REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4822/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Sanji Grgurić Hojski, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice LŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 14. listopada 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Marinele Marić, odvjetnice i punomoćnika tuženika Jurice Grgić, odvjetnika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), 14. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 028-50-4187330 od 14. lipnja 2007. zaključenog između tužiteljice LŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 kao kreditora koja glasi „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužiteljici LŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 237,13 EUR (slovima: dvjesto trideset sedam eura trinaest centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2007. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 naknaditi tužiteljici LŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.481,18 EUR (slovima: tisuću četristo osamdeset jedan euro osamnaest centi ) sa zateznom kamatom tekućom od 14. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj LŽ (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključila ugovor o kreditu broj 028-50-4187330 14. lipnja 2007. s tuženikom kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 12.270,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. predmetnog ugovora tužiteljici je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Na tu je naknadu tužiteljica morala pristati odnosno platiti je kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 237,13 EUR (3,30 % od iznosa kredita). Ta je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca te tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja n njezin sadržaj, posebno stoga što se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca s čijim sadržajem tuženik nije upoznao tužiteljicu. Tuženik nije prezentirao koje to posebne troškove ima u vezi postupkom odobravanja kredita niti je prikazao na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Tužiteljica navodi da je ta odredba nepoštena i ništetna te da uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, kao i da je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Stoga predlaže tvrditi ništetnim dio odredbe čl. 3. ugovora koja glasi: ''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'' te zahtjeva isplatu iznosa od 237,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2007. do isplate te naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te je obveza tužiteljice koja iz nje proizlazi određena. smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala je na njihovu primjenu. Smatra da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je naknadu platila i na istu nije imala prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Ističe prigovor zastare. Ne prigovora visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi bio nesavjesni stjecatelj. predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu (list 7- 11 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 13- 17 spisa), otplatni plan (list 21 -42 spisa), potvrda od 7. lipnja 2023. (list 49 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 75 i 84 spisa).

4. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe čl. 3. iz govora o kreditu od 14. lipnja 2007. koji glasi: ''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita'' u odnosu na naknadu za trošak obrade kredita te posljedično tome zahtjev za isplatu tog iznosa od 237,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon plaćanja navedene naknade, tj. od 21. lipnja 2007. do isplate.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik sa tužiteljicom kao korisnicom kredita i potrošačem sklopio ugovor o kreditu broj 028-50-4187330 14. lipnja 2007. te da je u odredbi čl. 3. ugovora navedeno da se naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 237,13 EUR, a u kojem iznosu je naplaćena sporna jednokratna naknada.

7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit bio potreban radi kupnje osobnog vozila, kojeg je koristila za osobne potrebe. Ističe da je došla u auto kuću gdje je kupila predmetni automobil te su je tamo uputili da oni surađuju sa tuženikom, a ona je potom otišla kod bilježnika potpisati unaprijed sastavljeni ugovor od strane banke. Navodi da je ugovor pročitala te da su joj u auto kući uz ostalo rekli da ona mora platiti ulaznu naknadu, da je to uvjet za dobivanje kredita. Navodi da je nitko nije upozorio niti obrazložio kakve to naknade obuhvaća ulazna naknada, odnosno zašto se ona plaća i zašto u visini od 3,30% od iznosa kredita. Navode da su joj samo rekli da ulazna naknada obuhvaća troškove banke. Pitala je vezano za ovu ulaznu naknadu i rekli su joj da je to odredba banke na koju nije mogla utjecati odnosno da joj je praktično ponuđeno kao "uzmi ili ostavi."

8. Iskaz tužiteljice u cijelosti je prihvaćen jer je uvjerljiv i logičan, a tuženik ga navodima tijekom postupka nije doveo u sumnju.

9. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” broj 96/2003. i 46/2007., dalje: ZZP/2003). Tužiteljica je u iskazu negirala bilo kakve pregovore o toj odredbi, dok tuženik niti tvrdi niti dokazuje da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, nije dovedena u pitanje.

10. Budući da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

11. Ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne definira glavni predmet obveze tužiteljice te je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke pa stoga, nije riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u skladu s člankom 84. ZZP/2003.

12. Točno je da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

13. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno utvrdi visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30 % od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženoj usluzi i nastalom trošku naplate jednokratne naknade na koji se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita, kako to proizlazi iz potvrde tuženika od 7. lipnja 2023., koji je tužiteljici stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima da je na nju mogla utjecati.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (3,30 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s člankom 59. stavkom 1. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

20. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je razumno zaključiti da se troškovi obrade kreditnog zahtjeva i odobrenja kredita namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

21. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 3.. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu primjerice snošenja troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, podmirenja svih javnobilježničkih i sudskih troškova pristojbi i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna

24. Okolnost da tužiteljici banka, ovdje tuženik nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 zbog čega je sporna odredba sadržana u izreci stavak I. utvrđena ništetnom.

25. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu sadržanu u odredbi čl. 3. ugovora, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi u iznosu od 237,13 EUR, pa je tuženik dužan na isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana nakon plaćanja ulazne naknade, tj. od 21. lipnja 2007., sukladno traženju tužiteljice jer je tuženik neosnovano stekao plaćeni iznos.

26. Naime, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu, a kako tužiteljica kamatu potražuje od dana nakon plaćanja, to joj ista tako i dosuđena.

27. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

28. Uzgred se upućuje i na ustaljeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koje je izraženo i u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

29. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

30. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP - a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.564,76 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT)

32. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištima 15.11.2024., 16.01.2025. i 14.10.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT - 100 bodova svako), sastav podneska od 15.10.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištu 14.11.2025. (Tbr. 9. toč. 3. OT – 50 bodova) vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 275,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu svako u iznosu od 53,09 EUR, ukupno 1.481,18 EUR, sukladno čl. 155. ZPP - a.

33. S obzirom da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, a kako tumačenjem čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 6/2024, dalje u tekstu: OZ) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 14. studenoga 2025. do isplate jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

34. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

35. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. studenoga 2025.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi ovom sudu, u 4 primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- tužiteljici po pun. uz rj. za s.p. na tužbu i presudu

- tuženiku po pun.