Republika Hrvatska

Županijski sud u

Poslovni broj Gž -402/2025-3

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MGŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Zoran Horvatić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojega zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6329/2022-23 od 7. siječnja 2025., na sjednici vijeća 17. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu [broj] od 7. siječnja 2025. u točki I. izreke, osim u dijelu kojim je utvrđena ništetnom dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], zaključen 23. svibnja 2008. između tužiteljice i tuženika, solemniziran kod Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar, iz Zagreba, Savska 9 pod brojem OV6436/2008 od 26. svibnja 2008. koji glasi: „…iznosa od 21.930,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF...“ te dio odredbe čl. 4. u odnosu na iznos anuiteta od 325,65 CHF, te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u točkama II. i III. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim su utvrđene ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o [broj kredita], zaključen 23. svibnja 2008. između tužiteljice i tuženika, solemniziran kod Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar, iz Zagreba, Savska 9 pod brojem OV6436/2008 od 26. svibnja 2008. koji glasi: „…iznosa od 21.930,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF...“ te dio odredbe čl. 4. u odnosu na iznos anuiteta od 325,65 CHF, na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija kao neosnovan

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 2., 3. i 4. Ugovora o [broj kredita], zaključen 23.5.2008. između tužiteljice i tuženika, solemniziran kod Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar, iz Zagreba, Savska 9 pod brojem OV6436/2008 od 26.5.2008., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, i to dio koji glasi: Članak 2. „…iznosa od 21.930,00 CHF(dvadesetjednatisućadevetstotrideset švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF...“ Članak 3. „...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF...“ Članak 4. „...u kunskoj protuvrijednosti 325,65 CHF (tristodvadesetpet švicarskihfranaka i 65/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF....“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.610,68 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose i s dospijećem kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zateznim kamatama od 8. siječnja 2025. do isplate.

2. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim citiranih odredbi ugovora o kreditu i restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke sklopile 23. svibnja 2008. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 21.930,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kredita, a isti se odobrava za kupnju automobila, da je ugovorena valutna klauzula u CHF i da se tečaj tijekom trajanja ugovora mijenjao. Cijeneći da tuženik u postupku nije dokazao da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja spornih odredbi, ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, pozivom na čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 46/07, 79/07-dalje: ZZP/07) te čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuiteta kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužiteljica trebala platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita te da ukupno iznosi 4.610,68 eura. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH prema kojem se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekida na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koja da je pravomoćna 14. lipnja 2018. i da time što je tužba podnesena 28. studenog 2022. zastara nije nastupila.

8. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Protivno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je utvrđenje o ništetnosti valutne klauzule temeljio ne samo na direktnom i obvezujućem učinku odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a, već je i na konkretnoj individualnoj razini utvrdio nepošteno postupanje tuženika u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i naveo je opravdane razloge za takvo utvrđenje.

8.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 260. st. 1. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi. Tuženik smatra da je ova bitna povreda ostvarena samim time jer je vještak financijske struke dostavio pisani nalaz i mišljenje, a da ga nije usmeno obrazložio na raspravi, međutim iz stanja spisa predmeta proizlazi da je nakon što je vještak Ručević vještačenja d.o.o. dostavio pisani nalaz i mišljenje 12. lipnja 2024., tuženik u podnesku od 19. studenog 2024. naveo da osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna jer da je izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit, pri čemu sam izračun nije osporavao. Naime, prigovor tuženika bio je usmjeren na danu zadaću vještaku koju je odredio prvostupanjski sud uputom vještaku od 16. travnja 2024. na način da se izvrši obračun razlike uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK uz primjenu početnog tečaja na dan isplate, uključujući i negativne tečajne razlike, te je takav prigovor razmatran prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. S obzirom na izloženo, okolnost da vještak nije usmeno obrazložio dani nalaz i mišljenje nije bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude.

9. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

10. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

11. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja predmetne valutne klauzule za određivanje njezine obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

12. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema odredbi čl. 102. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Prema sadržaju predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je predmetna odredba čl. 4. koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, tj. da je bila lako uočljiva, kao i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se otplata anuiteta u iznosu od 325,65 CHF veže za srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća te je u tom smislu ta odredba jasna. Međutim, u postupku je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti da bi banka tužiteljicu upoznala s okolnosti da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

14. Slijedom navedenog, i prema ocjeni ovog suda navedena odredba suprotna je načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora, te je stoga ta ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 102. u vezi s čl. 96. st. 1. ZZP/07. Tuženik naime nije dokazao okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te su bez uporišta žalbeni navodi u kojima navodi da do danas nije potvrđeno da su postojali parametri promjene valute na način kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

15. Slijedom toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu naznačenog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

16. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je izračunom preplate prema početno ugovorenom tečaju izmijenjen ugovorni odnos između stranaka kao da su stranke ugovorile kunski kredit jer je sud prvog stupnja svoju odluku pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir pretplatu tužiteljice do koje je došlo upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Nadalje, neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Osim toga negativne tečajne razlike ne trebaju se automatizmom uzimati u obzir, već tuženik, radi ostvarivanja svoje tražbine, treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja.

17. U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ponavlja u žalbi, treba navesti da je već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru te novčane tražbine tužiteljice.

18. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

19. Međutim, pazeći na pravilnost primjene materijalnog prava po službenog dužnosti i u okviru žalbenih navoda, utvrđeno je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u odnosu na odobreni iznos kredita tužiteljici (čl. 2. ugovora) i u odnosu na ugovoreni anuitet u iznosu od 325,65 CHF.

19.1. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu i nespornih utvrđenja u postupku proizlazi da je u čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.930,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, te je u čl. 4. uređen način otplate u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 325,65 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu.

19.2. Naime, tužiteljica svoj zahtjev u postupku temelji na tvrdnji da su nepoštene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, imajući u vidu presuđenje u predmetnom kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, dok sadržaj prethodno citiranih ugovornih odredbi, u odnosu na odobreni kredit tužitelju i nastavno iznos anuiteta u CHF, ne korespondira tužbenim navodima tužiteljice niti sadržaj procesne građe daje osnova za zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva. Naime, tužiteljica je upravo prema odredbi čl. 2. ugovora temeljila tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorene valutne klauzule vraćanja kredita u švicarskih francima u visini razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita i onog koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Kako je riječ o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) zbog čega na temelju čl. 99. ZZP/07 ne podliježe testu poštenosti, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti taj dio tužbenog zahtjeva i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

20. Pravilno je prvostupanjski sud u primjeni čl. 154. st. 1. ZPP-a odmjerio troškove postupka tužiteljici, pri čemu treba napomenuti da ni djelomično preinačenje prvostupanjske presude u ovom stadiju postupka nije od utjecaja na odluku o trošku. Naime, tuženiku nije odmjeren ni trošak u povodu žalbe jer je u žalbenom stadiju postupka uspio s razmjerno neznatnim dijelom u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

21. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 17. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović