REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-711/2025-3

Ranije poslovni broj: P-610/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ARB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Krešimiru Pencinger, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 14. listopada 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice AR, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetnice Višnje Babić, nakon javne objave presude 14. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da tužiteljici ARB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove isplati iznos od 10.705,73 eura (slovima: deset tisuća sedam stotina pet eura sedamdeset tri centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 0,38 € počevši od 29.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,23 € počevši od 31.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 28,30 € počevši od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,16 € počevši od 30.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 34,31 € počevši od 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 38,63 € počevši od 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 40,59 € počevši od 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 35,20 € počevši od 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 36,23 € počevši od 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 27,99 € počevši od 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,92 € počevši od 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,54 € počevši od 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 26,73 € počevši od 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 26,45 € počevši od 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,22 € počevši od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 29,29 € počevši od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,15 € počevši od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 41,07 € počevši od 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 39,48 € počevši od 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,87 € počevši od 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,09 € počevši od 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 706,97 € počevši od 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 80,61 € počevši od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 74,42 € počevši od 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 93,32 € počevši od 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 86,79 € počevši od 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 76,29 € počevši od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 98,45 € počevši od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 126,64 € počevši od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 106,68 € počevši od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 113,68 € počevši od 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 104,78 € počevši od 31.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 106,38 € počevši od 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 144,16 € počevši od 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 147,84 € počevši od 30.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 179,42 € počevši od 31.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 163,20 € počevši od 31.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 145,44 € počevši od 30.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 143,54 € počevši od 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 142,17 € počevši od 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 150,64 € počevši od 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 158,02 € počevši od 31.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 159,01 € počevši od 29.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 153,91 € počevši od 31.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 157,35 € počevši od 30.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 159,71 € počevši od 31.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 155,74 € počevši od 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 156,79 € počevši od 31.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 153,81 € počevši od 31.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 147,38 € počevši od 30.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 154,24 € počevši od 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 157,53 € počevši od 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 155,22 € počevši od 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 142,29 € počevši od 31.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 153,27 € počevši od 28.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 154,24 € počevši od 31.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 149,93 € počevši od 30.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 136,54 € počevši od 31.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 136,20 € počevši od 30.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 139,49 € počevši od 31.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 144,76 € počevši od 31.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 152,06 € počevši od 30.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 148,30 € počevši od 31.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 150,96 € počevši od 30.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 153,99 € počevši od 31.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 155,87 € počevši od 31.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 159,84 € počevši od 28.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 158,54 € počevši od 31.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 154,14 € počevši od 30.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 152,73 € počevši od 31.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 153,37 € počevši od 30.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 158,36 € počevši od 31.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 162,57 € počevši od 31.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 161,70 € počevši od 30.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 165,70 € počevši od 31.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 167,80 € počevši od 30.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 166,35 € počevši od 31.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.550,14 € počevši od 15.01.2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbacuje se tužbeni zahtjev tužiteljice ARB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nedopušten u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ARB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove iznos od 1,00 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31.03.2007. pa do isplate, i to do 31.12.2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici istaknuta prigovorom radi prebijanja te se tuženikov prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici ARB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.755,07 eura (slovima: dvije tisuće sedam stotina pedeset pet eura sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 14. studenog 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica GRB (dalje: tužiteljica) u tužbi navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom - kreditorom dana 21. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu, broj ugovora: 918-50-3932433 kojim je je dobila na raspolaganje kredit u iznosu od 67.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora – tuženika na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor).

1.2. Navodi da je iz predmetnog ugovora o kreditu, vidljivo da se kredit ugovara u valuti švicarski franak (CHF), a isplaćuje se u kunskoj protuvrijednosti. Činjenica je da je tužiteljica s naslova stambenog kredita primila kunsku protuvrijednost, a ne novac u stranoj valuti (CHF), a isto tako tužiteljica je svoju kreditnu obvezu ispunjavala u kunama koje je banka obračunavala po vlastitom tečaju.

1.3. Tuženik je pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF isključivo i namjerno je prikazao tužiteljici pozitivne strane takvih kredita u smislu koristi zbog niţe ugovorene kamatne stope na njih, a svjesno i namjerno nije tužiteljici ukazao na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju. Zbog toga tužiteljica smatra da je ugovorna odredba iz konkretnog ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka bila nejasna i nerazumljiva za nju kao potrošača pa je samim time bila i nepoštena u smislu odredbe članka 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03), a kasnije čl. 96. - 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje: ZZP/07).

1.4. Tužiteljica navodi da se sklapanjem ovakvih ugovora stvorila znatna neravnoteža između ugovornih strana imajući u vidu vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i nastalih primjena u tečaju kune prema švicarskom franku nakon sklopljenog ugovora o kreditu te da je zbog opisane jednostrane i netransparentne ugovorene i nepoštene odredbe o valuti obveze tuženik prema mišljenju tužiteljice stekao bez osnove iznos o kojem tužiteljica nema precizna saznanja te ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se provede vještačenje pa tužiteljica traži od suda da tuženika osudi na isplatu novčanog iznosa koji će tužiteljica određeno postaviti u roku u kojem joj to sud odredi, ali tek nakon što se provede vještačenje, sve temeljem odredbe članka186. točke. b. Zakona o parničnom postupku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda te se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu. O prigovoru mjesne nenadležnosti sud je odlučio rješenjem od 3. svibnja 2024. poslovni broj: P-610/2023-6, kojim je prigovor tuženika odbijen kao neosnovan (str.21-25 spisa).

2.1. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je neosnovana tvrdnja tužiteljice kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Stajalište tužiteljice smatra apsurdnim, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Ističe kako je tužiteljica u potpunosti svjesno odabrala kredit denominiran u CHF, te joj je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Dalje navodi da je tužiteljica mogla odabrati i druge valute pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrala predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužiteljici od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužiteljica bila upoznata s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati.

2.2. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Naglašava kako je tužiteljici stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja te kako je tužiteljica bila u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama.

2.3. Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljenja, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik podredno i opreza radi ističe prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužiteljica.

2.3. Dalje navodi da tužiteljica ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog te da tužiteljica cijeli svoj tužbeni zahtjev iz tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita.

2.4. Tuženik navodi kako je od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu „Potrošač“ u pogledu valutne klauzula pa do trenutka podnošenja predmetne tužbe proteklo više od 5 godina, odnosno da je tužiteljica zakasnila s podnošenjem tužbe dva dana pa da je nastavno na tu činjenicu cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari. Opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne tužbe. Navodi da sukladno odredbi čl. 230. stavka 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljica zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača da stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP pa da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega predlaže da odbiti tužbu u tom dijelu.

2.5. Podredno ističe prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne tužbe. Ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti tužiteljicu da nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže tužiteljica (prema čl. 1115. ZOO).

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužiteljica je predložila utvrditi uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, otplatni plan pregled i prometa po kreditu, a visinu zahtjeva predložila je utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu te je ista pročitana i to: ugovor o kreditu broj: 918-50-3932433 (str. 5-9 spisa), otplatni plan (str. 48-48- 53), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 55-57), pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomsko-financijske struke Mirne Tot Nužda, dipl. oecc. od 27. ožujka 2025. (str.100-111), a vještak je svoj nalaz obrazložio usmeno na glavnoj raspravi održanoj 30. travnja 2025. (str.121-122). U postupku je saslušan kao svjedok GR, javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu te tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja (str.94-96).

3.2. Sud nije izvodio druge dokaze iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je na temelju provedenog dokaznog postupka dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke pa je na temelju ocjene svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP, dana 14. svibnja 2025. donio presudu i rješenje poslovni broj: P-610/2023-29 kojom je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan (u cijelosti u odnosu na utvrđenje ništetnosti, djelomično u odnosu na isplatu stečenog bez osnove), a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da je prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tuženik također osnovan pa je odlučeno kao u točkama I., II. IV. i V. izreke presude. Rješenjem je dopustio preinaku tužbe učinjenu 25. travnja 2025.

3.3. Naime, tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev podneskom od 25. travnja 2025., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kojim potražuje iznos od 10.706,73 eura. S obzirom da je tužiteljica u tužbi označila vrijednost predmeta spora u iznosu 1.330,00 na ime stečenog bez osnove, a nakon provedenog vještačenja uskladila je tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka tako da potražuje iznos od 10.706,73 eura, to je tužiteljica preinačila prvotno postavljeni tužbeni zahtjev jer je isti povećala (članak 191. stavak 1. ZPP). Tuženik se učinjenoj preinaci nije protivio pa se smatra da je na preinaku tužbe pristao, slijedom čega je sud u skladu sa odredbom članka 190. stavka 4. ZPP-a donio odluku kao u izreci rješenja. Jednako tako, sud smatra da je učinjena preinaka dopuštena jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga što tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nema stručna znanja da sam postavi tužbeni zahtjev za koji je potrebno stručno znanje vještaka za područje financija. U odnosu na preinaku tužbe učinjenu nakon provedenog vještačenja ističe se da prema odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a, iznimno od odredbe stavka 1. članka 190. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Županijski sud u Osijeku, Gž-1517/2023-2 od 14. prosinca 2023.).

4. Povodom izjavljenih žalbi tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja poslovni broj P-610/2023-29 od 14. svibnja 2025., presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-2959/2025-2 od 19. kolovoza 2025.,

- odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te su potvrđeni pobijana presuda i rješenje ovog suda od 14. svibnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke i u dijelu rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe koju je tužiteljica učinila nakon provedenog vještačenja dok su

- ukinuti presuda i rješenje ovog suda od 14. svibnja 2025. u dijelu pod točkama II., IV., V., VI. i VII. izreke presude te je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovljeno suđenje.

4.1. Obrazlažući svoju odluku drugostupanjski sud u bitnome navodi da je ukinuta presuda ovoga suda nerazumljiva u dijelu u kojemu je sud odlučio o prigovoru tuženika radi prebijanja, o visini zahtjeva tužitelja te njegovom umanjenju jer je prvostupanjski sud prigovor radi prebijanja ocijenio osnovanim, a o čemu je odlučeno pod točkama II., IV. i V. izreke ukinute presude. Nadalje, da ukinuta presuda ne sadrži razloge zbog kojih je sud prihvatio tuženikov prigovor radi prijeboja zbog čega presudu u tom dijelu nije bilo moguće ispitati, da je obrazloženje prvostupanjskog suda u ovom dijelu kontradiktorno jer sud prvog stupnja, mada prihvaća prigovor radi prebijanja, u nekim dijelovima svog obrazloženja, kroz citiranu odluku VSRH, izražava dvojbu je li tuženik uopće izjavio prigovor radi prijeboja bez konačnog zaključka, a o tome zašto je prihvatio prigovor prijeboja da ne pruža nikakav razlog.

4.2. Slijedom navedenoga, drugostupanjski sud u svojoj odluci od 19. kolovoza 2025., u skladu sa odredbama članka 369. i 375. ZPP, navodi da će prvostupanjski sud u ponovnom suđenju izvesti sve dokaze koje stranke predlože na bitne okolnosti, ocijeniti te dokaze i utvrditi bitne činjenice te primijeniti materijalno pravo i donijeti novu zakonitu odluku, a prilikom donošenja nove odluku da će uzeti u obzir izložena pravna shvaćanja te da će izbjeći bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazao drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke.

5. Postupajući u skladu sa uputom višeg suda, ovaj je sud u ponovljenom postupku, u skladu sa odredbom članka 377. ZPP-a, ponovno ocijenio već izvedene dokaze navedene pod točkom 3.1. obrazloženja ove odluke, budući da parnične stranke u ponovljenom postupku nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

5.1. Na temelju ocjene svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP, ovaj je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan (u cijelosti u odnosu na utvrđenje ništetnosti, djelomično u odnosu na isplatu stečenog bez osnove).

5.2. Naime, tužiteljica je u ponovljenom postupku ostala u cijelosti kod tužbenog zahtjeva kako je isti postavila nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a kojim potražuje od tuženika iznos od 10.706,73 eura na ime stečenog bez osnove. Drugostupanjski sud u obrazloženju odluke od 19. kolovoza 2025. navodi da je vještak visinu preplate utvrdio u iznosu 10.705,73 eura, što nije točno.

5.3. Vještak je visinu preplate utvrdio u iznosu 10.706,73 eura, slijedom čega je tužiteljica na isti iznos uredila svoj tužbeni zahtjev, vidljivo iz podneska tužiteljice od

25. travnja 2025. (str. 117-120).

5.4. Međutim, ovaj je sud u točki III. Izreke ukinute presude utvrdio neosnovanim zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 31. ožujka 2007. te je u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen.

5.5. S obzirom da točku III. Izreke presude ovog suda od 14. svibnja 2025. stranke nisu pobijale žalbom, ista je postala pravomoćna i nije niti bila predmetom ispitivanja od strane drugostupanjskog suda u žalbenom postupku, stoga proizlazi da tužiteljica u ponovljenom postupku ne može potraživati tužbom iznos od 10.706,73 eura, odnosno iznos od 1,00 eura s osnova stjecanja bez osnove koji je dospio 30. ožujka 2007. jer se u tom dijelu radi o pravomoćno presuđenoj stvari pa je tužiteljica mogla postaviti zahtjev samo na iznos od 10.705,73 eura.

5.6. Slijedom navedenoga, kako je tužiteljica u ponovljenom postupku postavila zahtjev za isplatu iznosa od 10.706,73 eura to je njezin zahtjev u odnosu na iznos od 1,00 eura sa zatraženim pripadajućim zakonskim zateznim kamatama odbačen kao nedopušten jer je o tom dijelu zahtjeva već pravomoćno odlučeno što predstavlja negativnu procesnu pretpostavku pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50- 3932433 od 21. veljače 2007. u dijelu u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak.

6.1. U provedenom postupku sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno

- da su parnične stranke dana 21. veljače 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj: 918-50-3932433 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 67.600,00 CHF

- da je ugovoren način otplate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika za CHF važećem na dan dospijeća

- da je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika,

- da je uslijed promjene tečaja došlo do povećanja anuieta.

6.2. Sporna je između stranaka osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

7. Istaknuti prigovor zastare tuženika ovaj je sud u ranije provedenom postupku ocijenio djelomično osnovanim i to u manjem dijelu s osnova utužene razlike zbog primjene ništetne valutne klauzule u CHF za iznos od 1,00 eur dospio 31. ožujka 2007. jer odredba članka 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

7.1. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Identično je bilo propisano i ranijem Zakonom obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996 i 112/1999, 88/2001).

7.2. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

7.3. U navedenom smislu očitovao se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Budući je dan podnošenja kolektivne tužbe u predmetu „Franak“ bio 4. travnja 2012. računajući od tog dana pa unatrag pet godina dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare.

7.4. Drugi bitan datum je dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja 2014. kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05).

7.5. Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014., a koji je istekao 14. lipnja 2019.

7.6. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023.

7.7. Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

7.8. Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje u kome se između ostaloga navodi:

„...4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

7.9. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

7.10. Iz navedenih razloga po prosudbi očito nisu u zastari sva ona potraživanja tužiteljice u svezi razlike zbog ništetne odredbe s osnova ništetne odredbe u svezi valutne klauzule CHF koja su dospjela nakon dana 4. srpnja 2007.

7.11. Međutim, kako je ranije navedeno u zastari je potraživanje tužiteljice u svezi one stavke preplaćenih anuiteta s osnova ništetne valutne klauzule dospjele prije dana 4. srpnja 2007. u ukupnom iznosu od 1,00 € dok ostatak utuženog iznosa s toga osnova u iznosu od 10.705,73 € nije u zastari.

8. U odnosu na pozivanje tužiteljice na odluke donesene u postupcima kolektivne zaštite, ističe se da se pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini pa odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u ovom slučaju.

8.1. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika (kao četvrto tužena bila je i tuženica iz ovog postupka) u izreci koja je postala pravomoćna u odnosu na četvrtotuženicu (tuženica u ovom postupku) tužbeni zahtjev je glasio:

„4. Utvrđuje se da je četvrtotužena R. A. d.d. u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene R. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene R. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“.

8.2. Točkom 9. izreke navedene presude nalaženo je svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda, dok im je u točki 10. izreke zabranjeno takvo ili slično postupanje u buduće.

8.3. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.4. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.5. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

8.6. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

8.7. Za istaknuti je da je drugostupanjski sud u svojoj odluci od 19. kolovoza 2025. utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer nije protekao opći zastarni rok od 5 godina prije utuženja za ovu osnovu.

9. Nadalje, drugostupanjski sud utvrdio je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

9.1. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018- 11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

9.2. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl.7.1 Ugovora o kreditu od 14. travnja 2006., u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati iznos anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

9.3. Tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

9.4. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 EEZ temelji se na ideji da se potrošač zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti. Slično je propisano i čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 koji navode da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.5. Već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute CHF i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi obveza potrošača uzrok je neravnoteže na štetu potrošača. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je veći jer prosječni potrošač nije znao za rizik tečaja CHF smatrajući da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik. Također je veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćivala u HRK prema tečaju CHF te je bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Specifičnost valute CHF bila je poznata bankama, ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču kojeg banke nisu o tome informirale te on nije bio svjestan rizika kojeg preuzima.

10. Ponovnom ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno je:

- uvidom u ugovor o kreditu broj: 918-50-3932433 od 21. veljače 2007. utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (tipski ugovor) kojim je tužiteljici isplaćen iznos od 67.600,00 CHF. Nadalje, da se radi o stambenom kreditu za kupnju bez počeka, da se iznos kredita u valuti CHF koristi se u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je datum korištenja (isplate) kredita 27. veljače 2007. godine, da je ugovoren srednji tečaj kreditora za valutu CHF na dan isplate kredita: 4,532570 te da je rok otplate kredita 120 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- iz iskaza tužiteljice proizlazi da je joj bio potreban kredit za kupovinu kupila stana te da je u to vrijeme imala otvoren tekući račun kod tuženika jer je njihov klijent. Otišla se raspitati za uvjete kredita, a u banci su joj rekli da je najpovoljniji kredit u CHF. U banci jedobila gotovi ugovor koji je trebalo odnijeti ovjeriti kod javnog bilježnika. Nakon toga potpisali su ugovor i isplaćen je kredit. Prvih godinu, dvije do tri rate su bile kao u početku, a onda su odjednom rate kredita drastično narasle. Kredit u valuti CHF se odlučila podići jer su joj u banci rekli da je taj kredit najpovoljniji. Nije joj bilo poznato da će promjenom tečaja CHF doći do promjene visine anuiteta kredita, ona nije ekonomske struke, ali joj nije bilo jasno da bi rata mogla narasti za više od 70% početnog anuiteta. Pročitala je odredbe Ugovora o kreditu, a s obzirom da nije ekonomski obrazovana i neke odredbe su joj bile nejasne. Dali su joj unaprijed pripremljeni ugovor da ga pročita i potpiše. Raspitivala se i kod drugih banaka za uvjete kreditiranja, ali joj je ovaj kredit bio najpovoljniji jer je bila klijent tužene banke,

- iz iskaza GR koji je kao javni bilježnik solemnizirao ugovor o kreditu utvrđeno je da je javni bilježnik prije solemnizacije pročitao ugovore strankama i pitao stranke jesu li sve shvatile. U slučaju prigovora stranke, a zavisno od toga na što bi se prigovor odnosio jer ugovor ima puno odredbi, objasnio bi stranci što te odredbe znače. Postupak u slučaju prigovora stranke propisan je poslovnikom, a sama bilješka se stavlja na ugovor. U više od 20 godina rada kao javni bilježnik nije imao niti jednu primjedbu odnosno prigovor na ugovor. Naveo je i da može provjeriti je li takva bilješka stavljena, ali da takva bilješka nije stavljena.

10.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti jer je iskazivala uvjerljivo, sigurno, životno i logično. Iskaz javnog bilježnika, premda ga sud prihvaća u cijelosti, ne cijeni kao relevantan za utvrđivanje činjenica odlučnih za primjenu prava u ovom slučaju.

10.2. U postupku nije niti bilo sporno da je Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika. Prema mišljenju ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi:

"...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka....".

10.3. Iz sadržaja tužbe i iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužiteljica nije imala mogućnost utjecati, da tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

10.4. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 6. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. ZZP, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.5. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju kretanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

10.6. Slijedom navedenoga sud opetovano zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-3932433 od 21. veljače 2007., u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te u konačnici ništetne, sukladno odredbama članka 87. stavka 1. ZZP i članka 102. ZZP/07.

11. S obzirom da je između parničnih stranaka bila sporna i visina tužbenog zahtjeva to je sud, s obzirom da ne raspolaže stručnim ekonomskim znanjem potrebnim za utvrđivanje odlučnih činjenica, prihvatio prijedlog za izvođenjem dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

11.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, Mirne Tot Nužda, dipl.oec., proizlazi da je vještačenje provedeno za ukupno razdoblje otplate kredita, odnosno od veljače 2007. godine do zaključno siječanj 2015. godine. U razdoblju otplate kredita dana 18. svibnja 2010. godine korisnik kredita je izvršio uvećanu uplatu na kredit u iznosu 9.385,98 CHF čime je umanjena glavnica kredita. Dana 15. siječnja 2015. godine korisnik kredita je prijevremeno u cijelosti otplatio kredit. U skladu sa navedenim (uvećana uplata i prijevremena otplata) izvršena je rekonstrukcija inicijalnog otplatnog plana. U stupcima od 2 do 5 prikazan je inicijalni (početni) otplatni plan sukladno Ugovoru o kreditu, uvažavajući uvjet uvećane uplate i prijevremene otplate kredita. U stupcima od 6 do 10 prikazan je realizirani otplatni plan, odnosno otplatni plan po kojem se je stvarno otplaćivao kredit. U stupcu 13 prikazan je srednji tečaj Kreditora za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a u stupcu 12 srednji tečaj Kreditora za CHF koji je vrijedio na dan dospijeća anuiteta. Razlika između stvarno plaćenih anuiteta po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća (stupac 16) i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi i srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (stupac 15) iznosi 96.122,40 kn (455.668,49 kn – 359.546,09 kn). Navedeno je izračunato u stupcu 17 Tablice 1. U navedenom iznosu od 96.122,40 kn sadržana je razlika po osnovi promjene kamatne stope i razlika po osnovi valutne klauzule (promjene tečaja CHF). Rješenjem suda zadano utvrditi preplaćeni iznos s osnova tečajne razlike. Stoga se dalje u nalazu vještačenja prikazuje utjecaj promjene tečaja na glavnicu i kamatu u tijeku otplate kredita. Kredit je isplaćen dana 27. veljače 2007. godine. Srednji tečaj Kreditora za CHF na dan korištenja iznosio je 4,532570. Izračunom je prikazano u stupcu 20, u kojem su izračunati iznosi više plaćenog po osnovi valutne klauzule ukupno 79.726,37 kn, na način da je utvrđena razlika između anuiteta po početnom otplatnom planu i tečaju na dan dospijeća plaćanja kredita (stupac 19) i anuiteta po početnom otplatnom planu i tečaju na dan isplate kredita (stupac 15). Izračun:

439.272,46 kn – 359.546,09 kn = 79.726,37 kn U ovoj razlici je u potpunosti isključen utjecaj promjene kamatne stope. Navedeno je dokazano i izračunom ukupne razlike anuiteta (stupac 17) koja sadrži razlike po osnovi promjene kamatne stope (stupac 18) i po osnovi valutne klauzule (stupac 20). Iznosi u tablici sa negativnim predznakom (-) predstavljaju iznose manje plaćenog od ugovorenog, a iznosi sa pozitivnim predznakom predstavljaju iznose preplate (više plaćenog). Iz Tablice 1 u Tablicu 2 preneseni su samo podaci koji se odnose na razlike zbog promjene tečaja (stupac 20 Tablice 1). U stupcu 3 Tablice 2 prikazani su iznosi preplate i manje plaćenog nastali zbog promjene tečaja (ukupna razlika nastala zbog promjene tečaja) . U stupcu 4 ovi iznosi preplate/manje plaćenog iskazani su u EUR. U stupcu 5 izdvojeni su samo pozitivni iznosi – preplata (u valuti HRK), odnosno u stupcu 6 iznosi preplate po osnovi valutne klauzule u valuti EUR. U stupcu 7 izdvojeni su samo negativni iznosi (u valuti HRK), odnosno u stupcu 8 iznosi manje plaćenog po osnovi valutne klauzule (u valuti EUR). Ukupna razlika po osnovi valutne klauzule iznosi 10.581,51 EUR. Zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita više je plaćeno 10.706,73 EUR, a manje plaćeno 125,22 EUR.

11.2. Vještakinja Mirna Tot Nužda zaključuje da je zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita više plaćeno 10.706,73 EUR, a manje plaćeno 125,22 EUR (str. 111).

11.3. Na prijedlog tuženika vještakinja je u svom nalazu i mišljenju iskazala i tzv. negativnu razliku, odnosno utvrdila je iznos koji je manje plaćen zbog promjene tečaja kako je navedeno i pod točkom 11.1. Obrazloženja ove odluke.

11.4. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju izračunala tzv. negativnu razliku (manje plaćeno zbog promjene tečaja) kada su anuiteti otplate kredita bili niži od početno ugovorenog zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita, a tuženik je do zaključenja prethodnog postupka istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja te je nakon provedenog vještačenja specificirao svoju (protu) tražbinu koju im prema tužiteljici.

11.5. Rješenjem od 3. travnja 2025. pozvane su parnične stranke očitovati se o nalazu i mišljenju vještaka (str. 113), a parnične stranke na isti nisu imale primjedbi te su u skladu sa nalazom i mišljenjem specificirale svoje tražbine.

11.6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen na jasan i određeni način, izrađen je objektivno i u skladu sa pravilima struke te je valjano i logično obrazložen.

12. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 125,22 eura.

12.1. Uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo.

12.2. Za istaknuti je da je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete.

12.3. Slijedom izloženoga, tužiteljica u tom razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesna da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom razlikom.

12.4. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti.

12.5. Osim toga, kako je to obrazložio i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci od 19. kolovoza 2025., prigovor radi prijeboja tužene banke u konkretnoj vrsti parnica nije osnovan jer je zahtijevanje povrata pretplate zbog nepoštenih odredbi prema odredbi članka 81. st. 2. i 3. ZZP/03 pravo potrošača, a tuženik nije potrošač.

12.6. Za potraživanje tuženika zbog tzv. negativne tečajne razlike, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF, ne postoji pravna osnova budući je odredbom članka 323. stavka 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice.

12.7. Kad bi se tužiteljičin zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi članka 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, MU, broj 18/97).

12.8. Razlog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je u zakonskim odredbama o zaštiti potrošača pa je samo potrošač ovlašten ostvarivati za sebe pozitivan učinak te ništetnosti, a kako tuženik nije potrošač to se ove odredbe ne odnose na njega. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

13. Odredbom članka 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO), propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži.

13.1. Sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.2. Imajući u vidu i nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

13.3. Odredbom članka 55. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identično je bilo određeno i člankom 87. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

13.4. Posljedice ništetnosti uređene su odredbom članka 323. stavak 1. ZOO na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora pa je odlučeno kao u izreci presude.

13.5. Visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju vještaka pa je tužiteljici dosuđen ukupan iznos od 10.705,73 eura s osnova preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjeni tečaja.

13.6. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi članka 29. ZOO.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

14.1. Promjena vrijednosti predmeta spora nije utjecala na visinu troškova postupka budući da nije došlo do promjene tarifnog razreda iz Tbr. 7.1. Tarife tako da je vrijednost poduzetih radnji iznosila 100 bodova, odnosno 200,00 eura (100b x 2,00 eura).

14.2. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str. 194/195.).

14.3. Tužiteljica zastupana po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava održanom 14. listopada 2025. popisala trošak u ukupnom iznosu od 2.755,07 eura.

14.4. Tužiteljici je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. te članka 2. stavka 1. ZPP dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 3. siječnja 2025. i 25. travnja 2025. za svaki u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova), sastav podneska od 25. veljače 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr.8.4. Tarife, najviše 25 bodova), zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 15. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova), zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 24. veljače 2025. i 30. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova), pristup ročištu za objavu presude 14. svibnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade, 50 bodova), trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 eura (Tbr.10. 1. Tarife, povećanje nagrade 25%), trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu u ponovljenom postupku 14. listopada 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova) te pristup ročištu za objavu presude 14. studenog 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade, 50 bodova), što ukupno iznosi 1.900,00 eura.

14.5. Navedenom iznosu od 1.900,00 eura treba pribrojiti pripadajući PDV (Tbr. 46 Tarife, 25% iznosa 1.900,00 eura) u iznosu 475,00 eura, zatim trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu 200,00 eura (str. 99 spisa), trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i sudske pristojbe za žalbu 153,52 eura (str.171) pa je tužiteljici ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 2.755,07 eura.

14.6. Tuženik također zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika popisao je trošak postupka u iznosu od 1.553,09 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

14.7. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva i uspjehu u odnosu na visinu zahtjeva. U odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti tužiteljica je uspjela u cijelosti (100%), a u odnosu na zahtjev s osnova isplate na ime stečenog bez osnove tužiteljica nije u uspjela u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva (osnov 100% + visina 98,83% = 198,83%, podijeljeno sa 2, iznosi 99,41%) budući da je uspjela sa 99,41% zahtjeva.

14.8. Međutim, odluka o troškovima postupka ne može se gledati isključivo u duhu odredbe nacionalnog zakonodavstva, u ovom slučaju odredbe ZPP-a koja regulira pravo stranaka na naknadu troškova postupka razmjerno uspjehu u sporu.

14.9. Nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužiteljici kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

14.10. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da:

„čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

14.11. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da tuženik unatoč odredbi članka 154. stavka 2. ZPP nema pravo na naknadu troškova postupka pa je donio odluku kao u točki VII. izreke presude (jednako i Županijski sud u Rijeci, Gž-1220/2022-3 od 8. studenog 2023. i Županijski sud u Osijeku, Gž-2038/2024-2 od 21. veljače 2025.) 14.12. Naime, i Županijski sud u Rijeci u odluci poslovnog broja Gž-1220/2022-3 od 8. studenog 2023. navodi:

" Jednako tako odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). Naime, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.".

15. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 14. studenog 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

16. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 14. studenog 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužiteljica po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku u Slavonskom Brodu, 2. Tuženik po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu.