Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-1163/2019-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Marti Šimrak Lukavski, odvjetnici iz ZOU Marta Šimrak Lukavski i Sanja Turković u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, [adresa], zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika 3. listopada 2025., 17. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužiteljici CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.937,09 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- iznos od 106,04 EUR od 30. studenoga 2011.,
- iznos od 108,76 EUR od 31. prosinca 2011.,
- iznos od 116,91 EUR od 31. siječnja 2012.,
- iznos od 115,81 EUR od 29. veljače 2012.,
- iznos od 113,50 EUR od 31. ožujka 2012.,
- iznos od 140,67 EUR od 30. travnja 2012.,
- iznos od 117,92 EUR od 31. svibnja 2012.,
- iznos od 113,65 EUR od 30. lipnja 2012.,
- iznos od 114,90 EUR od 31. srpnja 2012.,
- iznos od 113,18 EUR od 31. kolovoza 2012.,
- iznos od 109,26 EUR od 30. rujna 2012.,
- iznos od 113,35 EUR od 31. listopada 2012.,
- iznos od 115,55 EUR od 30. studenog 2012.,
- iznos od 116,34 EUR od 31. prosinca 2012.,
- iznos od 108,22 EUR od 31. siječnja 2013.,
- iznos od 112,66 EUR od 28. veljače 2013.,
- iznos od 164,95 EUR od 31. ožujka 2013.,
- iznos od 112,16 EUR od 30. travnja 2013.,
- iznos od 101,53 EUR od 31. svibnja 2013.,
- iznos od 103,70 EUR od 30. lipnja 2013.,
- iznos od 105,03 EUR od 31. srpnja 2013.,
- iznos od 108,17 EUR od 31. kolovoza 2013.,
- iznos od 111,86 EUR od 30. rujna 2013.,
- iznos od 109,50 EUR od 31. listopada 2013.,
- iznos od 113,47 EUR od 30. studenog 2013.,
- iznos od 113,75 EUR od 31. prosinca 2013.,
- iznos od 125,79 EUR od 31. siječnja 2014.,
- iznos od 99,42 EUR od 28. veljače 2014.,
- iznos od 150,78 EUR od 31. ožujka 2014.,
- iznos od 95,95 EUR od 30. travnja 2014.,
- iznos od 95,43 EUR od 31. svibnja 2014.,
- iznos od 95,52 EUR od 30. lipnja 2014.,
- iznos od 97,52 EUR od 31. srpnja 2014.,
- iznos od 100,67 EUR od 31. kolovoza 2014.,
- iznos od 100,54 EUR od 30. rujna 2014.,
- iznos od 102,79 EUR od 31. listopada 2014.,
- iznos od 100,05 EUR od 30. studenog 2014.,
- iznos od 99,19 EUR od 31. prosinca 2014.,
- iznos od 100,05 EUR od 31. siječnja 2015.,
- iznos od 81,42 EUR od 28. veljače 2015.,
- iznos od 112,23 EUR od 31. ožujka 2015.,
- iznos od 65,22 EUR od 30. travnja 2015.,
- iznos od 60,21 EUR od 31. svibnja 2015.,
- iznos od 64,50 EUR od 30. lipnja 2015.,
- iznos od 62,38 EUR od 31. srpnja 2015.,
- iznos od 70,97 EUR od 31. kolovoza 2015.,
- iznos od 75,62 EUR od 30. rujna 2015.,
do isplate po stopama sukladno članku 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužiteljici CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 2.353,09 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1 . Tužiteljica je 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi isplate, podredno radi utvrđenja i isplate. U tužbi je navela da je s tuženikom 16.3.2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 9011085520. Navela je da joj je Ugovorom odobren stambeni kredit, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje iznos od 55.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važećim na dan koriš tenja kredita sukladno uvjetima iz Ugovora. Ugovoren je rok otplate kredita 180 mjeseci. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Nadalje je navela da je odredbom čl.4. Ugovora propisana kamata na kredit te se obvezala platiti tuženiku kamatu koja je t ijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva. Kamata se obračunava po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,60%. Navela je da je u razdoblju od sklapanja Ugovora tuženik samovoljno i bez njenog pristanka u više navrata mijenjao kamatnu stopu tijekom cijelog razdoblja otplate predmetnog kredita. Isto tako, odredbom čl.7. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Navela je da je s tuženikom 27.1.2016. zaključila Aneks uz Ugovor o kreditu broj 9011085520 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim su utvrdili uvjete konverzije kredita CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR te se obvezala obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika na dan plaćanja, umjesto kamatne stope iz osnovnog Ugovora u CHF, primjenjuje se kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom za valutu EUR. Nadalje je navela da je utvrđeno da je preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. iznosi 16.700,83 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju EUR tečajne liste tuženika. Iznos preplate iznosi 25.028,85 kn i koristi se za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Izmijenile su se odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. U konačnici 9.3.2017. prijevremeno je otplatila kredit po obračunu tuženika. Nadalje je navela kako se prije pokretanja ovog postupka obratila tuženiku sa zahtjevom da joj tuženik temeljem Zakona o zaštiti potrošača, dostavi knjigovodstvenu karticu, prvi i cjelokupni otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa, specifikaciju prijevremene otplate kredita dana 9.3.2017., no tuženik nije udovoljio tom zahtjevu do podnošenja tužbe, te dostavlja svu dokumentaciju kojom raspolaže, tali je predložila da sud po potrebi službenim putem obveže tuženika da dostavi potrebno na temelju čega bi vještak mogao izraditi nalaz i mišljenje. Nadalje je navela da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Tvrdi da je ugovor i kasnije dodatak ugovoru o kreditu prethodno sastavio tuženik u formi unaprijed uobličenog tipskog/adheizijskog ugovora te stranke nisu prethodno pojedinačno pregovarale o svim pojedinim odredbama Ugovora o kreditu slijedom čega je de facto samo mogla prihvatiti tekst Ugovora i to u cijelosti uz ugovaranje iznosa kredita, rok povrata i stopu kamatne stope. Tvrdi da ugovor sadrži ništetne odredbe u pogledu primjene promjenjive kamatne stope u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te u pogledu vezanja isplate uz valutu švicarski franak odnosno CHF budući da su te odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te zbog toga što uzrokuju značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navela je da je unošenje u Ugovor potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, suprotno načelima obveznog prava te je time od samog početka ugovornog odnosa, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Kao potrošač jedino je znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogla cijeniti zašto, ako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, a kao takva niti je bila određena, niti odrediva, ali niti razumljiva. Navela je kao smatra da su odredbe o ugovornoj kamati u Ugovoru osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i ništave. Tvrdi i da ju je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustio informirati o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kao to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim time i ništetnim. Nadalje je navela daje presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih i tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ukazala je da je navedenom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., se u predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9.4.2015. Pozvala se na čl.502.c Zakona o parničnom postupku i pravna utvrđenja iz navedenih presuda kojima je utvrđena djelomična ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navela je da je 1.1.2014. zakonodavac za ugovor o kreditu čl.11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3,23%. S obzirom se radi o zakonskoj intervenciji, tvrdi da se ista mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene ugovora o kreditu oslobođene ništetnih odredbi, i da se navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju kada se gleda da bi se od njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Tvrdi da je preplatila tuženiku dužni iznos za razliku između iznosa koji je po osnovi kamata i predmetnog Ugovora stvarno plaćala i iznosa koji bi plaćala da nije došlo do promjene kamatne stope, tj. da je kamatna stopa iznosila i odgovarala prvotno ugovorenoj, odnosno da se u periodu od 1.1.2014. pa do konverzije primjenjivala zakonski određena kamatna stopa od 3,23%. Također tvrdi i da je preplatila tuženiku iznos razlike između iznosa koji je po osnovi valutne klauzule stvarno plaćala i iznosa koji bi plaćala da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan plaćanja prema otplatnoj listi tuženika koji čini sastavni dio Ugovora. Navela je i da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) 27.1.2016. s tuženikom zaključen Dodatak Ugovora o kreditu koji je izvršena konverzija kredita u Valutu EUR te da je utvrđeno da preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. iznosi 16.700,83 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za EUR-o, a iznos pretplate iznos 25.028,85 kn te da činjenica su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time kao potrošač izgubila pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, a kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Postavila je neodređeni po visini glavni tužbeni zahtjev za isplatu, a podredno je postavila i eventualni tužbeni zahtjev kojim traži da ako sud smatra da su za donošenje pravorijeka nužna prethodna utvrđenja ništetnosti dijelova pojedinih ugovornih odredbi, tj. da bez toga nije moguće naložiti tuženiku isplatu sud utvrdi da su djelomično ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu čl.4. i 7. Ugovora u kojima je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika kao i način obračuna i naplate u skladu s jednostranim odlukama tuženika a preko ugovorene kamatne stope od 4,60% godišnje koja se obračunava primjenom dekurzivne proporcionalne metode i u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF na dan plaćanja i zatražila je isplatu preplaćenog iznosa (neodređenog po visini).
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te isti predlaže odbiti uz nalog za naknadu troškova, te se protivi u cijelosti alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako u osnovu tako i u visini. Naveo je da je s tužiteljicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu broj 9011085520 koji je potvrđen od strane javnog bilježnika radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15). Nadalje je naveo kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019-36 rješenjem od 04.03.2020. odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naveo je da je Sporazum o konverziji valjan i ima pravne učinke među strankama ovog postupka te da je sud vezan pravnim shvaćanjem zauzetim u toj odluci. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca. Naveo je da tužiteljica u predmetnoj pravnoj stvari uopće nema pravni interes za vođenje postupka, odnosno nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti te da korisnici kredita u CHF, koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta VSRH, a što je detaljno objašnjeno i u obrazloženju Rješenja VSRH broj Gos- 1/2019. Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05.04.1993.g. jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužiteljice. Tvrdi da je donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK). Naveo je da tužiteljica nije bila u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njezin izbor i postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015., odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru. Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati. Tuženik tvrdi da je došlo do potpune restitucije. Istaknuo je prigovor zastare. Naveo je i da opreza redi ističe prigovor radi prebijanja (neodređen po osnovi i visini) i naveo da osnove za isplatu nema.
3. Tužiteljica je osporila navode tuženika, te je predložila da se provede financijsko vještačenje. Tuženik se protivio provođenju financijskog vještačenja. Tužiteljica je podneskom od 12. svibnja 2022. predložila prekid postupka do odluke suda u postupku pred sudom Europske unije o zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem C-567/20. Navela je i da je zatražila od tuženika pribavu dokumentacije neophodne za preciziranje tužbenog zahtjeva na određene iznose i provedbu vještačenja, koji je zahtjev podnesen prije podnošenja tužbe, no tuženik joj traženu dokumentaciju nije dostavio do zaključenja prethodnog postupka već naknadno po raspravnom rješenju suda nakon zaključenja prethodnog postupka. Nastavno je izvršila izračun po vještaku Andriji Ilakovcu te je precizirala tužbeni zahtjev za isplatu sukladno njegovom izračunu (stranica 297-313 spisa). Tražila je isplatu iznosa od 19.177,28 kn i 41.833,04 kn, odnosno ukupno 61.010,32 kn. Podredno je alternativnim tužbenim zahtjevu uz isplatu navedenih iznosa tražila i utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe i naveo da ako sud dopusti preinaku ističe prigovor zastare. Prema stajalištu suda tu se uopće ne radi o preinaci tužbe nego o postavljanju određenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP). Tužiteljica je nadalje, podneskom od 10. srpnja 2025. (stranica 478-484 spisa) konačno postavila tužbeni zahtjev, nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je zatražila isplatu iznosa od 4.937,09 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose. Alternativnim tužbenim zahtjevom je osim isplate tog iznosa predložila da se utvrdi da su djelomično ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011085520 i to u dijelu čl.4. i čl.7. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na osnovu jednostrane odluke tuženika i otplata kredita uz korištenja valutne klauzule vezane za CHF važećoj na dan dospijeća anuiteta. Tim podneskom je tužiteljica zapravo smanjila tužbeni zahtjev.Tuženik je u podnesku od 2.10.2025 naveo da se protivi bilo kakvoj izmjeni i povećanju tužbe i tužbenog zahtjeva. Međutim tu se ne radi o povećanju tužbenog zahtjeva i preinaci tužbe. Naime , odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. C je, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Odredbom čl. 191. st.1. Zakona o parničnom postupku propisano je da preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povlačenje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. A odredbom čl.191.st.3. Zakona o parničnom postupku propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Dakle u ovom slučaju radilo se o smanjenju tužbenog zahtjeva, a tome se izričito tuženik nije protivio. U svakom slučaju i ako bi se ovdje radilo o preinaci tužbe, sud ocjenjuje da tužiteljica istu mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, u dijelu kojim je uskladila zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić. Navedeno i iz razloga što iz izvoda iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. poslovni broj Su IV-162/2021 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U konkretnom slučaju radi se o predmetu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima i tužiteljica jekonačno postavila tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje valja reći da iz izvoda iz zapisnika sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2/24 održane 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 proizlazi da je na toj sjednici zauzeto pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl.190. i 191. ZPP -a) zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zaht jeva.
4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu, Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011085520, izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015., dopis tuženika tužiteljici vezano uz konverziju kredita, planove otplate, zahtjev klijenta po kreditu broj 9011085520 s prilozima, zahtjev tužiteljice tuženiku za dostavu dokumentacije po kreditu broj 9011085520 od 30.5.2019. (sve u kuverti stranica 13 spisa), rješenje Gos 1/2019-36 (stranica 56-59 spisa), pravno mišljenje VT i ST, pregled uplata, otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope, plan otplate, zahtjev klijenta po kreditu broj 9011085520, prijevremenu otplatu kredita na dan 24.3.2017., naloge klijenta (sve u kuverti stranica 194-246 spisa). U dokaznom postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, saslušan je svjedok ĆT i tužiteljica kao stranka. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša GT i ČT.
5. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tuženik i tužiteljica, kao korisnik kredita zaključili 16.3.2006. predmetni Ugovor o kreditu broj 9011085520. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik odobrio tužiteljici, kao korisnici kredita kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti 55.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za dovršenje stambenog objekta i refinanciranje stambenog kredita u PBZ d.d. broj 9193022572. Nije bilo sporno da je čl.4. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se na iznos kredita obračunava godišnja kamata stopa koje je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,60% godišnje. Nije bilo sporno niti da je čl.7. bilo ugovoreno da je rok otplate kredita 180 mjeseci plativo u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora. Također nije sporno ni to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011085520 27. siječnja 2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Iz tog Dodatka proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da je preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 16.700,83 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika te da iznos preplate iznosi 3.277,10 EUR, a koji iznos se sukladno čl.19.c. stavka 1. točke 5. Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste tuženika važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 25.028,85 kuna. Nadalje proizlazi da su stranke utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. dana sklapanja tog Dodatka vršena otplata kredita pa je utvrđena i preplata u iznosu od 510,90 EUR, odnosno u čl.5. su ugovorne strane suglasno utvrdile da ukupni iznos preplate iznosi 3.788,00 EUR, što preračunato u kune sukladno Zakonu o srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste tuženika važeće na dan 30. runa 2015. iznosi 28.930,85 kuna, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz čl.6. tog Dodatka namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Nije bilo sporno niti da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit.
6. Sporno između stranaka je ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje ove tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te je li sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, odnosno je li ista time potpuno restituirana. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno konačno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.
7. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužiteljica prema stajalištu suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka i na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio glavni konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu osnovanim. Naime, sud je ocijenio da nije nužno u ovom postupku ponovno utvrđivati i ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
8. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 1. 11.2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača , time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formul iranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
9. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.
10.Iz iskaza svjedoka ĆT, zaposlenika tuženika, proizlazi da se njegov potpis nalazi na predmetnom Ugovoru o kreditu, no misli da nije imao osobni kontakt s tužiteljicom. Naime, njima su bankari iz poslovnice slali na kat predmete na obradu kada su imali višak posla. Nije s tužiteljicom pregovarao oko predmetnog Ugovora o kreditu, jer u to vrijeme odnosno 2006. nije imao kontakt s klijentima. To su radili osobni bankari, a on je to počeo raditi 2007.
11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je bio potreban kredit za dovršetak uređenja kuće, te je otišla u poslovnicu tuženika u Varaždinu, s obzirom da je iz Varaždina, odnosno njeni roditelji su tu živjeli. Razgovarala je sa svojom osobnom bankaricom i predočila joj svoja primanja i koji kredit bi htjela dobiti, te ju je zanimalo da taj kredit bude povoljan za nju, odnosno da anuitet bude takav kakav će moći otplaćivati. Pretpostavila je da će dobiti kredit u eurima, no bankarska službenica joj je predložila kredit u švicarskim francima, odnosno rekla joj je da bi taj kredit bio povoljniji za nju jer je manja kamatna stopa i stabilnija je valuta. U to vrijeme su ti krediti bili popularni, odnosno reklamiralo se po medijima. Nije bilo spomena o rizicima, odnosno bankarska službenica joj nije govorila o riziku promjene kamata i tečaja CHF. Nije se sama raspitivala o rizicima kredita u CHF. Ugovor je potpisala kod javnog bilježnika Malekovića u [adresa] i nije s njim pričala o rizicima predmetnog Ugovora o kreditu. Nije pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu niti to zna, niti se u to razumije. Pročitala je Ugovor o kreditu i ono što je pisalo u iznosima i u kamati joj je odgovaralo. U sklapanju dodatka ugovoru, odnosno konverziji je vidjela izlaz da joj se to stabilizira glede kamate i anuiteta jer nije bila u mogućnosti isplatiti kredit, odnosno tek za godinu dana je digla drugi kredit u RBA banci i zatvorila kredit. Kad je sklapala dodatak Ugovoru o kreditu nitko joj nije ništa objasnio vezano uz korištenje preplate. Nije bila u prilici s nikim o tome razgovarati, samo je htjela da to završi i dođe u normalu. Dodatak Ugovoru o kreditu potpisala je u [adresa]. Kod javnog bilježnika nije bilo nitko prisutan iz banke nego javni bilježnik i ona. Kad je zatvarala kredit nitko joj nije objasnio obračun, čak joj ni njena osobna bankarica u RBA to nije znala objasniti, a ni njezin susjedi odnosno poznanici koji rade u banci. Poučena iskustvom više ne bi dizala takav kredit nego samo u domaćoj valuti odnosno sada više nikakav kredit ne bih dizala. Ne zna kako se zvao njezin osobni bankar u PBZ-u. Ne sjeća se koja vrsta kredita je bila kredit koji je refinanciran predmetnim, a stambeni objekt koji je dovršavan sredstvima predmetnog Ugovora o kreditu se koristi za stanovanje i nije iznajmljivala taj objekt.
14. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni Ugovor o kreditu broj 9011085520 predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bio u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz tu valutnu klauzulu kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je zaključio da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03). Što se tiče iskaza svjedoka ĆT, valja reći da iz njegovog iskaza proizlazi da nije imao osobni kontakt s tužiteljicom i nije pregovarao s istom oko predmetnog Ugovora o kreditu broj 09011085520. Dakle, tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl. 4 predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužiteljicu je jedina kamatna stopa s kojom je bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,60% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,60 % godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim.
15. U vrijeme podnošenja ove tužbe 12. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
16. S obzirom na učinak presuda donesenih po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, na koje se tužiteljica u tužbi poziva, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. , kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,60 % prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja, uzimajući u obzir i da se u razdoblju od 1.1.2014. pa do konverzije primjenjivala zakonski određena kamatna stopa od 3,23 % . Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
17. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
18. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011085520 od 27.1.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te da su mijenjale valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom . Taj Dodatak nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos- 1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kredit iranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).
19. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 ) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 V protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
20. Točno je da je tužiteljica kao korisnica kredita mogla odbiti konverziju koju joj je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužiteljica u konačnici ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011085520 i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih anuiteta kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije potpisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
21. U postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić na okolnost utvrđenja koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene kamatne stope od početno ugovorene kamatne stope, uzimajući u obzir da je od 1.1.2014., pa do konverzije ista bila određena po stopi od 3,23%, zatim koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene tečaja CHF od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, zatim radi utvrđenja koliko je tužiteljica platila više tuženiku s osnova preostale glavnice do konačne otplate kredita (zada tak na stranici 179 spisa), kao i radi očitovanja je li konverzija provedena sukladno ZID ZPK (NN broj 102/15).
22.Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je tužiteljica zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, a od 1.1.2014. uz primjenu kamatne stope od 3,23% i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do konverzije kredita u valutu EUR više plaćeno 7.312,83 EUR. Od tog iznosa se na više plaćeno zbog promjene kamatne stope odnosi 1.993,80 EUR, a na više plaćeno zbog promjene tečaja CHF se odnosi 5.319,03 EUR. Detaljni izračun prezentiran je u tabelama 1-3 nalaza. Prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužiteljici priznato preplatu u iznosu od 3.788,00 EUR. Preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 1.412,26 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 2.375,74 EUR pa preostala razlika više plaćenog iznosi 4.937,09 EUR. Tu preostalu razliku vještakinja je specificirala, odnosno prikazala pojedinačne mjesečne iznose preplate. S obzirom na prijedlog tužiteljice vještakinja je navela i da se kredit obračuna po početnim parametrima (kamatna stopa 4,6% do 31.12.2013. i 3,23% od 1.1.2014. i tečajem na dan isplate) glavnica kredita bi na dan 30.9.2015. iznosila 113.862,19 kuna. Navela je da je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama tuženik izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita u iznosu od 54.047,54 kune te navela da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), uz primjenu kamatne stope od 4,6%, a od 1.1.2014. 3,23%, glavnica kredita bi trebala biti umanjena za dodatnih 1.162,53 EUR. Vještakinja se u nalazu i mišljenju očitovala i da je tuženik konverziju s financijsko - računovodstvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Navela je da je glavnica kredita pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, da je utvrđen novi otplatni plan (od početka otplate) u valutu EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužiteljice su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužiteljice u valutu EUR s novo utvrđenim otplatnim planom u valutu EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valutu EUR i u poslovnim knjigama je banka provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Dodatka Ugovor o kreditu u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valutu EUR. Nadalje je vještakinja navela da su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja te je istaknula da je provedenom konverzijom kredita tužiteljica stavljena u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valut i HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom).
23.Tužiteljica je u podnesku od 10.7.2025. navela da nema primjedbi na nalaz i mišljenje, odnosno s istim je suglasna u cijelosti i precizirala je tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 4.937,09 EUR (zbirno više plaćeno zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF, umanjeno za preplatu) te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN broj 57/22 i 88/22). Također je specificirala pojedinačne mjesečne iznose u skladu s nalazom i mišljenjem, kao i tijek zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose preplate. Tuženik je u podnesu od 2.10.2025. naveo da prigovarala nalazu i mišljenju u cijelosti navodeći da vještak ne može mijenjati ugovorni odnos između stranaka i da vještak u nalazu uračunava zatezne kamate koje su suprotne primjenjivim propisima u konkretnom slučaju te da je to protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Naveo je i da iznos utvrđen u nalazu i mišljenju vještaka kao preostala razlika više plaćenog nije točan.
24. Vještakinja je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 3. 10. 2025. Vezano za podnesak tuženika od 2.10.2025. izjavila je da je nalaz izrađen u skladu s nalogom postavljenim od strane sudu. U izračunu su uključene negativne tečajne razlike i preplata priznata u konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR. Konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR s financijsko-računovodstvenog stajališta provedena je u skladu s odredbama ZID ZPK. Glavnica kredita preračunata je u valutu EUR, sve uplate tužitelja preračunate su u valutu EUR utvrđena je razlika više plaćenog i nedospjela glavnica kredita u EUR. Od dana konverzije kredit se u poslovnim knjigama tuženika vodi u valuti EUR. Navela je da je izračun u nalazu predstavlja potpuno različit izračun od onog kojeg je tuženik proveo u skladu sa ZID ZPK. Iz tog razloga izvršen je obračun zateznih kamata i uračunavanje više plaćenog iz konverzije, u skladu s odredbama čl.172. ZOO-a.
25.Tužiteljica je nakon obrazloženja stalne sudske vještakinje navela da u ovom predmetu potražuje samo preplaćeno po osnovi kamatne stope na što otpada prema nalazu i mišljenju vještakinje 1.993,80 EUR te zbog promjene tečaja iznos od 5.319,03 EUR, umanjeno za priznati iznos u konverziji od 3.788,00 EUR, nakon čega ostaje nepodmirena razlika u iznosu od 4.937,09 EUR, koja predstavlja njezinu preplatu, koju je tuženik stekao bez osnove i pritom su uzete u obzir negativne tečajne razlike. Nakon toga su stranke suglasno predložila zaključenje glavne rasprave i donošenje odluke na temelju stanja spisa.
26. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, a prigovore tuženika je u konačnici sud ocijenio prigovorima na zadatak vještakinji, a zadatak vještakinji je odredio sud. Pritom valja naglasiti da je iz detaljne analize nalaza i mišljenja stalne sudske vještakin je Natalije Jambrečić proizlazi i da je ista uzela u obzir i negativne tečajne razlike i negativne razlike po osnovi promjenjive kamatne stope, osim u razdoblju od 1.1.2014. do konverzije, s obzirom da je tada zakonski bila određena visina kamatne stope na 3,23 % godišnje, kao i da je vještakinja uzela u obzir priznati iznos preplate u konverziji od 3.788,00 EUR. Prema takvom izračunu vještakinje je tužiteljica i konačno postavila tužbeni zahtjev i zatražila isplatu iznosa od 4.937,09 EUR (dakle uzimajući u obzir i tzv. negativne razlike (osim za razdoblje kad je visina kamatne stope zakonom bila određena na 3,23 %) i iznos preplate priznat u konverziji. Tako da prema stajalištu suda nije bilo potrebno donositi nikakvu posebnu odluku vezano za tuženikov prigovor prijeboja/radi prebijanja u odnosu na utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na iznose kad je tečaj bio niži i kamata niža.
27. Dakle, kako su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,60% godišnje, te 3,23% za razdoblje od 1.1.2014. do konverzije, kada je ista bila zakonski određena u toj visini, i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015. više uplatila 7.312,83 EUR, pa uz uzimanje u obzir priznate preplate u konverziji od 3.788,00 EUR i zatvaranje zatezne kamate obračunate u iznosu od 1.412,26 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 2.375,74 EUR, preplatila iznos od 4.937,09 EUR, sud je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos od 4.937,09 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate tekuće od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje i to iz razloga što je tuženik, utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje je sam uvrstio u Ugovor o kreditu, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
28. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelji pozivaju na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to su nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznali za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S lijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti. Kako je sud ocijenio glavni tužbeni zahtjev osnovanim, odnosno da nije nužno u ovom postupku ponovno i posebno utvrđivati i ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.
29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju je tužiteljica podneskom od 12.5.2022. postavila određeni tužbeni zahtjev, nakon što je tuženik dostavio dokumentaciju po nalogu suda . Glavnim tužbenim zahtjevom tužiteljica je potraživala isplatu iznosa od 19.177,28 kuna i 41.833,04 kune, odnosno ukupno 61.010,32 kune( 8.097,46 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenje tužiteljica je podneskom od 10. 7.2025. glavnim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 4.937,09 EUR, znači tim podneskom je smanjila tužbeni zahtjev i s tim konačno postavljenim glavnim tužbenim zahtjevom je uspjela u cijelosti. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.937,09 EUR. Kao potrebne za vođenje parnice sud je priznao tužiteljici troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnicama odvjetnicama i to za sastav tužbe 100 bodova, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), za sastav obrazloženih podneska od 28.8.2020., 13.5.2022. i 10.7.2025. tužiteljici je priznat trošak u visini od 100 bodova, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 8.9.2020., 7.3.2023., 13.10.2023. i 3.10.2025. tužiteljici je priznat trošak u visini od 100 bodova, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife. Tužiteljici kao potreban za vođenje parnice nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 5.10.2023. Naime, spisu ne prileži podnesak (dostavljen) s tim datumom. Spisu prileži samo podnesak dostavljen 4.10.2023. i valja napomenuti da je u ovom predmetu bilo određeno ročište koje je i održano 13.10.2023. tako da ako se radi o greški u pisanju i tužiteljica zapravo traži trošak sastava podneska od 4.10.2023., sud je zauzeo stajalište da se tužiteljica o svemu navedenom u tom podnesku mogla očitovati i na ročištu održanom 13.10.2023. Dakle, za zastupanje po punomoćnicama odvjetnicama tužiteljici je priznato ukupno 800 bodova, što uz vrijednost boda sukladno tbr.54. Tarife iznosi 1.600,00 EUR, na što valja obračunati i PDV u iznosu od 400,00 EUR, sukladno tbr. 46. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, dok joj nije priznat trošak plaćene sudske pristojbe na rješenje o pristojbi, s obzirom da je taj trošak nastao krivnjom tužiteljice . Tužiteljica je kao potrošač oslobođena plaćanja sudske pristojbe na presudu. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.353,09 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).
30. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 17. studenoga 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila il i od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćnici Marti Šimrak Lukavski, odvjetnici u ZOU LT
Lukavski i KT u [adresa]
2. Tuženiku po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu
