Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-1021/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice TEG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate , nakon 3. listopada 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika stranaka, 14. studenoga 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53036966535 da tužiteljici TEG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.621,46 EUR (slovima: tisućušestodvadesetijedan euro i četrdesetišest centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, i to:

- na iznos od 5,30 EUR sa kamatom od 21.9.2011. do plaćanja,

- na iznos od 41,38 EUR sa kamatom od 20.10.2011. do plaćanja,

- na iznos od 40,20 EUR sa kamatom od 25.11.2011. do plaćanja,

- na iznos od 16,18 EUR sa kamatom od 18.12.2011. do plaćanja,

- na iznos od 15,88 EUR sa kamatom od 1.1.2012. do plaćanja,

- na iznos od 16,74 EUR sa kamatom od 1.2.2012. do plaćanja,

- na iznos od 13,28 EUR sa kamatom od 1.3.2012. do plaćanja,

- na iznos od 16,81 EUR sa kamatom od 1.4.2012. do plaćanja,

- na iznos od 15,52 EUR sa kamatom od 1.5.2012. do plaćanja,

- na iznos od 17,92 EUR sa kamatom od 10.6.2012. do plaćanja,

- na iznos od 15,87 EUR sa kamatom od 8.7.2012. do plaćanja,

- na iznos od 18,13 EUR sa kamatom od 1.8.2012. do plaćanja,

- na iznos od 18,08 EUR sa kamatom od 1.9.2012. do plaćanja,

- na iznos od 15,81 EUR sa kamatom od 7.10.2012. do plaćanja,

- na iznos od 9,93 EUR sa kamatom od 1.11.2012. do plaćanja,

- na iznos od 44,53 EUR sa kamatom od 1.12.2012. do plaćanja,

- na iznos od 43,89 EUR sa kamatom od 1.1.2013. do plaćanja,

- na iznos od 40,35 EUR sa kamatom od 1.2.2013. do plaćanja,

- na iznos od 43,36 EUR sa kamatom od 1.3.2013. do plaćanja,

- na iznos od 86,23 EUR sa kamatom od 1.5.2013. do plaćanja,

- na iznos od 38,78 EUR sa kamatom od 1.6.2013. do plaćanja,

- na iznos od 38,69 EUR sa kamatom od 7.7.2013. do plaćanja,

- na iznos od 39,78 EUR sa kamatom od 1.8.2013. do plaćanja,

- na iznos od 41,03 EUR sa kamatom od 1.9.2013. do plaćanja,

- na iznos od 23,84 EUR sa kamatom od 1.10.2013. do plaćanja,

- na iznos od 19,19 EUR sa kamatom od 10.10.2013. do plaćanja,

- na iznos od 42,06 EUR sa kamatom od 10.11.2013. do plaćanja,

- na iznos od 43,03 EUR sa kamatom od 1.12.2013. do plaćanja,

- na iznos od 43,55 EUR sa kamatom od 1.1.2014. do plaćanja,

- na iznos od 34,68 EUR sa kamatom od 1.2.2014. do plaćanja,

- na iznos od 35,70 EUR sa kamatom od 1.3.2014. do plaćanja,

- na iznos od 35,37 EUR sa kamatom od 1.4.2014. do plaćanja,

- na iznos od 34,23 EUR sa kamatom od 1.5.2014. do plaćanja,

- na iznos od 33,87 EUR sa kamatom od 5.6.2014. do plaćanja,

- na iznos od 34,10 EUR sa kamatom od 1.7.2014. do plaćanja,

- na iznos od 36,40 EUR sa kamatom od 1.8.2014. do plaćanja,

- na iznos od 36,40 EUR sa kamatom od 1.9.2014. do plaćanja,

- na iznos od 36,18 EUR sa kamatom od 1.10.2014. do plaćanja,

- na iznos od 22,78 EUR sa kamatom od 9.11.2014. do plaćanja,

- na iznos od 38,04 EUR sa kamatom od 1.12.2014. do plaćanja,

- na iznos od 37,37 EUR sa kamatom od 1.1.2015. do plaćanja,

- na iznos od 37,96 EUR sa kamatom od 16.1.2015. do plaćanja,

- na iznos od 37,88 EUR sa kamatom od 1.3.2015. do plaćanja,

- na iznos od 37,88 EUR sa kamatom od 1.4.2015. do plaćanja,

- na iznos od 37,88 EUR sa kamatom od 1.5.2015. do plaćanja,

- na iznos od 37,88 EUR sa kamatom od 1.6.2015. do plaćanja,

- na iznos od 37,88 EUR sa kamatom od 1.7.2015. do plaćanja,

- na iznos od 37,88 EUR sa kamatom od 1.8.2015. do plaćanja,

- na iznos od 37,88 EUR sa kamatom od 1.9.2015. do plaćanja,

- na iznos od 37,88 EUR sa kamatom od 1.10.2015. do plaćanja,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.078,09 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenoga 2025. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe predložena podneskom od 7.ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. lipnja 2019. podnijela ovome sudu tužbu radi isplate iznosa od 10.664,17 kuna, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. U tužbi je navela da je s tuženikom 28.8.2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 318-50-4338093 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tvrdi da provedena konverzija kredita nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 318-50-4338093 od 28.8.2007. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Navela je da je odredbom čl.236. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane te da sklopljenim Dodatkom ugovora o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije tužiteljici nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope. Navela je da se konverzijom, a ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora, a navedeno je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019., koji je obrazložio da činjenica sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da bi korisnik kredita izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnim. Traži ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da joj pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Tvrdi da su odredbe čl.2. Ugovora o kreditu broj 318-50-4338093 od 28.8.2007. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke kao i vezanost uz valutnu klauzulu u čl.7., temeljem odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima ništetne. Tvrdi da te odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da ništetnost ugovornih odredba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbama čl.84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tvrdi da ugovorne odredbe i o predmetu ugovora i o cijeni nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, a ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača , te da je činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl.4. Zakona o obveznim odnosima, kao i da postoji povreda načela savjesnosti i poštenja zbog povrede odredbe čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da, s obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji nije mogla utjecati kao potrošač, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, je takvim ugovornim odredbama tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega su takve odredbe ništetne. Pozvala se na odredbe čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima. Navela je da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te joj je o otme samo dostavio obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost. Pozvala se na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. i broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018. te navela da smatra da je tuženik svojim postupanjem stekao bez osnove značajan novčani iznos pa je izvršila izračun više plaćenog uz primjenu kamatne stope ugovorene na dan isplate kredita i tečaja CHF na dan isplate kredita, obuhvatila je razlike od isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije, te je u svoj izračun uračunala i na taj način priznala tuženiku iznos koji joj je priznao u konverziji i utvrdila preplaćeni iznos u visini od 10.664,17 kn. Uzimajući u obzir sve navedeno i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. i Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te obvezujuća pravna utvrđenja iz navedenih presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa u odnosu na postupke koje pokreću potrošači predložila je primjenom čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača te odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima naložiti tuženiku isplatu iznosa od 10.664,17 kn te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. O tom prigovoru je odlučeno rješenjem od 4. siječnja 2021., koje je postalo pravomoćno 13. travnja 2021. Nadalje je tuženik u bitnom osporio tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknuo je prigovor zastare i naveo da su neosnovani tužbeni zahtjevi koji se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatno j stopi, s obzirom da je dodatkom ugovoru o kreditu izvršena konverzija kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) te da je posljedica toga da te ugovorne odredbe više ne postoje, pa ne postoji ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Tvrdi da je tužiteljica slobodnom voljom pristala na ponudu konverzije koju joj je tuženik bio obvezan dostaviti i predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Pozvao se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4.3.2020. donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod brojem Gos – 1/19 kojom je potvrđena valjanost dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Prigovorio je i visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Naveo da tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba i naveo da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini. Osporio je da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bila ništetna te je naveo da su stranke pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli. Naveo je da su navedene odredbe lako uočljive, jasne i razumljive i da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost . Istaknuo je da tužiteljica nije tuženiku uputila pisani prigovor o primjeni kamatnih stopa. Usprotivio se provođenju financijskog vještačenja i naveo da ako sud odredi vještačenje po prijedlogu tužiteljice predlaže da vještak vještači i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamati nižoj od početno ugovorene za cijelo razdoblje do konverzije kredita. Naveo je da bi vještak trebao utezi u obzir preplatu utvrđenu konverzijom te iznos za koji je umanjena preostala glavnica i naveo je da ako vještak ne bi uzeo navedeno u obzir za slučaj da sud utvrdi da je tužbeni zahtjev osnovan ističe procesnopravni prigovor radi prebijanja.

3. Tužiteljica je osporila navode tuženika, odnosno predložila je tuženikove prigovore odbiti kao neosnovane te je predložila da se provede financijsko vještačenje radi utvrđenja visine iznosa za koji je kao potrošač oštećena i koji je tuženik stekao bez osnove na način da se utvrdi više plaćeno zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i više plaćeno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do sklopljenog dodatka o prihvatu konverzije, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji uz pravilnu primjenu pravnih utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. i Pž-6632/17-10 od 14.6.2018.

4. Tuženik je isticao da je tužiteljica, već provedbom konverzije na koju je dobrovoljno pristala i čiju valjanost ne osporava, dovedena u položaj kao da sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi na kredite u CHF nikad nisu ni postojale i predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

5. Tužiteljica je podneskom od 7.3.2025. (stranica 420-422 spisa) konačno postavila tužbeni zahtjev, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i s obzirom da je u Republici Hrvatskoj u međuvremenu došlo do uvođenja valute EUR. Tim podneskom je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev odnosno zatražila je isplatu iznosa od 1.621,46 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose. Tuženik se usprotivio navedenoj preinaci tužbe. Vezano za navedenu preinaku tužbe valja reći da je odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP -a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe, no sud je ocijenio da tužiteljica nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, u dijelu kojim je uskladila tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa. Navedeno i iz razloga što iz izvoda iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. poslovni broj Su IV-162/2021 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U konkretnom slučaju radi se o predmetu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima i tužiteljica je preinačila tužbu nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje valja reći da iz izvoda iz zapisnika sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2/24 održane 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 proizlazi da je na toj sjednici zauzeto pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl.190. i 191. ZPP -a) zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja sadržanog u ovoj odluci.

6. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužiteljica prema stajalištu suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu (stranica 5-6 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 9-14 spisa), pregled izvršenih uplata, otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF, Ugovor o kreditu s potvrdom o solemnizaciji, Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br.318-50- 4338093, izjavu o prihvati izračuna konverzije, otplatni plan, dopis tuženika tužiteljici, Novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR, dopis tuženika tužiteljici od 15. siječnja 2016., Izvještaja ovlaštenog revizora – nadopuna, Zahtjev za kredit i revolving kreditnu karticu, Promotivne uvjete odobravanja RBA Flexi stambenih kredita u razdoblju od 1.3.2007. do 30.9.2007. i Pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004. do prvog kvartala 2013. – sve u kuverti stranica 43-134 spisa. U dokaznom postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i saslušana je tužiteljica kao stranka. Drugi dokazi nisu izvođeni, s obzirom da su stranke suglasno predložile zaključenje glavne rasprave i donošenje odluke na temelju stanja spisa. Naime tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da se sasluša svjedokinja TE i javna bilježnica Melanija Duić. Međutim, s obzirom na izjavu stranaka na ročištu održanom 3. listopada 2025. smatra se da je tuženik odustao od tih dokaznih prijedloga.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

9. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tuženik i tužiteljica, kao korisnik kredita zaključili 28. kolovoza 2007. predmetni Ugovor o kreditu broj 318-50-4338093. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik odobrio tužiteljici, kao korisnici kredita stambeni kredit sa flexi otplatom bez počeka u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nije bilo sporno da je čl.2. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se na iznos kredita obračunava redovna kamata od 4,95% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Članak 7. Ugovora sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojim se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, time da je bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, koji tuženik uručuje korisniku kredita po isplati kredita te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Također nije sporno ni to da su stranke sklopile Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br.318-50-4338093 5. veljače 2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Iz tog Dodatka proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da je preostala neotplaćena glavnica 13.037,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća te da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 13.443,32 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. prije provedbe konverzije iznosi 11.924,88 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, da ukupno utvrđen iznos anuiteta prema EUR otplatnom planu do 30.9.2015. iznosi 10.724,47 EUR, da ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR sukladno čl.19.c. st.1. točka 4. Zakona do 30.9.2015. iznosi 12.167,19 EUR, da tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 1.442,72 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan 30.9.2015. iznosi 11.010,96 HRK, a preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR, nakon provedbe konverzije na dan 30.9.2015. iznosila bi 8.286,13 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Nadalje iz čl.5. Dodatka proizlazi da je utvrđeno da se razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije iz čl.4. točke 1. i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iz čl.4.točke 5. iznosi 3.638,75 EUR i da su ugovorne strane bile suglasne da nakon što se temeljem Zakona i tog Dodatka, provede konverzija, novčana obveza korisnika kredita prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini 3.638,75 EUR prestaje, a korisnik kredita (tužiteljica) na ime preostale neotplaćene glavnice duguje tuženiku na dan 30.9.2015. 8.286,13 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, a iz čl.7. Dodatka proizlazi da je utvrđeno da ukupan zbroj preostalih anuiteta/obroka na dan 30.9.2015. izračunat uz primjenu promjenjive kamatne stope redovne kamate iz EUR otplatnog plana iznosi 10.006,48 EUR.

10. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 318-50-4338093 od 28.8.2007. i to ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (čl.2.) i ugovorna odredba čl.7. o valutnoj klauzuli. Sporno je ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje ove tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te je li sklapanjem Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 318-50-4338093 ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno konačno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.

11.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim od redbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

12. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelji i pozivaju u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako nije pregovarala s bankom o odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Više je pregovarao njen suprug koji je uzimao stambeni kredit za kupnju kuće, dok je ona uzimala kredit za adaptaciju te kuće. Iskazala je da joj nije objašnjeno na temelju kojih parametara se mijenja kamatna stopa, te da joj nije ukazivano na rizike vezano uz valutu CHF. Ne sjeća se da bi joj bio spominjan termin valuta utočišta. Vezano za konverziju navela je da je dobila doma izračun i to je to. Nije tražila izmjenu koje odredbe ugovora o kreditu. Došli su u banku tražiti kredit i rečeno im je da je to najbolja opcija, odnosno to im je bilo jedino ponuđeno. Nije im bilo rečeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Na upit zbog čega je prihvatila izračun konverzije odgovorila je da su bili sretni da im se smanjila rata. Pročitala je ugovor, no ona nije financijski stručnjak. Na upit da li je tražila kakva pojašnjenja od banke, odgovorila je da im je rečeno toliko će dobiti kredita i toliko otplaćivati, dobili su izračun i to je to. Ona je plaćala rate kredita, a namjena kredita je bila adaptacija kuće. U tu kuću su se uselili i u njoj žive.

14. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni Ugovor o kreditu broj 318-50-4338093 predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bio u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužitelj icom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz tu valutnu klauzulu kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je zaključio da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 46/07), odnosno da tuženik neosnovano osporava tužiteljičin status potrošača.

15. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj ica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl. 2. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelj icu je jedina kamatna stopa s kojom je bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,95% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,95 % godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

16. U vrijeme podnošenja ove tužbe 12. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

17. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2008. , kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,95 % prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

18. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

19. Iz Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br.318-50-4338093 od 5. veljače 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te da su mijenjale valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. Taj Dodatak nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

20. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 T protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

21. Točno je da je tužiteljica kao korisnica kredita mogla odbiti konverziju koju joj je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužiteljica u konačnici ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br.318-50-4338093 i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih anuiteta kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije potpisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo- Olđa i naložio vještakinji da se očituje koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do sklopljenog Dodatka o prihvatu konverzije, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji, kao i da se očituje je li konverzija provedena sukladno ZID ZPK (NN broj 102/15).

23. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je u izradi nalaza koristila dokumentaciju priloženu u spis. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je 28.8.2007. zaključen Ugovor o kreditu broj 318-50-4338093 između stranaka, koji je odobren u kunskoj protuvrijednosti 22.000,00 CHF i isplaćuje se po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, da je redovna kamatna stopa 4,95% godišnje u trenutku ugovaranja, promjenjiva, da je rok otplate kredita 180 mjeseci, a otplaćuje se u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u protuvrijednosti 173,40 CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća prema otplatnom planu tuženika i da je tužiteljici odobren moratorij o tplate uz plaćanje kamate. Stalna sudska vještakinja je prikazala promjenu visine kamatnih stopa po kreditu i izračunala razliku radi promjene kamatnih stopa na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje otplate kredita odbijen iznos iz prvog otplatnog plana u CHF i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika više platila 114,28 CHF, odnosno 511,60 kn i to po razdobljima više od obveze 1.655,16 kn i manje od obveze -1.143,56 kn. Nadalje iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je tužiteljici isplaćen kredit 20.8.2007. po tečaju 1 CHF = 4,475956 kuna i razlika radi promjene tečaja izračunata je na način da je na anuitete po promjenama kamatnih stopa primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i taj iznos odbijen od stvarno izvršenih uplata u kunama. Ukupne uplate tužiteljice iznose 91.454,33 kn, od čega se na interkalarnu kamatu odnosi 492,36 kn, a na zateznu kamatu i trošak opomene 276,31 kn. Uplate za obveze po anuitetima iznose 90.685,66 kn. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica radi promjene tečaja ukupno više platila 18.374,22 kuna i to po anuitetima 18.445,61 kuna više i -71,39 kuna manje od obveza. Nadalje proizlazi da je vještakinja izračunala preplatu uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,95% godišnje i preračunala obveze po tečaju na dan korištenja kredita do 30.9.2015. pa proizlazi da je tužiteljica do 30.9.2015. uplatila 18.885,82 kn više, odnosno 2.506,58 EUR. Nadalje iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da su stranke 5.2.2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br.318-50-4338093 kojim je utvrđeno da neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. iznosi 11.924,88 EUR, da prema izračunu konverzije preplata tužiteljice na dan 30.9.2015. iznosi 11.010,96 kn, a koja će se koristiti za namirenje budućih anuitetnih obveza tužiteljice. Nadalje proizlazi da je konverzija izvršena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) iz kredita u valutu CHF uz valutnu klauzulu u EUR. Vještakinja je navela da je umanjenje iznosa preplate za iznos utvrđen u postupku konverzije moguće izvršiti na dva načina i to uz obračun kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. nalaza tabela 11. za razdoblje do iskorištenja preplate uz prvenstveno namirenje zatezne kamate na te iznose ili uz obračun zatezne kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. nalaza tabela 12. od dana preplate do 30.9.2015. te će se iznose preplate uvećati za tako obračunatu kamatu. Nadalje iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo -Olđa proizlazi da ako se obračuna kamata na preplatu utvrđenu u točki 5. nalaza tabela 11. za razdoblje od 31.12.2007. do 20.9.2011. (djelomično) te se prvenstveno namire obračunate kamate i dio glavnice do iznosa preplate utvrđene konverzijom, je tužiteljica više platila radi promjene kamatnih stopa i tečaja CHF, nakon umanjenja za preplatu iz konverzije utvrđenu od strane tuženika, 12.217,00 kuna odnosno 1.621,47 EUR, a ako se obračuna zatezna kamata na preplatu utvrđenu u točki 5. nalaza tabela 12. za razdoblje od dana preplate do 30.9.2015., koja iznosi 6.920,97 kuna, te se iznos obračunate kamate doda iznosu preplate i iz tog iznosa oduzme preplata utvrđena od strane tuženika u konverziji preplata iznosi 14.795,83 kuna, odnosno 1.963,74 EUR i na preplatu utvrđenu na taj način kamata teče od 1.10.2015.

24.Tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 1.621,46 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate koje teku od dana nakon dana preplate, a sve sukladno prvom obračunu stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa izvršene na način da je iznos preplate umanjen za iznos utvrđen u postupku konverzije uz obračun kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. nalaza tabela 11. za razdoblje do iskorištenja preplate uz prvenstveno namirenje zatezne kamate na te iznose. Pritom valja napomenuti da su uzete u obzir tzv. negativne razlike i iznos preplate priznat u konverziji.

25.Tuženik je naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali da je nalaz u cijelosti irelevantan za ovaj spor, te da je nalaz i mišljenje izrađen prema otplatnom planu u CHF, a koji je provedbom konverzije u cijelosti izmijenjen i to s učinkom od trenutka zaključenja predmetnog ugovora.

26. Vještakinja Vlasta Santo-Olđa je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 3. listopada 2025. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Navela je da je tužbeni zahtjev usklađen s točkom 6.1. nalaza. Dakle , iz preplate utvrđene u konverziji su prvenstveno namirene obračunate zatezne kamate i dio glavnice do visine utvrđene preplate.

27. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, a navod tuženika je ocijenio da se odnosi na zadatak vještakinji, a zadatak vještakinji je odredio sud.

28. Dakle, kako su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo-Olđa, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,95% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015. više uplatila 2.506,58 EUR, pa uz namirenje zatezne kamate na preplate i nakon uračunavanja preplate iz konverzije preplata iznosi 1.621,47 EUR, sud je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos od 1.621,47 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude prim jenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate tekuće od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje i to iz razloga što je tuženik, odnosno njegov pravni prednik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje je sam uvrstio u Ugovor o kreditu, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Valja reći i da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. proizlazi da da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima .

29. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelji pozivaju na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to su nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznali za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S lijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, odnosno i u odnosu na preinačeni dio tužbe.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju je tužiteljica je podneskom od 7.3.2025. preinačila tužbu, na način da je povisila tužbeni zahtjev. Prvopostavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosio je 10.664,17 kn (1.415,38 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosi 1.621,47 EUR i tužiteljica je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to za sastav tužbe 250,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr.46. i 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost konačno preciziranog tužbenog zahtjeva. Za sastav podneska od 13.10.2020. kojim se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu od 13.10.2020., i obrazloženog podneska od 26.11.2020., te podneska od 7.3.2025. kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještakinje, sud je tužiteljici priznao trošak u iznosu od 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Trošak sastava podneska od 21.6.2019. i 15.7.2019. kojima tužiteljica dva puta obavještava sud da je izvršila uplatu sudske pristojbe na tužbu te u privitku dostavlja dokaz o uplati sud n ije ocijenio opravdanim na teret protivne stranke. Naime prema stajalištu suda dovoljno je sudu dostaviti dokaz o uplati sudske pristojbe (jednom), a ne radi toga sastavljati i podneske. Također sud na teret protivne stranke nije ocijenio potrebnim i opravdanim trošak sastava podnesaka od 10.12.2024. (kojim tužiteljica moli sud da joj se rok za plaćanje predujma za vještačenje produži na daljnjih 15 dana), od 2.1.2025. (kojim tužiteljica obavještava sud da je uplatila predujam za provođenje financijsko - knjigovodstvenog vještačenja) i od 14.3.2025. (kojim tužiteljica obavještava sud da je uplatila razliku predujma na ime troškova koji su nastali izvođenjem dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem). Naime, sudu je dovoljno dostaviti samo dokaz da je uplaćen predujam, a ne radi toga sastavljati i podnesak, a trošak sastava podneska od 10.12.2024. kojim moli produljenje roka za uplatu predujma prema stajalištu suda nikako nije opravdan na teret protivne stranke. Sud je tužiteljici i priznao trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 9.6.2022. u iznosu od 125,00 EUR, na kojem se raspravljao o procesnim pitanjima i koje je odgođeno na prijedlog tužiteljice i to na temelju tbr.9.t.2. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Trošak zastupanja na pripremnim ročištima određenim za 10.11.2022., 6.3.2023. i 13.10.2023. sud nije ocijenio opravdanim na teret protivne stranke, s obzirom da je upravo tužiteljica predlagala odgodu tih pripremnih ročišta navodeći da će prema informacijama Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučiti do kraja godine u predmetima u kojima je provedena konverzija, zatim da još uvijek nije poznat stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu konvertiranih kredita, te da jedino pravno shvaćanje koje je donijelo VSRH u predmetima s konvertiranim kreditom nije dobilo odobrenje službe evidencije sudske prakse te je i nadalje zbog neujednačene sudske prakse županijskih sudova potrebno pričekati pravno shvaćanje VSRH. Naime, prema stajalištu suda tužiteljica je odgodu tih ročišta mogla predložiti i podnescima tako da ne bi nastao nepotreban trošak istih. Dakle, za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima tužiteljici je priznato ukupno 1.625,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u ukupnom iznosu od 400,00 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.078,09 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).

31. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 14. studenoga 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu