Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -1279/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4995/2024-29 od 31. ožujka 2025., na sjednici vijeća 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4995/2024-29 od 31. ožujka 2025. u točki II. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 7 a) i b) Ugovora o [broj kredita] od 2. 3. 2007., sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu koji glasi „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...", te u točkama III., IV., V. i VI. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke te u dijelu točke II. izreke kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] od 2. 3. 2007. u čl. 7a) u dijelu koji glasi: „..CHF 21.915,32..." te u čl. 7b) u dijelu koji glasi: „...CHF 6.971,88“, te se sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o [broj kredita] od 2. 3. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 28.887,20 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja", te za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o [broj kredita] od 2. 3. 2007. u čl. 7a) u dijelu koji glasi: „..CHF 21.915,32..." te u čl. 7b) u dijelu koji glasi: „...CHF 6.971,88“.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba 1. /prvo/ IZNOS KREDITA Ugovora o [broj kredita] od 2. 3. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 28.887,20

(dvadesetosamtisućaosamstoosamdesetsedam švicarskih franaka i dvadeset centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."

1.1. U točki II. izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredbe 7. /sedmo/ NAČIN OTPLATE pod a) Ugovora o [broj kredita] od 2. 3. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...CHF 21.915,32..." te u dijelu koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..." te je utvrđeno da je ništetan dio odredbe 7. /sedmo/ NAČIN OTPLATE pod b) Ugovora o [broj kredita] od 2. 3. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...CHF 6.971,88 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..."

1.2. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.961,16 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose s dospijećem pobliže opisanim u toj točki izreke.

1.3. U točki IV. izreke je utvrđeno da je ništetan dio odredbe 2. /drugo/ KAMATNA STOPA Ugovora o [broj kredita] od 2. 3. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi: „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

1.4. Točkom V. izreke je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.807,06 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose s dospijećem pobliže opisanim u toj točki izreke.

1.5.Točkom VI. izreke je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.461,74 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti citiranih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 2. ožujka 2007. te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da su odredbe predmetnog ugovora ništetne u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) i promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i stoga smatra da ostvaruje pravo na isplatu iznosa koji je tuženik neosnovano stekao, pozivajući se na obvezujući učinak presuda donesenih u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bio i tuženik, te mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, čl. 81. i 87. ("Narodne novine" br. 96/03-dalje:ZZP/03).

6. U postupku je utvrđeno da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) i promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, s time da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao, kao i početna kamatna stopa od 5,20% odlukom tuženika. Cijeneći sadržaj ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, prvostupanjski sud navodi da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 26. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) te da ista mora biti odrediva u smislu odredbe čl. 272. ZOO-a, stoga da već samim time odredba ugovora koju koristi banka a na temelju koje se cijena određuje odnosno mijenja prema jednostranoj odluci banke bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, predstavlja postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa kraj činjenice da stranke nisu ugovorile elemente – parametre na temelju kojih banka ima pravo promijeniti kamatnu stopu, zaključuje da ta ugovorna odredba koja se veže uz jednostranu odluku banke je ništetna. Pritom prvostupanjski sud smatra da ugovor treba tumačiti i primjenom čl. 320. ZOO-a u korist tužitelja, kraj činjenice da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, odnosno tuženik, a da tužitelj nije mogao pregovarati o tome, kao i da je ugovorena kamatna stopa ovisila o odluci banke bez da su pritom ugovoreni relevantni kriteriji za takvu odluku i da je tužitelj upoznat s time. Slijedom toga, stajalište je suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja s obzirom da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a da je tuženik putem navedene ugovorne odredbe potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu te da je isto suprotno čl. 247. ZOO-a, te konačno da je odredba iz čl. 2. i 7. ugovora o kreditu protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a i prema tome ništetna u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a.

7. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatio iznos od 50.995,25 kn te je zaključio da mu pripada pravo na povrat tog iznosa, sukladno čl. 323. ZOO-a.

8. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare uz shvaćanje da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, da je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 prekinuta zastara predmetne novčane tražbine i da rokovi zastare ponovo počinju teći od pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu pa tako u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamate od 13. lipnja 2014., odnosno ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018., te da predmetna tražbina nije zastarjela u roku propisanom čl. 225. ZOO-a s obzirom da je tužba podnesena 30. svibnja 2019.

9. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka.

9.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a prekoračenjem tužbenog zahtjeva zbog toga što prvostupanjski sud u postupku nije odlučio o preinaci tužbe u podnesku tužitelja od 18. siječnja 2021. Nastavno treba navesti, iako sud prvog stupnja nije izričito dopustio preinaku tužbe, koja je uslijedila povećanjem tužbenog zahtjeva u pogledu tražbine po osnovi jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule, pravilno je primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, sudeći sukladno tom zahtjevu, sadržajno prihvatio tu preinaku jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu (bez provedenog vještačenja) u ranijem stadiju postupka, do zaključenja prethodnog postupka.

10. Protivno žalbenim navodima, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke, pri čemu je pravilno sadržajno primjenom čl. 502. c. ZPP- a cijenio i direktni i obvezujući učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao poseban zakon u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema odredbi čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je bila lako uočljiva. Nadalje, proizlazi da je u toj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu sa svojim važećim Odlukama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je potrebno ocijeniti je li sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču te posljedično tome je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

14. Pri tome je za navesti da okolnost da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema Odlukama kreditora, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nerazumljiva. Naime, tom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za akt tuženika, s time da se neprijeporno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje su stručnjaci u području bankarskog poslovanja, imajući na umu da je tuženik tu promjenu u Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom u to vrijeme odredio u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, slijedom čega se može zaključiti da te odluke koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Pri tom, tuženik, na kojem je teret dokaza, u postupku nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao procijeniti učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi

16. U vezi toga treba nadalje navesti da je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Pored toga, unošenjem u ugovor o kreditu neodređene formulacije u odnosu na promjenu kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog suda je suprotno načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se sudionici ugovornog odnosa dužni pridržavati (čl. 4. ZOO-a) te je na taj način tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

17. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i nastavno zahtjev za isplatu na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik osnovano u žalbi prigovara da je pobijana presuda u tom dijelu zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da su u presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama na temelju kojih je prvostupanjski sud izveo zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, to ipak ne daje osnove za donošenje povoljnije odluke za žalitelja, što je ovaj sud utvrdio u primjeni odredbe čl. 373. a. st. 1. toč. 2. ZPP-a.

18. Tuženik je radi utvrđenja da je tužitelju dao informacije o prirodi i rizicima ugovaranja valute obveze u CHF, dakle radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. predložio dokaz saslušanjem tužitelja i dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika ABC iz Zagreba u vrijeme solemnizacije predmetnog Ugovora o kreditu i svjedokinje AA od kojeg potonjeg dokaza je odustao u ponovljenom postupku, te je dostavio promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. (promotivni uvjeti) koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

19. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je među inim bankama i ovdje tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Prema sadržaju predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je predmetna odredba čl. 7. koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, tj. da je bila lako uočljiva, kao i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se otplata anuiteta za dio glavnice od 21.915,32 CHF i preostalog dijela glavnice u iznosu od 6.971,88 veže za srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća te je u tom smislu ta odredba jasna. Međutim, tužitelj u iskazu negira da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo, navodi da je ugovor sklopljen u auto kući radi kupnje automobila i bio je unaprijed pripremljen. Tvrdnje tuženika da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi jer da je tužitelj imao mogućnost izabrati kunski kredit ili kredit u eurima, prema promotivnim uvjetima banke u kojima su prikazani primjeri obračuna kredita građanima za kupnju automobila, u kunama, eurima i švicarskim francima, ne mogu se prihvatiti. U promotivnim uvjetima navedeni su osnovni uvjeti kredita za kupnju novih i rabljenih vozila, kamate za kredite uz valutnu klauzulu u CHF, valutnu klauzulu u eurima i redovne kamate za kredite u kunama, troškovi obrade i osiguranja kredita, trošak provedbe osiguranja, korištenja kredita, način otplate kredita i modeli otplate kredita, dakle navode se mogućnosti kreditiranja s valutom obveze u CHF, EUR i bez valute obveze, no isti ne sadrže nikakve informacije o rizicima koje potrošač objektivno može očekivati zbog ugovorene valute obveze u CHF. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Konačno, u odnosu na dokazni prijedlog saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, koji dokaz nije proveden u postupku, za navesti je da se izvođenjem ovog dokaza ni ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF.

21. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrđuje da je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora, te je stoga i ova ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 87. u vezi s čl. 81. st. 1. ZZP/03.

22. Pri tome, pozivanje tuženika na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti spornih odredaba Ugovora, s time da ništetnost tih odredaba ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor može opstati bez njihove primjene s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Treba istaknuti da sukladno čl. 327. st. 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Neosnovano tuženik iznosi i prigovore kojima upire na odredbu čl. 326. ZOO-a (koja propisuje mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, suprotno shvaćanju tuženika, ne radi o zabrani manjeg značaja.

23. S obzirom da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, tužitelju s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, te po osnovi ništetne valutne klauzule jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, koja na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke iznosi 13.615,28 kn/1.807,06 eura[1] u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te 37.379,97 kn/4.961,17 eura u odnosu na valutnu klauzulu.

24. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je izračunom preplate prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi izmijenjen ugovorni odnos između stranaka na način da je ugovorena promjenjivu kamatna stopa zamijenjena fiksnom kamatnom stopom, jer je tužitelj, a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi parametri od kojih će zavisiti promjena kamatne stope, jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja kredita, dok buduća kamatna stopa u samom ugovoru o kreditu nije bila ni određena, niti odrediva, a time niti razumljiva, pa je zbog navedenog, a ne zbog zabrane ugovaranja promjenjive kamatne stope, iznos koji je tuženik stekao na temelju ništetne odredbe obračunat po jedinoj egzaktno utvrđenoj kamatnoj stopi, koju tuženik pogrešno kvalificira kao fiksnu kamatnu stopu.

25. U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ponavlja u žalbi, treba navesti da je već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

26. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe 30. svibnja 2019, u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, niti u odnosu na preinačeni dio jer zahtjev i u tom dijelu proizlazi iz iste činjenične osnove kako je određen već u tužbi.

27. Tuženik je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja sukladno čl. 1115. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

28. Međutim, pazeći na pravilnost primjene materijalnog prava po službenog dužnosti i u okviru žalbenih navoda, utvrđeno je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u odnosu na odobreni iznos kredita tužitelju (čl. 1. ugovora) i u odnosu na glavnicu od 21.915,32 CHF prema kojoj se određuju anuiteti i glavnicu- posebni obrok od 6.971,88 CHF (dio čl. 7. a) i b) ugovora).

28.1. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu i nespornih utvrđenja u postupku proizlazi da je u čl. 1. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.887,20 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, te je u čl. 7. uređen način otplate tako da se naznačeni iznos kredita otplaćuje na način a) dio glavnice kredita u iznosu od 21.915.32 CHF otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te b) preostali iznos glavnice kredita od 6.971,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate zajedno sa zadnjim anuitetom.

28.2. Naime, tužitelj svoj zahtjev u postupku temelji na tvrdnji da su nepoštene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika i u odnosu na valutnu klauzulu, imajući u vidu presuđenje u predmetnom kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, dok sadržaj prethodno citiranih ugovornih odredbi, u odnosu na odobreni kredit tužitelju i način isplate odobrenog kredita prema danoj glavnici, ne korespondira tužbenim navodima tužitelja, niti sadržaj procesne građe daje osnova za zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je upravo prema odredbi čl. 1. ugovora temeljio tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorene valutne klauzule vraćanja kredita u švicarskih francima u visini razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita i onog koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta, pa je stoga takav tužbeni zahtjev i proturječan usvojenom zahtjevu za isplatu. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Kako je riječ o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) zbog čega na temelju čl. 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti taj dio tužbenog zahtjeva i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” br. 138/23), koje utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje, pri čemu treba napomenuti da ni djelomično preinačenje prvostupanjske presude u ovom stadiju postupka nije od utjecaja na odluku o trošku. Naime, tuženiku nije odmjeren ni trošak u povodu žalbe jer je u žalbenom stadiju postupka uspio s razmjerno neznatnim dijelom u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

30. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. i 2., čl. 373. toč. 3. i čl. 373.a. st. 1. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 17. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović