Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-153/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Lidiji Jakšić, kao sucu pojedincu u građanskopravnom predmetu tužiteljice ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici iz Sv. Ivana Zeline, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupano po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, na ročištu održanom 02. listopada 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice odvjetnice Đurđice Kos, a u odsutnosti tuženika, 14. studenog 2025., donio, objavio,

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /50404607-5103228983, sklopljen dana 31. listopada 2006. između tužiteljice ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.".

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 232,26 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. studenog 2006. po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023 po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 10. stavak 2.

Ugovora o kreditu 2402006-1031262160 /50404607-5103228983, sklopljen dana 31. listopada 2006. između tužiteljice ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, koja glasi: "Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.“.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 40,64 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. veljače 2013. po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023 po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.066,36 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja tekuće godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja tekuće godine, u roku 15 dana.

VI. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zatraženog parničnog troška, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. U tužbi tužiteljica navodi da je u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5102825241 u čl. 14 st. 5 navedeno je da će u slučaju spora suditi nadležan sud prema sjedištu kreditora. Navedena odredba ugovora, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik je nametnuo predmetnu odredbu sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove, dok takva ugovorna odredba za tužiteljicu izazva visoke troškove dolaska na sud u Rijeku (ima prebivalište u [adresa]), a time i znatnu neravnotežu o procesnopravnom položaju ugovornih stranaka. Temeljem navedenog, tužiteljica smatra da je Općinski sud u Sesvetama mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Tužiteljica je dana 31. listopada 2006. s tuženikom sklopila tipski Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /50404607-5103228983. Ugovorom je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 70.000,00 kn, uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. Prije isplate kredita tuženik je naplatio jednokratni trošak naknade u iznosu od 2,500% od iznosa odobrenog kredita. Instrumenti osiguranja kredita su bili dva komada osobnih mjenica korisnika kredita indosiranih i od sudužnika, izjava suglasnosti o zapljeni sudionika u kreditu i depozit u visini 15,000% (10.500,00 kn). Ugovor je zaključen na vrijeme od 7 godina a korisnik kredita dužan je kreditoru vratiti kredit u 84 mjesečnih anuiteta u iznosu 1.149,46 kn a prema otplatnoj tablici koju je tuženik uručio tužiteljici. Člankom 8. Ugovora propisano je da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 9,650% godišnje. Nadalje, za vrijeme trajanja ugovora banka može vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu sa svojim odlukama. Tužiteljica je prijevremeno otplatila kredit. Tužiteljica ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora odnosno o unaprijed formuliranim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njihov sadržaj nego je predočeni ugovor mogao ili prihvatiti ili odbiti. Prilikom puštanja kredita u tečaj, tuženik je jednokratno naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,500% od odobrenog kredita tj. 1.750,00 kn. 6. Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o odredbi članka 10. stavka 1. Ugovora, niti mu je prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi". Isto tako, odredbom članka 10. stavak 2. određeno je da u slučaju povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno svojim odlukama u trenutku prijevremenog povrata. Da bi mogao prijevremeno otplatiti kredit tužiteljica je morala platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje prema obračunu tuženika. Dana 08. veljače 2013. tužiteljica je prijevremeno otplatila kredit i platio naknadu u iznosu od 306,19 kn. Tuženik je naplatio naknadu iako zbog prijevremene otplate kredita nije pretrpio štetu, niti ju je dokazao, što je u suprotnosti i sa odredbom članka 1024. ZOO-a, s obzirom da šteta ne može biti apstraktna, već mora biti konkretizirana i dokazana, a niti može biti naplaćena kao kamata koju je banka trebala primiti od dana prijevremene otplate pa do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Dakle, takva odredba u suprotnosti je i s odredbom članka 82. Zakona o zaštiti potrošača, kojom se trgovca ovlašćuje da u slučaju raskida ugovora zadrži plaćeno za usluge koje još nije obavio, zatim odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa tom odredbom i svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Radi se o ugovoru na unaprijed pripremljenom obrascu u kojemu je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, financijska institucija koja se profesionalno bavi davanjem kredita, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadama za troškove obrade kredita te prijevremeno konačne otplate kredita, i na taj način doveo je tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr.). Odluka tuženika o naknadama predstavlja tuženikov interni akt kojeg je ovlašten jednostrano mijenjati, neovisno od tužiteljice, a tužiteljici nisu bili poznati parametri po kojima se naknade određuju, pa su navedene odredbe ugovora ništetne obzirom da sadrže obveze tužiteljice koje nisu određene niti odredive. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredbe članka 10. stavak 1. i 2. Ugovora koje su se odnosile na naplatu naknada sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama tuženik nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, to je navedenim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza odnosno takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika - banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Stoga cjelokupno ponašanje tuženog prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu te je na taj način tuženik stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove. Iz tih razloga tužiteljica smatra da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika budući je on pokazao osobitu nepažnju prilikom sastavljanja sadržaja Ugovora u kojem tužiteljica nije mogla sudjelovati.

2. Obzirom su ništetni bitni sastojci ugovora, ništetan je i cijeli ugovor o kreditu, jer ugovor ne može opstati kada ništetnot pogađa odredbe bitne za postojanje samog ugovora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor mjesne nenadležnosti, jer da su stranke ugovorile nadležnost Općinskog suda u Rijeci, pa je za suđenje u ovoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Prigovara vrijednosti predmeta spora, te da je tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača. Ističe i prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužiteljice, te prigovara i na tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

4. Također tuženik u svezi s tužbenim zahtjevom tužiteljice vezano uz ništetnost naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita navodi da se radi o ugovornih odredbama koje su jasne, razumljive i lako uočljive, da je tužiteljica bila informirana u pogledu naknade za obradu kredita i to između ostalog i na letcima tuženika koji su se uručivali tužiteljici prije nego što je došlo do sklapanja kredita, tužiteljici je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada. Tuženik je prilikom obrade predmetnog kredita imao troškove poput operativnih troškova rada djelatnika banke, materijalnih troškova, troškova trećih strana, regulatorne troškove, a predmetne naknade temelje se i na odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09 i 143/13), te Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/14). Predmetne ugovorne odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenoga zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka pročitao tužbu i priloge tužbi (list 1-26), odgovor na tužbu s prilozima (list 29- 85), podnesak tužiteljice (list 86-94, list 107-108), izvršeno je saslušanje tužiteljice (list 113).

6. Nije sporno među strankama da je tužiteljica s tuženikom sklopila 31.10.2006. predmetni ugovor o kreditu u filijali banke u Sesvetama i to gotovinski kredit na iznos od 70.000,00 kuna. Nije sporno da je u ugovoru o kreditu u točki 10 ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 2,500%, kao i za slučaj prijevremenog povrata kredita pravo banke naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama tuženika važećim u trenutku prijevremenog povrata. Ove nesporne činjenice proizlaze iz saslušanja tužiteljice i tome podudarne pismene dokumentacije u spisu.

7. Spornim se tijekom postupka pokazala mjesna nadležnost ovog suda, svojstvo tužiteljice kao potrošača, ništetnost ugovorenih predmetnih naknada, također je valjalo odlučiti o prigovoru zastare, kao i prigovoru neosnovanog tijeka zatraženih zakonskih zateznih kamata. Tuženik prigovara i na utuženu vrijednost predmeta spora.

8. Nakon ocjene svakog dokaza posebno, te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

9. Sud je saslušao tužiteljicu kao parničnu stranku, a iz njenog saslušanja proizlazi da je s tuženikom 2006. zaključila ugovor o kreditu, radilo se o nenamjenskom gotovinskom kreditu koji joj je trebao zapravo za uređenje dijela kuće, kao i za druge potrebe, radilo se o kreditu u kunama s rokom otplate s trajanjem od 7 godina u iznosu od 70.000,00 kuna. Kredit je zaključila u poslovnici tuženika u Sesvetama. Letimično je pročitala predmetni ugovor koji je već bio sastavljen i predočen joj na dan potpisa tog ugovora, nije o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako i utuženim naknadama ništa pregovarala s tuženikom, odnosno s djelatnikom banke koji je bio prisutan, a niti joj je bila dana ta mogućnost. Jedino joj je bilo važno da dođe do potrebnih materijalnih sredstava. Par mjeseci prije isteka roka kredita kredit je otplatila u cijelosti i tom prilikom je morala platiti i utuženu naknadu za zatvaranje tog kredita. Udaljenost od njenog mjesta prebivališta do [adresa] je oko 200 km u jednom smjeru. Sada ima plaću 2.214,00 eura, i radi u Poljskoj, naime tamo je raspoređena na rad. Nikada se nije bavila nikakvim obrtom ili poduzetničkom djelatnošću.

10. Sud utvrđuje da tužiteljica ima traženo svojstvo potrošača u predmetnom kreditnom odnosu, jer nije s bankom kao trgovcem sklopila ugovor u svezi sa svojom profesionalnom ili poslovnom aktivnosti, već za svoje privatne, osobne i stambene potrebe.

11. Glede istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, sud takav prigovor tuženika smatra neosnovanim.

12. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP- u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Uvidom u priloženi Ugovor (list 6-9) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika gdje je u čl. 14 toč. 5 određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, pa se stoga nije posebno o tome pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

14. Iako je točno da je između stranaka prema odredbi čl. 70 ZPP-a ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Rijeci, tužiteljica opravdano prigovora poštenosti takve odredbe ugovora. Odredbom čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a dalje se u st. 2 propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca na standardnom, formuliranom ugovoru istoga.

15. Također prema zajedničkih odredbama o nadležnosti sadržanim u čl. 15 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP) o sudskoj nadležnosti i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud odlučuje o nadležnosti., obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja nadležnosti.

16. U vrijeme podnošenja tužbe 04.04.2024. tužiteljica – potrošač je nesporno imala prebivalište na području nadležnosti ovog suda, a u vrijeme odlučivanja o prigovoru mjesne nadležnosti važe odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 125/22; dalje ZPK) prema kojima u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u koje druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (čl. 19 I st. 1) i da se odredbe st. 1 čl. 19 toč. I može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora (čl. 19 toč. I st. 4 toč. 1).

17. Odredba čl. 19 I ZPK-a je procesne naravi i primjenjuje se od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., dakle i u ovom postupku i nema značaj "isključivog međunarodnog prava", budući da se ne pronalazi razloga da se u nedostatku opće nacionalne odredbe o mjesnoj nadležnosti za suđenje u sporovima nastalim u povodu potrošačkog kreditiranja, potrošaču koji pokreće sudski postupak uskrati pravo izbora mjesne nadležnosti suda njegovog prebivališta po odredbi čl. 19 I ZPK-a, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen i realiziran. Svako drugačije tumačenje prije navedene odredbe dovodi do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledanja pravnog problema u cjelini, potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, a što dovodi i do ostvarivanja prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama čl. 14 st. 2, čl. 16 st. 2 i čl. 26 Ustava RH-a.

18. Pravilo o mjesnoj nadležnosti iz čl. 59 ZPP-a je ujedno i pravilo o općoj mjesnoj nadležnosti za sporove koje proizlaze iz pravnih odnosa poslovne jedinice i za primjenu tog pravila nije odlučno što poslovna jedinica izvan tuženikovog sjedišta nije upisana ili evidentirana u sudskom registru, već je odlučno da je ta poslovna jedinica tuženika, konkretno filijala u Sesvetama, obavljanja djelatnost plasmana kredita, obzirom je ugovor o kreditu sklopljen i realiziran u toj poslovnoj jedinici kako to proizlazi iz saslušanja tužiteljice, a što tuženik nije tijekom ovog postupka osporio.

19. Također preostali tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

20. Tužiteljica potražuje ovom tužbom iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita budući se radi o ništavim ugovornim odredbama. Visina i vrijeme plaćanja predmetnih naknada nisu sporni.

21. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno ZKP-u.

22. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni ugovor, te da su tužiteljici naplaćene utužene naknade u iznosima koje sada tužiteljica potražuje u danas važećoj valuti u eurima, odnosno koje predstavljaju naknade plaćene u kunama, a preračunate u eure prema fiksnom tečaju konverzije.

23. Sporno je da li su ugovorene odredbe o naplati naknada za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne, te posljedično ima li tužiteljica pravo na isplatu plaćenih naknada. Sporan je i tijek kamata, te zastara potraživanja.

24. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a, jer je sklopila predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je podigla predmetni kredit radi uređenja kuće i drugih tekućih osobnih potreba, a tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da je tužiteljica eventualno koristila sredstva kredita u svrhe koje bi joj osporavale svojstvo potrošača, što u ovom predmetu nije dokazao.

25. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sud nalazi da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je ugovoreno plaćanje predmetnih naknada ništetne.

26. Odredba čl. 81 st. 1 i 2 ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

27. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama o jednokratnoj naknadi za korištenje kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a te ugovorne odredba tj. dijelovi istih su prouzročili značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su zbog toga i ništave u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP-a. Tuženik je sam sebi ostavio slobodu određivanja visine ovih naknada bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje s tužiteljicom što je ona konačno i potvrdila u svom iskazu. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama, te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 2,500% te koje je konkretno troškove banka imala, a da bi se radilo upravo o iznosu od 2,500% od odobrenog kredita. Isti je svojevoljno i jednostrano bez pregovaranja s tužiteljicom utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja konkretnih i objektivnih troškova koje je imao, a da su vezani za obračun naknade troška kredita. Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužiteljicu o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni. Ista stvar je i sa naknadom za prijevremenu otplatu kredita koju je tuženik naplatio tužiteljici. Tužiteljica ima zakonsko pravo vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, te tuženiku prijevremenom otplatom nije nastala nikakva šteta, a izlazna naknada ne može biti ugovorna kazna, jer je ugovaranje iste dopušteno samo za nenovčane obveze u smislu odredbe čl. 350 st. 3 ZOO-a.

28. Tužiteljica je u svom iskazu navela da se sa bankom nije moglo pregovarati oko naknade za obradu kredita kao ni oko naknade za prijevremenu otplatu kredita, no da su joj obje naknade naplaćene, tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke, a kredit nije mogla zatvoriti bez da plati naknadu za prijevremeno zatvaranje. Zato su odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita protivne načelu savjesnosti i poštenja jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te pojasniti na što se one odnose i navesti njihovu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu obrazlaže na temelju čega i na što se odnose, te za što se upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom predmetnih naknada od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetnih naknada je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

29. Obzirom da ugovorne odredbe o plaćanju predmetnih naknada ništetne tuženik u obvezi isplatiti utužene novčane iznose i to iznos od 1.750,00 kuna, odnosno preračunato u eure 232,26 eura koliko je prilikom isplate kredita naplatio iz odobrenih kreditnih sredstava tužiteljice kao i iznos od 306,19 kuna, odnosno preračunato u eure 40,64 eura koliko je naplaćeno od tužiteljice prilikom zatvaranja kredita sve sa zakonskim zateznima kamatama dospjelim dan nakon izvršenih uplata u korist tuženika. Tuženik je danom uplate tužiteljice (31.10.2006. i 18.02.2013.) stekao određeni iznos bez osnove.

30. Glede prigovora zastare ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. izražen stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom naknade za korištenje i naknade za prijevremenu otplatu kredita sud nalazi da zahtjev tužiteljice nije u zastari. Tužiteljica je platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 31.10.2006., a naknadu za prijevremenu otplatu kredita 18.02.2013., tužba je podnesena 04.04.2024., ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a.

31. Tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana izvršenih uplata po predmetnim uplata u korist tuženika, jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja.

32. Obzirom je utvrđeno da je odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu ništetna, a kojim je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, te za prijevremeni povrat kredita, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti, odnosno tuženik nema prava na naplatu tih naknada na temelju te ugovorene odredbe. Stoga je tuženik, sukladno odredbi čl. 323 ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora, sve u svezi s čl. 1111 i čl. 1115 sa zakonskim zateznim kamatama dospjelim i tekućim dan nakon izvršenih uplata u korist tuženika, a kako se to osnovano potražuje postavljenim tužbenim zahtjevom.

33. Glede prigovora u svezi s naznačenom vrijednošću predmeta spora sud je utvrdio po prigovoru vrijednost predmeta spora na raspravi 02.10.2025. i to u iznosu od 1.599,87 eura koji iznos je prilikom podnošenja tužbe naznačila tužiteljica, a koji se sastoji od vrijednosti predmeta spora tužbenog zahtjeva na utvrđenje, a ostatak za isplatu, sve obzirom da odredba čl. 37 st. 1 ZPP-a propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka u skladu je s odredbom čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 dalje; Tarifa) i vrijednošću predmeta spora.

35. Osnovan je zatraženi parnični trošak tužiteljice i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podneska od 05.07.2024. i 16.06.20255 od po 200,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištu 12.06.2025. i 02.10.2025. od po 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9/1 Tarife, što predstavlja ukupni trošak zastupanja od 1.000,00 eura, čemu se ima pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,18 eura, odnosno sveukupno 1.066,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

36. Nije osnovan zatraženi trošak tužiteljice i to za zastupanje na ročištu za objavu presude, obzirom taj trošak nije nužan i ne može ići na teret protivne strane, jer se sudska odluka objavljuje na eOglasna ploča sudova odmah nakon objave i dostupna je u elektronskom obliku strankama.

37. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 14. studenog 2025.

Sudac

Lidija Jakšić

Uputa o pravo na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se predaje putem ovog suda, a za nadležan Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Presudu dostaviti putem e-oglasne ploče za tužiteljicu i tuženika

2. Presuda nepravomoćna

3. Kal 20 dana