Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-120/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec, članice vijeća, u pravnoj stvari IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika TEHNIKA d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 274, OIB: 73037001250, zastupanog po punomoćniku ĐN, mag. iur., zaposleniku tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj PR-9147/2020-49 od 15. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj PR-9147/2020-49 od 15. srpnja 2025.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijeni su zahtjevi tužitelja i to zahtjev za utvrđenje nedopuštenom i nezakonitom Odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu br. 330(2200)/2020. koju je tuženik donio dana 5.listopada 2020. godine i Ugovora o radu br. 22/20-I od dana 5. listopada 2020. godine (točka 1.), zahtjev da se kao dan prestanka radnog odnosa između tuženika i tužitelja odredi dan 20.ožujka 2025. godine (točka 2.), zahtjev za naknadom štete u iznosu od 10.039,44 EUR bruto zbog sudskog raskida ugovora o radu, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate (točka 3.), te zahtjev za naknadom parničnog troška (točka 4.).

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka tužitelju.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora među strankama je zahtjev za utvrđenje nedopuštenom i nezakonitom Odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o koju je tuženik donio dana 5. listopada 2020. godine i Ugovora o radu od dana 5. listopada 2020. godine, uz zahtjev da se kao dan prestanka radnog odnosa između tuženika i tužitelja odredi dan 20.ožujka 2025. godine (dan umirovljenja tužitelja), te zahtjev za naknadom štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

6. Na temelju između stranaka nespornih činjenica, kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, čitanjem svih pisanih isprava te saslušanjem tužitelja i svjedoka ČN i TN u svrhu dokazivanja, prvostupanjski sud utvrdio je u bitnom slijedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika počevši od 24. lipnja 1987., a da je od 1. lipnja 2002. obavljao poslove radnog mjesta rukovoditelja prodajne službe;

- da je u odnosu na tužitelja donesena odluka o otkazu ugovora o radu od 30. siječnja 2018. koja je presudom prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-3154/2018 od 28. listopada 2019. utvrđena nedopuštenom te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad, a temeljem navedene presude tužitelj je kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pokrenuo ovršni postupak Ovr-4133/2021;

- da je Prodajni centar Jankomir, u sklopu kojeg se nalazila prodajna služba gdje je tužitelj bio rukovoditelj, zatvoren 31. listopada 2018., a radno mjesto rukovoditelja prodajne službe je ukinuto Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 26. lipnja 2019.;

- da je tuženik tužitelju 13. listopada 2020. uručio Odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu broj 330(2200)/2020 od 5. listopada 2020. u prilogu koje odluke mu je dostavljena i ponuda za sklapanje ugovora o radu za radno mjesto skladištara;

- da je svojim očitovanjem od 19. listopada 2020. tužitelj odbio ponuđeni ugovor o radu te je ujedno podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o otkazu i ponuđenog ugovora o radu.

7. Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećim stavovima:

- da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom koji obnaša funkciju radničkog vijeća, pa s obzirom da se sindikalni povjerenik u ostavljenom roku nije očitovao, smatra se da nema primjedbi i prijedloga, sve sukladno odredbi čl. 150 st. 6 Zakona o radu („Narodne Novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, 130/23, dalje u tekstu: ZR), slijedom čega sud zaključuje da odluka o otkazu nije ništetna iz razloga predviđenog odredbom čl. 150 st. 12 ZR-a;

- da se ponuda ugovora o radu koja nije prihvaćena ne može sama za sebe osporavati u parničnom postupku, a isto tako da ne utječe na valjanost odluke o otkazu ugovora o radu, budući da se za opravdanost odluke o otkazu moraju ispuniti uvjeti iz čl. 115 st. 1 t. 1 ZR-a jer tuženik kao poslodavac ima samo mogućnost ponuditi ugovor o radu za bilo koje radno mjestu koje je slobodno, a ujedno odgovara kvalifikacijama tužitelja, pri čemu tuženik nije vezan obvezom da se to radno mjesto nalazi u istom platnom razredu i na istoj hijerarhijskoj poziciji kao i ranije radno mjesto tužitelja koje je ukinuto;

- da za rješenje spora nije relevantno postupanje tuženika po pravomoćnoj presudi toga suda poslovni broj Pr-3154/2018 prema kojoj je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na rad, i to na ranije radno mjesto, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto, budući da je u ovom sporu predmet ispitivanja druga odluka o otkazu koja je donesena 5. listopada 2020. u odnosu na drugačije okolnosti;

- da iz odluke glavnog direktora od 12. srpnja 2018. proizlazi da je tuženik donio odluku o ukidanju i zatvaranju prodajnog centra Jankomir, u kojem je nesporno prije donošenja odluke o otkazu tužitelj radio kao rukovoditelj prodajne službe, pa je dakle zbog organizacijskog razloga, a koji je nastao uslijed gospodarskih razloga, prestala potreba za obavljanjem poslova na tužiteljevom radnom mjestu, što predstavlja opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kako je isti predviđen odredbom čl. 115 st. 1 t. 1 ZR-a.

8. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da poslodavac može bez ikakvih ograničenja ponuditi bilo koje radno mjesto radniku za koje je radnik kvalificiran, jer je poslodavcu zabranjeno diskriminirajuće, šikanirajuće i drugo povređivanje dostojanstva radnika kroz neprimjerenu ponudu drugog radnog mjesta, pa je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se uopće ne treba baviti s adekvatnosti ponude. Ističe da je višegodišnja praksa tuženika uvijek bila da se radnicima, u slučaju davanja drugog radnog mjesta, zadržavala ista plaća i davalo radno mjesto istog ranga, što nije bilo u slučaju tužitelja, pa je povrijeđeno dostojanstvo tužitelja nuđenjem niže plaćenog, degradirajućeg i statusno podređenog radnog mjesta, s posve drugačijim radnim zadacima i odgovornostima. Smatra da je ponuda radnog mjesta skladištara pokušaj izigravanja kako pravomoćne presude Pr- 3154/2018, tako i pravomoćnog rješenja o ovrsi, sukladno kojima je tuženik morao tužitelja vratiti na drugačije radno mjesto od ponuđenog, odnosno ono njemu odgovarajuće (a što skladištar svakako nije), pri čemu je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu koji mora dokazati da radnika nije stavio u nepovoljniji položaj od drugih radnika, odnosno da mu nije povrijedio pravo iz radnog odnosa. Smatra da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da nema razloga o odlučnim činjenicama, kao i da izreka iste proturječi razlozima presude, odnosno da su razlozi presude nejasni i proturječni.

9. Ovaj drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. Ispitivanjem presude na navedeni način ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao niti ijednu drugu povredu na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući su u presudi iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, a niti drugim provedenim dokazima.

11. Ispravno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi zaključio da prilikom ocjene dopuštenosti i zakonitosti Odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu br. 330(2200)/2020, koju je tuženik donio dana 05.listopada 2020. godine, nije bilo potrebno ispitivati i adekvatnost ponude izmijenjenog ugovora, koju ponudu tužitelj nesporno nije prihvatio. Naime, tuženik u slučaju postojanja razloga za poslovno uvjetovani otkaz, o čemu je u konkretnom slučaju riječ, prema odredbama važećeg Zakona o radu uopće nije dužan nuditi izmijenjeni ugovor o radu, već to za njega predstavlja samo mogućnost, pa je tuženik dakle, zbog činjenice da je prestala potreba za obavljanjem poslova na tužiteljevom radnom mjestu, mogao samo iskoristiti svoje pravo na otkaz ugovora o radu pozivom na odredbu čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a, i bez da tužitelju nudi ikakvu izmjenu ugovora.

12. Pritom se pogrešno poziva tužitelj na pravila o teretu dokazivanja, jer je na tuženiku kao poslodavcu samo teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu (čl. 135. st. 3.), odnosno u konkretnom slučaju teret dokazivanja činjenice da je zbog organizacijskog razloga, a koji je nastao uslijed gospodarskih razloga, prestala potreba za obavljanjem poslova na tužiteljevom radnom mjestu, što je tuženik tijekom postupka i dokazao, te koje činjenice niti tužitelj svojim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje.

13. U tom smislu prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da je zbog organizacijskog razloga, a koji je nastao uslijed gospodarskih razloga, odnosno jer je PC Jankomir generirao gubitke, prestala potreba za obavljanjem poslova na tužiteljevom radnom mjestu, te je ispravno cijenio iskaze saslušanih svjedoka EN i ŽN, kao i odluku glavnog direktora od 12. srpnja 2018. iz koje proizlazi da je tuženik donio odluku o ukidanju i zatvaranju prodajnog centra Jankomir, odnosno obračun proizvodnje prodajnog centra Jankomir iz kojeg proizlazi da je u listopadu 2018. iskazan gubitak toga prodajnog centra u iznosu od 443.354,42 kn.

14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda tužitelj u svojoj žalbi ne dovodi u pitanje, dapače navedeno i sam potvrđuje u svom stranačkom iskazu, a njegovi se žalbeni navodi iscrpljuju u pokušaju da dokaže antagonizam i tužiteljevo diskriminirajuće i šikanozno ponašanje prema njemu, sve u svezi s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za mjesto skladištara. Međutim navedeno u konkretnom slučaju, nakon ispravnog zaključka prvostupanjskog suda da postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu zbog prestanka potrebe za obavljanjem posla na kojemu je radio tužitelj (poslovno uvjetovani otkaz), iako smeta i vrijeđa tužitelja, za konkretni zahtjev nije bitno. Stoga je u pravu bio prvostupanjski sud kada se nije bavio ocjenom adekvatnosti tuženikove ponude u pogledu izmijenjenog ugovora, koju ponudu tužitelj nesporno nije prihvatio, kao i tužiteljevim tvrdnjama o navodnom pokušaju tuženika da izigra pravomoćnu presudu o vraćanju na rad i pravomoćno rješenje o ovrsi, a žalbeni navodi koji tvrde suprotno su bez pravnog uporišta.

15. Vezano za navode tužitelja koji se odnose na tijek ovršnog postupka koji je tužitelj pokrenuo pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, a radi vraćanja na rad po pravomoćnoj presudi Pr-3154/18, valja istaknuti da je uvidom u navedeni predmet utvrđeno da je dana 9. lipnja 2021. doneseno rješenje kojim se obustavlja ovrha određena rješenjem o ovrsi od 6. kolovoza 2020. poslovni broj Ovr-1986/2020, sve iz razloga jer je ovrhovoditelj podneskom od 18. svibnja 2021. povukao prijedlog za ovrhu, navodeći kako je radni odnos između ovrhovoditelja i ovršenika u međuvremenu prestao, obzirom da je nakon donošenja rješenja o ovrsi ovršenik donio Odluku o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, koju ponudu je ovrhovoditelj odbio, slijedom kojeg odbijanja su nastupile posljedice otkaza ugovora o radu te prestanak radnog odnosa. Stoga u ovom tijeku žalbenog postupka nije više pravno relevantno da li je tužitelj mogao i trebao biti vraćen na rad prije novog otkaza ugovora o radu, jer za vraćanje na rad više ne postoji njegov zahtjev.

16. Konačno žalitelju valja ukazati i da sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se poziva u točki II svoje žalbe, nije primjenjiva u konkretnoj pravnoj situaciji. Naime, za razliku od ranije regulative (iz razdoblja od kada datiraju citirane odluke), kada je poslovno i osobno uvjetovani otkaz bio dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima (čl. 106. Zakona o radu „Narodne Novine“ br. 149/09), više ne postoji obveza poslodavca da uz poslovno uvjetovani otkaz ponudi radniku sklapanje izmijenjenog ugovora o radu. Stoga se pravilno prvostupanjski sud nije upuštao u ocjenu da li se tuženik kod odabira i rasporeda radnika na ponuđeno izmijenjeno radno mjesto rukovodio obvezama poštivanja zabrane diskriminacije po bilo kojem osnovu, jer tužitelj tuženikovu ponudu ionako nije prihvatio.

17. Slijedom navedenog sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

18. Obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 17. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer