Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1252/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Glavaš & Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-483/2024-60 od 6. lipnja 2025., na sjednici vijeća 17. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-483/2024-60 od 6. lipnja 2025. u točkama I., II., III., IV. izreke i dosuđujućem dijelu točke V. izreke za iznos od 2.904,81 euro sa zateznim kamatama.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu točke V. izreke za iznos od 140,69 eura (preko iznosa od 2.904,81 euro do iznosa 3.045,50 eura) sa zateznim kamatama na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 140,69 eura sa zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-483/2024-60 od 6. lipnja 2025. u točki I. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 2. Ugovora o [broj kredita] od 7. svibnja 2008., u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja, kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 36.734,03 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tuženice, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke. Točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 7. Ugovora o [broj kredita] od 7. svibnja 2008., kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o [broj kredita] od 7. svibnja 2008., te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 479,17 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i s tijekom kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 9.034,07 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose i s tijekom kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.045,50 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

1.1. Rješenjem sadržanim u istom otpravku s prvostupanjskom presudom u točki I. izreke dopuštena je preinaka tužbe kako je to tužitelj učinio 14. veljače 2022., podneskom od 9. rujna 2022. te podneskom od 21. rujna 2022. tako da umjesto ukupnog iznosa isplate od 70.648,00 kn/9.376,60 eura, na ime ništetnih odredbi vezanih za ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sada potražuje ukupni iznos od 71.676,63 kn/9.513,12 eura. Točkom II. izreke rješenja utvrđeno je da je tužitelj djelomično povukao tužbu u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim čl. 9. ugovora o kreditu kojim je ugovorena prijevremena otplata kredita.

2. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu i rješenja u točki I. izreke, kojim se dopušta preinaka tužbe, žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

6. U postupku nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 7. svibnja 2008. na temelju kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 36.734,03 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema kreditorovom srednjem tečaju važećem za valutu ugovora na dan korištenja te da je kredit zaključen na rok otplate od 84 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora iznosila 6,75%, s tim da je člankom 2. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se tako promjenjiva kamatna stopa utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nije sporno da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala, na način da je sa početno ugovorene od 6,75% od 1. ožujka 2009. iznosila 7,75%, pri čemu je anuitet od početno ugovorenog od 462,23 CHF, porastao na 482,16 CHF; od 1. srpnja 2011. iznosila je 7,50% s anuitetom od 478,21 CHF, od 1. listopada 2011. iznosila je 6,75% s anuitetom od 466,78 CHF, a od 1. lipnja 2014. iznosila je 6,74% s anuitetom od 466,65 CHF. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje nespornim da je odluku o promjenama kamatnih stopa donosila uprava tuženika na svojoj sjednici te da u istim odlukama ni na koji način nisu navedeni parametri zbog kojih se u pojedinom razdoblju kamatna stopa povećava ili snižava, nego se samo navodi novi iznos kamatne stope i datum od kada će se primjenjivati tako izmijenjena kamatna stopa. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke te prijepisa financijsko-knjigovodstvene kartice utvrđeno je da je prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,75% godišnje, mjesečni anuitet za otplatu predmetnog kredita iznosio 462,23 CHF, a da bi se potom zbog promjena stope ugovorene kamate i visine tečaja tijekom vremena mijenjao iznos anuiteta koji je tužitelj bio u obvezi plaćati na način da je kod primjene kamatne stope od 7,75% isti anuitet iznosio i do 482,16 CHF mjesečno. Prvostupanjski pri tom utvrđuje na temelju sadržaja iskaza tužitelja i ugovora o kreditu da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba i da mu je kredit odobren kao namjenski kredit sa svrhom kupnje novih vozila Hyundai auto Zagreb d.o.o., te da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

7. Razmatrajući ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u primjeni odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje: ZZP/03), kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te cijeneći da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača, s obzirom da je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa da je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. Zbog toga da je u takvoj situaciji korisniku kredita potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Nadalje, da je tako formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što da je i učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega da je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. Pritom prvostupanjski sud cijeni da je već iz samog ugovora o kreditu vidljivo da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu te da je sporna odredba čl. 2. unaprijed formulirana i da prema tome nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja između stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na tu odredbu. Slijedom toga, prvostupanjski sud smatra da je navedena odredba čl. 2. ugovora o kreditu nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega da je ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

8. U odnosu na pitanje ništetnosti valutne klauzule, prvostupanjski sud smatra nespornim da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali da samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući da je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te da s time potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze. Stoga zaključuje da je ništetna i ugovorna odredba u dijelu čl. 7. gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, primjenom citiranih odredbi ZZP/03.

9. Pritom je prvostupanjski sud prilikom ocjene ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

10. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuiteta kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita kao i ugovorene kamatne stope od 6,75% godišnje, te da po osnovi preplaćene razlike kamata iznosi 479,17 eura te po osnovi preplaćenog tečaja 9.034,07 eura.

11. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 215. i 225. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 -dalje: ZOO, cijeneći da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela budući da je tužba podnesena 27. svibnja 2019.

12. Prije svega, tuženik određenim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost rješenja prvostupanjskog suda kojim je dopustio preinaku tužbe pozivom na čl. 190. st. 2. ZPP-a, za koje utvrđenje je prvostupanjski sud naveo opravdane razloge u točkama 6., 7. i 8. obrazloženja, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud. Stoga je žalbu tuženika u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

13. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

14. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev.

15. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije pružio primjereno obrazložene dokazne prijedloge, niti dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi: „Utvrđuje se da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d.postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtoužena Raiffeisenbank Austria d.d.kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ujedno cijeneći da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi postojao informirani tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu odnosno spornih ugovornih odredbi, ništetne su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

17. U odnosu na žalbeni navod kojim se tužitelju osporava status potrošača, treba navesti da iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba, da se u ugovoru ne spominje ni obrt, niti trgovačko društvo u vlasništvu tužitelja, naprotiv, unesen je podatak da je korisnik kredita zaposlen u ..., a namjena ugovora je kupnja automobila pa je slijedom toga pravilno ocijenjeno da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. ZZP.

18. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81. i 87. ZZP/03, s time da u primjenu dolaze odredbe čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a koje na istovjetan način reguliraju pojam i posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplaćeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, te po osnovi ništetne valutne klauzule jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

19. Žalbeni navod tuženika kojim prigovara da ne postoji pravni osnov za podnošenje ove tužbe zbog činjenice da tužitelj tužbom zahtijeva isplatu, a ne naknadu štete u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a nisu prihvaćeni. Naime, iako je odredba čl. 502.c ZPP-a tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a od 1. rujna 2019. izmijenjena u smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana i riječ ''ili isplatu'', neovisno o tome, kada je netko nešto stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao ovdje tuženik, tada je prema odredbama ZOO-a koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan drugoj strani vratiti sve što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu, što tužitelj i zahtijeva u ovom sporu.

20. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju, visinu kojeg je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

21. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

22. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, niti u odnosu na preinačeni dio jer zahtjev i u tom dijelu proizlazi iz iste činjenične osnove kako je određen već u tužbi.

23. Neosnovano tuženik žalbom osporava odluku prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

24. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23), osim u odnosu na odmjereni trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 140,69 eura. Prije svega, neosnovano tuženik u žalbi iznosi stajalište da je zbog toga što je tužitelj tijekom postupka povukao tužbu u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita ostvario pravo na naknadu troškova postupka u primjeni čl. 158. st. 1. ZPP-a, ponajprije jer tuženik nije postavio određeni zahtjev za naknadu tog troška, niti proizlazi da su u vezi tog zahtjeva tuženiku nastali posebni troškovi. U vezi troškova sudskih pristojbi koje su odmjerene tužitelju, tuženik neosnovano prigovara da tužitelju nisu mogli biti odmjereni troškovi sudske pristojbe na tužbu, jer da je kao potrošač oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, budući da je tužitelj podmirio sudsku pristojbu na tužbu 28. ožujka 2019. te je njegova pristojbena obveza nastala prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sudskim pristojbama od 5. svibnja 2023. ("Narodne novine" br. 51/23) kojim su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja pristojbi, međutim u odnosu na trošak sudske pristojbe na presudu iz stanja spisa ne proizlazi da je tužitelj u ranijem tijeku postupka nakon donošenja presude od 30. prosinca 2022. bio izvrgnut tom trošku pa je zahtjev tužitelja u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovan.

25. Slijedom navedenog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

26. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe budući da je u žalbenom postupku uspio u odnosu na sporedno potraživanje s osnova troškova postupka u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

27. Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu točke V. izreke i prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke nisu pobijani te ostaju neizmijenjeni u tom dijelu.

U Rijeci 17. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović