REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1044/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. listopada 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice odvjetnice Izabele Grgurinović i zamjenika punomoćnice tuženika odvjetničkog vježbenika MM, dana 14. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kako je učinjena podneskom tužiteljice od 31. srpnja 2025. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl.1 i čl.7 Ugovora o kreditu br. 818-50-2926023 – kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 4.srpnja 2005. god. i solemnizirali dana 5.srpnja 2005.godine kod javnog bilježnika ŠM iz [adresa], pod br. OU- 570/2005 – u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici iznos od 1.599,19 EUR, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a koje se do 31.prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 3,34 EUR počevši od 31.kolovoza 2005.g. do isplate,

- na iznos od 2,37 EUR počevši od 30.rujna 2005.g. do isplate,

- na iznos od 2,39 EUR počevši od 31.listopada 2005.g. do isplate,

- na iznos od 2,80 EUR počevši od 30.studenog 2005.g. do isplate,

- na iznos od 2,33 EUR počevši od 31.prosinca 2005.g. do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR počevši od 31.siječnja 2006.g. do isplate,

- na iznos od 5,44 EUR počevši od 31.listopada 2008.g. do isplate,

- na iznos od 8,24 EUR počevši od 31.prosinca 2008.g. do isplate,

- na iznos od 10,25 EUR počevši od 31.siječnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,16 EUR počevši od 28.veljače 2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,80 EUR počevši od 31.ožujka 2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,28 EUR počevši od 30.travnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,38 EUR počevši od 31.svibnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 2,51 EUR počevši od 30.lipnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 3,28 EUR počevši od 31.srpnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,79 EUR počevši od 31.kolovoza 2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,66 EUR počevši od 30.rujna 2009.g. do isplate,

- na iznos od 3,13 EUR počevši od 31.listopada 2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,00 EUR počevši od 30.studenog 2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,30 EUR počevši od 31.prosinca 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,58 EUR počevši od 31.siječnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR počevši od 28.veljače 2010.g. do isplate,

- na iznos od 15,27 EUR počevši od 31.ožujka 2010.g. do isplate,

- na iznos od 14,43 EUR počevši od 30.travnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,07 EUR počevši od 31.svibnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 30,29 EUR počevši od 30.lipnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,56 EUR počevši od 31.srpnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 37,59 EUR počevši od 31.kolovoza 2010.g. do isplate,

- na iznos od 32,60 EUR počevši od 30.rujna 2010.g. do isplate,

- na iznos od 31,59 EUR počevši od 31.listopada 2010.g. do isplate,

- na iznos od 50,69 EUR počevši od 30.studenog 2010.g. do isplate,

- na iznos od 46,15 EUR počevši od 31.prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 39,30 EUR počevši od 31.siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 43,91 EUR počevši od 28.veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 40,03 EUR počevši od 31.ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 49,74 EUR počevši od 30.travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 59,62 EUR počevši od 31.svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 69,22 EUR počevši od 30.lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 104,87 EUR počevši od 31.srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 58,80 EUR počevši od 31.kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 57,28 EUR počevši od 30.rujna 2011.g. do isplate,

- na iznos od 58,41 EUR počevši od 31.listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 58,38 EUR počevši od 30.studenog 2011.g. do isplate,

- na iznos od 64,28 EUR počevši od 31.prosinca 2011.g. do isplate,

- na iznos od 66,25 EUR počevši od 31.siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 66,34 EUR počevši od 29.veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 64,00 EUR počevši od 31.ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od 65,20 EUR počevši od 30.travnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 67,09 EUR počevši od 31.svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 64,46 EUR počevši od 30.lipnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 65,19 EUR počevši od 31.srpnja 2012.g. do isplate,

sve to u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb da tužiteljici FM nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.087,50 EUR, zajedno s zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12. lipnja 2023. tužiteljica FM zatražila je donošenje presude kojom bi se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb naložilo da joj isplati iznos od 1.454,16 EUR (11.000,00 HRK) na ime preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu od 4. srpnja 2005., jer da je taj ugovor sadržavao ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužiteljica je ujedno zatražila i da se presudom utvrde ništetnim dijelovi ugovornih odredbi iz čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom ugovoru o kreditu nije ništetna te ističući prigovor zastare.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužiteljica je tražila na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli 1.454,16 EUR (11.000,00 HRK), s pripadajućim kamatama.

3.1. Nakon izvedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 31. srpnja 2025. tražila na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.599.19 EUR, s pripadajućim kamatama. Ovakvom dispozicijom tužiteljica je preinačila tužbu na način da je zatražila više od inicijalno postavljenog zahtjeva. Podneskom od 4. rujna 2025. tuženik se protivio preinaci, navodeći da je tužiteljica, osim što je povećala tužbeni zahtjev, preinačila tužbu i na način da je tek sada postavio određeni zahtjev za isplatu zateznih kamata, a da tužiteljicu ništa nije spriječilo da do zaključenja prethodnog postupka odredi datum otkada potražuje zatezne kamate. Sud je primjenom odredaba čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio da je ovakva preinaka tužbenog zahtjeva, iako joj se tuženik usprotivio, dopuštena obzirom ju je tužiteljica učinila po primitku i u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka u ovom postupku pa tako očito bez svoje krivnje ovu preinaku nije mogao učiniti ranije odnosno prije izvođenja ovog dokaza, a tako niti prije zaključenja prethodnog postupka dok je ista prema stavu ovog suda svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama jer otklanja potrebu vođenja novih sudskih postupaka između stranaka radi rješenja u suštini istog spora (Tako i VSRH Su IV – 162/2021 od 26. studenoga 2021.). Napominje se i da je tužiteljica inicijalno u tužbi naznačila da zakonske zatezne kamate teku od uplate svakog pojedinog anuiteta, a koje je datume specificirala u skladu s provedenim vještačenjem, odnosno po primitku nalaza i mišljenja. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. U provedenom postupku pročitani su zahtjev za dostavu dokumentacije od 6. lipnja 2023. (list 9 spisa), Ugovor o prodaji novog vozila Renault broj 2005-039 od 31. ožujka 2005. (list 10-13 spisa), otplatna tablica – kredit informativni izračun (list 14-16 spisa), preslika osobne iskaznice (list 17 spisa), Ugovor o prodaji U-200302-1 od 20. ožujka 2002. (list 18-19 spisa), račun broj 69 A/2005 (list 20 spisa), ovjereni Ugovor o kreditu broj 818-50-2926023 od 4. srpnja 2005. (list 21-27; 49-53 spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (list 46-48 spisa), sudska praksa (list 59-323 spisa), otplatni plan (list 337-345 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 346-352 spisa), saslušana je tužiteljica (list 355 spisa) te je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 360-366 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet parnice je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu od 4. srpnja 2005. koji je bio sklopljen između stranaka, u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula, uz daljnji zahtjev za isplatu iznosa od 1.599,19 EUR s naslova preplate anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Među strankama je sporno je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužiteljicu te je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, kao i visina tužbenog zahtjeva.

8. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu bila je predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Raiffeisenbank Austria d.d.

9. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 07. travnja 2013. utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita), zaključujući ugovore o kreditima sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, i to upravo na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banke kao trgovci nisu u cijelosti informirale korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time postupile suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je utvrđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u tim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 818-50-2926023 od 4. srpnja 2005. (list 21- 25 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljice FM kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.432,44 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4.), prema otplatnom planu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7.), s time da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju novog vozila (čl. 6.). Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF. Takve informacije nisu sadržane ni u Promotivnim uvjetima za odobravanje kredita (list 46-28 spisa) koje je tuženik dostavio u spis.

12. Iz iskaza tužiteljice FM (list 355 spisa), a kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan te nije u protivnosti ispravama u spisu, sud utvrđuje da je tužiteljica 2005. godine podigla kredit kod tuženika radi kupnje auta, za osobne potrebe, pri čemu isti nikada nije korišten ni za kakvu firmu niti obrt; da joj u banci nisu nudili nikakav drugi kredit osim u CHF te da su joj rekli da je on najpovoljniji; da nije pregovarala niti joj se nudilo pregovaranje oko uvjeta kredita; da joj nije objašnjen pojam valutne klauzule ni da se tečaj može mijenjati; da je ista po struci kuharica, sada u mirovini, a da je u vrijeme dizanja kredita ista bila u radnom odnosu sam bila kod TTT Energopetrol Ploče, kao ni da nije imala obrt niti firmu.

13. Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da je tužiteljica, u svojstvu potrošača, u srpnju 2007. godine sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF te da pritom od strane banke (tuženika) nije bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF. Pritom se napominje da je na tuženiku teret dokaza, u smislu članka 219. u svezi članka 221. a ZPP-a, o obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), a što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. Stoga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu, koji je bio sklopljen između stranaka, u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv ovopredmetnog tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna. Pritom je, s obzirom na sadržaj izreke presude koja je donesena u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, potpuno neodlučno je li se radi o stambenom kreditu ili auto kreditu, već je odlučno da se radi o potrošačkom kreditu.

15. Prema tome, sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu br. 818-50-2926023 od 4. srpnja 2005., koji je bio sklopljen između stranaka, ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF, po kojoj je kunski iznos kredita i anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka, a koje su ništetne odredbe sadržane u odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 7. predmetnog ugovora.

16. U postupku nije sporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila navedeni kredit, odnosno da je platila sve anuitete sukladno sadržaju konkretnog ugovora o kreditu.

17. To znači da je tužiteljica prilikom otplate kredita tuženiku vršila plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku korištenja kredita.

18. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Navedeno se odnosi i na situacije u kojima se utvrdi da je ništetna samo pojedina odredba ugovora.

19. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica isplatila tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u trenutku korištenja kredita, za kojeg se jedino može smatrati da je bio poznat tužiteljici kao potrošaču, pa se samo taj tečaj može smatrati mjerodavnim prilikom razrješenja spornih odnosa između stranaka, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darfin d.o.o. te iz nalaza i mišljenja tog vještaka od 8. sronja 2025. (list 360-366 spisa) proizlazi da je po toj osnovi tužiteljica tuženiku isplatila iznos od 1.599,19 EUR (12.049,27 HRK).

20. Sud navedeni nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvaća jer sačinjeno od strane ovlaštene osobe i po pravilima struke, bez ikakvih nedostataka, a ni stranke na njega nisu imale primjedbi u računskom dijelu. Vezano uz prigovor tuženika kako se predmetnim nalazom vještaka ugovor pretvara u kunski kredit, valja navesti kako je vještak postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu i fiksni tečaj, već se primijenila brojčano iskazana visina kamatne stope koja je valjana, uz početni tečaj CHF za kunu koji također nije ništetan.

21. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplatila iznos od 1.599,19 EUR pa tužiteljica na temelju čl. 323. ZOO ima pravo zahtijevati da joj tuženik taj iznos vrati.

22. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, provedenim financijskim vještačenjem utvrđeni su datumi kada je svakoga mjeseca unutar spornog razdoblja tuženik primio uplate tužiteljice pa tako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem. Tuženik je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 87. istog zakona, kao i činjenicom da je nametnuo sporne ugovorne odredbe tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, odnosno svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate (tako i VSRH Rev 364/2022 od 25. travnja 2023.).

23. U vezi tijeka kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO-a postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, iznesena i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojoj s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (odluke VSRH broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev-1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev- 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev-425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.). Na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22- 2), izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Uzimajući u obzir navedene odredbe o zastari propisane ZOO-om, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora, koji je pravomoćno završen donošenjem presude poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tako da je u odnosu na ništetnost tih odredbi zastara počela teći iznova 15. lipnja 2018., pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, tako da zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

25. Jednako je tako neosnovan prigovor zastare u odnosu na preinačene iznose. To stoga što u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, kao što je u konkretnom slučaju, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako i VSRH u odluci Rev 422/2024-2 od 27. kolovoza 2024). Slijedom navedenog, kasnije povišenje zahtjeva po istim osnovama ne utječe na tijek zastare za predmetnu tražbinu, imajući u vidu da se kvalitativno radi o jednoj te istoj tražbinama koja je već obuhvaćena tužbom, dok je naknadno samo povećan njezin iznos.

26. Nadalje, protivno navodima tuženika u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 326. ZOO, jer se radi o odnosu banke i potrošača, u kojem je banka temeljem ništetne ugovorne odredbe stekla 1.599,19 EUR više od onoga na što je imala pravo, pa nema govora o tome da bi ugovor bio ništetan zbog zabrane koja je manjeg značenja i da tužiteljica ne bi imala pravo na restitucijski zahtjev jer je ugovor izvršen.

27. Sud je odbio tuženikove dokazne prijedloge za saslušanje svjedoka ŠM kao nepotreban. Naime, ŠM je javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, međutim javni bilježnik u smislu čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu nije bio ovlašten, kvalificiran ni dužan objašnjavati potrošaču moguću fluktuaciju tečaja CHF koja se niti nije spominjala u ugovoru o kreditu, pa se stoga tim dokazom ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača (tako i USRH U-III- 42223/2021 od 1. prosinca 2021.), slijedom čega je ovaj sud ocijenio da saslušanje tog svjedoka ne bi doprinijelo utvrđivanju činjenica koje su relevantne u ovom postupku.

28. Slijedom svega prethodno iznesenoga, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu, i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kao i zahtjev za isplatu iznosa koji su preplaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Stoga je odlučeno kao pod točkama I.-II. izreke ove presude.

29. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici, pa mu je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP tuženik dužan naknaditi troškove ovog postupka. Tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa mu sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj – 138/2023, 107/2025 – dalje: OT), u granicama postavljenog zahtjeva za trošak, pripada pravo na naknadu sljedećih potrebnih troškova postupka, i to pregleda spisa – 50,00 EUR (Tbr. 36/1 OT), sastava tužbe – 200,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), sastava podnesaka od 14. svibnja 2025., 31 . srpnja 2025. i 11. rujna 2025. – po 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT) te zastupanje na ročištima od 27. veljače 2025., 1. travnja 2025. i 2. listopada 2025. – po 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OZ). Dodatno, za izbivanje iz pisarnice sukladno Tbr. 39 OT odvjetniku pripada naknada od 25 bodova za svaki započeti sat, ali najviše do 7 sati dnevno. Kako je prema podacima HAK-a (https://map.hak.hr/) trajanje puta automobilom od ulice Andrije Hebranga 6, Metković gdje se nalazi odvjetnički ured punomoćnice tužiteljice do adrese Općinskog suda u Novom Zagrebu procijenjeno na 4 sata i 56 minuta u jednom smjeru, a u oba smjera više od 7 sati, to punomoćnici tužiteljice pripada naknada od 25 bodova za 7 sati, što dnevno iznosi 175 bodova, odnosno 350,00 EUR, čime je za dva dana zastupanja na ročištu kod ovog suda – 27. veljače 2025. i 1. travnja 2025. – opravdana naknada u iznosu od 700,00 EUR, što zajedno s prethodno navedenim stavkama, sve uvećano za 25% po osnovi poreza na dodanu vrijednost (Tbr. 46) iznosi 2.687,50 EUR. Kada se tome pribroji opravdani trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, dobije se iznos od 3.087,50 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu jer je sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (51/2023) tužiteljica kao potrošač oslobođen plaćanja pristojbi. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

30. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a obzirom nije uspio u ovom sporu pa je odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 14. studenog 2025.

Sudac:

Jan Torjanac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od petnaest dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku po pun.