Poslovni broj: 3 P-245/2021-15                           

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Draganu Novoselu, u pravnoj stvari tužitelja B. M., iz K., B. c., OIB:…, zastupanog po punomoćnici I. B., odvjetnici u K., protiv tuženika R. A. d.d., M. c., Z., OIB:…, zastupanog po odvjetnicima u OD G. & G.iz Z., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, dovršene 18. rujna 2023. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice S. K., odvjetničke vježbenice kod I. B., odvjetnice iz K. te punomoćnice tuženika M. T., odvjetničke vježbenice u OD G. & G. iz Z., 6. listopada 2023.

 

p r e s u d i o     j e

 

I.              Nalaže se tuženoj R. A. d.d., M. c., Z., OIB:… isplatiti tužitelju B. M., iz K., B. c., OIB:…, na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 711,85 EUR[1] / 5.363,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 0,04 EUR / 0,29 kn od 28.11.2005. pa do isplate

- 1,55 EUR / 11,67 kn od 27.10.2008. pa do isplate

- 3,18 EUR / 23,97 kn od 27.12.2008. pa do isplate

- 4,36 EUR / 32,83 kn od 26.01.2009. pa do isplate

- 4,89 EUR / 36,84 kn od 23.02.2009. pa do isplate

- 3,42 EUR / 25,80 kn od 26.03.2009. pa do isplate

- 3,70 EUR / 27,91 kn od 27.04.2009. pa do isplate

- 11,03 kn / 1,46 EUR od 26.05.2009. pa do isplate

- 0,25 EUR / 1,91 kn od 20.07.2009. pa do isplate

- 1,12 EUR / 8,46 kn od 27.08.2009. pa do isplate

- 1,05 EUR / 7,89 kn od 28.09.2009. pa do isplate

- 0,17 EUR / 1,26 kn od 28.10.2009. pa do isplate

- 1,82 EUR / 13,69 kn od 28.11.2009. pa do isplate

- 3,14 EUR / 23,66 kn od 28.12.2009. pa do isplate

- 5,02 EUR / 37,83 kn od 29.01.2010. pa do isplate

- 4,59 EUR / 34,58 kn od 26.02.2010. pa do isplate

- 7,14 EUR / 53,82 kn od 30.03.2010. pa do isplate

- 6,66 EUR / 50,17 kn od 27.04.2010. pa do isplate

- 7,60 EUR / 57,28 kn od 28.05.2010. pa do isplate

- 15,77 EUR / 118,85 kn od 28.06.2010. pa do isplate

- 14,09 EUR / 106,17 kn od 31.07.2010. pa do isplate

- 19,23 EUR / 144,89 kn od 31.08.2010. pa do isplate

- 17,45 EUR / 131,51 kn od 29.09.2010. pa do isplate

- 14,60 EUR / 109,99 kn od 30.10.2010. pa do isplate

- 20,62 EUR / 155,39 kn od 27.11.2010. pa do isplate

- 28,29 EUR / 213,15 kn od 27.12.2010. pa do isplate

- 22,86 EUR / 172,25 kn od 31.01.2011. pa do isplate

- 24,77 EUR / 186,6 kn od 28.02.2011. pa do isplate

- 22,35 EUR / 168,36 kn od 28.03.2011. pa do isplate

- 22,78 EUR / 171,63 kn od 26.04.2011. pa do isplate

- 33,06 EUR / 249,06 kn od 31.05.2011. pa do isplate

- 34,06 EUR / 256,6 kn od 27.06.2011. pa do isplate

- 42,64 EUR / 321,29 kn od 28.07.2011. pa do isplate

- 38,23 EUR / 288,06 kn od 29.08.2011. pa do isplate

- 33,40 EUR / 251,68 kn od 28.09.2011. pa do isplate

- 32,89 EUR / 247,78 kn od 31.10.2011. pa do isplate

- 32,51 EUR / 244,98 kn od 28.11.2011. pa do isplate

- 34,82 EUR / 262,33 kn od 28.12.2011. pa do isplate

- 36,83 EUR / 277,46 kn od 30.01.2012. pa do isplate

- 37,09 EUR / 279,48 kn od 27.02.2012. pa do isplate

- 35,71 EUR / 269,02 kn od 28.03.2012. pa do isplate

- 36,64 EUR / 276,08 kn od 25.04.2012. pa do isplate

 

II.              Nalaže se tuženoj R. A. d.d., M. c., Z., OIB:… isplatiti tužitelju B. M., iz K., B. c., OIB:…, troškove postupka u iznosu od 1.624,17 EUR / 12.236,93 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. listopada 2023. pa do isplate, na valutu EUR po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.     

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelj B. M.c u tužbi navodi da je 31. ožujka 2025. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj …solemniziran kod javnog bilježnika N.B. M. dana 06.04.2005.g., pod brojem Ou-…kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 12.900,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.  Predmetni kredit tužitelj je u cijelosti otplatio. Navodi da je tužena banka u ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je i protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, 46/2007., 79/2007., dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača). Ističe da je VTS RH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio tako ugovorenu valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i na predmetni sklopljen između tužitelja i tužene. Navodi da se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Z. br. P-…/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda R.H. koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Tužitelj navodi da ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu broj …od dana 31. ožujka 2025., sklopljenog između tužitelja i tužene koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1.) ugovora, ništetne.

 

2.              Nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 19. travnja 2023. (list 126 – 128 spisa) specificirao i postavio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka tako da na ime preplaćenog tečaja u CHF potražuje iznos od 711,85 EUR  / 5.363,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose počam od različitih datuma od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

 

3.              U odgovoru na tužbu (list 29 – 36 spisa) tužena u bitnome navodi da uvodno ističe prigovor mjesne nadležnosti jer smatra da je ugovorena nadležnost stvarno nadležnog suda u Z. jer je sjedište tužitelja u Z., te smatra da je prema općemjesnoj nadležnosti također nadležan Općinski građanski sud u Z.. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-…/17 od 14. lipnja 2018. ne odnosi na tužiteljev ugovor o kreditu, a ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Smatra da je sporna odredba ugovora bila jasna, uočljiva i razumljiva te nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja ugovora je tužitelju uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, te je predmetni ugovor solemniziran i od strane javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Smatra da je potrebno ispitati savjesnost tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Smatra da obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva uopće nije dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Podredno ističe da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje vođenje postupka. naime tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Nadalje smatra da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a ono što je objektivno dovelo tužitelja u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito, jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u kratkom vremenu što nitko nije mogao predvidjeti. Smatra da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti te naložiti tužitelju da naknadi prouzročeni parnični trošak.

 

4. 1.              U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 6-13 spisa), početni otplatni plan (list 14-17 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 18-22 spisa), u presudu Trgovačkog suda u Z. broj P-…/12 te u presudu VTS-a RH, broj: Pž-…/17 od 14. lipnja 2018., u nalaz i mišljenje vještaka s pripadajućom dokumentacijom (list 120-124 spisa), saslušan je tužitelj B. M. (list 177-178 spisa), izvršen je uvid u sudsku praksu navedenu u odgovoru na tužbu i izvršen je uvid u promotivne uvjete (list 44-46).

 

4.2.              Sud nije provodio dokaz saslušanjem javne bilježnice N. B. M., jer izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno za vođenje ovog postupka, a nije proveden dokaz niti saslušanjem svjedokinje S. N., jer je tuženik na ročištu od 29. studenog 2022. i sam odustao od izvođenja tog dokaza.

 

5.              Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

 

6.1.              O prigovoru mjesne nenadležnosti.

 

6.2.               U odgovoru na tužbu, tužena je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

 

6.3.              Sud nije prihvatio kao osnovan prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženoj.

 

6.4.              Naime, u konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti  Zakon o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP).

 

6.5.              Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

6.6.              Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

 

6.7.              U konkretnom slučaju ispunjeni  su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

 

6.8.              Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužena sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

 

6.9.              Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u ZZP, pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

 

6.10.              Člankom 49. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stavkom 1. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

6.11.              Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je navedeno 19 točaka među kojima se pod brojem 19 navodi odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

 

6.12.              Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

6.13.              Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu O. G. E.S. i S. E. S. v R. M. Q. i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

6.14.              Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tužene zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

 

6.15.              Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

             

6.16.              Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

7.1.              O predmetu spora.

7.2.              Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

 

7.3.              Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove  čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝, broj: 95/06 i dr. – dalje: ZOO).

 

7.4.              U postupku je utvrđeno i nije sporno:

-          da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tužena kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu dana 31. ožujka 2005. (list 6-13 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 12.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja automobila,

-          da se tužitelj obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

-          da je ugovorena promjenjiva redovna kamatna u visini od 5,55% godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 2. ugovora).

 

7.5.              Nesporno je da je tužena u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu,  te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

 

7.6.              Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-…/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-…/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-…/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Z. broj: P-…/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-…/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-…/18 od 3. 9. 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je  vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

 

7.7.              Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Z. broj: P-…/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. od 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

7.8.              Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj:  41/14 – dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog  zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

             

7.9.              Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138 a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

7.10.              Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

7.11.              Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe, tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-…/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-…/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

 

7.12.              Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Z. iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, te je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Z.utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

 

7.13.              U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo.

 

8.1.              Prigovor zastare nije osnovan.

 

8.2.              U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj podnio 7. travnja 2021.,

- da je presuda Trgovačkog suda u Z. broj: P-…/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

 

8.3.              Odredbom čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

 

8.4.              Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

 

8.5.              Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

 

8.6.              Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Z. (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-…/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-…/2017 dana 14. lipnja 2018. godine zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

 

8.7.              O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH broj: Rev-…/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u O. broj: Gž…od 29. lipnja 2017.) gdje je odlučeno o zahtjevu za povrat preplaćene kamate upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja ˝predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?˝.

 

8.8.              U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: ˝pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe˝.

 

8.9.              U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

 

8.10.              Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 7. travnja 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Z. postala pravomoćna i u odnosu na kamatu) tj. 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Z. postala pravomoćna u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku jer je ovdje utužena razlika u valuti pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

 

9.              Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D. J. iz D. d.o.o. K., a zadatak vještaka bio je:

 

- utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosima i ukupno.

 

10.1.              Iz nalaza vještaka (list 120-124 spisa) proizlazi:

 

- da je ugovorena kamatna stopa bila 5,55% godišnja, promjenjiva (čl. 2. ugovora), rok otplate je 84 mjeseca, način otplate je mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju pri isplati kredita (čl. 7. ugovora).

 

- da je na dan isplate kredita srednji tečaj CHF po tečajnoj listi kreditora iznosio 4,782009 HRK/CHF.

 

10.2.              Na osnovu svog nalaza vještak je utvrdio da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 3.757,85 kn. Ukupni iznos tečajnih razlika čine negativne tečajne razlike u iznosu od 1.605,65 kn nastale u trenutku kada je tečaj bio povoljniji za tužitelja – niži od početnog tečaja na dan korištenja kredita) i pozitivne tečajne razlike u iznosu od 5.363,50 kn nastale u trenutku kada je tečaj bio nepovoljniji za tužitelja – viši od početnog tečaja na dan korištenja kredita. Pojedinačni iznosi razlika prikazani su u stupcu 19 tablice u kunama, te u stupcu 20 tablice u eurima, u prilogu ovog nalaza.

 

11.              Nalaz vještaka dostavljen je strankama te tužitelj nije imao prigovore na isti.

 

12.              Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz vještaka te je u skladu s nalazom vještaka specificirala tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 711,85 EUR/ 5.363,50 kn, dakle bez odbijanja negativnih razlika. S druge strane tuženik navodi da nema prigovora  na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit.

 

13.               Sud nije provodio dokaz saslušanjem financijskog vještaka D. J., obzirom da na izračun vještaka stranke nisu imale prigovora, a primjedbe koje je tuženik iznio bile su isključivo pravne prirode.

 

14.              Sud je u cijelosti prihvatio iskaz vještaka, budući je isti jasan, precizan, objektivan, stručan te je vještak nalaz i mišljenje dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud.

 

15.              Tužena u osnovi prigovara pravnoj ocjeni spora prema kojoj je financijski vještak izradio nalaz i mišljenje. Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer je isti izrađen jasno, precizno, objektivno, stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju  je dao ovaj sud.

 

16.              Tužitelj je kao što je naprijed navedeno, u skladu s nalazom vještaka, postavio i precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 711,85 EUR/ 5.363,50 kn (za preplaćeni tečaj zbog rasta CHF), na koje iznose traži zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos počam od dospijeća tj. od plaćanja pa do isplate, a kako mu kamata i pripada u smislu odredbe čl. 1115. st. 1. ZOO-a tj. tužena kao nepošteni stjecatelj dužna je zakonske zatezne kamate platiti od dana stjecanja.

 

17.               Iako je sud u ovom postupku, a isključivo radi potpunog i preciznog utvrđenja činjeničnog stanja izvještačio i utvrdio i negativne razlike koje su nastale radi promjene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na HRK, usvojen je tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, bez uračunavanja negativnih razlika obzirom da u odnosu na iste tužena u ovom postupku nije postavila nikakav zahtjev, dakle niti protutužbu niti prigovor o prijeboju, pa sud smatra da bez postavljenog zahtjeva tuženiku ne može priznati negativne razlike i za to  umanjivati tužbeni zahtjev tužitelja. Sud smatra da tuženik nije time podmirio dio dugovanja pa da bi sud to uzeo u obzir kao utvrđeno činjenično stanje bez valjanog zahtjeva tuženika, već da to potraživanje predstavlja posebno potraživanje, potpuno jednako kao i ono tužitelja i kao takvo zahtjeva valjano postavljeni zahtjev, kao što je i tužitelj morao postaviti valjani zahtjev. Naime, ovako bez zahtjeva sud bi priznanjem negativnih iznosa dosudio tuženiku nešto što nije niti traženo, a bez valjanog zahtjeva onemogućio bi tužitelja da stavi prigovor zastare na to potraživanje. Naime, ti negativni iznosi su u zastari i sa valjanim prigovorom radi prijeboja ili protutužbom jer se u odnosu na tuženika i njegovo potraživanje ne primjenjuje kolektivna presuda. Trenutak susreta / konfrontacije međusobnih tražbina s osnova tečaja je trenutak pravomoćnosti kolektivne presude za valutu iz 2018. To je trenutak kada su stranke međusobno mogle međusobno konfrontirati tražbine s osnova promjenjivog tečaja. No, do tog trenutka tražbina banke je bila u zastari jer niži tečaj datira iz perioda do kraja 2008., u odnosu na što tužba u kolektivnom sporu ne prekida zastarijevanje jer je tužba podnesena isključivo u ime i korist potrošača te banke ne mogu uživati benefite kolektivne tužbe koja je podnesena protiv njih. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta je zastara samo u odnosu na potrošače i njihove tražbine, dok je u odnosu na banke cijelo vrijeme ostala neprekinuta. I zato u trenutku pravomoćnosti presude za valutu 2018., već je nastupila zastara za niži tečaj iz perioda od 2004-2008.

 

18.               Ovakovo pravno shvaćanje zauzeo je i Županijski sud u S. u svojoj presudi broj Gž-…/21 gdje navodi  slijedeće: „Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice.“

 

19.               Radi iznesenog proizlazi da bi sud ako uračuna negativne razlike, onemogućio tužitelja da prigovori zastari, a istovremeno bi bez postavljenog zahtjeva dosudio i negativne razlike u korist tuženika, a što bi bilo neosnovano.

 

20.1               Prigovor kojim se tuženik protivi preinaci tužbenog zahtjeva i djelomičnom povlačenju tužbe je neosnovan jer je tužitelj samo specificirao i uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, pri čemu ne postoji niti preinaka tužbenog zahtjeva u odnosu na utužene kamate jer je kamate tužitelj utužio već u tužbi i to od svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a na isti način je zatražio zatezne kamate i u konačnom postavljenom tužbenom zahtjevu, odnosno od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, sukladno nalazu vještaka. U konkretnom slučaju sud je primijenio odredbu članka 191. stavka 1. Zakona o parničnom postupku gdje je propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2. propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti. Stavkom 3. propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

 

20.2 U ovom postupku je tužitelj B. M. smanjio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja specifikacijom tužbenog zahtjeva, sa iznosa od 11.000,00 kuna na iznos od ukupno 5.363,50 kuna (711,85 EUR) pa se temeljem članka 191. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ima smatrati da tužba nije preinačena jer je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, radi čega tužena neosnovano navodi da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe i preinaci tužbe te se tome protivi. Naime, u trenutku podnošenja tužbe se niti ne može s potpunom sigurnošću navesti točan tužbeni zahtjev jer je isto moguće tek nakon što vještak, kojeg će odrediti sud, provede financijsko vještačenje. U konkretnom slučaju se ne radi o nikakvom izričitom povlačenju dijela tužbe već o smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno specifikaciji u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, a temeljem iste činjenične i pravne osnove.

 

21.              Budući da je tuženi tijekom postupka isticao da je s tužiteljem B. M. pojedinačno pregovarao o  uvjetima sklapanja ugovora o kreditu, sud je na tu okolnost proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

 

22.1.              Tužitelj B. M. u svom iskazu (list 177 – 178 spisa) navodi da je predmetni kredit sam sklopio u auto kući Z. prilikom kupnje novog automobila marke R.M. 2005. godine, odnosno u auto kući Z. su sve pripremili oko potpisivanja ugovora. Navodi da je polovicu cijene novog automobila platio gotovinom, a za preostali iznos je podigao kredit koji je bio vezan na valutnu klauzulu CHF i koji je bio sklopljen na sedam godina. Navodi da su mu u auto kući ponudili samo kredit u CHF. Nitko mu nije ništa dodatno objašnjavao, u ugovoru je vidio da je ugovorena promjenjiva kamata, ali je mislio da to država regulira, a o CHF mu nije nitko ništa dodatno objašnjavao. Navodi da mislim da je kasnije išao ovjeriti ugovor kod javnog bilježnika gdje mu je samo pročitan, ali da nije dobio nikakva posebna upozorenja ili opaske.

 

22.2.              Cijeneći iskaz tužitelja B. M., sud je isti prihvatio u cijelosti jer je tužitelj iskazivao u skladu sa dokumentacijom koja prileži u spisu.

 

23.              Na temelju provedenih dokaza, a posebno na temelju iskaza tužitelja sud je zaključio da tuženik neosnovano tvrdi da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o sklapanju predmetnog ugovora, jer ta činjenica ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza u ovom postupku. Štoviše, sam tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje S. N. koja je bila predložena upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.              

 

24.              Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je presuditi kao u točki I. izreke presude.

 

25.1.              O troškovima postupka.

             

25.2.              Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, pa je tuženik dužan tužitelju platiti troškove postupka u cijelosti jer je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom. 

 

25.3.              Trošak tužitelja B. M. sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 199,00 EUR, za zastupanje na ročištu od 29. studenog 2022. u iznosu od 199,00 EUR, za zastupanje na ročištu od 18. rujna 2023. u iznosu od 149,25 EUR, za zastupanje na ročištu za objavu presude od 06. listopada 2023. u iznosu od 74,66 EUR. Za sastav obrazloženog podneska od 16. lipnja 2021. u iznosu od 199,00 EUR, za sastav obrazloženog podneska od 17. travnja 2023. u iznosu od 149,25 EUR. Na navedeni iznos je valjalo obračunati PDV po stopi od 25 % koji iznosi ukupno 242,54 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,08 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR što ukupno iznosi 1.624,17 EUR/12.236,93 kn. Nije priznat trošak objave presude tužitelju u iznosu od 99,50 EUR već u iznosu od 74,66 EUR, obzirom da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na iznos od 5.363,50 kuna pa sukladno Tbr. 9 toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odvjetniku pripada 50% nagrade od 75 bodova što iznosi 74,66 EUR.

             

24.              Slijedom svega iznesenog presuđeno je kao u izreci.

 

U Karlovcu, 6. listopada 2023.

 

                                                                                                                              Sudac: Dragan Novosel

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda  mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

 

Dostavljeno: