednokratnog dodatka u ukupnom iznosu od 5.400,00 kn.

13. Međutim, u odnosu na tražbinu novčane protuvrijednosti dara u naravi (400,00 kn), zahtjev tužitelja nije osnovan. Naime, prema čl. 49. st. 2. KU radnik ima pravo na dar u naravi u iznosu od 400,00 kn godišnje i slijedom toga sadržaj obveze poslodavca jest predaja dara u naravi pa je zahtjev tužitelja prethodno mogao biti usmjeren samo na obvezivanje tuženika na izvršenje činidbe na koju je obvezan prema sadržaju građanskopravnog odnosa iz kojega je proizašla predmetna obveza, a to je predaja dara u naravi. Zbog toga je zahtjev tužitelja za utvrđenje te tražbine u ukupnom iznosu od 1.200,00 kn s osnove isplate dara u naravi trebalo odbiti kao neosnovan.

14. S obzirom na izloženo, tražbina tužitelja osnovana je za ukupan iznos od 84.096,39 kn/11.161,51 eura dok je u preostalom dijelu do iznosa od 90.041,17 kn/11.950,52 eura zahtjev tužitelja neosnovan.

15. Iz navedenih razloga je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 2. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci 17. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović