REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-1378/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja: DO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Srđan Kalebota,odvjetnik u Splitu; protiv tuženika:

Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb; radi: utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 09.listopada 2025.g a objavljene na ročištu dana 14. studenog 2025.godine

p r e s u d i o  j e

1.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-408/2005 od 13.10.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 232,73 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan dospijeća odnosno dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-408/2005 od 13.10.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., time da korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 1.815,23 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos

od

0,30 EUR

31.12.05.

2,26 EUR

31.10.08.

0,34 EUR

10.11.08.

3,94 EUR

31.12.08.

0,86 EUR

09.01.09.

6,38 EUR

02.02.09.

7,09 EUR

02.03.09.

5,13 EUR

31.03.09.

5,50 EUR

30.04.09.

2,50 EUR

01.06.09.

0,29 EUR

30.06.09.

0,88 EUR

31.07.09.

2,04 EUR

31.08.09.

1,94 EUR

30.09.09.

0,77 EUR

02.11.09.

2,97 EUR

30.11.09.

4,74 EUR

31.12.09.

7,26 EUR

01.02.10.

6,69 EUR

01.03.10.

10,11 EUR 31.03.10.

9,46 EUR

30.04.10.

10,72 EUR 01.06.10.

21,66 EUR 30.06.10.

19,41 EUR 02.08.10.

26,29 EUR 31.08.10.

23,91 EUR 30.09.10.

20,09 EUR 02.11.10.

5,64 EUR

30.11.10.

22,52 EUR 03.12.10.

38,28 EUR 31.12.10.

31,04 EUR 31.01.11.

33,83 EUR 28.02.11.

30,59 EUR 31.03.11.

31,18 EUR 30.04.11.

44,87 EUR 31.05.11.

46,20 EUR 30.06.11.

57,64 EUR 1.08.11.

51,76 EUR 31.08.11.

45,33 EUR 30.09.11.

44,41 EUR 31.10.11.

43,92 EUR 30.11.11.

46,97 EUR 31.12.11.

49,63 EUR 31.01.12.

49,98 EUR 29.02.12.

48,14 EUR 31.03.12.

49,38 EUR 30.04.12.

50,23 EUR 31.05.12.

48,80 EUR 30.06.12.

49,18 EUR 31.07.12.

48,11 EUR 31.08.12.

45,82 EUR 01.10.12.

48,29 EUR 31.10.12.

49,48 EUR 30.11.12.

48,62 EUR 31.12.12.

43,96 EUR 31.01.13.

47,91 EUR 28.02.13.

48,26 EUR 02.04.13.

46,71 EUR 30.04.13.

41,88 EUR 31.05.13.

4,15 EUR 01.07.13.

1,08 EUR 04.07.13.

36,54 EUR 10.07.13.

42,95 EUR 12.08.13.

44,85 EUR 31.08.13.

47,48 EUR 30.09.13.

46,09 EUR 31.10.13.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.261,41 Euro sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 13.10.2005., s tuženikom kao kreditorom1, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 216-408/2005, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 19.100,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 3. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 3,99% godišnje ugovorivši u čl. 6. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama tuženika“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 13.676,86 kuna. Slijedom navedenog, dakle činjenice da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt- 249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava, kako će detaljno biti obrazloženo u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Tuženik prvenstveno ističe da su neosnovani navodi tužitelja da bi u Ugovoru o kreditu jedino bila izrijekom ugovorena kamatna stopa koja je vrijedila na dan zaključenja Ugovora o kreditu. U čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako se tužitelju, kao korisniku kredita ugovorena kamatna stopa (u visini od 3,99%) neće mijenjati do 30.9.2006.g. te kako su ugovorne strane suglasne da se korisniku kredita od 1.10.2006.g. promijeni kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., ovisno o skupini klijenata u koju korisnik kredita pripada. Drugim riječima, ugovorne strane su suglasno ugovorile da se korisniku kredita nakon početno ugovorene kamatne stope od 3,99%, odnosno nakon 1.10.2006.g. primijeni kamatna stopa važeća za „Stambeni kredit za mlade do 40 godina“, a koja kamata je u trenutku sklapanja bila javno objavljena na internetskim stranicama tuženika i dostupna u svim poslovnicama tuženika te je iznosila 4,60%. Iz navedenog je razvidno kako je tužitelj unaprijed bio upoznat i s ovim parametrom promjene kamatne stope te da je na isto povećanje pristao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga promjena visine kamatne stope sa početno ugovorene stope od 3,99% na 4,60% nije rezultat jednostrane odluke tuženika, već je isključivo rezultat jasnog parametra s kojim je tužitelj bio upoznat i na koji je pristao. Da bi se odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Tako je, između ostalog, tužitelj bio upoznat sa time da ugovara Akcijsku kamatnu stopu od 3,99%. Navedeno također dokazuje kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora te da je ugovor odraz njegovih potreba koje je zatim tuženik uobličio u tekst ugovora. Nastavno na navedeno, a uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača , tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. I u ovom trenutku tuženik je imao mogućnost, ali i obvezu, da kao obaviješten, pažljiv i oprezan potrošač, i javnog bilježnika pita za objašnjenje bilo koje odredbe koja mu nije bila jasna. Tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013). Tuženik je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1.1.2011.g. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., a koje su izmjene stupile na snagu 1.1.2014.g., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kamatne stope ni u kojem slučaju nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu, niti su tu stopu ikada prešle, već su upravo suprotno, primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile su višestruko niže od najviše dozvoljene. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu bila ništetna te u cijelosti osporava i tužiteljev izračun navodno stečenog bez pravne osnove. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 11,22%, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku Naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a s obzirom da se u predmetnom sporu primjenjuje opći zastarni rok, zastara je nastupila 14. lipnja 2019. Budući da je tužitelj u rubriciranom sporu podnio tužbu tek 8. listopada 2021.g., točnije 7 godina nakon donesene presude, razvidno je kako je tražbina s osnove promjenjive kamatne stope po svim tumačenjima zastarjela Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

3.I uređenom tužbenom zahtjevu tuženik se protivio iz istih razloga.

4.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 216- 408/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 13.10.2005.g., pregledao cjelokupni otplatni plan, obavijest o promjenama kamatnih stopa od 10.05.2021.g., pregledao specifikaciju uplata, pregledao pregled prometa za klijenta sa izračunom pretplaćenog, pregledao nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Ante Beus od 02.06.2022.g., te usmeni Nalaz i mišljenje s ročišta od 01.rujna 2025.g., saslušao svjedoka UO i tužiteljicu kao stranku.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu broj 216-408/2005 od 13.10.2005.g. u točkama 2 i 3 kojeg su zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor. Naime, nesporno je da je tužiteljica s tuženikom kao kreditorom dana 13.10.2005.g. zaključila Ugovor o kreditu broj 216-408/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.100,00 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita a za stambeni kredit i gdje je čl. 3 tog Ugovora o kreditu uređeno vraćanje kredita do 31.10.2013.g., rokovi plaćanja u mjesečnim anuitetima od po 232,73 CHF te kamata od 3,99% a koja čl. 6 je određena da se neće mijenjati do 30.09.2006.g. a od 01.10.2006.g., banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ovisno o skupini klijenta u koji pripada korisnik kredita s time da to ovlaštenje za promjenu kamatne stope pripada i banci i prije isteka navedenog roka tj. do 30.09.2006.g. ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe tog Ugovora a za koje uvjete korisnik kredita svojim potpisom na tom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i prihvaća promjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

6.Iz pregledanog otplatnog plana su razvidni iznosi mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica plaćala tuženiku u razdoblju od uplate prvog anuiteta od 30.11.2005.g. do konačne otplate 31.10.2013.g. a s obzirom na promjenu kamatne stope a što je razvidno i iz otplatnog plana kao i obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu tužiteljice od 10.05.2021.g.

7.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

8.Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje a što je slučaj i kod tužitelj u ovoj pravnoj stvari kada se pozvao presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-712/13 od 13.lipnja 2014.g a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH Revt-249/19 od 09.travnja 2015.g. a zbog čega nije bilo potrebe provoditi opširni dokazni postupak na raspravljanje osnovanosti tužbe.

9.Neosnovano tuženik tvrdi da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na predmetni postupak jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima…Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

10.Slijedom gore iznesenog ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti budući da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nepoštene ugovorne odredbe te ujedno ništetne jer se radi o unaprijed tipiziranim Ugovorima o čijim odredbama odnosno člancima tog Ugovora se nije pojedinačno raspravljalo, a što je utvrđeno i iz iskaza tužiteljice saslušane kao stranke i djelatnika tuženika UO. Naime, iz iskaza tužiteljice saslušane kao stranke utvrđeno je da je ona ovaj kredit uzela u 10- om mj. 2005.g jer je ranije iste godine kod tuženika podigla prvi stambeni kredit u CHF za iznos od 70.000,00 CHF i koji ugovor iz 10.mj 2005.g je otplaćen 2013.g s time da je navela da joj je upravo djelatnik banke kazao da je ovaj u CHF najpovoljniji međutim da joj nitko od djelatnika banke kao ni osobni bankar nije upozorio na to kako, kada i pod kojim uvjetima će se mijenjati kamatna i da joj je ponuđen ugovor kojeg je trebala samo potpisati i ništa drugo. Iz iskaza saslušanog svjedoka UO koji je bio kreditni referent kod tuženika u vrijeme kada je tužiteljica zaključila sporni ugovor s tuženikom, je utvrđeno da su ponude ugovora o kreditu svim klijentima pa i tužiteljici nudili iste uvjete s time da u to vrijeme nije moglo niti bilo poznato što će se dešavati s tečajem CHF, kao što je utvrđeno da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu kamatne stope odnosno nije znala do koje promjene u visini kamatne stope će doći već je klijentima nuđen ugovor a istima je preostalo jedino uzeti ga ili ne odnosno potpisati ili odustati. Da se radilo o unaprijed tipiziranim ugovorima o čijim odredbama se nije pojedinačno raspravljalo proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018-2 od 19 ožujka 2019.g. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502 c ZPP a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. broj 96/03, - dalje ZZP/03 ) vezanost za postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP /14 a slijedom toga i obveze promjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, to sve zato što ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog kredita u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

11.Za utvrditi visinu tužbenog zahtjeva odnosno koliko je tužitelj pretplatio temeljem promjene kamatne stope i valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Anti Beus a koji je u svom nalazu i mišljenju od 02.06.2022.g. utvrdio da zbog promjene tečaja tj. utjecaja valutne klauzule tužiteljica kao korisnik kredita ( iskazan u kunama ) platila je tuženiku s osnove predmetnog Ugovora o kreditu više kredita u HRK u iznosu od 1.815,23€/ 13.676,86 HRK ( ukupan zbroj stupca 14. Tablice 3 ) bez utjecaja promjene kamatnih stopa , a na koji nalaza i mišljenje tužiteljica nije imala primjedbi a sukladno čemu je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 23.09.2022.g. za razliku od tuženika koji je prigovarao da nije prikazao tzv. negativnu razliku odnosno iznose koje tužiteljica manje platila po mjesecima u kojima je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog po Ugovoru o kreditu a kojem prigovoru se tužitelj protivio navodeći kako je notorna činjenica kako tuženik u ovom predmetu uopće nema nikakvo potraživanje prema tužitelju s osnova manjka a posebno što tijekom postupka tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja niti isticao nikakav prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu pa je bilo kakvo raspolaganje o tome u skladu s tom činjenicom potpuno bespredmetno navodeći da kad bi tuženik imao pravo na nekakva potraživanja a nema ih ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franaka i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja odnosno tako samoinicijativno prebijanje ne mogu vršiti niti sudski vještak niti sud pošto bi takvo postupanje bilo protuzakonito i protivno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima koji regulira pitanje restitucije kod ništetnosti. Međutim da i takav zahtjev postoji a ne postoji isti bi bio neosnovan pa i zastario iz jednostavnog razloga što na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vračati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj a ne tuženik.

12.U usmenom obrazloženju svog Nalaza i mišljenja s ročišta od 01.09.2025.g vještak Ante Beus ostao je u cijelosti kod pisanog Nalaza i mišljenja navodeći da prigovor tuženika da je trebao koristiti kamatnu stopu, a predmet spora nije bilo neosnovano stečeno zbog primjene kamatne stope već isključivo više plaćeno zbog promjene valute zbog čega se promjene kamata nisu trebale ni promatrati jer se radi o drugoj osnovi koja nije predmet spora, a što se tiče prigovora da nije računao tzv. negativne razlike napomenuo je da to nije bio njegov dio zadatka, da tuženik nikada u spisu nije ni istaknuo takav zahtjev a da ne postoji po njegovim saznanjima sudska praksa koja bi opravdala takav zahtjev.

13.S obzirom da tuženik tijekom postupka nije istakao nikakvo potraživanje niti isticao nikakav prijeboj a kako je kamatnu stopu banka jednostrano mijenjala pa i na niže a tužena plaćala takve anuitete to takav prigovor tuženika nije prihvatio ovaj sud već je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ante Beus kao stručno i pravilima struke prema kojem je tužiteljica tuženiku isplatila više iznos od 1.815,23€/ 13.676,86 kn i koji iznos je ovaj sud prihvatio kao iznos koji je tuženik dužan tužiteljici isplatiti na ime promjene kamatne stope i valutne klauzule a koji tužbeni zahtjev je usvojen primjenom odredbe čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima st. 1 a koji propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi a st.3 istog čl. da obveza vraćanja odnosno nadoknade nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba ništetna ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila budući da za ono što je ništetno uzima se da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc ,od samog zaključenja posla.

14.Nadalje čl. 1115 ZOO-a propisuje se da kada se vraća ono što ej stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.Zbog svega rečenog odlučeno je kao u izreci usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti.

16.Što se tiče prigovora zastare isti nije osnovan budući da u konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih anuiteta na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zahtjev za isplatu pretplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stop zastara počima teći donošenjem odluke Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 od 13.lipnja 2014.g a ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli počima teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 24.lipnja 2018.g a nastupa 15.lipnja 2023.g. Kako je predmetna tužba podnesena 12.10.2021.g, a zakon tog instituta stjecanja bez osnove, ne predviđa posebni zastrani rok, uslijed čega se ima primijeniti članka 225. ZOO-a ( N.N. 35/05) koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi zastrani rok. Kako je presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 donesena 14.lipnja 2018.g to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku od 5 godina zbog čega je i prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Inače, isti prigovor zastare nije osnovan budući da je u pitanju zastare Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje na Sjednici Građanskog odjela VS RH od 30 siječnja 2020.g. da zastarni rok kod restitucije počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost a koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su Ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog Ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 ( čl. 104 st. 1 ZOO/91 ) kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora počinje teči od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", a ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava konkretno odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu a kojom se utvrđuje nepoštenim i ništetnim Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika odnosno ugovorne odredbe čl. 2 i 3.

17.Sukladno iznesenom jasno je kako utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući zastarijevanje počinje teći tek od pravomoćnosti ove odluke a kojom su utvrđene ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

18.Odluka o trošku donesena je sukladno čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 96/08, 57/11, 148/11, 25/13) i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad ( „Narodne Novine“ broj: 87/93, 16/94, 111/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/10, 142/12 ),a odnosi se na trošak punomoćnika tužitelja i to sastav tužbe 100 bodova, zastupanje na šest ročišta od 06.04.2022.g., 10.10.2022.g., 29.11.2022.g., 21.05.2025.g, 01.09.2025.g, 09.10.2025.g., svako po 100 bodova, sastav dva podneska od 23.09.2022.g i 12.05.2025.g svako po 100 bodova a budući da je vrijednost boda s paušalom 2,00 Eura to je onda trošak punomoćnika tužitelja 2.000,00 Eura uvećano za iznos PDV-a od 500,00 Eura daje trošak punomoćnika tužitelja od 2.500,00 Eura. Kada se tim troškovima pridoda trošak vještačenja od 695,05 Eura te pristojba tužbe i presude svaka po 33,18 Eura, onda je sveukupni trošak tužitelja 3.261,41 Euro koliko je i dosuđeno u točci 4. izreke presude.

U Trogiru, 14. studenog 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. pun.tužitelja

2. pun. tuženika

3. spis