Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-559/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6598/2024-9 od 30. prosinca 2024., na sjednici vijeća 17. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6598/2024-9 od 30. prosinca 2024. u točkama I. i II. izreke, te u točki III. izreke za iznos od 856,18 eura sa zateznim kamatama.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u točki III. izreke za iznos od 125,00 eura (preko iznosa od 856,18 eura do iznosa od 981,18 eura) sa zateznim kamatama, te sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 30. studenog 2005. između tužiteljice i tuženika, potvrđenog dana 2. prosinca 2005. po javnom bilježniku Željki Maroslavac iz Zagreba pod br. OU-1971/2005, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 381,59 eura sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2005. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23–dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 30. studenog 2005. kojim je određeno da se tužiteljici kao korisnici kredita naplaćuje naknada prilikom prvog korištenja kredita od 3,30% iznosa kredita.

6. U postupku nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane sklopili predmetni ugovor o kreditu, da je kredit bio u kunskoj protuvrijednosti od 18.232,45 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, da je bila u čl. 3. Ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i da je tužiteljica po ovom osnovu platila tuženiku od iznosa kredita iznos od 381,59 eura.

6.1. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 30. studenog 2005. i iskaz tužiteljice, utvrđuje da je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila ugovor s tuženikom i to za kupnju vozila za osobne potrebe, a da tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno, ni pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, već da je ta odredba Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Slijedom toga, zaključuje da tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, kraj činjenice da se radilo o formaliziranom, tipskom Ugovoru.

6.2. Razmatrajući spornu ugovornu odredbu u primjeni čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) i čl. 87. ZZP/03 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane tuženika o kojoj se nije unaprijed pregovaralo i na koju tužiteljica nije mogla utjecati, te da tuženik u postupku nije dokazao da naknada za obradu kredita koju je naplatio u iznosu od 381,59 eura odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, niti da je tužiteljici jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, slijedom čega zaključuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna, te da tužiteljica sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO/05) ostvaruje pravo na povrat iznosa od 381,59 eura kojeg je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate pozivom na čl. 1115. ZOO/05.

6.3. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok počinje teći tek od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

6.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, nisu proturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7.1. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik smatra da je dospjelost obveze procesna pretpostavka dopuštenosti zahtjeva, naime tuženik u žalbi smatra da je tužbu trebalo odbaciti primjenom čl. 326. st. 1. ZPP-a. Budući da je u ovom sporu dospjelost obveze tuženika nastupila kao materijalnopravna pretpostavka osnovanosti zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove, tuženik u sadržaju svoje žalbe neosnovano ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.c i čl. 326. st. 1. ZPP.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna, zbog čega tužiteljici pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

9.2. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.3. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužiteljice i utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.4. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da se prema ugovoru obračunava u omjeru od 3,30%, te je utvrđeno da je u tom omjeru tužiteljici i naplaćena u iznosu od 381,59 eura, međutim ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 3,30% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru o čemu tužiteljica nije mogla pregovarati, dakle pregovarati o visini, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužiteljici, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužiteljici odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

9.5. Pozivanje tuženika u žalbi da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, imajući na umu visinu naknade od 381,59 eura, ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje: ZOO/91) nije bilo predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

9.6. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

9.7. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 110. ZOO/91 (čl. 328. ZOO/05) ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 104. ZOO/91 (čl. 323. ZOO/05) obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 210.-219. ZOO/91 (čl. 1111. do čl. 1120. ZOO/05), zastara nastupa prema odredbi čl. 360. st. 2. ZOO/91 (čl. 214. st. 2. ZOO/05) protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud i sukladno pravnom shvaćanju donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20.

9.8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata od dana stjecanja primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, koja je istovjetna tada važećoj odredbi čl. 214. ZOO/91. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

10. Tuženik određenim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka tužiteljice koja je donesena u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, osim u odnosu na opravdanost troška odmjerenog za ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura, ali ne iz razloga koje navodi u žalbi, nego zbog toga što punomoćnik tužiteljice nije pristupio na to ročište pa je zahtjev tužiteljice za naknadu tog troška pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a trebalo odbiti kao neosnovan.

11. Stoga je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

12. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer je u žalbenom postupku uspio u odnosu na sporedno potraživanje s osnova troškova postupka i zbog toga nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci 17. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović