P-3347/2019-28
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Jelavić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 04. rujna 2025. god. u nazočnosti pun. tužitelja i zam. pun. tuženika, dne 14. studenoga 2025. god.,
p r e s u d i o j e
I. Dužan je tuženik ADDIKO BANK d.d. 018 14036333877 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnove razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunane i naplaćene kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 216-061/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. veljače 2008.g., isplatiti tužiteljici KI OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.431,84 EUR - a sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi;
na iznos od 48,04 Eur-a od dana 31.03.2008. do isplate
na iznos od 46,72 Eur-a od dana 30.04.2008. do isplate
na iznos od 47,33 Eur-a od dana 31.05.2008. do isplate
na iznos od 47,01 Eur-a od dana 30.06.2006. do isplate
na iznos od 46,82 Eur-a od dana 31.07.2008. do isplate
na iznos od 47,20 Eur-a od dana 31.08.2008. do isplate
na iznos od 48,47 Eur-a od dana 30.09.2008 do isplate
na iznos od 49,88 Eur-a od dana 31.10.2008. do isplate
na iznos od 48,62 Eur-a od dana 30.11.2008. do isplate
na iznos od 65,91 Eur-a od dana 31.12.2008. do isplate
na iznos od 67,21 Eur-a od dana 31.012009. do isplate
na iznos od 68,29 Eur-a od dana 28.02.2009. do isplate
na iznos od 65,79 Eur-a od dana 31.03.2009. do isplate
na iznos od 65,97 Eur-a od dana 30.04.2009. do isplate
na iznos od 65,15 Eur-a od dana 31.05.2009. do isplate
na iznos od 65,50 Eur-a od dana 30.06.2009. do isplate
na iznos od 64,87 Eur-a od dana 31.07.2009. do isplate
na iznos od 65,39 Eur-a od dana 31.08.2009. do isplate
na iznos od 64,65 Eur-a od dana 30.09.2009. do isplate
na iznos od 65,02 Eur-a od dana 31.10.2009. do isplate
na iznos od 64,98 Eur-a od dana 30.11.2009. do isplate
na iznos od 66,37 Eur-a od dana 31 .12.2009. do isplate
na iznos od 67,28 Eur-a od dana 31.01.2010. do isplate
na iznos od 66,94 Eur-a od dana 28.02.2010. do isplate
na iznos od 68,36 Eur-a od dana 31.03.2010. do isplate
na iznos od 68,70 Eur-a od dana 30.04.2010. do isplate
na iznos od 71,03 Eur-a od dana 31.05.2010. do isplate
na iznos od 72,78 Eur-a od dana 30.06.2010. do isplate
na iznos od 70,60 Eur-a od dana 31.07.2010. do isplate
na iznos od 76,14 Eur-a od dana 31.08.2010 do isplate
na iznos od 73,74 Eur-a od dana 30.09.2010. do isplate
na iznos od 74,09 Eur-a od dana 31.10.2010. do isplate
na iznos od 76,44 Eur-a od dana 30.11.2010. do isplate
na iznos od 63,72 Eur-a od dana 31 .12.2010. do isplate
na iznos od 60,49 Eur-a od dana 31.01.201 1. do isplate
na iznos od 61 ,46 Eur-a od dana 28.02.2011 do isplate
na iznos od 60,23 Eur-a od dana 31.03.2011. do isplate
na iznos od 62,72 Eur-a od dana 30.04.201 1. do isplate
na iznos od 65,04 Eur-a od dana 31.05.201 1. do isplate
na iznos od 65,65 Eur-a od dana 30.06.2011. do isplate
na iznos od 75,65 Eur-a od dana 31.07.2011 do isplate
na iznos od 66,33 Eur-a od dana 31.08.2011 do isplate
na iznos od 65,10 Eur-a od dana 30.09.201 1. do isplate
na iznos od 33,19 Eur-a od dana 31 .10.201 1. do isplate
na iznos od 33,18 Eur-a od dana 30.1 1.2011. do isplate
na iznos od 33,85 Eur-a od dana 31.12.2011. do isplate
na iznos od 34,28 Eur-a od dana 31.01.2012. do isplate
na iznos od 34,29 Eur-a od dana 29.02.2012. do isplate
na iznos od 34,03 Eur-a od dana 31.03.2012. do isplate
na iznos od 34,48 Eur-a od dana 31.10.2012, do isplate
na iznos od 34,37 Eur-a od dana 30.11.2012. do isplate
na iznos od 34,57 Eur-a od dana 31.12.2012. do isplate
na iznos od 34,05 Eur-a od dana 31.01.2013. do isplate
na iznos od 33,88 Eur-a od dana 28.02.2013. do isplate
na iznos od 34,46 Eur-a od dana 31.03.2013. do isplate
na iznos od 34,01 Eur-a od dana 30.04.2013. do isplate
na iznos od 33,77 Eur-a od dana 31.05.2013. do isplate
na iznos od 33,29 Eur-a od dana 30.06.2013. do isplate
na iznos od 33,68 Eur-a od dana 31.07.2013. do isplate
na iznos od 33,88 Eur-a od dana 31.08.2013. do isplate
na iznos od 34,20 Eur-a od dana 30.09.2013. do isplate
na iznos od 34,23 Eur-a od dana 31.10.2013. do isplate
na iznos od 34,42 Eur-a od dana 30.11.2013. do isplate
na iznos od 34,05 Eur-a od dana 31.12.2013. do isplate
i to za razdoblje od 31. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se odreduje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
II. Dužan je tuženik ADDIKO BANK d.d. OIB 14036333877 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnove razlike izmedu protuvrijednosti CHF u kunama na dan 28. veljače 2008.g., te zatim obračunane i naplaćene tečajne razlike primjenom valutne klauzule u CHF po Ugovoru o kreditu broj 216-061/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. veljače 2008.g. zaključno s danom 30. rujna 2015.g., isplatiti tužiteljici KI OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 12.478,69 EUR — a sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi;
na iznos od 5,04 Eur-a od dana 31.03.2008. do isplate
na iznos od 9,97 Eur-a od dana 30.09.2008. do isplate
na iznos od 26,06 Eur-a od dana 31.10.2008 do isplate
na iznos od 11 Eur-a od dana 30.11.2008. do isplate
na iznos od 45,04 Eur-a od dana 31.12.2008. do isplate
na iznos od 56,69 Eur-a od dana 31.01.2009. do isplate
na iznos od 66,29 Eur-a od dana 28.02.2009. do isplate
na iznos od 43,96 Eur-a od dana 31.03.2009, do isplate
na iznos od 45,60 Eur-a od dana 30.04.2009. do isplate
na iznos od 38,31 Eur-a od dana 31.05.2009. do isplate
na iznos od 41 Eur-a od dana 30.06.2009. do isplate
na iznos od 35,79 Eur-a od dana 31.07.2009 do isplate
na iznos od 40,47 Eur-a od dana 31.08.2009. do isplate
na iznos od 33,87 Eur-a od dana 30.09.2009. do isplate
na iznos od 37,1 1 Eur-a od dana 31.10.2009. do isplate
na iznos od 36,81 Eur-a od dana 30.11.2009 do isplate
na iznos od 49,12 Eur-a od dana 31.12.2009. do isplate
na iznos od 57,29 Eur-a od dana 31.01.2010. do isplate
na iznos od 54,28 Eur-a od dana 28.02.2010. do isplate
na iznos od 66,89 Eur-a od dana 31.03.2010. do isplate
na iznos od 69,90 Eur-a od dana 30.04.2010. do isplate
na iznos od 90,67 Eur-a od dana 31.05.2010. do isplate
na iznos od 106,29 Eur-a od dana 30.06.2010. do isplate
na iznos od 86,63 Eur-a od dana 31.07.2010. do isplate
na iznos od 136,19 Eur-a od dana 31.08.2010. do isplate
na iznos od 1 14,81 Eur-a od dana 30.09.2010. do isplate
na iznos od 1 17,94 Eur-a od dana 31.10.2010. do isplate
na iznos od 138,83 Eur-a od dana 30.1 1.2010. do isplate
na iznos od 171 Eur-a od dana 31.12.2010. do isplate
na iznos od 135,11 Eur-a od dana 31.01.2011. do isplate
na iznos od 146,04 Eur-a od dana 28.022011. do isplate
na iznos od 132,23 Eur-a od dana 31.03.2011. do isplate
na iznos od 160,13 Eur-a od dana 30.042011. do isplate
na iznos od 186,10 Eur-a od dana 31 .05.2011. do isplate
na iznos od 192,93 Eur-a od dana 30.062011 do isplate
na iznos od 304,82 Eur-a od dana 31.07.2011. do isplate
na iznos od 200,56 Eur-a od dana 31.082011 do isplate
na iznos od 186,72 Eur-a od dana 30.09.201 1 . do isplate
na iznos od 187,58 Eur-a od dana 31.10.2011. do isplate
na iznos od 187,41 Eur-a od dana 30.1 1.2011. do isplate
na iznos od 202,15 Eur-a od dana 31.12.2011. do isplate
na iznos od 21 1 147 Eur-a od dana 31.01.2012. do isplate
na iznos od 211 , 73 Eur-a od dana 29.022012. do isplate
na iznos od 205,98 Eur-a od dana 31.03.2012. do isplate
na iznos od 213,92 Eur-a od dana 31 .10.2012. do isplate
na iznos od 211,40 Eur-a od dana 30.11.2012. do isplate
na iznos od 215,97 Eur-a od dana 31.122012. do isplate
na iznos od 204,33 Eur-a od dana 31.01.2013. do isplate
na iznos od 200,68 Eur-a od dana 28.022013. do isplate
na iznos od 213,57 Eur-a od dana 31.03.2013. do isplate
na iznos od 203,45 Eur-a od dana 30.042013. do isplate
na iznos od 198,22 Eur-a od dana 31.05.2013. do isplate
na iznos od 186,29 Eur-a od dana 30.062013. do isplate
na iznos od 196,21 Eur-a od dana 31.07.2013. do isplate
na iznos od 200,52 Eur-a od dana 31.08.2013. do isplate
na iznos od 207,77 Eur-a od dana 30.092013. do isplate
na iznos od 208,40 Eur-a od dana 31.10.2013. do isplate
na iznos od 212,72 Eur-a od dana 30.112013. do isplate
na iznos od 204,47 Eur-a od dana 31.12.2013. do isplate
na iznos od 215,43 Eur-a od dana 31.012014. do isplate
na iznos od 21820 Eur-a od dana 28.022014. do isplate
na iznos od 215,74 Eur-a od dana 31.03.2014. do isplate
na iznos od 208,51 Eur-a od dana 30.04.2014 do isplate
na iznos od 210,34 Eur-a od dana 31.05.2014. do isplate
na iznos od 213,97 Eur-a od dana 30.06.2014. do isplate
na iznos od 220,65 Eur-a od dana 31.07.2014. do isplate
na iznos od 223,08 Eur-a od dana 31.082014. do isplate
na iznos od 221 , 17 Eur-a od dana 30.092014. do isplate
na iznos od 228,56 Eur-a od dana 31 .10.2014. do isplate
na iznos od 230,53 Eur-a od dana 30.112014. do isplate
na iznos od 231 ,23 Eur-a od dana 31.12.2014. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 31.012015 do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 28.022015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 31.032015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 30.042015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 31.05.2015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 30.062015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 31.07.2015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 31.08.2015. do isplate
na iznos od 230,89 Eur-a od dana 30.09.2015. do isplate i
to za razdoblje od 31. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, u iznosu od 32,79 EUR.
II. Dužan je tuženik ADDIKO BANK d.d. OIB 14036333877 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju KI OIB [osobni identifikacijski broj] troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.712,50 Eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da su stranke 25. veljače 2008. god. sklopile Ugovor o kreditu broj 216-061/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na iznos od 148.000,00 CHF s kamatnom stopom u visini od 5,25 % dekurzivno godišnje i s rokom vraćanja kredita od 24 godine. Stranke su zatim 20. travnja 2012. god. sklopile Aneks 1 navedenog ugovora, a konačno su 07. siječnja 2016. god sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 216-061/2008 sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine kojim su stanje glavnice kredita u CHF denominirano u kunama s valutnom klauzulom u Eur na dan 30. rujna 2015. god. konvertirale. Tuženik je za vrijeme trajanja kreditnog odnosa povećavao kamatnu stopu pozivajući se pri tome na odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je sebi dopuštao povećavanje kamatne spote ne pregovarajući o tome s tužiteljem pojedinačno. Tužitelj je zatražio od tuženika da mu dostavi otplatni plan, sve odluke o izmjenama kamatne stope, te ispis svih uplata koje je izvršio po toj kreditnoj partiji, a sve kako bi mogao po ovlaštenom vještaku za financije izračunati u kojoj mu je visini platio kamatu po stopi koju je tuženik povećavao ne pregovarajući o tome s tužiteljem, no to tuženik do dana podizanja tužbe nije učinio. U svakom slučaju, tuženikovo postupanje u pogledu jednostranog povećanja kamatne stope sankcionirano je i presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u predmetu po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koja je u dijelu točke 9. i 10. izreke potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu.
1.1. U tužbi se nadalje navodi da je, osim iznesenoga, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao korisnika kredita, zaključujući ugovor o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, koje postupanje je sankcionirano presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., jer je ta presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkoga suda pod brojem Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. god., a koja presuda je donijeta u postupku po ukidnom rješenju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske odnosno prije po odluci Ustavnoga suda Republike Hrvatske. Opisano tuženikovo postupanje u očiglednoj je suprotnosti s navedenim presudama, međutim, ne samo da tužitelju nije ponudio ni priznao ni isplatio razliku više obračunate kamate već, kao što je to već izneseno, odbija mu čak predati dokumentaciju koja je nužna za izračun visine te razlike. Tužitelj predlaže donijeti presudu kojom bi se naložilo tuženiku predati mu otplatni plan, sve odluke o izmjenama kamatne stope i ispis svih uplata koje je izvršio po predmetnom ugovoru o kreditu, te mu naložiti uzdržavanje od povećavanja kamatne stope po sklopljenom ugovoru. Nadalje, predlaže obvezati tuženika isplatiti tužitelju iz osnove razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunate i naplaćene kamatne stope u predmetnom ugovoru kao i iz osnove razlike između protuvrijednosti CHF u kunama na dan 25. veljače 2008. god., te zatim obračunate i naplaćene tečajne razlike primjenom valutne klauzule u CHF po sklopljenom ugovoru, iznos čijih visina će biti određeno nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju.
2. U podnesku od 25. rujna 2019. god., a prije dostave tužbe tuženiku na odgovor, tužitelj je naveo da mu je tuženik nakon podnošenja tužbe dostavio dokumentaciju u svezi predmetnog postupka , te je tužitelj izvršio izračun visine potraživanja naspram tuženika. Zbog toga tužitelj precizira tužbeni zahtjev pa sada predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa od 6.984,54 kn iz osnove razlike između ugovorene kamatne stope te obračunate i naplaćene kamatne stope po predmetnom ugovoru s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. god. pa do isplate, te na isplatu iznosa od 103.056,88 kn s osnove razlike između protuvrijednosti CHG u kunama na dan 28. veljače 2008. god. te zatim obračunane i naplaćene tečajne razlike primjenom valutne klauzule u CHF po predmetnom ugovoru, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. god. pa do isplate.
3. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu.
3.1. Prije svega, tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja s obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva.
3.2. Tuženik ističe kako tužitelj nije postavio manifestacijski zahtjev sukladno čl. 186.b. ZPP-a kojim bi se zahtijevala dostava eventualno nedostajuće dokumentacije, dakle prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalno pravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Tuženik prvenstveno ističe kako je neuredno postavljen tužbeni zahtjev, osobito u točki 1. i točki 2. tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra kako Sud ne može niti postupiti po točki 1. tužbenog zahtjeva s obzirom da se ovdje radi o manifestacijskom zahtjevu, a sukladno čl. 186. b ZPP-a sud o eventualnom manifestacijskom zahtjevu može odlučiti isključivo u obliku rješenja, a nikako presude. Stoga Sud takav zahtjev valja odbaciti. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju ispraviti tužbu odnosno dopuniti na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Tuženik tvrdi kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a.
3.3. Nadalje u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom 2. tuženik ističe kako je tužitelj s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj216-061/2008 dana 07.01.2016. godine kojim je izvršena konverzija glavnice u valutu EUR, a kojim su dogovoreni novi uvjeti predmetnog Ugovora o kreditu, također isto nije bilo predmet kolektivnog postupka te takav zahtjev sud treba odbaciti.
3.4. Kako je tužba podnesena dana 11.06.2019. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 11.06.2014. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak.
3.5. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje.
3.6. Tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara.
3.7. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate.
3.8. Tuženik nadalje navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja.
3.9. Tuženik dalje ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Sama tužba ne navodi kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Tuženik ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju. Naime, ako je tuženik u cijelosti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a NN 102/2015, tada nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate tužitelja su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK-a, slijedom čega učinak provedene konverzije je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS- a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze.
3.10. S obzirom da je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom.
3.11. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom
3. Zakona o kreditnim institucijama.
3.12. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003.
3.13. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnim propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine.
3.14. U trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra BI i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16.
3.15. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev s osnove razlike glavnice, tuženik, za slučaj da sud dopusti preinaku, prvenstveno ističe prigovor zastare.
3.16. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 07.01.2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije. S obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je od dana 30.09.2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana postavljanja tužbenog zahtjeva proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara.
3.17. Sklapanjem Aneksa od 30.09.2015. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku više ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, (u tom dijelu je tužitelj povukao tužbeni zahtjev) promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako Aneksom utvrđen iznos glavnice kredita od 78.602,77 EUR-a. Stoga se ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa s osnove razlike glavnice u konverziji. Da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa predmetne razlike proizlazi i iz presude Županijskog suda u Puli posl. broja Gž-888/2022-2 od 16. veljače
3.18. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja.
3.19. Tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, pa se predlaže sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
3.20. Tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora.
3.21. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način.
3.22. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te promjenjive kamatne stope, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja tzv. negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Naime, tuženik ističe da se u praksi sudova RH ustalila praksa kako preplatu ne čine samo pozitivne razlike, već i negativne razlike, a sve iz razloga što je obvezno pravni odnos potrebno sagledati u cijelosti, a ne u samo jednom dijelu (samo pozitivne razlike) kako to traži tužitelj, slijedom čega tuženik pravovremeno ističe prigovor radi prijeboja. Sve kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što tuženik osporava u cijelosti, tada bi tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike.
3.23. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.
4. U podnesku od 24. veljače 2025. god., a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev. Sada s osnove razlike između ugovorene kamatne stope, te obračunate i naplaćene kamatne stope po predmetnom ugovoru potražuje iznos od 3.431,84 Eur, a s osnove razlike između protuvrijednosti CGF u kunama na dan 28. veljače 2008. god., te obračunate i naplaćene tečajne razlike primjenom valutne klauzule u CHF po predmetnom ugovoru iznos od 12.478,69 Eur, sve sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose pretplate, a kako je navedeno u točkama I i II izreke presude.
5. Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu.
6. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 216- 061/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. veljače 2008. god., izvatka iz zemljišne knjige za kat. čest. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zapisnika o pologu isprave br. OU-47/08-1 od 19.02.2008. god., Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 216-061/2008 sa sporazumom osiguranju novčane tražbine od 20. travnja 20102., Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 216-061/2008 sa sporazumom osiguranju novčane tražbine od 07. siječnja 2016. god., zahtjeva za izdavanje dokumentacije po kreditu od 15.04.2019., tablica i otplatnog plana priloženih spisu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 12.06.2019., pregleda prometa za klijenta od 12.06.2019., nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 26.12.2024., očitovanja vještaka Marijana Jovića od 13.05.2025., preslušanjem svjedoka SI i preslušanjem tužiteljice.
7. U postupku je neprijeporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika (njegova prednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb), kao kreditora 25. veljače 2008. god., zaključen Ugovor o kreditu broj 216-061/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao tužitelju kreditu u iznosu od 148.000,00 CHF (švicarski franak), s kamatnom stopom u visini od 5,25 % dekurzivno godišnje i s rokom vraćanja kredita od 24 godine. Tužitelj se iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen sklopljenim ugovorom.
8. Nije prijeporno ni da su stranke 20. travnja 2012. sklopile Aneks broj 1 navedenog ugovora o kreditu te 01. siječnja 2016. god. Aneks uz predmetni ugovor kojim su stanje glavnice kredita u CHF denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u euro na dan 30. rujna 2015. god.
9. Prijeporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva.
10. Stranke su zatražile trošak postupka.
11. Tužbeni zahtjev je osnovan.
12. Tuženikov prigovor prebijanja nije osnovan.
13. Tuženik je prigovorio zastari tužiteljeva potraživanja u odnosu na povrat mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
14. Prigovor tuženika nije osnovan.
15. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.
16. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 11.06.2019. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.
17. Tuženik je nadalje prigovarao da prijeporne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne.
18. Tužitelj je u iskazu danom sudu naveo da je predmetni ugovor o kreditu namjenski za kupnju stana, sklopio s tuženikom 2008. god., u poslovnici tuženika na Peristilu, u Splitu. Namjeravao je sklopiti ugovor o kreditu u valuti euro, ali su mu u banci rekli da je povoljnije sklopiti ugovor u CHF. Za takve kredite bila je povoljnija kamatna stopa. Tužitelj je prihvatio prijedlog banke i ugovor sklopio u CHF. U banci mu nisu dali nikakve informacije o eventualnom povećanju kamatne stope u budućnosti. Budući da je valuta CHF rasla, tužitelj je s tuženikom sklopio Aneks ugovora o kreditu tzv. ugovor o konverziji i od tada je valuta kredita euro.
19. U postupku je preslušan i svjedok SI, bivši zaposlenik tuženika koji je preslušan na prijedlog tuženika. U svome je iskazu izjavio da se ne sjeća da je sudjelovao u kreiranju ugovora koji je tužitelj sklopio s tuženom bankom, niti da je sudjelovao u obradi predmeta. Nema saznanja tko je od službenika banke sudjelovao u kreiranju ugovora i obradi predmeta ĆI.
20. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.
21. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određena. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
22. Nadalje, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
23. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
25. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
26. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.
27. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.
28. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.
29. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dragovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.
30. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.
31. Dakle, tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pozornost prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano je čl.4. ZOO-a.
32. Navedeno isto tako prouzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.
33. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.
34. Razvidno je iz navedenoga kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.
35. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.
36. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
37. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.
38. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.
39. S obzirom na neprijepornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
40. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
41. Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne.
42. Nisu osnovani prigovori tuženika da tužitelj nema pravni interes ni valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi predmetnoga ugovora te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove jer je s tuženikom sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnoga kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15.
43. Tužitelj, sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. Rev-809/2021 ima pravni interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga, odnosno isplatu povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalaz i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako tužiteljica konverzijom uopće nije u cijelost obeštećena zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužitelja ne postoji. Kod takvog stanja stvari u ovoj parnici za pitanje utvrđenja ništetnosti i obeštećenja jedino je važno je li konverzija ispunila uvjet Direktive 93/13 i osigurala povrat sve koristi koju je tuženik stekao, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije, a to je Sud unije jasno izrekao u predmetu C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring.
44. Konverzija je bila retroaktivna isključivo u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle ne bi imao nikakvog učinka. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao ovoj tzv. prividnoj retroaktivnosti što je uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015.„Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, "Temelji prava Europske zajednice" Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio Ć, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. - 150.), nije riječ o "pravoj (actual)" nego o "prividnoj (apparent)", odnosno "nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti" kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni.“ To znači da se ZID ZPK 2015 odnosio i na tužitelja čiji ugovor u trenutku stupanja na snagu zakona još uvijek nije bio ispunjen.
45. Za ovaj postupak irelevantno je pritom čak i to je li konverzija bila retroaktivna jer je jedino važno je li konverzija ispunila uvjet povrata sve koristi, a irelevantno je pritom za pitanje obeštećenja i to je li Aneks ugovora nova pravna osnova, radi li se o izravnoj intervenciji zakonodavca ili se radi o volji stranaka, a što dokazuju presude C-118/17, Dunai, i C-452/18, Ibercaja Banco.
46. Suglasna volja stranaka, bila je takva da zaključe dodatak glavnom ugovoru, što jasnim proizlazi iz samog sadržaja Aneksa broj 1 i Aneks ugovora a tužitelj se nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koje mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13. Uz to, čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne.
47. Na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću. Taj vještak je u svome nalazu i mišljenju od 26.12.2024. god. naveo da je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu te je na osnovi podataka izvršio obračun i izradio nalaz. Konverzija kredita u euro napravljena je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i sve su uplate izvršene u korist CHF kredita preračunate u euro. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 30.09.2015. god. više uplatio od potrebnoga u iznosu od 4.331,52 Eur, a koji je iznos tuženik vratio tužitelju kroz namjeru 50% anuiteta pri otplati konvertiranog kredita. Ostatak glavnice konvertiranog kredita je na dan 30.09.2015. bio veći od ostatka glavnice kredita uz primjenu početnog tečaja i kamatne stope za 5.352,85 Eur, na štetu tužitelja.
48. Vještak je nadalje naveo da su tužitelje, kao korisnik i tuženik, kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 216-061/2008. u razdoblju od 29.02.2008. do 01.01.2014. tuženik je na više mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/kn kreditora važeći na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju do 31.03.2008. do 01.01.2014. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu 3.431,84 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju cjelokupne otplate, platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu 12.478,69 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 15.910,53 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 4 i 5 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.
49. Vještak je izračunao i tzv. negativne razlike. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog promjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižega tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen, u ukupnom iznosu od 32,79 EUR. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranici 6 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.
50. Nalazu i mišljenju vještaka Marijana Jovića prigovorio je tuženik smatrajući da su nejasni i neodređeni s obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna. Također smatra da je izračun vještaka neispravan i neutemeljen jer je napravljen uz prihvaćanje tužbenoga zahtjeva, odnosno po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF važećem pri isplati kredita, a tuženik smatra kako je vještak u izračunu trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u utuženom periodu vrijedila za kunske kredite jer u protivnom dovodi tužitelja u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK.
51. Vještak Jović je prigovor o nejasno i neodređenom nalazu i mišljenju odbacio kao paušalan, ističući kako su nalaz i mišljenje jasno obrazloženi, a izračun je izvršen po istom principu po kojemu je tuženik obračunavao anuiteta, uz razliku što je sukladno tužbenom zahtjevu koristio kamatnu stopu i tečaj koji su vrijedili pri isplati kredita. Prigovor tuženika o primjenjivoj kamatnoj stopi je pravne prirode, a na računski dio nalaza nema prigovora pa se vještak ne može očitovati s pozicije svoje struke. Nije na vještaku a kroz izračun stavlja u povoljniji položaj stranu u postupku i primjenjuje "pravedniju" kamatnu stopu. Početnu je ugovorenu kamatnu stopu koristio sukladno tužbenom zahtjevu i ustaljenoj sudskoj praksi.
52. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Jovića u cijelosti prihvatio kao logično, objektivno i dano u skladu s pravilima struke i znanosti. Tužitelj je prema nalazu i mišljenju precizirao tužbeni zahtjev, vještačenjem je sa sigurnošću utvrđen iznos pozitivne preplaćene razlike kao i negativne razlike, a osnovanost tužiteljeve tražbine utvrđena je kako je to navedeno naprijed u obrazloženju presude.
53. Sukladno izračunu vještaka, pozitivne tečajne razlike odnosno preplate anuiteta iznose s osnove razlike između ugovorene kamatne stope i obračunate i naplaćene kamatne stope 3.431,84 Eur, a s osnove razlike između protuvrijednosti CHF u kunama na dan 28. veljače 2008. te zatim obračunate i naplaćene tečajne razlike primjenom valutne klauzule u CHF po predmetnom kreditu 12.478,69 Eur. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev prema izračunu iz nalaza vještaka.
54. S obzirom na sve navedeno tužbeni zahtjev je prihvaćen te je suđeno kao u izreci presude.
55. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.
56. Negativne razlike, po izračunu vještaka iznose 32,79 Eur.
57. Između parničnih stanaka nije prijeporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja odnosi na razdoblje od 30. travnja 2008. god. 31 kolovoza 2008. god. (to proizlazi i iz nalaza vještaka Jovića), dok je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u odgovoru na tužbu od 09. travnja 2024. god., odnosno po proteku općega zastarnog roka od 5 godina od dospijeća, pa je očito da je potraživanje koje tuženik ističe prigovorom radi prebijanja u zastari.
58. Ovaj sud isto tako prihvaća i pravna stajališta sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. god. i posl. br. Rev-2624/15 od 23. siječnja 2019. god., da je onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, nesavjestan, zbog čega nema pravo na povrat danoga.
59. Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.
60. Slijedom navedenoga, prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan te je donijeta odluka o nepostojanju potraživanja tuženika spram tužitelja po osnovi potplaćenih anuiteta(tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita.
61. Tuženik je neosnovano prigovarao neurednosti tužbe. Naime, tužitelj je u podnesku od 25. rujna 2019. god., prije no što je tužba dostavljena tuženiku na odgovor uredio i precizirao tužbeni zahtjev te svojim zahtjevom potražuje isplatu od tuženika.
62. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
63. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na pet ročišta (21.05.2024., 12.09.2024., 12.11.2024., 08.04.2025., 04.09.2025.) i sastav dva obrazložena podneska (25.09.2019., 24.02.2025.) po 250 bodova, te za pristup na ročište od 25.04.2024. 125 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 2125 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za PDV i 400,00 Eur troškova vještačenja to je dalo dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju od 5.712,50 Eur.
U Splitu, dne 14. studenoga 2025. god.
S U D A C
ANTO BOŽINOVIĆ
NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
