REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-155/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćenicima iz OD Hećimović i partneri d.o.o, Ante Starčevića 40, 35000 Slavonski Brod, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, zastupan po opunomoćenicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 2.136,04 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 23. listopada 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika ŠRC, odvjetničkog vježbenika iz OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 14. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607- 5102272588 od 7. ožujka 2005. sklopljenog između tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužiteljice ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 8. ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.200,00 po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa tuženika (u dijelu članka 2. i članka 7. ugovora).

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 192,89 EUR, (stodevedesetdvaeuraosamdesetdevetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 2,61 eur od dana 2. veljače 2008. do isplate;

- 2,64 eur od dana 2. ožujka 2008. do isplate;

- 2,67 eur od dana 2. travnja 2008. do isplate;

- 2,59 eur od dana 2. svibnja 2008. do isplate;

- 2,56 eur od dana 2. lipnja 2008. do isplate;

- 2,58 eur od dana 2. srpnja 2008. do isplate;

- 2,54 eur od dana 20. kolovoza 2008. do isplate;

- 2,53 eur od dana 2. rujna 2008. do isplate;

- 2,57 eur od dana 2. listopada 2008. do isplate;

- 2,78 eur od dana 2. studenog 2008. do isplate;

- 2,64 eur od dana 3. prosinca 2008. do isplate;

- 2,76 eur od dana 9. siječnja 2009. do isplate;

- 2,81 eur od dana 7. veljače 2009. do isplate;

- 2,81 eur od dana 2. ožujka 2009. do isplate;

- 2,77 eur od dana 3. travnja 2009. do isplate;

- 6,47 eur od dana 20. svibnja 2009. do isplate;

- 6,38 eur od dana 24. lipnja 2009. do isplate;

- 6,39 eur od dana 15. srpnja 2009. do isplate;

- 6,40 eur od dana 2. rujna 2009. do isplate;

- 6,36 eur od dana 8. rujna 2009. do isplate;

- 6,27 eur od dana 10. listopada 2009. do isplate;

- 6,33 eur od dana 8. prosinca 2009. do isplate;

- 6,29 eur od dana 9. prosinca 2009. do isplate;

- 6,49 eur od dana 2. veljače 2010. do isplate;

- 6,46 eur od dana 27. veljače 2010. do isplate;

- 6,45 eur od dana 4. ožujka 2010. do isplate;

- 6,58 eur od dana 2. travnja 2010. do isplate;

- 6,53 eur od dana 6. svibnja 2010. do isplate;

- 6,70 eur od dana 8. lipnja 2010. do isplate;

- 6,91 eur od dana 7. srpnja 2010. do isplate;

- 6,99 eur od dana 2. kolovoza 2010. do isplate;

- 7,23 eur od dana 10. rujna 2010. do isplate;

- 6,96 eur od dana 8. listopada 2010. do isplate;

- 4,06 eur od dana 5. studenog 2010. do isplate;

- 4,33 eur od dana 2. prosinca 2010. do isplate;

- 4,35 eur od dana 19. siječnja 2011. do isplate;

- 4,35 eur od dana 2. veljače 2011. do isplate;

- 4,36 eur od dana 2. ožujka 2011. do isplate;

- 4,20 eur od dana 12. travnja 2011. do isplate;

- 4,38 eur od dana 11. svibnja 2011. do isplate;

- 0,93 eur od dana 11. lipnja 2011. do isplate;

- 0,94 eur od dana 12. srpnja 2011. do isplate;

- 1,09 eur od dana 11. kolovoza 2011. do isplate;

- 0,93 eur od dana 10. rujna 2011. do isplate;

- 0,92 eur od dana 12. listopada 2011. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 1.943,15 EUR, (tisućudevetstočetrdesettrieurapetnaestcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 2,10 eur od dana 2. studenog 2008. do isplate;

- 1,63 eur od dana 9. siječnja 2009. do isplate;

- 4,07 eur od dana 7. veljače 2009. do isplate;

- 4,21 eur od dana 2. ožujka 2009. do isplate;

- 2,90 eur od dana 3. travnja 2009. do isplate;

- 1,91 eur od dana 20. svibnja 2009. do isplate;

- 0,53 eur od dana 24. lipnja 2009. do isplate;

- 1,04 eur od dana 15. srpnja 2009. do isplate;

- 1,38 eur od dana 2. rujna 2009. do isplate;

- 0,96 eur od dana 8. rujna 2009. do isplate;

- 1,06 eur od dana 8. prosinca 2009. do isplate;

- 0,56 eur od dana 9. prosinca 2009. do isplate;

- 4,33 eur od dana 2. veljače 2010. do isplate;

- 3,97 eur od dana 27. veljače 2010. do isplate;

- 4,15 eur od dana 4. ožujka 2010. do isplate;

- 6,70 eur od dana 2. travnja 2010. do isplate;

- 6,16 eur od dana 6. svibnja 2010. do isplate;

- 9,31 eur od dana 8. lipnja 2010. do isplate;

- 13,31 eur od dana 7. srpnja 2010. do isplate;

- 12,48 eur od dana 2. kolovoza 2010. do isplate;

- 19,44 eur od dana 10. rujna 2010. do isplate;

- 15,10 eur od dana 8. listopada 2010. do isplate;

- 12,07 eur od dana 5. studenog 2010. do isplate;

- 20,58 eur od dana 2. prosinca 2010. do isplate;

- 21,54 eur od dana 19. siječnja 2011. do isplate;

- 21,56 eur od dana 2. veljače 2011. do isplate;

- 22,46 eur od dana 2. ožujka 2011. do isplate;

- 18,12 eur od dana 12. travnja 2011. do isplate;

- 23,98 eur od dana 11. svibnja 2011. do isplate;

- 28,08 eur od dana 11. lipnja 2011. do isplate;

- 29,92 eur od dana 12. srpnja 2011. do isplate;

- 50,09 eur od dana 11. kolovoza 2011. do isplate;

- 29,14 eur od dana 10. rujna 2011. do isplate;

- 27,95 eur od dana 12. listopada 2011. do isplate;

- 28,32 eur od dana 11. studenog 2011. do isplate;

- 28,33 eur od dana 13. prosinca 2011. do isplate;

- 31,15 eur od dana 11. siječnja 2012. do isplate;

- 32,62 eur od dana 11. veljače 2012. do isplate;

- 32,80 eur od dana 10. ožujka 2012. do isplate;

- 31,76 eur od dana 11. travnja 2012. do isplate;

- 32,33 eur od dana 11. svibnja 2012. do isplate;

- 33,13 eur od dana 13. lipnja 2012. do isplate;

- 32,15 eur od dana 11. srpnja 2012. do isplate;

- 32,56 eur od dana 7. kolovoza 2012. do isplate;

- 29,84 eur od dana 11. rujna 2012. do isplate;

- 30,69 eur od dana 11. listopada 2012. do isplate;

- 31,92 eur od dana 2. studenog 2012. do isplate;

- 32,38 eur od dana 2. prosinca 2012. do isplate;

- 32,41 eur od dana 2. siječnja 2013. do isplate;

- 30,09 eur od dana 2. veljače 2013. do isplate;

- 31,58 eur od dana 2. ožujka 2013. do isplate;

- 31,99 eur od dana 2. travnja 2013. do isplate;

- 31,09 eur od dana 2. svibnja 2013. do isplate;

- 28,57 eur od dana 2. lipnja 2013. do isplate;

- 27,58 eur od dana 2. srpnja 2013. do isplate;

- 28,88 eur od dana 2. kolovoza 2013. do isplate;

- 29,67 eur od dana 2. rujna 2013. do isplate;

- 31,62 eur od dana 2. listopada 2013. do isplate;

- 30,68 eur od dana 2. studenog 2013. do isplate;

- 31,19 eur od dana 2. prosinca 2013. do isplate;

- 31,54 eur od dana 2. siječnja 2014. do isplate;

- 32,59 eur od dana 2. veljače 2014. do isplate;

- 33,19 eur od dana 2. ožujka 2014. do isplate;

- 32,76 eur od dana 2. travnja 2014. do isplate;

- 32,00 eur od dana 2. svibnja 2014. do isplate;

- 31,62 eur od dana 2. lipnja 2014. do isplate;

- 31,95 eur od dana 2. srpnja 2014. do isplate;

- 32,86 eur od dana 2. kolovoza 2014. do isplate;

- 34,03 eur od dana 2. rujna 2014. do isplate;

- 34,22 eur od dana 2. listopada 2014. do isplate;

- 34,62 eur od dana 2. studenog 2014. do isplate;

- 35,30 eur od dana 2. prosinca 2014. do isplate;

- 34,91 eur od dana 2. siječnja 2015. do isplate;

- 35,43 eur od dana 2. veljače 2015. do isplate;

- 35,43 eur od dana 2. ožujka 2015. do isplate;

- 35,43 eur od dana 2. travnja 2015. do isplate;

- 35,43 eur od dana 2. svibnja 2015. do isplate;

- 35,43 eur od dana 2. lipnja 2015. do isplate;

- 35,43 eur od dana 2. srpnja 2015. do isplate;

- 35,43 eur od dana 2. kolovoza 2015. do isplate;

- 35,43 eur od dana 2. rujna 2015. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.803,09 EUR, (tisućuosamstotrieuradevetcenti), sa zateznom kamatom od 13. studenog 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

V S preostalim dijelom zahtjev tužiteljice ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 773,17 EUR (sedamstosedamdesettrieurasedamnaestcenti) i zateznom kamatom od 13. studenog 2025. pa do isplate, odbija se kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj građansko-pravnoj stvari.

II Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi, radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.

III Odbija se tuženikov prigovor prijeboja koji glasi:

"Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB 23057039320, prema tužiteljici ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 204,79 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,50 EUR od 2. svibnja 2005. pa do isplate;

- 0,77 EUR od 2. lipnja 2005. pa do isplate;

- 2,52 EUR od 2. srpnja 2005. pa do isplate;

- 2,94 EUR od 2. kolovoza 2005. pa do isplate;

- 0,40 EUR od 2. rujna 2005. pa do isplate;

- 0,86 EUR od 2. listopada 2005. pa do isplate;

- 1,02 EUR od 2. studenog 2005. pa do isplate;

- 1,11 EUR od 2. prosinca 2005. pa do isplate;

- 1,02 EUR od 2. siječnja 2006. pa do isplate;

- 1,81 EUR od 2. veljače 2006. pa do isplate;

- 3,14 EUR od 2. ožujka 2006. pa do isplate;

- 3,81 EUR od 2. travnja 2006. pa do isplate;

- 3,56 EUR od 2. svibnja 2006. pa do isplate;

- 3,31 EUR od 2. lipnja 2006. pa do isplate;

- 3,80 EUR od 2. srpnja 2006. pa do isplate;

- 3,95 EUR od 2. kolovoza 2006. pa do isplate;

- 3,10 EUR od 2. rujna 2006. pa do isplate,

- 3,38 EUR od 2. listopada 2006. pa do isplate;

- 4,69 EUR od 2. studenog 2006. pa do isplate;

- 3,65 EUR od 2. prosinca 2006. pa do isplate;

- 4,86 EUR od 2. siječnja 2007. pa do isplate;

- 5,61 EUR od 2. veljače 2007. pa do isplate;

- 5,26 EUR od 2. ožujka 2007. pa do isplate;

- 5,46 EUR od 2. travnja 2007. pa do isplate;

- 7,38 EUR od 2. svibnja 2007. pa do isplate;

- 7,86 EUR od 2. lipnja 2007. pa do isplate;

- 8,48 EUR od 2. srpnja 2007. pa do isplate;

- 8,47 EUR od 2. kolovoza 2007. pa do isplate;

- 7,62 EUR od 2. rujna 2007. pa do isplate;

- 8,89 EUR od 2. listopada 2007. pa do isplate;

- 8,92 EUR od 2. studenog 2007. pa do isplate;

- 8,03 EUR od 2. prosinca 2007. pa do isplate;

- 8,13 EUR od 2. siječnja 2008. pa do isplate;

- 6,22 EUR od 2. veljače 2008. pa do isplate;

- 4,96 EUR od 2. ožujka 2008. pa do isplate;

- 3,71 EUR od 2. travnja 2008. pa do isplate;

- 6,64 EUR od 2. svibnja 2008. pa do isplate;

- 7,45 EUR od 2. lipnja 2008. pa do isplate;

- 6,56 EUR od 2. srpnja 2008. pa do isplate;

- 7,79 EUR od 2. kolovoza 2008. pa do isplate;

- 7,94 EUR od 2. rujna 2008. pa do isplate;

- 6,19 EUR od 2. listopada 2008. pa do isplate;

- 2,78 EUR od 2. prosinca 2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena."

IV Odbija se tuženikov prigovor prijeboja koji glasi:

"Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB 23057039320, prema tužiteljici ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove potplaćene kamatne stope koja iznosi 82,35 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- 3,14 EUR od 2. studenog 2011. pa do isplate;

- 3,13 EUR od 2. prosinca 2011. pa do isplate;

- 3,19 EUR od 2. siječnja 2012. pa do isplate;

- 3,21 EUR od 2. veljače 2012. pa do isplate;

- 3,21 EUR od 2. ožujka 2012. pa do isplate;

- 3,17 EUR od 2. travnja 2012. pa do isplate;

- 3,18 EUR od 2. svibnja 2012. pa do isplate;

- 3,17 EUR od 2. lipnja 2012. pa do isplate;

- 3,14 EUR od 2. srpnja 2012. pa do isplate;

- 3,14 EUR od 2. kolovoza 2012. pa do isplate;

- 3,07 EUR od 2. rujna 2012. pa do isplate;

- 3,07 EUR od 2. listopada 2012. pa do isplate;

- 3,09 EUR od 2. studenog 2012. pa do isplate;

- 3,08 EUR od 2. prosinca 2012. pa do isplate;

- 3,07 EUR od 2. siječnja 2013. pa do isplate;

- 3,00 EUR od 2. veljače 2013. pa do isplate;

- 3,03 EUR od 2. ožujka 2013. pa do isplate;

- 3,02 EUR od 2. travnja 2013. pa do isplate;

- 2,99 EUR od 2. svibnja 2013. pa do isplate;

- 2,93 EUR od 2. lipnja 2013. pa do isplate;

- 2,89 EUR od 2. srpnja 2013. pa do isplate;

- 2,90 EUR od 2. kolovoza 2013. pa do isplate;

- 2,90 EUR od 2. rujna 2013. pa do isplate;

- 2,94 EUR od 2. listopada 2013. pa do isplate;

- 2,90 EUR od 2. studenog 2013. pa do isplate;

- 2,90 EUR od 2. prosinca 2013. pa do isplate;

- 2,89 EUR od 2. siječnja 2014. pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena."

Obrazloženje

1. Tužiteljica ŠR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u tužbi koju je podnijela protiv tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320., (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tuženik) ističe kako je s tuženikom 7. ožujka 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607- 5102272588, da joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 23.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunatom po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je kredit bio namjenski – stambeni, da je kamata utvrđena kao redovna u iznosu od 5,30 % godišnje i da je rok vraćanja kredita 216 mjeseci, od puštanja kredita u tečaj, a da se kredit vraća u 216 mjesečnih anuiteta koji iznose 166,89 CHF.

2. Tužiteljica je istakla da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke, a kako je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., pravomoćno utvrđeno ono što je utvrđeno u odnosu na tuženika, a što je sadržano u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obaveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre.

3. Pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. tužiteljica je pravno zaključila da ugovor od 7. ožujka 2005. koji je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po konkretnom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužiteljica kao korisnik kredita, tj. potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i pozivajući se na pravno utvrđenje iz citiranih presuda, a sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), u dijelu nepoštenosti, odnosno ništetnosti jednostrane promjenjivosti ugovorene redovne kamate bez pojedinačnog pregovaranja tužiteljica je podnoseći stupnjevitu tužbu predložila sudu da utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u kojem je kamatna stopa utvrđena kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 5,30 % godišnje, da se obračunava primjenom direktne metode i da su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

4. Naknadno, podneskom od 16. ožujka 2023., tužiteljica je istakla da ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne te za postavljenjem kondemnatornog dijela tužbe. U tom pravcu je istakla kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju poslovni broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. istakao da sama činjenica da su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su se odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut Sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne i to stoga što potrošači tj. i tužiteljica ovdje ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i da ima pravo postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev. Slijedom toga, tužiteljica u podnesku ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je, između ostalih, ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. kolovoza 2008., a jer je zaključujući Ugovore o kreditima u istima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i banke su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03).

5. Tužiteljica ističe kako joj je kao potrošaču i ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak bila nerazumljiva i to kao prosječnom potrošaču, a kako je od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka podnesena protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. tada tužiteljica ocjenjuje da je tuženik koristio u Ugovoru o kreditu od 7. ožujka 2005. ništetne odredbe vezano za promjenjivu redovnu kamatnu stopu i valutu CHF uz koju je vezana glavnica kredita i zbog toga tužiteljica smatra da joj je tuženik dužan sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05), a u vezi s odredbom članka 1111., člankom 1115. i člankom 1046. ZOO/05 vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Tužiteljica je u podnesku od 16. ožujka 2023. isticala da je određene preplate za korist tuženika zbog povišenja kamatnih stopa izvršila u razdoblju od 7. ožujka 2005. do 1. siječnja 2014., a po osnovi tečajnih razlika da je tuženiku preplatila određene iznose u razdoblju od 7. ožujka 2005. do 13. siječnja 2016. kada je zaključen Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu (Sporazum o konverziji), a kako nije raspolagala cjelokupnom pisanom dokumentacijom iz koje bi mogla utvrditi novčane iznose koje je tuženiku preplatila tada je podnoseći stupnjevitu tužbu predložila sudu da donese rješenje i naloži tuženiku dostavu inicijalnog otplatnog plana, otplatni plan s iskazanim promjenama anuiteta, pregled kamatnih stopa koje su se obračunavale na kredit, uz navođenje iznosa kamatnih stopa i razdoblja obračuna te si zadržala pravo da od tuženika zahtjeva na ime stečenog bez osnove određeni novčani iznos koji će biti utvrđen i specificiran po dostavljanju dokumentacije i provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a pri tome i u manifestacijskom zahtjevu od tuženika zahtijevala zateznu kamatu na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate te i trošak parničnog postupka koji je zahtijevala sa zateznom kamatom od donošenja presude pa sve do isplate.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda i predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim, a nakon pravomoćnosti rješenja o mjesnoj nenadležnosti da spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci.

8. Predložio je da sud posebnim rješenjem odluči o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda.

9. Što se tiče osnova i visine tužbenog zahtjeva tuženik se protivio osnovu i visini tužbenog zahtjeva iz više osnova, prvenstveno ističući prigovor zastare, a pozivajući se na odluke sudova iz kojih proizlazi da je zastara potraživanja s osnova promjene kamatne stope iz potrošačkih ugovora nastupila prije podnošenja tužbe jer da se ima računati rok od 3 godine kao zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima.

10. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoje tužbe u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, a o visini tužbenog zahtjeva da će očitovati nakon što tužiteljica postavi tužbeni zahtjev određeno.

11. Međutim, tuženik je istakao kako je tužiteljici dostavio svu dokumentaciju koja se tiče predmetnog Ugovora o kreditu (Obavijest o promjenama kamatnih stopa, Pregled prometa po partiji kredita itd.), a što znači da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužiteljice nije osnovan i slijedom navedenog, a budući da je tuženik tužiteljici dostavio sve potrebne podatke tada tužiteljica nije potraživanje postavila određeno, a kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP). Kako je procesna pretpostavka za meritorno suđenje upravo pravilno postavljeni tužbeni zahtjev, a zahtjev tužiteljice je nepotpun i neodređen tada se o tako neodređenom zahtjevu ne može raspravljati niti donijeti meritorna odluka pa je tuženik predložio da sud tužiteljicu pozove sukladno odredbi članka 109. stavak 1. ZPP-a da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne novčane iznose i periode isplata kojih tužbom zahtjeva. U protivnom, tuženik je predložio da sud tužbu tužiteljice odbaci.

12. Tuženik je istakao da tužiteljica nije potrošač, a da je na tužiteljici dokaz o suprotnome. Tuženik je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 7. lipnja 2014. te kako je kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15 i da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 13. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i tuženik je sve uplate tužiteljice, kako s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzeo u obzir prilikom izrade konverzije i da su iskorištene tj. uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tada je tuženik – banka prije objave kalkulatora konverzije bila dužna i pribavila mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te je tako mišljenje banka objavila na svojim mrežnim stranicama i onda na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa Zakonom, a s obzirom na to da je to potvrdio neovisni revizor.

13. Kao bitno tuženik je istakao da je tužiteljica svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju i onda je sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije, a koju ponudu banka tužiteljici nije mogla uskratiti. Tuženik se protivio tvrdnji tužiteljice da ju iskazana volja u pravnom poslu radi prihvata konverzije ne obvezuje te da tužiteljica i unatoč prihvaćanju konverzije traži povrat naznačenih novčanih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, a i na dalje pozivajući na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14. Tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužiteljice, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužiteljica i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužiteljica, ako je iz bilo kojeg razloga smatrala da joj Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebala prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužiteljica je, za razliku od tuženika imala punu slobodu izbora kojom se i koristila.

15. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.

16. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 13. prosinca 2005., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.

Tuženik je istakao procesno-pravni prigovor radi prijeboja i obrazložio da ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (a što tuženik osporava u cijelosti) i ništetnom odredbu o valuti CHF za koju je vezana glavnica kredita tada protutražbina tuženika po osnovi ugovorene kamatne stope od 5,30 % trebala bi biti fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita i onda bi tužiteljica bila u obvezi tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet od 1. listopada 2011. pa nadalje, a jer je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene i već od tog datuma. S obzirom na navedeno tuženik je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici, a koja iznosi CHF 573,20 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, kako je to utvrđeno na stranici 33 – 34 spisa, a stranice 15 i 16 pisanog odgovora na tužbu.

17. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102272588 od 7. ožujka 2005. u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 8. Ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.200,00 po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro- računa tuženika (u dijelu članka 2. i članka 7. Ugovora), a koji su 7. ožujka 2005. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor te restitucijski zahtjev tužiteljice za povratom preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredaba iz Ugovora o namjenskom kreditu od 7. ožujka 2005.

18. Naime, nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 7. ožujka 2005. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužiteljici kredit u iznosu od 23.200,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 216 mjesečnih anuiteta, za adaptaciju kuće (stambeni kredit).

Također nije sporno da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužiteljica i tuženik 13. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Nije sporno da je tužiteljica svojom voljom pristupila prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u eur, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru, te je ubuduće, na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita primjenjuju sve one kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR. Točkom 7.2. tužiteljica i tuženik su u Aneksu utvrdili da banka na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa (13. siječnja 2016.) ima ukupno potraživanje s osnova obveza navedenih u članku 5.2., uzimajući u obzir sve izmijene navedene obveze u prijelaznom razdoblju do datuma iz zaglavlja ovog Aneksa i s osnove navedene u članku 5.3., a u ukupnom iznosu od 8.537,30 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja koje sklapanjem ovog Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu, s čime su potpisnici Aneksa u potpunosti suglasni. Dakle, u navedenom Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. nije utvrđena eventualna preplata od strane tužiteljice prema tuženiku.

19. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno je li ovaj sud mjesno nadležan za odlučivanje u ovom sporu između tužiteljice i tuženika, je li sud bio u obvezi pozvati tužiteljicu sukladno odredbi članka 109. stavak 1. ZPP-a da određeno naznači pojedinačne novčane iznose i periode isplata kojih tužbom tužiteljica zahtijeva od tuženika, jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu od 7. ožujka 2005. kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom tuženika i odredba o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a posljedično tome i ništetne. Sporno je ostalo i postoji li pravna osnova za isplatom novčanih iznosa, a koje će tužiteljica od tuženika zahtijevati, s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15, 13. siječnja 2016.

20. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile 7. ožujka 2005., a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,30 % (članak 8. Ugovora) godišnje promjenjiva i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te i restitucijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP/03), a prethodno obrazložiti iz kojih razloga je sud ocijenio da prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan i da, bez obzira što je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu ovaj sud ju nije pozivao da uredi tužbeni zahtjev, a kako je to predložio tuženik.

21. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

22. Naime, na temelju izvršenog uvida u Ugovor o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile u [adresa], 7. ožujka 2005. nedvojbeno treba zaključiti da je tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao poslovnu jedinicu u [adresa], dakle izvan svog sjedišta u [adresa], a kako je spor nastao u povodu djelatnosti upravo poslovne jedinice tuženika u [adresa], sukladno odredbi članka 59. ZPP-a pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Dakle, Općinski sud u Požegi je nadležan za suđenje za meritorno odlučivanje u ovom sporu.

23. Istina, tuženik je prigovarajući podnošenju stupnjevite tužbe istakao kako je tužiteljica mogla postaviti određeni restitucijski zahtjev, a jer je tuženik tužiteljici 24. svibnja 2019. (stranica 97 spisa) dostavio svu pisanu dokumentaciju na temelju koje bi tužiteljica mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev i zahtijevati pojedinačne novčane iznose, kako po osnovi promjenjive redovne kamatne stope tako i po osnovi tečajnih razlika, a koje je tužiteljica zahtijevala u podnesku od 16. ožujka 2023. S tim u vezi valjalo je obrazložiti i je li dopuštena preinaka tužbe na način da tužiteljica zahtjeva u restitucijskom zahtjevu i novčane iznose za koje je predložila da ih po osnovi preplaćenih iznosa zbog tečajnih razlika valute CHF utvrdi financijsko- knjigovodstveni vještak.

24. Naime, na temelju izvršenog uvida u zahtjev tužiteljice, a koji je uputila tuženiku 20. travnja 2019. (stranica 14 spisa) te i na temelju povratnice (stranica 97 spisa) nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica zahtijevala dostavu pisane dokumentacije (obrazac na stranici 14 spisa) koji je tužiteljici najvjerojatnije pri zahtjevu predala službena osoba tuženika u Slavonskom Brodu, a tuženik je tužiteljici navedenu dokumentaciju dostavio 24. svibnja 2019., ovaj sud zaključuje da je tuženik doista postupio po zahtjevu tužiteljice koja je do 13. lipnja 2019. imala rok za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbe navedenog Ugovora o kreditu zbog kamatne stope koja je promjenjiva tijekom otplate kredita. Tužbu je tužiteljica podnijela 20. svibnja 2019., dakle unutar propisanog roka od pet godina, računajući rok od 13. lipnja 2019. Stupnjevita tužba je izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi (članak 186. stavak 1. ZPP-a). Stupnjevitom tužbom se omogućuje utuženje tražbina, a čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati, zbog toga što mu te podatke tuženik kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev ove tužbe je slojevit pa se ostvaruje u dva stupnja i to u vidu tzv. Manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanjem pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev u tužbi treba biti određen, a tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke.

25. Dakle, sud je utvrdio kako je tuženik dostavio tužiteljici svu pisanu dokumentaciju na temelju koje je mogla nakon eventualnog poziva suda postaviti određeni zahtjev za isplatom određenih novčanih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope. No, uvažavajući složenost materije računovodstveno - evidencijskog zaduživanja po osnovi Ugovora o kreditu na teret korisnika kredita te potom i izmjene tih zaduženja jednostranom promjenom kamatnih stopa, kao i izračuna i preračunavanja zaduženja, a sve u kontekstu evidentnog umanjenja eventualne obveze potrošača kao korisnika kredita nakon obavljenog plaćanja, angažman stručne osobe bila je nužna pretpostavka za pravilno postavljenim tj. definiranjem tužbenog zahtjeva. Kako se dokaz financijskim vještačenjem izvodi nakon zaključenja prethodnog postupka tek tada je tužitelj u mogućnosti pravilno postaviti tužbeni zahtjev. Dakle, prije negoli je izveden dokaz vještačenjem, tužiteljica nije mogla preinačiti tužbu (preinačenje nakon zaključenja prethodnog postupka) i onda je preinaka od strane suda dozvoljena jer se ne može pripisati u krivnju tužiteljice, a dozvoljena preinaka je i sukladna odredbi članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a. Nužno je istaći da tužitelji koji pravilno postave tužbeni zahtjev, a to znači zahtijevajući po osnovi restitucijskog zahtjeva određene novčane iznose, a koje utvrđuju angažmanom stručne osobe prije utuženja, stvarno su u nepovoljnoj procesnoj poziciji jer za pribavljanje mišljenja stručne osobe trebaju platiti stručnoj osobi određenu naknadu, a tužene banke niti u jednom predmetu takav izračun stručne osobe (koje su često i stalni sudski vještaci) ne prihvaćaju. Dakle, potrošač je u nepovoljnoj poziciji jer svakako u parnici kao stranka koja želi dokazati visinu svog potraživanja, ponovno mora uplatiti novčana sredstva za pribavljanjem pisanog nalaza i mišljenja. To su razlozi zbog kojih je sud dozvolio preinaku tužbe, a kako je to tužiteljica učinila u podnesku od 16. ožujka 2023. kada je zahtijevala i utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF te i zadržala si pravo da specificira tužbeni zahtjev tako kako je i učinila nakon što je sud izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku mr. sc. ZR, dipl. oec., stalnom sudskom vještaku.

26. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

27. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

28. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

29. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.

30. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužiteljica sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubila pravo i pravni temelj da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2006., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužiteljica koja je konvertirala kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebala biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.

31. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.

32. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

33. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužiteljica ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev- 1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

34. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 13. siječnja 2016. tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom 7. ožujka 2005. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 7. ožujka 2005. (članak 1. i 2.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula i redovna kamata od 5,30 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

35. Saslušana uz suglasnost tuženika, na pripremnom ročištu održanom 20. veljače 2024., a jer je prethodno pripremno ročište odgođeno, tužiteljica je iskazala da je navedeni kredit realizirala kako bi sebi i svojoj obitelji omogućila izgradnju kuće na adresi [adresa]. Kada je pristupila u službenu prostoriju tuženika tada joj je službena osoba banke priopćila da je najpovoljniji kredit koji Zagrebačka banka d.d. odobrava svojim klijentima upravo u valuti švicarski franak i onda je ona tu sugestiju službene osobe i prihvatila. Naglasila je da joj nitko ništa nije pojašnjavao vezano za navedeni Ugovor, a ona je kao korisnik kredita prihvatila da je kamata promjenjiva. Određenoj joj je rečeno da će otplaćivati kredit u iznosu od 400,00 HRK ili nešto više kuna. Što se tiče visine kamatne stope istakla je da je zaključila, a jer je radila u računovodstvu Društva Kutjevo d.d. da rata kredita može biti nešto veća, ali da nikada nije očekivala da može dostići iznos od 800,00 HRK mjesečno. Na kraju je iskazala kako je prije potpisivanja Ugovora isti pročitala.

36. Tužiteljica je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivala pa je sud njen iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočila životno i istinito.

Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužiteljice te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbama ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Navedene odredbe ugovora o kreditu od 7. ožujka 2005. broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102272588, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 81. stavak 1. ZZP/03 i čl. 87. stavak 1. ZZP/03.

37. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl.81-88 ZZP/03).

38. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV-33/2022 od 31.siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 21. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što je imali za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa je tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Tužbu je tužiteljica vezano za utvrđenje ništetnom odredbe članka 8. Ugovora o namjenskom kreditu od 7. ožujka 2005. podnijela 20. svibnja 2019., a što znači da je tužba podnesena unutar roka od 5 godina i zbog toga prigovor zastare nije osnovan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

Tužiteljica je tužbu radi preplate na ime tečajnih razlika podnijela kod ovog suda u podnesku od 16. ožujka 2023., a što znači također unutar roka od 5 godina koji se računa od 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl broj Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužiteljica ima pravo na preplatu i po osnovi preplaćene kamate i po osnovi tečajnih razlika.

39. Sud prihvaća stav tužiteljice da sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan 13. siječnja 2016. tužiteljica nije lišena prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužiteljica sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužiteljica vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).

40. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 23. listopada 2025. sud je vršeći uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102272588 od 7. ožujka 2005., a zatim i u Dodatak ovom ugovoru od 13. siječnja 2016. koji su zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrdio:

- da je u ugovoru o kreditu tužiteljica realizirala redit u iznosu od 23.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.),

- da se tužiteljica obvezala (članka 8.) tuženiku kao kreditoru platiti kamatu od 5,30 % po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 13. siječnja 2016. zaključili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu, a koji Dodatak je osnovnom ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;

- da su tužiteljica i tuženik Dodatkom osnovnom ugovoru utvrdili da banka na dan 13. siječnja 2016. ima ukupno potraživanje s osnove obveza prema korisniku kredita, uzimajući u obzir sve izmjene navedene u prijelaznom razdoblju i to u ukupnom iznosu od 8.537,30 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koje potraživanje sklapanjem Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu.

41. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku ZR, vlasniku obrta Expertiza, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], a koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 353-382 spisa) istakao da je vještačenje utemeljeno na navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu od 7. ožujka 2005., na dodatku ugovoru o namjenskom kreditu koji je zaključen između stranaka 13. siječnja 2016., i na pregledu prometa po Partiji kredita broj: 5102272588 za razdoblje od 7. ožujka 2005. do 30. rujna 2015.

Nakon što je na ovaj način vještak utvrdio bitne činjenice istakao je u svom nalazu da istom prilaže tablica broj 1, ugovoreni otplatni plan (početni), tablica broj 2 primijenjeni otplatni plan tijekom otplate kredita, tablica broj 3 obračun razlike kamata nastale između primijenjenog otplatnog plana i ugovorenog otplatnog plana (početni u tablici 1), tablica 4 izračun preplaćenog iznosa po razlici u tečaju CHF ( više plaćeno), tablici 5 Specifikacija razlike kamate nastale između primijenjenog otplatnog plana i ugovorenom otplatnog plana po mjesecima, tablice broj 6 Specifikacija ukupne "potplate" po kamati (manje plaćeno po mjesecima i ukupno), tablice 7 Specifikacija izračuna preplaćenog iznosa po razlici u tečaju CHF ( više plaćeno po mjesecima i ukupno), tablica 8 Specifikacija ukupne "potplate" po tečaju CHF (manje plaćeno po mjesecima i ukupno), tablica 9 Skupni pregled preplata u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima (više plaćeno) i tablica 10 Skupni pregled potplata u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima (više plaćeno).

Mišljenje je vještaka, a nakon što je utvrdio da je na temelju rečenog Ugovora o kreditu korisniku kredita odobren iznos od 23.200,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate, da je kamatna stopa 5,30 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kreditiranju građana, da je rok otplate 216 mjeseci, da je namjena kredita izgradnja i adaptacija stambenog prostora, da se kredit otplaćuje u 216 jednakih mjesečnih anuiteta, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja i da prvi anuitet dospijeva 1. svibnja 2005., da je razlika između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tužena banka primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope (tablica 3) utvrđena u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu primijenjenom u otplatnom planu (u tablici 2) i kamate u svakom anuitetu po ugovorenom otplatnom planu (početni u tablici 1), a da je nastala razlika uslijed promjena kamatne stope od strane tužene banke, a sve sukladno obavijestima o promjenama kamatne stope i pregledu prometa po partiji kredita broj: 5102272588, za razdoblje od 7. ožujka 2005. do 30. rujna 2015. Ukupan iznos predmetne razlike u razdoblju od početka otplate kredita do 1. siječnja 2014. kada je došlo do primjene zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, iznosi 1.453,23 HRK ili 192,89 EUR. Vještak je u tablici broj 5, radi lakšeg pregleda specificirao predmetnu razliku po mjesecima, a koju je izračunao i prikazao u stupcu 6 tablice 3. U tablici 6 vještak je sačinio specifikaciju ukupne "potplate" po kamati (manje plaćenu po mjesecima i ukupno) tako da je utvrdio da je na dan 1. siječnja 2014. tužiteljica manje platila iznos od 620,63 HRK ili 82,35 EUR, a što je iskazao u tablici broj 3. (minusi), a sve jer je u navedenim razdobljima od 10. studenog 2011. do 1. siječnja 2014. tuženik primjenjivao nižu kamatnu stopu od početno ugovorene. U tablici 4 vještak je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF i istakao da se navedena razlika očituje u razlici između plaćenih anuiteta u kunama i početnog anuiteta u kunama i to za razdoblje od 7. ožujka 2005. do 30. rujna 2015. (pregled prometa po partiji kredita broj: 5102272588). Vještak utvrđuje da je tužiteljica na dan 30. rujna 2015. više platila iznos od 14.640,85 HRK ili 1.943,15 EUR, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena banka primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan isplate (korištenja) kredita.

41.1. Na temelju utvrđenja vještaka potplaćeni iznos po kamati (manje plaćeno), a prema prikazu u tablici 6, iznosi 620,63 HRK ili 62,35 EUR, a to za razdoblje od 10. studenog 2011. do 1. siječnja 2014. kada je kamata bila niža od početno ugovorene. Ukupna "potplata" po tečaju CHF (manje plaćeno po mjesecima i ukupno) tj. potplaćeni iznos po razlici u tečaju iznosi 1.543,00 HRK ili 204,79 EUR (iskazani minusi u tablici 4) a jer je tečaj na navedenim datumima plaćanja bio manji od početnog tečaja na dan isplate kredita.

41.2. Skupni pregled preplata u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima (više plaćeno) vještak je prikazao u tablici 9 za razdoblje od 1. svibnja 2005. pa zaključno sa 1. rujna 2015. i više plaćeni iznos tj. ukupni iznos preplate (kamata + valutna klauzula) iznosi 16.094,08 HRK ili 2.136,01 EUR.

41.3. Ukupni iznos potplate ili manje plaćenih iznosa (kamata + valutna klauzula) prema utvrđenju vještaka iznosi 2.163,63 HRK ili 287,14 EUR, a što je vještak prikazao u tablici 10, a u kojoj su prikazane pojedinačne potplate ili manje plaćeni iznosi i po osnovi potplaćene kamate i valutne klauzule.

41.4. Vještak je naglasio da je uvidom u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. mogao utvrditi da je korisniku kredita tj. tužiteljici utvrđen manje plaćeni iznos temeljem konverzije na dan 30. rujna 2015. i to u iznosu od 223,34 EUR, a zbog toga, od utvrđenih iznosa eventualnih preplata nije bilo moguće odbiti iznos preplate koji bi tužiteljici bio priznat provedenom konverzijom, a jer preplate nije niti bilo.

42. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka ZR jer je isti argumentiran i stručan, a istom nisu prigovorile stranke putem opunomoćenika.

43. Nakon što je sud dostavio pisani nalaz s mišljenjem opunomoćenicima stranaka tužiteljica je putem, opunomoćenika uredila tužbeni zahtjev u podnesku od 8. rujna 2025. i to tako da je zahtijevala utvrđenja ništetnim odredaba Ugovora o kreditu od 7. ožujka 2005. koji su sklopili ona kao korisnik i tuženik kao kreditor, u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva te i u djelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.200,00 po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro- računa tuženika (odredbe članka 8. i članka 2. i 7. Ugovora), a postavila i restitucijski zahtjev i to po osnovi promjenjive kamatne stope na iznos od 192,89 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose koje je vještak utvrdio u tablici 5, kao svako mjesečne uplate (preplata u EUR) pa sve do isplate, a po osnovi razlike u tečaju CHF zahtijevala je iznos od 1.943,15 EUR, sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose koje je vještak utvrdio u tablici 7, od svako mjesečne uplate počev od 1. studenog 2008. pa do 1. rujna 2015. Tužiteljica je navedene novčane iznose zahtijevala jer je ocijenila da je tuženik u obvezi isplatiti joj navedene novčane iznose na ime stečenog bez pravne osnove, a kako je ranije obrazložila. Tužiteljica je od tuženika i zahtijevala trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, a kako i stoji u točki 4. uređenog tužbenog zahtjeva.

44. U podnesku od 14. listopada 2025. tuženik je ponovno upirao na neprihvatljivo postupanje tužiteljice koja je, iako joj je bila dostavljena sva pisana dokumentacija, podnijela je stupnjevitu tužbu, a u navedenoj procesnoj situaciji je bila u obvezi već u tužbi postaviti određeni tužbeni zahtjev upravo zbog toga što joj je tuženik dostavio pisanu dokumentaciju na temelju koje je mogla postaviti određeni restitucijski zahtjev. Tuženik je predložio da sud tužbu tužiteljice odbaci sukladno obrazloženju iz zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-677/2021. Tuženik je ponovno isticao da je nalaz i mišljenje vještaka bio nepotreban jer tužiteljica uopće nema pravo na bilo kakvu restituciju.

44.1. Međutim, ocjena je tuženika da sve odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetom ispitivanja nedopuštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. U svezi ranije istaknutog prigovora radi prijeboja (stranica 15 i 16 odgovora na tužbu – stranice 33 – 34 spisa) tuženik je istakao da je odredbom članka 323. ZOO/05 propisano da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka stranka Ugovora ima obvezu vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora (a što tuženik osporava u cijelosti) ugovorni odnos između parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre tj. početni tečaj i početno ugovorenu kamatnu stopu, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužiteljici, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Smatrajući da tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta, a pozivajući se na odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. i poslovni broj Gž-973/2021 od 11. studenog 2021., tuženik postavlja procesno-pravni prigovor radi prebijanja i na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 predlaže da sud, ukoliko nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, utvrdi da postoji potraživanje s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od ukupno 204,79 EUR a s osnova potplaćene kamate da utvrdi postojanje tražbine tuženika u iznosu od 82,35 EUR (pojedinačni iznosi utvrđeni u podnesku tuženika od 14. listopada 2025.) zajedno sa zateznom kamatom od svako mjesečne niže uplate pa sve do isplate, a nakon toga da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

45. Tuženik je ponovno isticao da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO/05, a to stoga što je ovom odredbom propisano da je dopuštena odredba Ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

46. Kao što je i obrazloženo u točki 25. ovog obrazloženja sud je dozvolio preinaku tužbe tužiteljici u ovoj građansko-pravnoj stvari i zaključio da tužiteljica osnovano zahtijeva novčane iznose po navedenim osnovama, kako stoji u izreci presude, a da na svaki novčani iznos koji je tuženiku preplatila određenog dana ima pravo zahtijevati zateznu kamatu od učinjene preplate pa sve do isplate.

47. Tužiteljici navedeni novčani iznosi pripadaju jer je odredbom članka 1115. ZOO/15 propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom predmetu stjecatelj odnosno tuženik je nepošten i onda je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to utvrdio vještak. Banka tj. tuženik je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti i kako je utvrđeno, nepošteno pa budući da je tužiteljica preplaćene iznose zahtijevala točno od dana kada ih je kao preplaćene utvrdio vještak i onda joj je sud dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je ista definirana tako kako ju je zahtijevala tužiteljica.

48. Nužno je istaći da konverzija kredita nije mogla i nije smjela poništiti pravo tužiteljice na restituciju zbog preplaćenih kamata jer je i u presudi suda Europske unije u predmetu C-567/2020 istaknuto da ništetne odredbe o kamatnim stopama moraju imati restitucijski učinak te da prihvaćanje konverzije kredita ne može značiti odricanje od prava na povrat iznosa naplaćenih takvih odredbi. Prava potrošača prema Direktivi 93/13/EEC i dalje vrijede, a restitucija preplaćenih kamata temelji se na pravu na povrat po osnovi stjecanja bez osnove, a kako to propisuje odredba članka 1111. ZOO/05.

48.1. Također je nužno istaći da se prema članku 322. ZOO/05 ništetne ugovorne odredbe smatraju nepoštenima od samog početka (ex tunc) te je stranka koja je zbog takvih odredbi pretrpjela financijski gubitak ovlaštena tražiti povrat preplaćenih iznosa.

48.2. Također treba istaći da tužiteljica ima pravo kao potrošač na punu restituciju zbog nepoštenih ugovornih odredbi, neovisno o kasnijim izmjenama Ugovora, uključujući i konverziju kredita. U presudi C-618/10 (banco espanol de credito SA) upravo sud Europske unije utvrđuje kako nacionalni sud mora ispitati poštenost ugovornih odredbi ex oficio te osigurati potrošaču puni povrat preplaćenih iznosa čak i u slučaju da je potpisan Dodatak osnovnom Ugovoru. To su razlozi zbog kojih je sud pravilno primjenjujući odredbe materijalnog prava presudio kao u izreci presude.

49. Procesno-pravni prigovor tuženika istaknut u odgovoru na tužbu, a kasnije definiran u navedenom podnesku, nakon provedenog vještačenja, a radi utvrđenja da postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici po navedenim osnovima i navedenim iznosima nije osnovan. Naime, ocjena je ovog suda da tuženik nema legitimitet za svoju tražbinu, za razliku od tužiteljice koja svoju tražbinu temelji na odredbi članka 502.c ZPP-a, a što znači da je koristila u ovom sporu rezultate kolektivne tužbe iz opće poznatog predmeta Franak. Dakle, ništetnost navedenih odredbi Ugovora je prouzročena isključivo postupanjem tuženika i onda sud zaključuje da je tuženik ugovorna strana koja je kriva za sklapanje ništetnih odredbi Ugovora. Na tuženikovoj strani su razlozi krivnje za sklapanjem takvog Ugovora i onda tuženik nema pravo ostvarivati bilo kakvo pravo tj. bilo kakovu naknadu od tužiteljice. Tuženik je sam svojom odlukom snizio početno ugovorenu kamatnu stopu i onda treba zaključiti da tužiteljica zbog takvog postupanja tuženika nije ništa neosnovano stekla tj. ništa se u njenoj imovini nije povećalo nakon što je tuženik snizio kamatnu stopu i tečaj. To su razlozi zbog kojih sud ocjenjuje navedeni prigovor neosnovan.

50. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužiteljica uspjela u cijelosti s postavljenim tužbenim zahtjevom, a onda je tužiteljici valjalo dosuditi troškove postupka kao izdatke koji su bili nužni za vođenje ove parnice, a budući da je tužiteljicu zastupao opunomoćenik – odvjetnik tada je valjalo primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023) jer se ova Tarifa primjenjuje u konkretnom sporu sukladno Tbr. 52. stavak 3.

51. Imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora iznos od 2.136,04 EUR tada je opunomoćeniku tužiteljice za sastav tužbe priznata nagrada u iznosu od 200,00 EUR. Naime, Tbr. 7. Tarife propisano je da odvjetniku pripada nagrada za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova ako je vrijednost predmeta spora u rasponu od 1.327,01 EUR do 13.272,00 EUR, a kako je prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda 2,00 EUR tada je nagrada odvjetniku priznata i za sastav obrazloženih podnesaka od 13. svibnja 2020., 16. ožujka 2023. i 8. rujna 2025., također u iznosima od po 200,00 EUR. Ovo stoga što je u podnesku od 13. svibnja 2020. odvjetnik dao detaljno očitovanje na zaprimljeni odgovor na tužbu, u podnesku od 16. ožujka 2023. odvjetnik je kao opunomoćenik tužiteljice postavio tužbeni zahtjev tako da je osim utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora postavio restitucijski zahtjev i po osnovi tečajnih razlika, a u podnesku od 8. rujna 2025. je izneseno očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka i uređen je tužbeni zahtjev na temelju kojeg je sud mogao postupati. Opunomoćenik tužiteljice je nazočio pripremnim ročištima od 7. studenog 2023. i 20. veljače 2024. te i glavnoj raspravi od 23. listopada 2025. pa ima pravo zahtijevati nagradu u iznosima od po 200,00 EUR. Dakle, ukupan trošak zastupanja tužiteljicu stoji 1.750,00 EUR jer je osnovica za obračun PDV-a 1.400,00 EUR, a PDV po stopi od 25 % iznosi 350,00 EUR. Ovom iznosu je pribrojen iznos od 53,09 EUR po osnovi plaćene sudske pristojbe za podnesenu tužbu, a jer u vrijeme utuženja tužitelji kao potrošači nisu bili oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi. Dakle, ukupne izdatke tužiteljice sud je utvrdio u iznosu od 1.803,09 EUR i taj iznos je tužiteljici dosuđen sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate sukladno odredbi članka 151. članka 3. ZPP-a jer je zateznu kamatu na trošak tužiteljica zahtijevala. Preostali zahtijevani iznos po osnovi troška parničnog postupka nije tužiteljici priznat jer je sud utvrdio da nije bilo nužno dostavljati ostale podneske u kojima je tužiteljica i pravno i činjenično ponavljala svoje stavove.

52. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

Požega, 14. studenog 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. OD Hećimović i partneri d.o.o, Ante Starčevića 40, [adresa] Slavonski Brod

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, [adresa] Zagreb