REPUBLIKA HRVATSKA

P-1416/2025

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Nikola Jurić odvj. u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIJA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po pun. Marko Kallay odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 16. listopada 2025. god., u prisustvu tužitelja sa zamj. pun. Dorotea Vukorepa odvj. vjež. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Kataina Prgomet odvj. u Splitu, dana 14. studenog 2025. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3862766, koji je zaključen između stranaka dana 03.01.2007. god., a potvrđen od javnog bilježnika EN iz [adresa] pod br. OU- 22/2007, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 19.796,28 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te u dijelu čl. 7. tog ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća i uplatom preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak) važećem na dan dospijeća.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-3862766, koji je zaključen između stranaka dana 03.01.2007. god., a potvrđen od javnog bilježnika EN iz [adresa] pod br. OU- 22/2007, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 2. tog ugovora kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika. III Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužiteljici iznos od ukupno 3.525,28 eura, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate koja teče za razdoblje do 31. prosinca 2007. god., potom za razdoblje od 01. siječnja 2008. god., do 31.srpnja 2015. god., teče po stopi određenoj po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, potom za razdoblje od 01.08.2015. god., do 31.prosinca 2022. god., teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom za razdoblje od 01.siječnja. 2023. god., do 29. prosinca 2023. god., teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te potom od 30. prosinca 2023. god., pa do isplate, teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 0,08 EUR od 31.03.2007. god. do isplate,

- na iznos od 2,44 EUR od 30.11.2007. god. do isplate,

- na iznos od 1,56 EUR od 31.12.2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,63 EUR od 31.01.2008. god. do isplate,

- na iznos od 6,32 EUR od 29.02.2008. god. do isplate,

- na iznos od 9,21 EUR od 31.03.2008. god. do isplate,

- na iznos od 4,87 EUR od 30.04.2008. god. do isplate,

- na iznos od 8,63 EUR od 30.06.2008. god. do isplate,

- na iznos od 5,46 EUR od 31.07.2008. god. do isplate,

- na iznos od 4,29 EUR od 31.08.2008. god. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 30.09.2008. god. do isplate,

- na iznos od 26,18 EUR od 31.01.2008. god. do isplate,

- na iznos od 12,20 EUR od 30.11.2008. god. do isplate,

- na iznos od 24,32 EUR od 31.12.2008. god. do isplate,

- na iznos od 26,18 EUR od 31.01.2009. god. do isplate,

- na iznos od 27,03 EUR od 28.02.2009. god. do isplate,

- na iznos od 30,77 EUR od 31.03.2009. god. do isplate,

- na iznos od 31,22 EUR od 30.04.2009. god. do isplate,

- na iznos od 27,56 EUR od 31.05.2009. god. do isplate,

- na iznos od 24,87 EUR od 30.06.2009. god. do isplate,

- na iznos od 25,59 EUR od 31.07.2009. god. do isplate,

- na iznos od 27,01 EUR od 31.08.2009. god. do isplate.

- na iznos od 26,88 EUR od 30.09.2009. god. do isplate,

- na iznos od 25,45 EUR od 31.10.2009. god. do isplate,

- na iznos od 28,14 EUR od 30.11.2009. god. do isplate,

- na iznos od 30,30 EUR od 31.12.2009. god. do isplate,

- na iznos od 33,38 EUR od 31.01.2010. god. do isplate,

- na iznos od 32,67 EUR od 28.02.2010. god. do isplate,

- na iznos od 36,84 EUR od 31.03.2010. god. do isplate,

- na iznos od 36,05 EUR od 30.04.2010. god. do isplate,

- na iznos od 37,59 EUR od 31.05.2010. god. do isplate,

- na iznos od 50,94 EUR od 30.06.2010. god. do isplate,

- na iznos od 48,19 EUR od 31.07.2010. god. do isplate,

- na iznos od 56,59 EUR od 31.08.2010. god. do isplate,

- na iznos od 43,69 EUR od 30.09.2010. god. do isplate,

- na iznos od 49.02 EUR od 31.10.2010. god. do isplate,

- na iznos od 58,87 EUR od 30.11.2010. god. do isplate,

- na iznos od 71,39 EUR od 31.12.2010. god. do isplate,

- na iznos od 62,52 EUR od 31.01.2011. god. do isplate,

- na iznos od 65,63 EUR od 28.02.2011. god. do isplate,

- na iznos od 61,68 EUR od 31.03.2011. god. do isplate,

- na iznos od 62,39 EUR od 30.04.2011. god. do isplate,

- na iznos od 79,18 EUR od 31.05.2011. god. do isplate,

- na iznos od 80,81 EUR od 30.06.2011. god. do isplate,

- na iznos od 94,84 EUR od 31.07.2011. god. do isplate,

- na iznos od 87,63 EUR od 31.08.2011. god. do isplate,

- na iznos od 79,75 EUR od 30.09.2011. god. do isplate,

- na iznos od 78,90 EUR od 31.10.2011. god. do isplate,

- na iznos od 78,29 EUR od 30.11.2011. god. do isplate,

- na iznos od 82,05 EUR od 31.12.2011. god. do isplate,

- na iznos od 1.623,58 EUR od 31.01.2012. god. do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.029,10 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. studenog 20925. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 10. lipnja 2019. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom (Podružnica Split) kao davateljem kredita, dana 03.01.2007. god., sklopila Ugovor o kreditu broj 418-50- 3862766, koji je potvrđen od javnog bilježnika EN iz [adresa] pod br. OU- 33/2007 (dalje. Ugovor), temeljem kojeg je tužiteljici od strane tuženika stavljen na raspolaganje krediti iskazan kao novčani iznos od 19.796,28 CHF (švicarskih franaka), a isplaćen u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju davatelja kredita na dan korištenja kredita. Kredit je u cijelosti isplaćen 2012. godine.

Ugovorom je među ostalim ugovorena valutna klauzula u valuti CHF (švicarski franak) i otplata kredita vezana za ovu valutu (čl. 1 i čl. 7 Ugovora), te promjenjiva kamatna stopa, i to na način da promjenjivost ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja jasnih i provjerljivih parametara na koji će se način kamata mijenjati (čl. 2 Ugovora).

Povodom kolektivne tužbe "Potrošača –Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača", Trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. br. P-1401/12 od

04.07.2013. god., temeljem koje je utvrđeno;

-da je tuženik u razdoblju od 10.09. 2003. do 31.12. 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je odredba ništetna, a koja presuda je u tom dijelu utvrđenja postala pravomoćna donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-

7129/13 od 13. lipnja 2014. godine,

-da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 96/03), i to člancima 81., 82., i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. god., protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja presuda je u tom dijelu utvrđenja postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Rebuplike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.

Slijedom prednjih sudskih utvrđenja kojima je i Naslovni sud vezan temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (N.N.br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14; dalje ZPP), i odredbe čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 41/14, 110/15, 14/19; dalje ZZP), proizlazi da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe Ugovora iz čl. 1, čl. 2 i čl. 7, i to u dijelu kojim je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u valuti CHF (švicarski franak).

Kako su odredba ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, i tuženik nema pravo na naplatu potraživanja temeljem takvih ugovornih odredbi.

Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

Dakle, tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi, i iznosa prema početnoj stopi od 5,20 % za redovnu kamatu.

Također, tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika, i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

Na temelju dokumentacije iz predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljica je izvršila obračun neosnovano naplaćenih i od tuženika stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti CHF (švicarski franak), i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, a slijedom kojeg proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na teret tužiteljice iznos od 10.062,94 kn.

Na svaki mjesečni preplaćeni iznos anuiteta, tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate, i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, dakle od dana kada su izvršene uplate, a po visini stope određenoj sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a.

Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese odluku kojom će utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1 tog Ugovora, te u dijelu čl. 7 tog Ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje i mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća, i uplatom preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak) važećem na dan dospijeća

Tužiteljica je predložila sudu da donese i odluku kojom će utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u sklad s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 2 tog ugovora kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika.

Tužiteljica je konačno predložila sudu da donese i odluku kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od ukupno 10.062,94 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki iznos preplate pojedinog mjesečnog anuiteta u svrhu otplate predmetnog kredita, teku od dospijeća pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 19. travnja 2022. god., tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.

Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-3862766, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužiteljice bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

Nadalje navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga.

Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.

Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a, istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužiteljice koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika EN, pod brojem OU-22/2007, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla, te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina ŽN, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.

Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od pet godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužiteljica očekivala da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

Nadalje, tuženik ističe da tužba tužiteljice ima i materijalno-pravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužiteljica i tuženik, kako bi to proizlazilo iz tužbenog zahtjeva tužiteljice, već i ZN kao solidarni dužnik, a iz čega jasno proizlazi kako tužiteljica nije utužila sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku.

Dakle, radi se o materijalno-pravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužiteljica u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora, treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obvezno-pravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih, i to:

- stav Županijskog suda u Varaždinu u rješenju od dana 21.01.2013. godine, posl. br. Gž-1209/12, „Naime prema čl. 201. ZPP-a jedinstveni su suparničari oni prema kojima se ili prema zakonu ili zbog prirode njihovog pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način, što znači da bi onima koji takovom tužbom ne bi bili obuhvaćeni bilo uskraćeno da štite svoje pravne interese iako bi se pravni učinci presude protezali i na njih. Tužitelj je u tužbi, kojom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora kojeg su sklopili tuženik i ŠKZ C., morao obuhvatiti sve sudionike tog obvezno pravnog odnosa, jer s obzirom na prirodu tog spornog materijalnopravnog odnosa u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti spor se može razriješiti samo na obje stranke u tom odnosu na jednak način…“

Isto tako, člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima je izrijekom propisano: „…Kada dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga…“.

Dakle, ključno je da je dio imovine neke osobe prešao u imovinu druge osobe. U tužbi tužiteljica ni sa čime nije dokazala da je upravo ona ta koja je vršila sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njene imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi baš njoj tuženik, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, bio dužan vratiti stečeno bez osnove. To što je ona korisnik kredita ne znači niti mora značiti da je baš sva plaćanja vršila ona, a ne sudužnik. Isto tako, okolnost da sudužnik nije podnio tužbu sama po sebi ne znači da on nije vršio plaćanja. Tuženik je dužan vratiti stečeno bez osnove samo onoj osobi od koje je to stekao, a tijekom postupka nije dokazano da bi to bila tužiteljica, odnosno da bi baš svaku dosuđenu uplatu izvršila ona.

Tuženik opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužiteljica ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

Tuženik opreza radi, osporava i sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

Tužiteljica u podnesku od 02. lipnja 2022. god., navodi da su svi prigovori tuženika posve neutemeljeni, te se svode na pogrešnu interpretaciju materijalnog prava. Pravna stajališta tuženika su promašena i protivna recentnoj sudskoj praksi koja je posve ujednačena po pitanju „nekonvertiranih CHF kredita“.

Da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a prigovori tuženika u cijelosti neosnovani, proizlazi iz sljedećih ključnih činjeničnih i pravnih stajališta:

- da je nesporno tužiteljica potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača,

- da se tužiteljica pravilno i osnovano poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. god. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6637/2017 od 14. lipnja 2018. god., kojima je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, te u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

U pogledu osnove tužbenog zahtjeva jasno je da su odlučne činjenice već utvrđene temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012. Naime, valja ponoviti, prema odredbi čl. 118. ZZP/14, koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto je bilo propisano i odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Kako je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. god., i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a koje su ništetne, te imajući u vidu da takve odredbe u čl. 1., 2. i 7., sadrži i predmetni ugovor o kreditu sklopljen između parničnih stranaka, dostatno je u ovoj pravnoj stvari pozvati se na utvrđenja iz navedenih presuda kod zaključka da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

Sud na tu okolnost nije dužan provoditi nikakve dokaze, niti ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a naprijed izneseno stajalište je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u nekoliko odluka (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

Stoga, za zaključiti je kako je dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem tužiteljice, zaposlenika banke Roberta Svidovića i javnog bilježnika u potpunosti neosnovan i usmjeren odugovlačenju predmetnog parničnog postupka, a takvo stajalište potvrđeno je i presudom Općinskog suda u Zagrebu, posl.br. 71 P-950/18- 30 od 26. studenog 2019. god.: „… Prema navedenom citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnih postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.g.). “

Nadalje, tužiteljica ističe kako je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti u potpunosti neutemeljen, s obzirom da je i po tom pitanju odgovor dala recentna sudska praksa. U tom se smislu za pozvati, između ostalog, i na pravno mišljenje iz presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-35/2021-2 od 25. siječnja 2021. god., u kojoj se jasno navodi: „Ovdje je za navesti kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 29. siječnja 2020. god., zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Stav sjednice odjela od 29. siječnja 2020. godine je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020., na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata.“

Takvo stajalište potvrđeno je i presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 16.ožujka 2021.god., posl.br. Gž- 231/2021-3 kojim se navodi: „Glede prigovora mjesne nenadležnosti, prvostupanjski sud svoj stav pravilno temelji na odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 41/14, 110/15 i 14/19) da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ugovor o kreditu od 2. lipnja 2005. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te prednik tužiteljice nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti. Prebivalište tužiteljice u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom, se nalazi u Zagrebu (prema sjedištu kreditora), dolaskom na sud u Zagrebu tužiteljica bi zbog udaljenosti imala visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana. Također, odredbom čl. 19. st. l. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16), propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. “

Nadalje, tužiteljica ističe kako je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije u potpunosti neosnovan. Naime, iz prometa po kreditu razvidno je da su sve uplate izvršene upravo za otplatu i zatvaranje kredita čiji je korisnik upravo tužiteljica. S obzirom da se tuženik poziva na navedeni prigovor zaista nije jasno zbog čega tužena banka nije navedene sporne uplate u kojima nije navedena tužiteljica vratila trećoj osobi koja je zaista izvršila uplatu ili pozvala treću osobu na vraćanje neosnovane uplate, već su te uplate prihvaćene kao da su učinjene u ime i za račun tužiteljice, a što takve uplate u stvarnosti i jesu. Iz prometa po kreditu razvidno je da je kredit u cijelosti otplaćen, te da su sve uplate koje su razvidne iz prometa po kreditu evidentirane za zatvaranje obveza koje proizlaze iz ugovornog odnosa ovdje parničnih stranaka. Stoga, nesporno je da su uplate izvršene u ime i za račun tužiteljice, te da je tužiteljica kao korisnica kredita aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe.

U odnosu na navedene tvrdnje, tužiteljica se poziva na nekoliko presuda u kojima je u identičnim situacijama otklonjen tuženikov prigovor:

- Županijski sud u Velikoj Gorici od 17. studenog 2020. god., posl.br. Gž- 835/2020-2:„ Na žalbene navode da tužitelj nije dokazao aktivnu legitimaciju, jer da se na temelju isprave „Pregled prometa za klijenta“ ne može razabrati tko je izvršio uplate pojedinih i svih anuiteta, odnosno da tužitelj nije dokazao da je osobno izvršio uplate valja odgovoriti da je tužitelj izvršio svoju ugovornu obvezu uplate mjesečnih anuiteta, a je li uplata izvršena osobno od strane tužitelja ili pak neke treće osobe nije odlučno, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita. U konačnici, kada se uzme u obzir osnovno načelo obveznog prava da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovara za njeno ispunjenje, a tužiteljeva ugovorna obveza je nesporno ispunjena to je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku.“,

- Županijski sud u Zagrebu, od 02.studenog 2021.god., posl.br. Gž-3010/2021- 2: „Neosnovano ustraje tuženik kod prigovora pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja jer da iz prometa po kreditu nije naznačeno da je upravo tužitelj izvršio plaćanje ili je vidljivo da su uz tužitelja uplate vršile i treće osobe (CN). Naime, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, tužitelj je kao korisnik kredita i kao potrošač dužnik koji je s bankom ugovorio kredit i kao takav aktivno je legitimiran za podnošenje ove tužbe, pa imovinski odnosi tuženika i treće osobe nisu predmetnom ovog spora nit utječu na aktivnu legitimaciju tužitelja. “

U odnosu na prijedlog tuženika da se pribave podaci od Ministarstva financija, Porezne uprave o tome je li tužiteljica objekt financiran ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta, odnosno društva, tužiteljica ističe kako je navedeni prijedlog u potpunosti neutemeljen i besmislen.

Neosnovano je osporavanje statusa potrošača tužiteljice s obzirom da je razvidno da je kredit korišten isključivo za kupnju osobnog automobila za privatne svrhe, a isto tako tužiteljica nikada u životu nije imala vlastiti obrt, odnosno društvo, a tu navedenu tvrdnju i nije dužna dokazivati. Navedeno mišljenje potvrđeno je i sa nekoliko sudskih presuda, primjerice:

- Županijski sud u Slavonskom Brodu, od 24.studenog 2020.god., posl.br. Gž 684/2020-2: „Neosnovani su i žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao da ima svojstvo potrošača. Prema članku 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Tužitelj i tuženica su zaključili Ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno otplate postojećeg stambenog kredita broj partije 7100455433 i adaptacije kuće. Kako je tužitelj, kao fizička osoba sklopio sa tuženicom, kao pravnom osobom - bankom, ugovor o kreditu kojim je tuženica odobrila kredit tužitelju u obliku zajma za otplatu postojećeg stambenog kredita i adaptaciju kuće, u koju svrhu je tužitelj kao korisnik kredita dao osiguranje zasnivanjem založnog prava na nekretnini koja se nalazi u A3, u naravi kuća i dvorište površine 571 m2, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj, kao korisnik kredita, potrošač prema odredbi članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju. “,

- Županijski sud u Slavonskom Brodu, od 07.01.2021.god., posl.br. Gž- 472/2020-2: „ U odnosu na navode tuženika o aktivnoj legitimaciji tužitelja te tvrdnji da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača razvidno je, a što i sam tuženik u žalbi navodi da je Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba bez naznake da bi postojala veza između ugovora s profesionalnom aktivnošću tužitelja, te da je ugovorom određeno (članak 6.) da se Ugovor sklapa za kupnju kuće tako da i ovaj sud smatra da je time presumirano da je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača te da je kao fizička osoba sklopio pravni posao i da je djelovao na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a stajalište prvostupanjskog suda tuženik nije ničime osporio. Činjenice se u pravu naime dijele s obzirom na postanak i s obzirom na funkciju, a potonje se dijele na pretpostavku, presumpciju, pravnu osnov i funkciju. Presumpcija odnosno predmnjeva je takva činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže suprotno. U konkretnom slučaju ovaj sud je stajališta da okolnost kako je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba za kupnju kuće upravo upućuje na zaključak da se radi o presumpciji te da je tuženik trebao dokazati da bi se radilo o vezi ugovora s profesionalnom djelatnošću zainteresirane osobe. “

- Općinski sud u Vukovaru, od 10. lipnja 2020.god., posl. br. P-154/2019-25: „U odnosu na prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor sklopljen radi kupovine osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja a kako to proizlazi iz članka 2. ugovora o kreditu. Ocjena je suda da tuženik pokušava tužitelju osporiti status potrošača iz članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, prema kojemu je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu u smislu toga Zakona ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka, a što je potpuno bespredmetno i neosnovano. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio sa tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u obliku zajma za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja, u koju svrhu je tužitelj kao korisnik kredita dao osiguranje u vidu prijenosa prava vlasništva na pokretnini odnosno osobnom vozilu, a što je vidljivo iz članka 10. predmetnog ugovora, zbog čega tužitelj svakako ima status potrošača u smislu članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju. “

U odnosu na isticanje tuženika kako bi tužbom trebao biti obuhvaćen i ZN kao solidarni dužnik, tužiteljica ističe kako je navedeno u potpunosti neosnovano s obzirom da ugovorne stranke nemaju svojstvo nužnih parničara, pa tu ne postoji materijalno-pravni nedostatak kako to ističe tuženik. U odnosu na navedeno tužiteljica se poziva na presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici od 24. studenog 2020.god., posl. br. 19 Gž-234/2020-2 u kojem se navodi : „Naime u parnici radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara pa ne postoji ni bitna povreda odredbi parničnog postupka koju u žalbi ističe tužena, navodeći da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost ugovora samo u odnosu na jednu ugovornu stranu, a da je osim tužene i banke stranka ugovora i sudužnik DN. Ugovorne strane eventualno ništetno ugovora jesu jedinstveni suparničari, ali ne i nužni, te okolnost što sve ugovorne strane nisu obuhvaćene tužbom ne predstavlja procesnopravnu smetnju za postupanje po tužbi. ( Rev-x 985/2013 od 05. prosinca 2019.). “

Naposljetku, s obzirom na tuženikovom ustrajanju na prigovoru zastare, valja ponoviti obvezujuće pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl. br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. god. (ali i u odlukama posl. br. Rev- 3142/2018 i posl. br. Rev-1404/2018), da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe odnosno od 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovom postupku podnesena dana 06. lipnja 2019. god., to do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina kao opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, koji se primjenjuje na vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a.

Također, o početku tijeka zastare restitucijskih zahtjeva Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela održanoj 20. siječnja 2020. god., a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", pri čemu se ističe da je navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske bilo predmetom ocjenjivanja po Ustavnom sudu Republike Hrvatske u predmetu broj: U-III-2922/2018 povodom ustavne tužbe Zagrebačke banke d.d. Zagreb, a u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. god. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj:

U-III-2922/2018 naveo da je ovlaštenje Vrhovnog suda kao najvišeg suda da daje tumačenje pravnih pitanja u skladu s njegovom obvezom iz članka 116. stavka 1. Ustava, sukladno kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te zaključuje da je o spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Navodi i da ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u osporenoj presudi (Rev 2245/17-2).

Na pripremnom ročištu održanom dana 09. lipnja 2022. god., tuženik je predložio da u slučaju da sud odredi financijsko vještačenje, vještak izvještači i tzv. negativnu razliku. Također je predložio da se po službenoj dužnosti pribave podaci od Porezne uprave o tome je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio imovinu obrta odnosno društva, odnosno koristio takva prava u kontekstu poreznih propisa budući da navedeno tuženik nije uspio saznati sam, a što je vidljivo iz opisa Porezne uprave u drugom postupku koji je priložio u spis.

U podnesku od 13. lipnja 2022. god., tuženik se ponovno poziva na odredbu članka 70. ZPP-a, koja propisuje da stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Budući da u konkretnom slučaju zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, a stranke su sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti, i to u članku 12. Ugovora o kreditu broj 418- 50-3862766, i to na način da su ugovorile da će mjesno nadležan sud biti sud mjesta sjedišta tuženika.

Argumentacija tužiteljice kojom pokušava osporiti izneseni prigovor mjesne nenadležnosti je pogrešna te je, prvenstveno, rezultat pogrešnog pravnog pristupa, kao i pogrešne ocjene okolnosti koje su dovele do sklapanja navedenog sporazuma o mjesnoj nadležnosti. Ista se kao takva ne može opravdati odlukama na koje se poziva tužiteljica, budući da je jasno da sudovi u istim odlukama nisu vodili računa o svim mjerodavnim okolnostima koje tuženik iznosi u ovom postupku, a niti su iste odluke bilo na koji način obvezujuće za sud u predmetnoj pravnoj stvari.

Prije svega, tuženik ističe da odredbe ugovora o kreditu vezane uz određenje mjesne nenadležnosti, nisu bile predmetom tužbenog zahtjeva u bilo kojoj od odluka u kolektivnim sporovima na koje se tužiteljica poziva u ovom postupku, no sve i da jesu, nikako se ne može zauzeti pravni pristup da je svaki sporazum o mjesnoj nadležnosti svojevrsnim automatizmom ništetan, te da za stranke ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Sporazum o mjesnoj nadležnosti koji je sklopljen u konkretnom slučaju nije protivan niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj, uključujući i Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/2003) (nadalje u tekstu: ZZP), te tuženik osporava da bi se radilo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, o odredbi suprotnoj načelu savjesnosti i poštenja, kao i o odredbi koja bi bilo na koji način uzrokovala značajnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača, a koje okolnosti bi morale biti kumulativno ispunjene da bi se tužiteljica uopće mogla pozivati na ZZP prilikom ocjene pravne valjanosti sporazuma o mjesnoj nadležnosti.

Tuženik ne vidi zašto bi ugovaranje mjesne nadležnosti suda njegovog mjesta sjedišta bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao što niti ne vidi u čemu se točno sastoji neravnoteža ugovornih strana uslijed činjenice da je došlo do takvog načina ugovaranja mjesne nadležnosti, a još manje smatra da bi takva neravnoteža bila značajna. Prednje tim više što se radi upravo o sudu koji bi prema pravilima ZPP-a ionako bio općemjesno nadležan za tuženika.

Tužiteljica u dosadašnjem tijeku postupka nije dala odgovarajuće objašnjenje, niti je predložila dokaze za bilo što od navedenog, što dodatno govori u prilog tvrdnji tuženika da se radi o potpuno valjanom pravnom temelju za prorogaciju nadležnosti u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, kada bi se pravni stav tužiteljice o mjesnoj nadležnosti ovog suda usvojio, to bi značilo da niti jedna banka naprosto ne može ugovoriti mjesnu nadležnost suda svojeg sjedišta, jer eto, takva odredba će a priori biti pravno nevaljana, kao što bi značilo da tužiteljica može vrlo jednostavno osporiti bilo koju odredbu sklopljenog ugovora, na koju je prethodno pristala, jednostavnom tvrdnjom da je ona nepoštena, za nju nepogodna, i tome slično, a što bi bilo krajnje nelogično.

U odnosu na navode tužiteljice kako se o odredbi kojom je određena mjesna nadležnost nije posebno pregovaralo, te kako bi primjenom te odredbe došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, tuženik se poziva na rješenje Županijskog suda u Splitu od dana 03.05.2022. godine, posl. br. Gž-643/2022, kojim je navedeni sud u pravno identičnom pitanju, uvažio prigovor mjesne nenadležnosti tuženika i predmet ustupio nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U gore navedenom rješenju, Županijski sud u Splitu utvrdio je da: „Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, a to je Općinski sud u Zagrebu, je jasna i razumljiva, a u skladu je s odredbom članka 70. ZPP. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti ne isključuje se niti otežava pravo tužiteljice kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom jer je ugovorena nadležnost upravo u skladu s odredbom članka 46. stavka 1. ZPP-a (određena je po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika).“

Odnosno, Županijski sud u Splitu smatra kako se prorogacijska klauzula ne može smatrati nepoštenom odredbom u smislu Zakona o zaštiti potrošača, iz razloga što pretjerano ne ograničava pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava, što sud pred kojim bi se vodila parnica nije previše udaljen od njegovog prebivališta pa da bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji bi ga mogli odvratiti od upuštanja u postupak, te konačno da nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu neće odvratiti tužitelja od njegovog prava na pristup sudu.

Nadalje, tužiteljica navodi kako se nadležnost u konkretnoj stvari temelji na odredbi članka 19.l. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16) (nadalje u tekstu: ZPK).

Tuženik u odnosu na prethodni navod ističe rješenje Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-2039/2021 od dana 20.12.2021. godine, a u kojem Županijski sud u Rijeci utvrđuje kako se spomenuta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora, te također navodi kako bi se, u slučaju da se utvrdi ništetnost prorogacijske klauzule, o mjesnoj nadležnosti trebalo odlučiti primjenom relevantnih odredbi ZPP-a.

Nadalje, sve i kad bi se spomenuta odredba mogla primijeniti na konkretni slučaj, što tuženik izričito osporava, isti prilaže rješenje Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-1476/2021 od dana 19.11.2021. godine, a kojim je utvrđeno kako je ZPK stupio na snagu 01.01.2010. godine, te da se sporna odredba ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene do dana njegovog stupanja na snagu, na što upućuje i sam ZPK u članku 29., iz kojeg jasno proizlazi da se isti ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu navedenog zakona.

Slijedom navedenog, sve i da se odredba članka 19.l ZPK-a može primijeniti na konkretnu situaciju, što prema stajalištu Županijskog suda u Rijeci i Velikoj Gorici nije slučaj, tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 03.01.2007. godine. Stoga, s obzirom da je člankom 29. ZPK-a propisano da se on ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana njegova stupanja na snagu, razvidno je da se navedeni članak ne može primijeniti u ovom konkretnom slučaju.

Osim navedenog, kao što se niže objašnjava, tužiteljica zasad uopće nije dokazala da bi imala status potrošača, što je dodatni razlog iz kojeg se ni na koji način ne može pozivati na ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu, a niti je istu odredbu ugovora o kreditu obuhvatila dijelom tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredaba istog.

Tuženik nadalje ističe da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u ovom postupku temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, te na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, a koje presude su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te se iz njezinog držanja i argumentacije u ovom postupku može zaključiti da ona zapravo smatra da se ovdje radi o postupku formalne naravi, u kojem ona ništa ne mora dokazati, te da njezin tužbeni zahtjev treba usvojiti samim time što su donesene gore navedene presude. Međutim, za takav stav nema uporišta u ZPP-u, niti bilo u kojem drugom propisu koji uređuje odnos stranaka u ovom postupku.

Naime, sudovi su u navedenim postupcima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno na valutnu klauzulu, jer su zauzeli stav na načelnoj razini da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, ni u kojem slučaju ne može se bez sagledavanja svih okolnosti vezanih uz sklapanje i sadržaj pojedinog ugovora o kreditu osnovano tvrditi da su nepoštene, odnosno ništetne sve njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, samo iz razloga što je sud donio gore navedene presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To stoga što se u takvim postupcima radi o pravnoj zaštiti na apstraktnoj razini, dok je na tužiteljici teret dokaza da se bilo što od navedenog uopće može primijeniti na njezin ugovor o kreditu, pravna valjanost kojega nesporno nije bila predmetom ispitivanja u navedenim sporovima.

Štoviše, upravo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017, na koju se i sama tužiteljica poziva u ovom postupku, sud je izrazio stav da su „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“, a iz čega izvan svake sumnje proizlazi da niti jedan od tužitelja u svakom konkretnom postupku nije oslobođen obveze da iznese činjenice za koje smatra da mu idu u korist i predloži o tome odgovarajuće dokaze, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, kao što proizlazi i pravo tuženika da u ovom konkretnom slučaju iznese činjenice i predloži dokaze za koje smatra da bi mogli dovesti do odbijanja postavljenog tužbenog zahtjeva, a što je tuženik učinio i činiti će dalje u ovom postupku.

S time u vezi, ističe se da je člankom 84. ZZP -a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 84. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe, jasno je da tužiteljica u ovom postupku najprije mora dokazati da joj sporne odredbe ugovora o kreditu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužiteljica bi opet morala dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno, naravno, pod pretpostavkom da tužiteljica u ovom postupku uopće dokaže svoj status potrošača u smislu ZZP-a, a što do sada nije učinila.

Tuženik nadalje ističe da je člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), te se uvodno napominje da se radi upravo o načinu obračuna kamata koji je dogovoren i ugovoren među strankama ugovora o kreditu, na koji tužiteljica nije imala nikakvih primjedbi, a koja odredba je tužiteljici dodatno pojašnjena od strane javnog bilježnika EN prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da upravo takva odredba odgovara pravoj volji ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Ugovorne strane, dakle, nesporno nisu željele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, već je njihovoj pravoj volji odgovaralo upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope, na način kako je to i učinjeno predmetnim ugovorom o kreditu. Štoviše, ako je tužiteljica vršila otplatu kredita u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, time je konkludentno kontinuirano prihvaćala opisani način obračunavanja kamata, nije glede navedenog podnosila nikakve prigovore, iz čega je vidljivo da joj je upravo takav način obračunavanja kamate bio prihvatljiv i da je željela zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem.

Takvo ugovaranje kamatne stope u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnog Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju niti Zakona o zaštiti potrošača nije zabranjivala ugovaranje promjenjive kamatne stope, niti je zabranjivala da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa mijenja prema parametrima kao u konkretnom slučaju, i to sve do dana 01.01.2014. godine, kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013). Dakle, tuženik ukazuje na okolnost da se ne radi bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao banke.

Nadalje, tuženik ističe da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržana u članku 2., tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Pritom se ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je izjavila i potvrdila da je upoznata sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ista odredba je dodatno pročitana i pojašnjena tužiteljici od strane javnog bilježnika EN prilikom solemnizacije istog.

Stoga je potpuno nerazumno očekivati da tužiteljica, koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila punoljetna i poslovno sposobna osoba, nije bila svjesna značenja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu lako uočljiva, jasna i razumljiva, uopće nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost.

Međutim, ako bi sud bilo iz kojeg razloga bio mišljenja da je potrebno utvrđivati jesu li promjene kamatne stope vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe da on promjene kamatne stope nije vršio proizvoljno, već je koristio svoje ugovorno i zakonsko ovlaštenje da temeljem vlastite odluke mijenja kamatnu stopu isključivo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i načelom zabrane zlouporabe prava, i to kada i ako je imao za to opravdani poslovni razlog.

Promjene kamatne stope vršene su temeljem točke VI. Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom, gdje je propisano (i, dakle, među strankama ugovoreno) da tuženik visinu kamatnih stopa određuje u ovisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Dakle, prilikom određivanja, odnosno promjene kamatnih stopa tuženik je uzimao u obzir sve relevantne tržišne faktore, kao što je cijena novca, odnosno kretanje kamatnih stopa po kojima se tuženik zaduživao na financijskom tržištu, promjene premije rizika za hrvatsko financijsko tržište te kretanje raznih drugih regulativnih troškova. Točnije, prema Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa koji jesu i bili su i ranije objavljeni na internetskoj stranici tuženika, prilikom formiranja kamatnih stopa kod kredita u CHF, tuženik je vodio računa o referentnoj tržišnoj kamatnoj stopi LIBOR, premiji kreditnog rizika Republike Hrvatske (tzv. CDS) i cijeni regulacije, koja predstavlja dodatni trošak tuženika koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa i neovisan je o poslovnoj politici tuženika (npr. obvezna pričuva). To stoga što je tuženik bio i jest ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta, a također treba voditi računa i o okolnosti da na ukupnu cijenu novca koji je dostupan na tržištu ovisi i tzv. CDS, odnosno premija rizika od neuspješnog plasmana novca, koji je u razdoblju od 2008. godine i nadalje znatno porastao. Međutim, u određenim referentnim razdobljima ukupna cijena novca na tržištu rasla je brže i više od dinamike kojom je tuženik mijenjao tužiteljičinu kamatnu stopu, a što je negativno utjecalo na financijske aspekte kreditiranja tužiteljice od strane tuženika i umanjilo anticipiranu dobit iz predmetnog kreditnog posla.

Kriteriji prema kojima je tuženik vršio promjene kamatne stope detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada, koji su dostupni na internetskim stranicama tuženika.

Povezano s naprijed navedenim, tuženik skreće pozornost sudu na vrlo važnu okolnost, a to je da u postupku zaštite kolektivnih interesa nipošto nije utvrđeno da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, a još manje da bi bile ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu, kao što nije niti utvrđeno da bi se imalo smatrati da je tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Naime, iz obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 jasno proizlazi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valjane, a da je pritom sporan isključivo i jedino dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope njihovom jednostranom odlukom bez ugovaranja parametara, odnosno kriterija za takvu promjenu. No, kao što je gore objašnjeno, tuženik nije mijenjao kamatne stope prema vlastitom nahođenju i bez korelacije s bilo kakvim objektivnim mjerilima, već upravo temeljem opisanih kriterija koji su mahom uvjetovani situacijom na tržištu kapitala i drugim okolnostima koji ne ovise o volji tuženika.

Stoga je upravo tužiteljica ta koja u ovom postupku mora dokazati suprotno, odnosno, da su promjene kamatne stope vršene od strane tuženika bile neopravdane i protivne načelu savjesnosti i poštenja, no u dosadašnjem tijeku postupka nije navedene okolnosti ni na koji način argumentirala, a kamoli predložila odgovarajuće dokaze.

Tuženik nadalje ističe da je člankom 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena otplata odgovarajućeg iznosa kredita u valuti CHF, te se uvodno napominje da se radi upravo o načinu otplate dugovanja koji je dogovoren i ugovoren među strankama ugovora o kreditu, na koji tužiteljica nije imala nikakvih primjedbi, a koja odredba je tužiteljici dodatno pojašnjena od strane javnog bilježnika EN prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da upravo takva odredba odgovara pravoj volji ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Ugovorne strane, dakle, nesporno nisu željele ugovoriti vraćanje kredita u hrvatskim kunama bez valutne klauzule, već je njihovoj pravoj volji odgovaralo upravo ugovaranje povrata u hrvatskim kunama uz valutnu klauzulu CHF, na način kako je to i učinjeno predmetnim ugovorom o kreditu. Štoviše, ako je tužiteljica vršila otplatu kredita u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, time je konkludentno kontinuirano prihvaćala opisani način vraćanja kredita, nije glede navedenog podnosila nikakve prigovore, iz čega je vidljivo da joj je upravo takav način vraćanja kredita bio prihvatljiv i da je željela zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem. U prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu predan okvirni otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF.

Takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnog Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju niti Zakona o zaštiti potrošača nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule.

Štoviše, i danas važeći Zakon o obveznim odnosima (N.N. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018), sadrži u članku 22. odredbu prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Zakonom propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule rezultat je, povijesno gledano, negativnih iskustava vezanih uz inflaciju i kretanje tečaja nacionalne valute prema tečaju drugih stranih valuta te je takva mogućnost općeprihvaćena u gospodarskom sustavu Republike Hrvatske i, može se reći, sveprisutna kako u kreditnom poslovanju, tako i u drugim novčanim transakcijama. Treba istaknuti da je i Ustavni sud Republike Hrvatske, odbivši pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 22. ZOO u odluci posl. br. U-I-392/2011 zauzeo stav da je „članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.“.

Dakle, tuženik ukazuje na okolnost da se ne radi bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao banke.

Nadalje, tuženik ističe da je, poput odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i odredba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, sadržana u članku 1., kao i u članku 7., tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Pritom se također ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je izjavila i potvrdila da je upoznata sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a ista odredba je također dodatno pročitana i pojašnjena tužiteljici od strane javnog bilježnika EN prilikom solemnizacije istog.

Stoga je potpuno nerazumno očekivati da tužiteljica, koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila punoljetna i poslovno sposobna osoba, nije bila svjesna značenja odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

Tuženik još jednom skreće pozornost sudu da niti iz jednog dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 ne proizlazi da odredbe konkretnog ugovora o kreditu ovoj konkretnoj tužiteljici nisu bile jasne ili razumljive ili lako uočljive, kao što ne proizlazi niti da su sve odredbe svakog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne. Dakle, ne postoji nikakav automatizam slijedom kojeg bi tužiteljica samom činjenicom da je donesena navedena presuda imala pravo potraživati od tuženika novčani iznos koji je predmetom ovog postupka te se ovaj parnični postupak ni u kojem slučaju ne može ograničiti na matematički izračun iznosa koji tužiteljici navodno pripada, kako to ona neosnovano smatra.

Naime, iz obrazloženja predmetne presude jasno se može zaključiti da je sud zauzeo stav da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF prosječnom potrošaču bile jasne i lako uočljive, ali da mu nisu bile razumljive. Navedeni zaključak sud crpi iz predugovorne faze sklapanja ugovora o kreditu, odnosno informacija koje su banke davale potrošačima u toj fazi kroz oglase i reklame, pružajući time kolektivnu zaštitu na apstraktnoj razini. Tako se u obrazloženju spomenute presude navodi „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama“, dok se dalje u tekstu obrazloženja navodi da su „Pojedini potrošači od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće“. Navedeno dodatno potvrđuje tvrdnju tuženika da se u sporu radi zaštite kolektivnih interesa radi o zaštiti na apstraktnoj razini, dok s druge strane sud mora uzeti u obzir sve okolnosti svakog pojedinog ugovora o kreditu i na temelju provedenih dokaza procijeniti jesu li tužiteljici odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bile razumljive. Budući da su tužiteljici kako tijekom pregovaranja, tako i prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno obrazložene sve implikacije, rizici i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, te da je ona na isto pristala, jasno je da se radi o odredbama koje su joj bile ne samo jasne i lako uočljive, nego i u cijelosti razumljive.

Iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazanog u odluci posl. br. Revt- 249/2014, može se izvesti zaključak o tome koji su parametri mjerodavni za prosudbu o razumljivosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, pa se tako u obrazloženju iste odluke navodi „da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar itd.“. Dakle, razumljivost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potrebno je procjenjivati ne samo u kontekstu tzv. predugovorne faze, nego i prilikom i u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu, a ona podrazumijeva mogućnost shvaćanja i razumijevanja uzročno-posljedične veze između promjene vrijednosti hrvatske kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja i ukupne obveze korisnika kredita, a temeljem informacija koje su svakom pojedinom korisniku kredita bile poznate.

Imajući u vidu da je odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu lako uočljiva, jasna i razumljiva, uopće nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. No, ako bi sud bilo iz kojeg razloga smatrao da u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici nije bila razumljiva, ističe se da je člankom 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da pojedinačno pregovaranje o određenoj odredbi isključuje mogućnost utvrđivanja da bi ista bila nepoštena. Budući da je tuženik s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, tužiteljica ne može s uspjehom u ovom postupku tvrditi da bi ista bila nepoštena, odnosno ništetna.

Nadalje, ako bi unatoč tome što je predmetna odredba, kako je gore obrazloženo, tužiteljici bila razumljiva i unatoč tome što se o istoj pojedinačno pregovaralo, sud bilo iz kojeg razloga smatrao da se postupak treba voditi dalje u smjeru utvrđivanja poštenosti iste odredbe, tuženik ističe da odredba o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Ovdje se ističe da odredba o valutnoj klauzuli nije ugovorena kao nekakvo sredstvo zaštite interesa i financijske pozicije tuženika na štetu tužiteljice, već je ugovorena kao klauzula koja prati kretanje tečaja hrvatske kune u odnosu na CHF u oba smjera, što znači da bi usred deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu tužiteljica bila u obvezi platiti tuženiku manji novčani iznos od onog navedenog u informativnom otplatnom planu, kao što je u slučaju aprecijacije bila u obvezi platiti veći novčani iznos. Dakle, iz navedenog se vrlo lako može zaključiti, a prvenstveno imajući u vidu da se tuženik i sam zaduživao u valuti CHF, da on ni na koji način nije profitirao od promjene tečaja CHF te da se ni u kojem slučaju ne može raditi o odredbi u ugovoru koja bi značila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate.

Kada se naprijed navedeno poveže s okolnošću da je tužiteljica mogla odlučiti i donijeti informiranu odluku o tome želi li se zadužiti uz valutnu klauzulu, i ako da, vezanu uz koju valutu, zatim, s okolnošću da je tužiteljica zahvaljujući ugovaranju valutne klauzule upravo u CHF dobila nižu kamatnu stopu nego što je to bio slučaj kod drugačijih oblika ugovaranja te konačno, s okolnošću da je tuženik prije odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao tužiteljicu o svim okolnostima glede kretanja tečaja CHF koje su mu u to vrijeme bile poznate, jasno je da ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo nepošteno, kao niti postupanje tuženika, te da se ne radi ni o kakvoj neravnoteži prava i obveza stranaka u ovom postupku.

Tuženik nadalje ističe da je člankom 3. stavak 1. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Međutim, tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da ona uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložila bilo kakve dokaze, slijedom čega se, barem zasad, uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a kako svaka fizička osoba nije automatski i potrošač, to se predlaže sudu provesti na tu okolnost dokaz saslušanjem tužiteljice, kao što se predlaže sudu pribaviti službenim putem podatke o tome je li tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala registriran obrt i/ili poslovni udio u kakvom trgovačkom društvu, te je li objekt koji je financiran predmetnim ugovorom o kreditu u kontekstu knjigovodstvenih propisa unijela u poslovne knjige takvog obrta, odnosno trgovačkog društva. U odnosu na potonje, tuženik ističe kako isto nije u mogućnosti pribaviti sam od Porezne uprave s obzirom da su navedeni podaci obuhvaćeni obvezom čuvanja porezne tajne. Tuženik je iste sam pokušao pribaviti u nekoliko navrata u postupcima istovrsnim ovom te je u prilog tome na pripremnom ročištu dostavio presliku rješenja Porezne uprave – Područni ured Gospiću iz kojeg je vidljivo da Porezna uprava postupa samo po zahtjevu suda. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud isto pribavi po službenoj dužnosti.

Ovo stoga što se, u slučaju da tužiteljica nema svojstvo potrošača, u ovom postupku ne može pozivati kako na odredbe ZZP-a, tako ni na utvrđenja iz kolektivnih presuda na koje se tužiteljica poziva, budući da se iste odnose samo i jedino na potrošačke sporove. Pri ocjeni ima li tužiteljica svojstvo potrošača nije odlučna okolnost koja je namjena kredita navedena u tekstu ugovora o kreditu, pa čak nije niti odlučna okolnost je li tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imala svojstvo trgovca, već je odlučna okolnost u koju svrhu je predmet financiran ugovorom o kreditu stvarno upotrijebljen.

Tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi od dana 14.07.2021. godine, posl.br. Gž-1840/2021 navodi: „Međutim, a sukladno gore navedenom da za posudbu svojstva potrošača je mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij) ovdje nije odlučno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao status obrtnika već je odlučno to, a što proizlazi iz prvotnog iskaza tužitelja da je on ugovor u kreditu sklopio radi kupnje poslovnog posla u kojem je otvorio ugostiteljski objekt, pa stoga ovaj sud ne prihvaća naknadno dati iskaz tužitelja u vezi svrhe radi koje je sklopio ugovor o kreditu, jer je taj iskaz očito prilagođen potrebama postupka nakon što je ovaj sud u svom ukidnom rješenju upozorio prvostupanjski sud da je potrebno u nastavku postupka ocijeniti da li je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora imao status potrošača sukladno ZZP/03 direktivi.

...Iz pravomoćnih presuda u takozvanom sučelju „franak“, a na koji se poziva i tužitelj, jasno proizlazi da je većina poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj u periodu kada je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, postupale na jednak način kao i ovdje tuženik pa se ne može zaključiti da je došlo do povrede dobrih poslovnih običaja. Odgovorom da ni ti poslovni običaji ne smiju biti protivni Ustavnim načelima, prisilnim propisima i moralu, ali ovaj sud je već prethodno obrazložio zbog čega smatra da to nije tako.

...U odnosu na primjenu načela savjesnosti i poštenja treba reći da u pravilu povrede tih načela ne uzrokuju ništetnost ugovora, a činjenica da su u presudama koje se odnose na slučaj „franak“ takve istovrsne odredbe kao u ovoj pravnoj stvari proglašene ništetnim i nepoštenim proizlazi i iz činjenice da su ZZP/03 i direktivom okvalificirane kao takve i to samo u odnosu na kategoriju potrošača a što tužitelj ovdje nije u smislu ZZP/03 i direktive.“

U vezi sa svime navedenim glede navodne ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli u CHF, ističe se da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je potvrđen, odnosno solemniziran od strane javnog bilježnika, uslijed čega ima učinak javnobilježničkog akta u smislu članka 54. stavak 6. Zakona o javnom bilježništvu. Imajući u vidu navedeno, nije dopušteno utvrđivati ništetnost isprave koja je ujedno i javnobilježnički akt, odnosno s takvim aktom izjednačena isprava, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-895/2003, u kojoj se jasno navodi „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H. d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog“.

Tužiteljica se u odnosu na pitanje primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda poziva na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014) (dalje: ZZP/2014), koja glasi: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.“

Međutim, ugovor o kreditu koji je predmet ovosudnog postupka sklopljen je dana 03.01.2007. godine, za vrijeme vremenskog važenja Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) (dalje u tekstu: ZZP/2003), koji u svom tekstu uopće ne sadrži odredbu koja bi bila sadržajem identična (pa čak niti srodna) odredbi čl. 118. ZZP/2014, odnosno ZZP/2003 uopće ne poznaje pravni institut kolektivne tužbe radi zaštite prava potrošača. Ovaj institut je uveden tek kasnijim izmjenama i dopunama ZZP/2007, odnosno dodan je u ZZP/2007 tek čl. 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/09) (dalje u tekstu: ZIDZZP/2009) koji je stupio na snagu dana 16.07.2009. godine, gotovo dvije godine nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Konkretno, čl. 118. ZZP/2014 na koji se tužitelj poziva stupio je na snagu osmog dana od objave ZZP/2014 u Narodnim novinama, i to dana 08.04.2014. godine, dakle gotovo sedam godina nakon dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. ZZP/2014 u članku 149. sadrži odredbu o vremenskom važenju pojedinih zakonskih odredbi kao iznimku od općeg pravila, međutim za sve navedene odredbe je propisano kasnije stupanje na snagu (dakle, nakon 08.04.2014. godine) a za niti jednu zakonsku odredbu nije propisana mogućnost retroaktivnog važenja.

Slijedom navedenog, nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na odredbu čl. 118. ZZP/2014 iz gore navedenog razloga (vremensko važenje zakona), kao niti iz razloga što se konkretni postupak uopće nije vodio radi naknade štete, već radi stjecanja bez osnove (primjena zakona rationae materiae), a kako će tuženik obrazložiti u nastavku prijedloga.

Isto tako, tužiteljica se u odnosu na pitanje primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda poziva na odredbu čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09) (dalje: ZZP/2009) koja glasi: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.“

Međutim, ugovor o kreditu koji je predmet ovosudnog postupka sklopljen je dana 03.01.2007. godine, za vrijeme vremenskog važenja Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) (dalje u tekstu: ZZP/2003), koji u svom tekstu uopće ne sadrži odredbu koja bi bila sadržajem identična (pa čak niti srodna) odredbi čl. 138.a. ZZP/2009, odnosno ZZP/2003 uopće ne poznaje pravni institut kolektivne tužbe radi zaštite prava potrošača. Ovaj institut je uveden tek kasnijim izmjenama i dopunama ZZP/2007, odnosno dodan je u ZZP/2007 tek čl. 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/09) (dalje u tekstu: ZIDZZP/2009) koji je stupio na snagu dana 16.07.2009. godine, gotovo dvije godine nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Konkretno, čl. 138.a. ZZP/2009 na koji se tužitelj poziva stupio je na snagu osmog dana od objave ZIDZZP/2009 u Narodnim novinama, i to dana 16.07.2009. godine, dakle gotovo dvije godine nakon dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. ZIDZZP/2009 u članku 81. sadrži odredbu o vremenskom važenju pojedinih zakonskih odredbi kao iznimku od općeg pravila, međutim za sve navedene odredbe je propisano kasnije stupanje na snagu (dakle, nakon 16.07.2009. godine) a za niti jednu zakonsku odredbu nije propisana mogućnost retroaktivnog važenja.

Slijedom navedenog, nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na odredbu čl. 138.a ZZP/2009 iz gore navedenog razloga (vremensko važenje zakona), kao niti iz razloga što se konkretni postupak uopće nije vodio radi naknade štete, već radi stjecanja bez osnove (primjena zakona rationae materiae), a kako će tuženik obrazložiti u nastavku prijedloga.

Tuženik ustraje kod prigovora zastare iznesenog u odgovoru na tužbu. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je podnijela tužbu radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, i to dana 10.06.2022. godine. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su predmet ovosudnog postupka nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Nadalje, člankom 241. ZOO-a je isto tako izrijekom propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a.

S tim u vezi, tuženik ukazuje kako citirana odredba ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, a da bi se u konkretnom slučaju mogla zanemariti. S obzirom na nepostojanje druge odredbe koja bi regulirala prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, to je očito kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe o zastari iz ZOO-a.

Dakle, do prekida zastare u konkretnom slučaju može doći isključivo podnošenjem upravo ove tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila.

Dodatno, tuženik ukazuje kako sudovi u Republici Hrvatskoj sude na temelju zakona i Ustava, te predlaže sudu u konkretnom slučaju glede pitanja zastare potraživanja primijeniti relevantne odredbe pozitivnih propisa, i to unatoč postojećem tumačenju Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj, a s kojim je tuženik upoznat, ali smatra da ne obvezuje sud u konkretnom predmetu niti predstavlja valjanu osnovu za donošenje odluke o ovom pitanju.

Naime, tuženik smatra kako nije osnovan stav Vrhovnog suda da bez prekida zastare za pojedinačne sporove, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Svrha takvog postupka i nije kompenzacija pojedinačnih potrošača, već isključivo buduća zaštita potrošača od sklapanja određenih ugovora, odnosno ugovora s određenim odredbama.

S tim u vezi, tuženik skreće pozornost na odredbu članka 140. ZZP-a, a kojom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog zakona i drugih propisa, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, a iz čega jasno proizlazi kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa samim time ni ne može izazvati prekid zastare tog prava.

Prethodno navedena odredba ZZP-a nije mijenjana kasnijim izmjenama zakona, a slijedom čega je razvidno kako sam zakonodavac nije imao namjeru mijenjati navedenu odredbu, a uslijed čega je još više nejasan stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je izričito protivan pozitivnim propisima Republike Hrvatske.

S tim u vezi, tuženik ukazuje i na odredbu članka 218. ZOO-a, a kojom je izrijekom propisano kako se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći određeno vrijeme. Dakle, ako same ugovorne strane nisu ovlaštene mijenjati navedene kogentne odredbe zakona, to sasvim sigurno nije ovlaštena učiniti niti treća osoba, a niti sud pa makar bio i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Tuženik ni u jednom dijelu ne osporava pravo Vrhovnog suda da svojim tumačenjima pojedinih zakonskih odredbi pridonosi uravnoteženoj i jedinstvenoj primjeni prava, međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten stvarati propise pa čak i kad smatra da postoji određena pravna praznina. S tim u vezi, tuženik ponavlja, da je zakonodavac namjeravao „ispuniti navedenu pravnu prazninu“ to bi isti navedeno zasigurno učinio na jednak način kao što je i do sada intervenirao, pa u pojedinim slučajevima čak i uz zabranjenu retroaktivnu primjenu propisa.

Konačno, tuženik opreza radi iznova osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu, ovom podnesku i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

S obzirom na sve navedeno, tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl.oec., u vještvu od 16. rujna 2022. god., navodi da je zadaća vještaka sukladno prijedlogu tužitelja utvrditi iznose preplate izražene u kunama po mjesecima nastale po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i ništetnosti valutne klauzule, te u ukupnom zbroju u kreditu zaključenom između tužitelja i tuženika. Tuženik je zatražio izračun i s tzv. negativnom razlikom, što je prikazano u Nalazu vještaka.

Navodi da je dana 06.06.2019., tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 418-50-3862766 je ugovoren dana 03.01.2007. godine, između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=19.796,28 na rok od 60 mjeseci. Isplaćen je sukladno prijepisu knjigovodstvene kartice u kunama dana 31.01.2007., prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,54139 Kn, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,20% postotnih poena godišnje. Prvi anuitet je dospio 28.02.2007. godine. Banka je od 01.11.2007. godine povisila kamatnu stopu na 6,20% godišnje, te je do konačne otplate bila veća od početno ugovorene.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi, tj prijepis knjigovodstvene kartice je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je zaračunavala banka (stupac br. 3.) i anuiteta koji bi bili plaćeni uz primjenu početne kamatne stope i tečaja CHF/KN na dan isplate kredita (stupac br. 4). U stupcu broj 5. je prikazana preplata anuiteta, s napomenom kako negativni predznak predstavlja manje plaćene anuitete u odnosu na početno ugovorene. Zadnje dospjeli anuitet od 31.01.2012. uključuje i preostali dio glavnice koja je naplaćena odjednom, sukladno ugovoru o kreditu.

Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata.

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 09.lipnja 2022. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-3036/2019. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna vještak je mišljenja kako slijedi: Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 418-50-3862766. U razdoblju od anuiteta 01.11.2007. do 31.01.2012. , tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan dospijeća.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja u razdoblju otplate kredita plaćao različite iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa i tečaj korišten pri isplati kredita u ukupnom višem iznosu Kn=26.561,21. Sukladno zahtjevu tuženika, a radi ekonomičnosti postupka, iako je riječ o pravnom pitanju, su uključene i negativne razlike. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

U podnesku od 04. listopada 2022. god., tuženik navodi kako nije suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu, te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala, odnosno da se tečaj nije mijenjao.

Naime, jasno je iz samog teksta prethodnog odlomka da predmetni izračun nema smisla jer je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, stoga je razumno bilo za očekivati promjenu iste. Jednako tako, ugovor o kreditu je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je bilo ugovoreno voljom tužiteljice te je istoj u nekoliko navrata obrazloženo značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i promjene istih u tijeku otplate kredita. Stoga je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.

U vezi s navedenim, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika OU-22/2007 koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato.

Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

U vezi sa svime navedenim glede navodne ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ističe se da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je potvrđen, odnosno solemniziran od strane javnog bilježnika, uslijed čega ima učinak javnobilježničkog akta u smislu članka 54. stavka 6. Zakona o javnom bilježništvu. Imajući u vidu navedeno, nije dopušteno utvrđivati ništetnost isprave koja je ujedno i javnobilježnički akt, odnosno s takvim aktom izjednačena isprava, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-895/2003, u kojoj se jasno navodi „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H. d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog“.

Tužiteljica u podnesku od 07. listopada 2022. god., navodi da nema primjedbi na vještvo br. 52/22 izrađeno u rujnu 2022. god., od strane Marijana Jovića, dipl. oec., stalnog sudskog vještaka za financije, pa je preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na isplatu, te konačno postavila tužbene zahtjeve na način pobliže opisan u izreci presude.

Tužiteljica osporava navode i prigovore tuženika kao pretežnim dijelom paušalne, činjenično i pravno neutemeljene, te očigledno usmjereni na odugovlačenje ovog postupka.

Navodi kako tuženik opetovano ističe prigovor mjesne nenadležnost navodeći kako su stranke sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti, i to na način da su ugovorile da će mjesno nadležan sud bit sud mjesta sjedišta tuženika, te kako odredbe ugovora o kreditu vezane uz određenje mjesne nenadležnosti nisu bile predmetom tužbenog zahtjeva.

Ovakvi navodi tuženika u potpunosti su neosnovani budući da se radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana.

U tom pravcu valja ponoviti stajalište Županijskog suda u Splitu izneseno na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 29.01.2020. god., prema kojem je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud, opće imovinsko stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Slijedeći takav pravni stav, Županijski sud u Splitu je u odluci posl.br. Gž- 375/2020 od dana 04. ožujka 2020.god., utvrdio kako je ništetna prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu kojom se ugovara mjesna nadležnost suda ističući kako slijedi : ''U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da ista živi u [adresa], uzrokovalo znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja tužiteljice iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag.''

Dakle, tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je u potpunosti neosnovan, a što je posve razvidno iz ujednačene sudske prakse po tom pitanju, npr.: - Županijski sud u Splitu, posl.br. Gž-Ovr-393/2018-2 - „U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tuženik bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi obzirom da živi u [adresa] uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja tuženika iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme.“; - Županijski sud u Splitu, posl.br. Gž-1621/2016-1 - „Time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u koiem nije prebivalište potrošača-tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.“; - Županijski sud u Varaždinu, posl.br. Gž-859/2019-2 - „Odredba čl. 12. Ugovora, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, jer bi on, čije je prebivalište u [adresa] ([adresa]), radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu.“

Nadalje, u svome podnesku tuženik ističe da je „člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), te se uvodno napominje da se radi upravo o načinu obračuna kamata koji je dogovoren i ugovoren među strankama ugovora o kreditu, na koji tužiteljica nije imala nikakvih primjedbi…“, pri čemu tuženik posve promašeno tumači kako takvo ugovaranje kamatne stope u vrijeme sklapanje predmetnog ugovora o kreditu nije protivno niti jednom pozitivnom propisu Republike Hrvatske.

Međutim, tužiteljica i ne tvrdi da bi samo po sebi bilo nezakonito ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, no to treba biti učinjeno isključivo na način da obje ugovorne strane znaju točno pod kojim uvjetima i na koji način će se kamatna stopa mijenjati. Dakle, prema tuženikovim tvrdnjama vrijedila bi bilo koja kamatna stopa koja ne doseže iznos najviše dopuštene ugovorne kamatne stope, što je apsurdno tvrditi, jer tužiteljica na tako nešto nikada nije i ne bi pristala. Također, tuženik ističe da su se promjene kamatnih stopa odvijale primjenom točno određenih kriterija predviđenim metodologijom tuženika, no ti kriteriji nikada tužiteljici nisu prezentirani, a niti su isti inkorporirani u ugovor. O tome se Trgovački sud u Zagrebu jasno očitovao ističući kako slijedi : „Radi se o gomilanju različitih kriterija i nejasnom odnosu između njih samih, a sve s ciljem da se po potrebi banka može pozvati na bilo koji od njih. (...) Kriteriji koje banke navode, a naročito njihova mješavina, ne daju temelja za zaključak da se radi o kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.“ (Trgovački sud u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012).

Isto tako izjasnio se i Vrhovni sud RH: „Terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. (…) Razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita.“

Predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja sukladno odluci banke, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa mijenja. Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je, i to iz razloga što je neodrediva te iz razloga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

Stoga, pogrešan je zaključak tuženika da tužiteljica ovog tužbom traži da sud redovnu kamatnu stopu utvrdi kao fiksnu, pri čemu se neosnovano pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužiteljica osporava promjenjivost, a ne način promjenjivosti same kamatne stope.

Što se tiče pozivanja tuženika na opće uvjete poslovanja, za istaknuti je kako isti nikada nisu tužiteljici uručeni uz Ugovoru o kreditu iz čega proizlazi kako navedeni Opći uvjeti poslovanja nisu nikada inkorporirani u Ugovor niti su isti prihvaćeni od strane tužiteljice. Isticanje tuženika kako su navedeni Opći uvjeti navodno bili dostupni putem internetskih stranica ili na šalteru banke nikako ne znači da bi isti bili valjano prihvaćeni i postali sastavni dio ugovora. Dakle, ako se navedeni Opći uvjeti primjenjuju uz Ugovor isti moraju biti uručeni drugoj ugovornoj strani prije potpisivanja ugovora kako bi se točno znalo koji je njihov sadržaj i da ga druga strana prihvaća.

Takvo shvaćanje zauzeo je i Trgovački sud u Zagrebu u svojoj odluci, posl.br. P-1401/12 ističući kako slijedi: „Budući da opći uvjeti poslovanja i naročito posebni uvjeti banaka o kamatnim stopama sadrže brojna pitanja koja mogu utjecati na obvezu potrošača, radi se o pitanju od bitnog značenja za sadržaj obveze, pa se stoga ne može unaprijed reći da su na opisani način opći uvjeti bezuvjetno postali dio ugovora s onim kriterijima koje su banke u njima navele, tim više što iz iskaza svjedoka se može zaključiti da su svjedoci pristupali potpisivanju ugovora o kreditu u dobroj vjeri, dapače može se reći s najvišim stupnjem povjerenja u tužene banke, ne očekujući od tuženih banaka da bi ih one mogle opteretiti bilo kakvim većim mjesečnim anuitetima/ratama od onih koje su im izračunate i prezentirane prilikom dogovaranja posla, a ponajmanje putem općih uvjeta u kojima bi se povišenje kamatnih stopa obrazlagalo različitim kriterijima kao što su LIBOR, CDS ili regulatorni trošak, pa stoga ovaj sud smatra da na ovaj način nije došlo do stvarnog prihvaćanja ovakvih općih uvjeta poslovanja od strane potrošača, ne samo zbog toga što sadrže takve odredbe koje ne opravdavaju opravdana očekivanja potrošača (neuobičajene ili restriktivne klauzule) nego i zbog toga što ovakvi opći uvjeti, na temelju onoga što su im osobni bankari kao punomoćnici banaka tijekom dogovaranja posla predočili, ne odgovaraju danom opisu kredita kao povoljne ponude, a isto tako danim izjavama-obećanjima da ni valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa neće bitno utjecati na njihove mjesečne obveze.“

U odnosu na isticanje tuženika kako ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije protivno niti jednom propisu koji je na snazi u Republici Hrvatskoj, za istaknuti je kako tužiteljica ne tvrdi da je valutna klauzula sama po sebi nezakonita, već je nezakonita iz razloga što je ugovorena na nepošten način protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22, u daljnjem tekstu: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO), pa je samim time ništetna.

Naime, tužiteljica nije informirana na način kako se to prikazuje u podnesku tuženika, već joj je prodan kredit u valuti CHF uz uvjeravanje da je takav kredit najbolja i najsigurnija opcija. Međutim, takvo ugovaranje kredita je bila dobra opcija isključivo za tuženika, a posebice uzimajući u obzir rast tečaja švicarskog franka koji je do 2004./2005. god. bio predvidiv. Slijedom svega iznesenog opravdano se zaključuje kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna samo po sebi, nego zato što je nepošteno ugovorena.

Tuženik opetovano osporava svojstvo potrošača tužiteljice ističući kako tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da je potrošač niti je u odnosu na te okolnosti predložila bilo kakve dokaze. Takvo isticanje tuženika da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača je u potpunosti neosnovano što potvrđuje čitav niz presuda, primjerice:

- Županijski sud u Slavonskom Brodu, od 24. studenog 2020. god., posl.br. Gž- 684/2020-2: „Neosnovani su i žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao da ima svojstvo potrošača. Prema članku 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.Tužitelj i tuženica su zaključili Ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno otplate postojećeg stambenog kredita broj partije 7100455433 i adaptacije kuće. Kako je tužitelj, kao fizička osoba sklopio sa tuženicom, kao pravnom osobom - bankom, ugovor o kreditu kojim je tuženica odobrila kredit tužitelju u obliku zajma za otplatu postojećeg stambenog kredita i adaptaciju kuće, u koju svrhu je tužitelj kao korisnik kredita dao osiguranje zasnivanjem založnog prava na nekretnini koja se nalazi u A3, u naravi kuća i dvorište površine 571 m2, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj, kao korisnik kredita, potrošač prema odredbi članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju.“

- Županijski sud u Slavonskom Brodu, od 07.01.2021. god., posl.br. Gž- 472/2020-2 : „U odnosu na navode tuženika o aktivnoj legitimaciji tužitelja te tvrdnji da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača razvidno je, a što i sam tuženik u žalbi navodi da je Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba bez naznake da bi postojala veza između ugovora s profesionalnom aktivnošću tužitelja te da je ugovorom određeno (članak 6.) da se Ugovor sklapa za kupnju kuće tako da i ovaj sud smatra da je time presumirano da je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača te da je kao fizička osoba sklopio pravni posao i da je djelovao na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a stajalište prvostupanjskog suda tuženik nije ničime osporio. Činjenice se u pravu naime dijele s obzirom na postanak i s obzirom na funkciju, a potonje se dijele na pretpostavku, presumpciju, pravnu osnov i funkciju. Presumpcija odnosno predmnjeva je takva činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže suprotno. U konkretnom slučaju ovaj sud je stajališta da okolnost kako je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba za kupnju kuće upravo upućuje na zaključak da se radi o presumpciji te da je tuženik trebao dokazati da bi se radilo o vezi ugovora s profesionalnom djelatnošću zainteresirane osobe.“

- Općinski sud u Pazinu, od 03. 08.2022.god., posl.br. P-939/2021-46 :„ 12. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. 14. U čl. 1.1. predmetnog ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje stambenog prostora, adaptacije, gradnje ili dovršenja stambenog objekta i sredstva osiguranja.17. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja /pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. 18. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu izgradnje obiteljske kuće, ona ima svojstvo potrošača.“

Iz navedenih presuda proizlazi da je neutemeljeno i besmisleno tuženikovo osporavanje svojstva potrošača tužiteljice kao korisnice predmetnog Ugovora o kreditu što ukazuje na nedostatak valjane argumentacije tuženika. Naime, tužiteljica nije u obvezi dokazivati svoje svojstvo potrošača, već je teret dokaza je li se kredit koristio u potrošačke svrhe isključivo na tuženiku koji nije niti jednim dokazom osporio da bi tužiteljica predmetni ugovor iskoristila u druge svrhe.

S obzirom na tuženikovo ustrajanje na prigovoru zastare, valja ponoviti obvezujuće pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl. br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. god. (ali i u odlukama posl. br. Rev- 3142/2018 i posl. br. Rev-1404/2018), da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe odnosno od 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovom postupku podnesena dana 12. lipnja 2019. god., to do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina kao opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, koji se primjenjuje na vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a. Naime, o početku tijeka zastare restitucijskih zahtjeva Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela održanoj 20. siječnja 2020. god., a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", pri čemu se ističe da je navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske bilo predmetom ocjenjivanja po Ustavnom sudu Republike Hrvatske u predmetu broj: U-III-2922/2018 povodom ustavne tužbe Zagrebačke banke d.d. Zagreb, a u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. god. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-2922/2018 naveo da je ovlaštenje Vrhovnog suda kao najvišeg suda da daje tumačenje pravnih pitanja u skladu s njegovom obvezom iz članka 116. stavka 1. Ustava, sukladno kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te zaključuje da je o spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprostavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Navodi i da ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u osporenoj presudi (Rev 2245/17-2).

Slijedom svega iznesenog proizlazi da su svi navedeni prigovori tuženika promašeni i neutemeljeni, a tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, pa se Sudu predlaže istog u cijelosti usvojiti te obvezati tuženika na snošenje parničnih troškova.

U podnesku od 19. listopada 2022. god., tuženik navodi kako je člankom 191. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Člankom 190. ZPP-a propisano je kako je, nakon dostave tužbe tuženiku na odgovor, za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika.

Slijedom navedenog, s obzirom kako je tužitelj u ovom slučaju preinačio tužbeni zahtjev na način da je povećao isti, a to nakon što je tužba dostavljena tuženiku i nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, tuženik ovime ističe kako nije suglasan s preinakom tužbenog zahtjeva.

U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, tuženik ističe kako su navodi tužiteljice iz ranijih očitovanja pogrešni te potpuno neosnovani.

Nadalje ističe da tužiteljica navodi kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 05.11. 2020. godine, usvojen zaključak o nepoštenosti, odnosno ništetnosti prorogacijske klauzule.

Naime, pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 05.11.2020. godine glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

Tuženik osporava navode suda, te ističe kako sud ne može tvrditi da je Vrhovni sud zauzeo stav o ništetnosti prorogacijske klauzule, već u konkretnom slučaju tužitelj mora dokazati da su se u povodu konkretnog Ugovora o kreditu ispunile sve pretpostavke koje Vrhovni sud navodi u ranijem shvaćanju. Isto tako, tužitelj ne može birati koje će pretpostavke dokazivati, pa tako isti tijekom postupka nije dokazao da bi, u slučaju da se postupak vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bila ugrožena, primjerice, mogućnost tužiteljeva dolaska pred sud, odnosno da bi ga nadležnost spomenutog suda odvratila od bilo kakvog prigovora, pravnog lijeka ili tužbe.

Štoviše, tuženik ponovno ističe rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 643/2022 od dana 03.05.2022. godine kojim je u skladu s gore navedenim, određeno sljedeće: „U postupku je utvrđeno da je vrijednost predmeta spora 18.868,88 kuna, da tužiteljica ima prebivalište u [adresa], a udaljenost od [adresa] do Zagreba je približno 60km. Tužiteljica ne navodi u kojoj mjeri financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska kroz putovanja na sud u Zagrebu mogu utjecati na njezinu inicijativu na vođenje ove parnice, ne navodi eventualne zapreke zbog kojih njezin dolazak na sud u Zagreb ne bi bio moguć ili bi bio otežan, ne opisuje svoje opće imovno stanje i ne navodi druge bitne okolnosti koje u konkretnom slučaju mogu dovesti do zaključka da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. K tome, njezino putovanje od mjesta prebivališta do mjesta sjedišta tuženika na udaljenosti od 60 km ne traje duže od 3 sata.“

U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik ističe kako promjenjiva kamatna stopa podrazumijeva da je visina kamatne stope podložna izmjenama tijekom trajanja kredita. Tužiteljici je navedeno bilo u cijelosti poznato prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te je isto jasno navedeno u članku 2. ugovora o kreditu, a slijedom čega je razvidno kako je činjenica da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da postoji velika vjerojatnost da će se ista mijenjati bila nesporna već prije sklapanja samog ugovora o kreditu. Sama činjenica da u navedenom članku stoji „prema odluci tuženika“ ne znači da je riječ o jednostranoj neutemeljenoj odluci tuženika, kako to tužiteljica nastoji prikazati, već je riječ o odluci koja se temelji na određenim parametrima i tržišnim uvjetima.

Naime, s obzirom kako je tuženik bankarska institucija te je njegovo poslovanje u cijelosti ili barem većim dijelom podložno tržišnim uvjetima, odnosno kretanju određenih parametara na tržištu, jasno je kako isti nije mogao utjecati na visinu kamatnih stopa niti unaprijed predvidjeti mogući rast istih. Promjenjiva kamatna stopa se sastoji od fiksne marže i određene tržišne kamatne stope, a na koju tržišnu kamatnu stopu tuženik ne može utjecati niti je može unaprijed predvidjeti. U slučaju da tržišne kamatne stope padnu, kamata se smanjuje. No, u slučaju da se tržišne kamatne stope povećaju, kamatna stopa se povećava. Prema tome, iz prethodno navedenog vidljivo je kako visina kamate na koncu u cijelosti ovisi o uvjetima na tržištu koji se gotovo svakodnevno mogu drastično promijeniti, a što u određenim slučajevima može dovesti do dobitka, a u određenim slučajevima može dovesti do gubitka. Uz događanja na tržištu uvijek je vezan određen stupanj rizika koji ugovorne strane moraju prihvatiti i biti toga svjesne, a tužiteljica se nikako ne može ispričavati kako za takvo nešto nije znala niti je bila svjesna jer sama riječ „promjenjiva“ kamatna stopa jasno daje do znanja da je ista podložna promjenama te se nitko ne može ispričavati kako je pod „promjenjivom“ kamatnom stopom smatrao kako bi eventualno moglo doći samo do smanjenja iste, ali ne i do povećanja.

Kada bi u opisanoj situaciji činjenično stanje bilo suprotno, odnosno kada bi došlo do smanjenja kamatne stope, a što bi rezultiralo gubitkom na strani bankarskih institucija, nesporno je kako u toj situaciji banke ne bi mogle tražiti korisnike kredita da plaćaju veće anuitete jer, kao što je već jasno navedeno, riječ je o uvjetima na tržištu koji za sobom povlače određen stupanj rizika, a s kojim je rizikom svaka bankarska institucija bila upoznata, iako isti nije nikako mogla unaprijed predvidjeti.

Slijedom navedenog, promjenjiva kamatna stopa uvijek je vezana uz određeni kamatni rizik, odnosno rizik povećanja ili smanjenja kamatne stope koji posljedično može dovesti do povećanja anuiteta kredita. Prema tome, tužiteljica je prilikom potpisivanja ugovora o kreditu slobodnom voljom prihvatila takav rizik te joj je isti bio u cijelosti poznat.

U odnosu na valutnu klauzulu, tuženik ističe kako slijedi. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane preuzimaju valutni rizik s obzirom da njeno ugovaranje utječe na njihov financijski položaj jer se kunska protuvrijednost očekivanog novčanog tijeka mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza korisnika kredita se povećava ako se poveća vrijednost strane valute u odnosu na domaću valutu. U slučaju da dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, obveza korisnika kredita se smanjuje. Prema tome, visina anuiteta u ugovoru o kreditu gotovo u cijelosti ovisi o eventualnom kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Dakle, vidljivo je kako je i ovdje riječ o okolnostima koje se ne mogu unaprijed predvidjeti i koje ovise o kretanjima na tržištu i tržišnim parametrima. Korisnici kredita imaju potpuno pravo prije sklapanja ugovora o kreditu jasno i slobodno izraziti svoju volju i želju glede valutne klauzule koju žele ugovoriti. Odnosno, korisnici kredita imaju mogućnost izabrati između više valutnih klauzula, odnosno valuta, a među kojima su i EUR i CHF. Prema tome, tužiteljica je slobodno i jasno izrazila svoju volju za sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a čime je preuzela valutni rizik koji je svakoj prosječnoj osobi općepoznat. Hoće li u konkretnom slučaju doći do nekakvih eventualnih tržišnih nestabilnosti koje bi mogle utjecati na povećanje ili smanjenje anuiteta zbog kretanja određene valute, tuženik nije nikako mogao unaprijed predvidjeti.

Iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazanog u odluci posl. br. Revt- 249/2014, može se izvesti zaključak o tome koji su parametri mjerodavni za prosudbu o razumljivosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, pa se tako u obrazloženju iste odluke navodi „da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne- kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar itd.“. Dakle, razumljivost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potrebno je procjenjivati ne samo u kontekstu tzv. predugovorne faze, nego i prilikom i u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu, a ona podrazumijeva mogućnost shvaćanja i razumijevanja uzročno-posljedične veze između promjene vrijednosti hrvatske kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja i ukupne obveze korisnika kredita, a temeljem informacija koje su svakom pojedinom korisniku kredita bile poznate.

Slijedom navedenog, nije moguće izvjesno i sigurno predvidjeti promjene tečaja te na svakoj ugovornoj strani leži odgovornost da procijeni svoj vlastiti interes i vlastitu sposobnost prihvaćanja takvog rizika. Tuženik je takav rizik prihvatio i pristao na mogućnost da zbog promjene tečaja dođe do smanjenja anuiteta, a takav je rizik prihvatila i tužiteljica sklapanjem ugovora, iako sad nastoji prikazati drugačije.

Slijedom svega prethodno iznesenog, predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen na duži niz godina te je potpuno nerealno i nelogično očekivati kako se unutar tog vremenskog razdoblja prilike u društvu neće mijenjati, odnosno kako će ekonomski uvjeti ne samo u Hrvatskoj već i šire ostati neizmijenjeni. Dakle, određena razina nesigurnosti svakako postoji, ali je riječ o okolnostima koje svaka ugovorna strana mora uzeti u obzir prilikom sklapanja bilo kojeg ugovora, a ne samo Ugovora o kreditu. Stoga, jasno je kako su navodi tužiteljice promašeni.

U odnosu na prigovor zastare koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu, tuženik ističe kako slijedi. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je podnijela tužbu radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, i to dana 10.06.2019. godine. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, što znači da je u konkretnom slučaju u cijelosti nastupila zastara. Naime, člankom 215. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021; u daljnjem tekstu: ZOO) je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Nadalje, člankom 241. ZOO-a je isto tako izrijekom propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a.

S tim u vezi, tuženik ukazuje kako citirana odredba ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, a da bi se u konkretnom slučaju mogla zanemariti. S obzirom na nepostojanje druge odredbe koja bi regulirala prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, to je očito kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe o zastari iz ZOO-a.

Dakle, do prekida zastare u konkretnom slučaju može doći isključivo podnošenjem upravo ove tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila.

Tužiteljica na raspravnom ročištu dana 03.studenog 2022. god., u odnosu na preinaku tužbe navodi da se poziva na Zapisnik sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od dana 26.11.2021. god., po kojima je dopuštena preinaka tužbe nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjima. Navodi da je suglasna da se provede dokaz njenim saslušanjem kao što je predložio tuženik.

Na istom raspravnom ročištu tuženik je odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika gosp. MN.

Tužiteljica u podnesku od 30. travnja 2025. god., u odnosu na tuženikov prigovor mjesne nadležnosti opetovano ističe kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti, pa se iz navedenog i svih drugih okolnosti može zaključiti kako se radi o ugovornoj odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja budući da se o istoj nije pojedinačno raspravljalo.

U odnosu na istaknuto pravno pitanje tužiteljica upućuje na pravna shvaćanja iz ujednačene sudske prakse u tom smislu pa tako između ostalog i na:

-presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-931/2022-3 od 05. srpnja 2023. god.: ,,13.2. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Zagrebu gdje tuženik ima sjedište i koji je oko 410 km udaljen od mjesta prebivališta tužitelja (D.) što, samorazumljivo, povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku (obje su stranke predložile njegovo saslušanje), zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003. 14. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijeske klauzule ex tunc).'';

- presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1169/2022-2: „Međutim, prvostupanjski sud pravilno smatra da sporna odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženice predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu budući je riječ je o tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati te je očigledna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženice koja je sastavljala predmetni ugovor, znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, a osporena ugovorna odredba otežava tužiteljici pravo na ostvarivanje njezinih prava iz predmetnog Ugovora pred sudom, s obzirom da je prebivalište tužiteljice na području mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda, a sjedište tuženice u Zagrebu, pa bi primjena odredbe članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu koja sadrži tzv. prorogacijsku klauzulu o mjesnoj nadležnosti uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer bi tužiteljica radi ostvarenja svojih prava morala pravnu zaštitu zatražiti pred sudom izvan mjesta njezinog prebivališta i koji je od mjesta njezinog prebivališta znatno udaljen što bi iziskivalo dodatne financijske troškove, time da tužiteljica na ugovornu odredbu članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti mogla utjecati na bilo koji način.'';

- presudu Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-628/2022-2 od 13. ožujka 2024. god.: ,,6.5 S obzirom na to da se o ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti u Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti suda prema registriranom sjedištu tuženice jer je taj sud od prebivališta tužitelja, prema javno dostupnim podacima, udaljen 288 kilometara, putovanje javim prijevozom u jednom smjeru traje oko 4 sata i košta oko 15,00 EUR pa bi tužitelj, bio izložen troškovima i gubitku vremena što bi dovelo do značajne procesne neravnoteže na štetu tužitelja-potrošača radi čega ja ta odredba nepoštena (članak 81. ZZP/03), a time i ništetna (članak 87. ZZP/03). 6.6. Ovdje je potrebno ukazati i na zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima 3 građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. br. SuIV-308/2020 koji glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“;

- rješenje Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1169-2022 od 08. prosinca 2022. god.: „12. Općenito, prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a takva ugovorna odredba je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženice (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća prethodno izložene zaključke prvostupanjskog suda, koji je u bitnom svode da se o sporazumu o mjesnoj nadležnosti (tzv. prorogacijska klauzula), sadržanom u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o tipskom ugovoru koji je sastavila tuženica te koji je sklopljen u poslovnici tuženice te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s obzirom na sve prethodno izložene okolnosti, kao i pravno stajalište Suda Europske unije u prethodno naznačenim odlukama, pa iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kod odlučivanja o nepoštenosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti, jer je valjalo primijeniti odredbe članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/07, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje budući je pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo jednako odlučiti kako je odlučeno pobijanim rješenjem.''

Dakle, iz posve ujednačene sudske prakse jasno proizlazi da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti u potpunosti neosnovan, a samim time je neosnovan i prijedlog tuženika za donošenje posebnog rješenja o tom prigovoru. Tužiteljica se u cijelosti protivi takvom prijedlogu budući da isti očito dovodi do bespotrebnog odugovlačenja ovog parničnog postupka, a posebice uzimajući u obzir to da tuženik ničim nije dokazao ni činjeničnu ni pravnu osnovanost svog prigovora.

Također, neosnovano je i osporavanje statusa potrošača tužiteljice s obzirom da je predmetni kredit iskorišten isključivo za kupnju osobnog automobila u privatne svrhe, a isto tako tužiteljica nije vlasnik ikakvog obrta, odnosno trgovačkog društva, a tu navedenu tvrdnju nije dužna niti dokazivati, već je teret dokaza je li se kredit koristio u potrošačke svrhe isključivo na tuženiku koji nije niti jednim dokazom osporio ili makar indicijalno uputio na to da bi tužiteljica predmetni ugovor iskoristila u druge svrhe.

Navedeno je shvaćanje također učinjeno nedvojbenim u sudskoj praksi pa je za primjer navesti neke od sudskih odluka u tom smislu:

- presuda Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1274/2023-2 od 22. kolovoza 2024. god.: ,,Prigovor tuženice da tužitelj nema status potrošača prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim, jer tuženica, a na kojoj je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema status potrošača, tu činjenicu tijekom postupka nije dokazala, što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. '';

- presuda Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-808/2024-2 od 15.srpnja 2024. god.: ,,11. Tuženica u žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda glede tužiteljeva statusa potrošača, koja prvostupanjski sud temelji na tužiteljevom iskazu i samom sadržaju Ugovora o kreditu. Prema članku 3. ZZP/03, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ovaj sud podržava zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao svoj status potrošača prvenstveno vlastitim iskazom, kome je sud očito pridao vjeru neposredno ga ocjenjujući. Takav zaključak dodatno potkrepljuje i činjenica da ni u Ugovoru o kreditu nije naznačeno da je sklopljen u kakve poslovne svrhe, a tužitelj je sudjelovao u sklapanju ugovora kao fizička osoba. Iz tužiteljevog iskaza prvostupanjski je sud utvrdio da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti je imao udjele u trgovačkim društvima, a niti je koristio porezne olakšice te da je ugovor sklopio radi kupnje motornog vozila kao fizička osoba. Budući da tuženica nije dokazala da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio vlasnik obrta ili imatelj poslovnih udjela u trgovačkim društvima niti iz spisa proizlaze bilo kakvi indiciji koji bi upućivali na takav zaključak, osnovano je prvostupanjski sud odbio njen dokazni prijedlog za pribavljanje podataka od porezne uprave je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta ili trgovačkog društva odnosno je li koristio kakva prava u smislu poreznih propisa.'';

- presuda Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-987/2023-2 od 19. listopada 2023. god.: ,,13. Tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud utvrdio tužiteljev status potrošača na temelju uvida u Ugovor o kreditu i na temelju iskaza tužitelja danog na ročištu 14. lipnja 2023., navodeći da se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu smatra da teret dokaza te činjenice pada na tužitelja. Međutim, protivno žalbi tuženice, u konkretnom slučaju upravo je na tuženici teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom 5 sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), uključujući i okolnost da tužitelj nije potrošač. Tuženica u tom pravcu činjenično nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/07.'';

- presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-5/2024-3 od 21. siječnja 2025. god.: ,,U odnosu na žalbene navode tuženika da tužitelj nije dokazao da bi imao status potrošač valja odgovoriti da je u predmetnom Ugovoru o kreditu, koji je sklopio tužitelj kao fizička osoba navedena namjena za kupnju motornog vozila, a tuženik nije tvrdio niti predlagao dokaze na okolnost da bi motocikl bio korišten u neke druge svrhe, a ne za osobne potrebe tužitelja. Naime, tuženik osim paušalnih tvrdnji da tužitelj nema status potrošača nije tvrdio da bi tužitelj vozilo koristio za neku poslovnu ili poduzetničku aktivnost, pa stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/03 ima status potrošača, kojom odredbom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“

Naposljetku, u odnosu na prijedlog tuženika da se sasluša i svjedokinja javna bilježnica EN, tužiteljica se u cijelosti protivi takvom prijedlogu, budući da se dokazivanje o informiranosti po samoj logici stvari ne može provoditi saslušanjem javnih bilježnika, s obzirom da javni bilježnik prilikom solemnizacije predmetnog ugovora o kredita nikako nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike vezane za valutne klauzulu.

Da je navedeni prigovor tuženika u potpunosti neosnovan potvrđeno je također i rješenjem Ustavnog suda RH posl. br. U-III/ 4223/ 2021 od 01. prosinca 2021. god. u kojem se navodi: ,,Rješenjem broj: U-III-3673/2019 od 3. ožujka 2021. (www.usud.hr), u odnosu na istovjetne navode podnositeljice Addiko Bank d.d. da bi solemnizacija ugovora po javnom bilježniku predstavljala dokaz o valjanosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (ponovljenih u nizu ustavnosudskih postupaka pokrenutih u povodu drugostupanjskih presuda iz pojedinačnih potrošačkih sporova), Ustavni je sud utvrdio da su očito neosnovani jer solemnizacija ugovora ne predstavlja dokaz da je javni bilježnik rastumačio način promjene kamatne stope. Rješenjem broj: U-III-2751/2019 od 20. listopada 2021. (www.usud.hr) dodatno je utvrđeno da u situaciji u kojoj parametri promjene kamatne stope nisu utvrđeni ugovorom, navedeno znači da ni javni bilježnik korisniku kredita nije mogao rastumačiti parametre promjene kamatne stope koji nisu bili utvrđeni ugovorom kojeg je solemnizirao, pa je prihvaćen kao neproizvoljan zaključak suda da ovi navodi nisu mogli biti od utjecaja na ishod i pravičnost postupka. 11.3. Budući da je trećim pitanjem prijedloga za dopuštenje revizije podnositeljica iznijela pred Vrhovni sud ista pitanja i prigovore o kojima su izneseni dostatni i 6 relevantni razlozi u presudama iz kolektivnog spora, a koje je Ustavni sud ocijenio neproizvoljnim odlukom broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. i u naprijed navedenoj praksi razvijenoj u povodu ustavnih tužbi iz pojedinačnih potrošačkih sporova, Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud iznio dostatne, relevantne i neproizvoljne razloge o nedopuštenosti tog pitanja koji su utemeljeni na stabilnoj praksi Vrhovnog suda i Ustavnog suda.''

Slijedom svega iznesenog proizlazi da su navodi tuženika pogrešni i u potpunosti bez temelja, slijedom čega se predlaže Naslovnom sudu da u daljnjem tijeku postupka izvede dokaz saslušanjem tužiteljice, te po okončanju ponovljenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti kao i da obveže tuženika na snošenje parničnih troškova.

Na raspravnom ročištu dana 07. svibnja 2025. god., tuženik je odusta od dokaznog prijedloga saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika EN.

Tužiteljica u iskazu od 16. listopada 2025. god., navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u banci u Splitu, negdje u blizini ovog suda. Može kazati da se je prije sklapanja ugovora u ovoj banci tuženika raspitivala o mogućnosti podizanja kredita, pa joj je od strane službenice banke rečeno da joj je najpovoljnije podići kredit u švicarskim francima.

Na posebno pitanje navodi da je ovlašteni službenik tuženika prilikom sklapanja ugovora nije obavijestio o tome da je ugovor sklopljen sa kamatnom stopom koja se može mijenjati po odluci banke, a niti da je otplata kredita vezana za tečaj švicarskog franka. Predmetni ugovor je sklopila kako bi mogla kupiti novo vozilo pošto joj je u to vrijeme muž bio bolestan, a kako bi ga njihov sin mogao voziti na liječničke preglede. Inače je bila u mirovini i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora od 03. siječnja 2007. godine. Prilikom sklapanja ugovora i neposredno prije sklapanja ugovora ona osobno nije kontaktirala sa firmom koja je prodavala nova vozila koja je navedena u ugovoru, već su sa njima kontaktirali ovlašteni službenici banke. Nakon sklapanja ugovora koliko se sjeća, ona nije bila u javnobilježničkom uredu već je sve u vezi ovjere ugovora obavljala banka.

Na posebno pitanje navodi da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala udjela u bilo kakvom trgovačkom društvu.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 418-50-3862766 od 03. siječnja 2007. god., Prijepis knjigovodstvene kartice na dan 02.05.2019. god., Rješenje Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1209/12-2 od 21.01.2013. god., Zahtjev za kredit od 03.01.2007. god., dvije Zadužnice od 05.01.2007.god., dvije Suglasnost od 05.01.2007. god., Ponudu za kupnju motornog vozila od 02.01.2007. god., Očitovanje Porezne uprave, Područni ured Gospić, Ispostava Gospić od 27.04.2022. god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu br. 31 Gž-1840/2021-3 od 14.07.2021. god., Rješenje Županijskog suda u Rijeci br. Gž-2039/2021-2 od 20.12.2021. god., Rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-643/2022-2 od 03.05.2022. god., Rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici br. 19 Gž-750/2021-2 od 21.10.2021. god., Rješenje Županijskog suda u Varaždinu br. 27 Gž-1476/2021-2 od 19.11.2021. god., Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl.oec. od 16. rujna 2022. god. , stranicu na društvenim mrežama; 2 Markers, stranice cijena prijevoznika FlixBus i Hrvatske željeznice (HŽ), na relaciji Zagreb - Kaštel Sućurac i cijena avionskih karata na relaciji Zagreb – Split, liječničku dokumentaciju tužiteljice, te izveo dokaz saslušanjem tužiteljice na raspravnom ročištu dana 16. listopada 2025. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 05.11. 2020. godine, da je „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

Naime, sud je u dokazne svrhe pregledao stranicu na društvenim mrežama; 2 Markers, te stranice cijena prijevoznika FlixBus i Hrvatske željeznice (HŽ), na relaciji Zagreb - Kaštel Sućurac i cijena avionskih karata na relaciji Zagreb – Split, pa je tako utvrđeno da udaljenost automobilom na relaciji Zagreb – Kaštela iznosi 386 km, dok ravna udaljenost iznosi 254 km. Cijena autobusne karte na relaciji Zagreb – Kaštel Sućurac u jednom smjeru iznosi od 22,98 do 24,48 Eur, cijena vozne karte putničkim vlakom na relaciji Zagreb – Kaštel Stari u jednom iznosi 23,85 Eur, dok cijena avionske karte na relaciji Zagreb – Split, dakle u jednom smjeru u razdoblju od srpnja do listopada 2025. god., iznosi od 51,00 i 52,00 Eur.

Nema nikakve dvojbe da cijene putnih karata ovlaštenih prijevoznika na naprijed navedenim relacijama, za tužiteljicu kao umirovljenika, onkološkog bolesnika (priložena povijest bolesti KBC Split, Klinika za ženske bolesti i porode od 08.05.2025. god.) i nevozača, predstavlja znatan trošak, u odnosu na putne troškove od svega nekoliko kilometara na relaciji [adresa] – [adresa], te samim time „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta tuženika, kao klauzula o kojoj se nesporno nije posebno pregovaralo, samim time suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ista nepoštena u smislu odredbe čl. 81 u sporno vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 96/03, u daljnjem tekstu ZZP), a time i ništetna u smislu odredbe čl. 87 ZZP-a.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbi čl. 59, da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

Osim toga, ovaj sud je isto tako u konkretnom slučaju mjesno nadležan za suđenje, sukladno citiranoj odredbi čl. 59 ZPP-a, a sve obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici tuženika u Splitu. Do ove spoznaje sud je došao pregledom priloženog Ugovora o kreditu br. 418-50-3862766 od 03. siječnja 2007. god., gdje se na donjem desnom uglu četvrte stranice ugovora nalazi pečat tuženika "RBA Raiffeisenbank A u s t r i a d.d., Podružnica SPLIT 9, Split, Ul. Domovinskog rata 29".

Radi navedenog, istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u izreci rješenja.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 418-50-3862766 od 03. siječnja 2007. god., koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita.

U odredbi čl. 6 predmetnog Ugovora o kreditu (Namjena kredita), koja je potpisana od strane ovlaštene službene osobe podružnice tuženika u Splitu, jasno se navodi "Grand Auto d.o.o. – krediti za kupnju novih vozila marke Ford". Tužiteljica u iskazu navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kako bi mogla kupiti novo vozilo pošto joj je u to vrijeme muž bio bolestan, a kako bi ga njihov sin mogao voziti na liječničke preglede. Inače je bila u mirovini i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora od 03. siječnja 2007. godine. Prilikom sklapanja ugovora i neposredno prije sklapanja ugovora ona osobno nije kontaktirala sa firmom koja je prodavala nova vozila koja je navedena u ugovoru, već su sa njima kontaktirali ovlašteni službenici banke. Na posebno pitanje navodi da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala udjela u bilo kakvom trgovačkom društvu.

Slijedom navedenog, jasno je da tuženik tijekom postupka neosnovano osporava tužiteljici status potrošača pritom niti ne navodeći jasne i odlučne razloge, već pritom samo paušalno ističući kako tužiteljica kao korisnik kredita tijekom postupka nije dokazala da bi imala status potrošača.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Stoga odista nije jasno pravno stajalište tuženika kada navodi da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, te da sama činjenica da je Visoki trgovački sud Republika Hrvatske donio navedene presude, nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev,

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Neovisno o tome što se u konkretnom slučaju radi o neosnovano stečenim novčanim iznosima od strane tuženika na ime dijela mjesečnih anuiteta otplate predmetnog kredita, koji su dakle, stečeni od strane tuženika bez valjanog pravnog osnova, u konkretnom slučaju se po ocjeni ovog suda ova neosnovano stečena novčana sredstva, na strani tužitelja ukazuju i kao ugovorna šteta prouzročena tužiteljici od strane tuženika kao suugovaratelja, a ovo tim više što među strankama tijekom postupka nisu niti sporni sklapanje i sadržaj odredbi čl. 1, čl. 2, i čl. 7 sklopljenog Ugovora o kreditu br. 418-50-3862766 od 03. siječnja 2007. godine.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu br. 418-50- 3862766 od 03. siječnja 2007. god., može opstati bez spornih ništetnih odredbi kojima je ugovoreno odobrenje kredita od 19.796,28 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća i uplatom preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak) važećem na dan dospijeća, te da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika (čl. 1, čl. 2, i čl. 7 Ugovora).

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu br. 418-50-3862766 od 03. siječnja 2007. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da redovna kamatna stopa iznosi 5,20 % godišnje, (čl. 2. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

Osim toga, tuženik tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita (tužiteljica se također poziva na te poznate parametre), pa se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika imaju primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita 31.01.2007. god.).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznala donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 10. lipnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Osim toga, neosnovani su i istaknuti prigovori nedostatka aktivne i promašene pasive legitimacije, kao i izneseni prigovor da ugovorne strane nisu samo tužiteljica i tuženik, već i ZN kao solidarni dužnik, iz čega da proizlazi kako tužiteljica nije utužila sve stranke Ugovora o kreditu, a sve obzirom da tužiteljica tijekom postupka osnovano ističe da su sve uplate u svrhu otplate predmetnog kredita izvršene u ime i za račun tužiteljice kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, te da činjenica da je u konkretnom slučaju sudužnik i sin tužiteljice ZN iz [adresa], nije od nikakvog značaja za zasnivanje procesnopravne legitimacije u predmetnom sporu.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imala primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec., u vještvu od 16. rujna 2022. godine, a iz kojeg vještva je razvidno da je predmetni kredit pod brojem 418-50-3862766 ugovoren dana 03.01.2007. godine, između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=19.796,28 na rok od 60 mjeseci. Isplaćen je sukladno prijepisu knjigovodstvene kartice u kunama dana 31.01.2007., prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,54139 Kn, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,20% postotnih poena godišnje. Prvi anuitet je dospio 28.02.2007. godine. Banka je od 01.11.2007. godine povisila kamatnu stopu na 6,20% godišnje, te je do konačne otplate bila veća od početno ugovorene.

Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužiteljica uredno plaćala, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koja prileži vještvu je prikazan obračun plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je zaračunavala banka (stupac br. 3.) i anuiteta koji bi bili plaćeni uz primjenu početne kamatne stope i tečaja CHF/KN na dan isplate kredita (stupac br. 4). U stupcu broj 5. je prikazana preplata anuiteta, s napomenom kako negativni predznak predstavlja manje plaćene anuitete u odnosu na početno ugovorene. Zadnje dospjeli anuitet od 31.01.2012. uključuje i preostali dio glavnice koja je naplaćena odjednom, sukladno ugovoru o kreditu.

Vještak navodi da su datumi od kojeg je tužiteljica preplatila anuitete po njegovom mišljenju datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata.

Nadalje zaključuje da je tužiteljica kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja u razdoblju otplate kredita plaćala različite iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa i tečaj korišten pri isplati kredita, u ukupnom višem iznosu Kn=26.561,21.

U konkretnom slučaju je izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svrhu izračuna visine predmetnog potraživanja nastalog tijekom petogodišnje otplate predmetnog kredita (01.11. 2007.god. - 31.01. 2012. god.) bilo neophodno za konačno postavljanje tužbenog zahtjeva, pa tuženik nije u mogućnosti da se s uspjehom protivi preinaci tužbe u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjevi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi čl. 1, čl. 2, i čl. 7 predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je određeno odobrenje kredita od 19.796,28 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća i uplatom preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak) važećem na dan dospijeća, te kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao i tužbeni zahtjev radi isplate na ime nepripadno plaćenog zbog promijenjenih kamatnih stopa, i na ime nepripadno plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, prihvaćeni su u cijelosti, te je donijeta odluka kao u izreci presude. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na šest ročišta po 100 bod., pristup na jedno ročište 25 bod., sastav tri podneska po 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 512,50, Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 Eur, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 53,09 Eur, i pristojbe presude u iznosu od 81,70 Eur, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 14. studenog 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika